Kategorije
Nastava

Uvod u Stari zavjet

Biblija na Uskrs

Nakon uskrsnuća, učenicima na putu u Emaus uskrsli Gospodin tumači počevši od Mojsija i svih proroka što u svim Pismima ima o njemu (Lk 24,27). U slušateljima to ostavlja pozitivnu emocionalnu reakciju tako da ga pozivaju da ostane s njima i prije nego su znali tko je i, napokon, čini ih sposobnima da ga prepoznaju.
Kad se još iste večeri tog uskrsnog dana pojavljuje živ među učenicima u Jeruzalemu, Učitelj im pomaže da prihvate novu stvarnost tako da ih podsjeća na ono što im je već unaprijed govorio: „treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano“ (Lk 24,44). Zbirka o kojoj ovdje govori ima tri dijela koja poznajemo sve do danas.

Trostruk se preokret zbiva na putu s Kristom: oči učenika kojima bje uskraćeno prepoznati ga (v16) otvaraju se (v31), srce koje je bilo sporo za vjerovanje (v25), postaje goruće srce (v32), a riječi njihove nisu više dobacivanje (v17), nego postaju molitva (v29). Rezultat susreta također je višestruk: u njima vlada zajednički osjećaj (v32), vraćaju se u Jeruzalem, pa mjesto muka od kojega su željeli pobjeći, postaje sveto mjesto (v33), opet su u krugu učenika (v33). Za njih je i susret s Kristom dvostruk: prvo su ga prepoznali u Emausu (v31), potom ga susreću kad se pred svima pojavljuje (v36).

Ime “Biblija”

Ime Biblija ima svoju povijest. Biblos bijaše luka na Bliskom istoku u današnjem Libanonu. Feničani su bili glavni proizvođači pisaćeg materijala. Stoga je njihova trgovačka luka Biblos u grčkom jeziku poslužila za naziv knjige. Izraz (s članom τά) βιβλία jest umanjenica u množini (od βιβλίον) i označava knjižice, zbirku knjiga.

Izraz biblos naći ćemo u 2 Mak 8,23. Juda Makabej sprema svoje ljude za žestok boj. U toj pripravi pred svima je pročitana „sveta knjiga“ ἡ ἱερά βίβλος (he hierá biblos).

Naziv τά βιβλία nalazi se u 1. Pismu Klementa Rimskoga (kraj I. st.). Taj naziv je preko latinskog jezika ušao u sve europske jezike.

Izraz Pismo potječe iz same Biblije. Oko 50 puta u novozavjetnim tekstovima bit će govora o Pismu (γραφή) ili Pismima (γραφαί) pri čemu se misli na SZ.

Učitelj i Sveto pismo

Osim na uskrsni dana u presudnim trenucima svoga života Isus se koristi Pismom.

1. PISANO JE (grč. γέγραπται)
Kod kušnje u pustinji protivnika nadvladava odgovorima iz Pisma. Sve tri napasti Isus uspješno odbija pozivajući se na ono što piše (Mt 4,4.7.10): Neće kamenje pretvarati u kruh jer već u Ponovljenom zakonu piše: „Ne živi čovjek samo o kruhu“ (Pnz 8,3). Neće se klanjati pred protivnikom jer u istoj toj knjizi na kraju Petoknjižja stoji: „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi“ (Pnz 6,13; 10,20), kao i to da ga se ne smije iskušavati (Pnz 6,16).

Kad definira ulogu Ivana Krstitelja (Mt 11,10), poslužit će se riječima iz Mal 3,1: „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi.“

2. PISMA (grč. γραφαί)
Kad Isus najavljuje svoju vlastitu sudbinu u paraboli o zlim vinogradarima poslužit će se opet riječima pisma (Mt 21,42). Izjava je bogata jer spominje i to da će biti odbačen, ali naznačuje i njegovo uskrsnuće: Ps 118

22Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
23
Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

Tom zgodom Isus govori o Pismima u množini γραφαί (Mt 21,42) i očekuje da ih se čita: “Zar niste nikad u pismima čitali?” Budući da se Psalam spominje, to znači da je u zbirku najvažnijih spisa uvršten i taj pjesnički dio kao teološki relevantan.
Petru koji ga mačem želi obraniti objašnjava da mu je stalo da se „Pisma ispune“ (Mt 26,54).

3. ZAKON I PROROCI (νόμος και προφεταί)
U programatskom govoru na gori Isus ističe da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego ispuniti (Mt 5,17). Tako govori o dvije mjerodavne skupine knjiga koje čine prva dva dijela Hebrejske Biblije kakve imamo do danas, a u suvremenoj podjeli odgovaraju Petoknjižju te Povijesnim i Proročkim knjigama.

Tu osnovu vjerskog, moralnog i društvenog života Isus će sažeti u kratko, poznato zlatno pravilo: „Sve što želite da vam ljudi čine, činite i vi njima!“ U tome su, prema Isusovu tumačenju, „sav Zakon i Proroci“ (Mt 7,12).

Kad u dugačkoj zbirci zapovijedi treba pronaći ključ, istaknut će Isus prvu i najveću zapovijed ljubavi prema Bogu, i drugu zapovijed ljubavi prema bližnjemu koja je prvoj jednaka (Mt 22,39). Na tim dvjema zapovijedima počivaju sav Zakon i Proroci (Mt 22,40), a one potječu iz Pnz 6,5 i  Lev 19,18.

4. ISUS PRAKTIČNO PRIMJENJUJE Sveto pismo. Na početku javnog djelovanja kad se pojavljuje u Nazaretu u Sinagogi čita poznati odlomak iz Proroka Izaije (Iz 61) i primjenjuje ga na sebe.

Na križu moli riječi Psalma 22 primjenjujući ga na svoj najsvetiji odnos prema Ocu nebeskom.

SAVEZ ILI ZAVJET

Izraz „zavjet“ u hrvatskom jeziku dobro je pogođen jer upućuje na čovjekov odnos prema Bogu. Starozavjetni, hebrejski izraz ברית (berit, Izl 19,5) i novozavjetni διαθήκη (diathéke Lk 22,20) tako je puno bolje pretočen u redovitu uporabu negoli izraz „testament“ u europskim jezicima koji znači oporuka, izričaj posljednje volje prije smrti i odgovara biblijskim oproštajnim govorima. Riječ je međutim o Savezu kao ključnom pojmu koji se prvi put spominje u Post 6,18, a Isus ga primjenjuje na sebe kod Pashalne večeri (Lk 22,20). Izraz „novi zavjet“ najavljuje Jeremija (Jr 31,31), Isus ga primjenjuje, a objašnjava ga osobito Poslanica Hebrejima koja razlikuje „novi savez“ (8,13) od „prvog saveza“ (9,15).

Središnji događaj u povijesti izraelskog naroda jest Savez na Sinaju opisan u Petoknjižju (Izl–Br). Tim je Savezom obilježena ukupna povijest naroda koja slijedi u Bibliji. O njemu pjevaju psalmi, proroci nastupaju kao zaštitnici i stražari Saveza.

U drugom dijelu Biblije Novom zavjetu Isus sam za sebe veli da u svojoj krvi ostvaruje novi savez.

Evanđelja bilježe njegove riječi kod posljednje večere:
„ovo je moja krv, krv saveza“ Mt 26,28
(usp. Izl 24,8 דם הברית dam habberît)
„ovo je moja krv saveza“ Mk 14,24
„ova je čaša novi savez u mojoj krvi“ Lk 22,20
(usp. Jr 31,31 ברית הדשׁה berît hadašâ)

Pavao prvi zapisuje riječi koje gotovo doslovno odgovaraju formulaciji u Lukinu evanđelju kad opisuje Korinćanima ono što je primio kao svetu predaju (1 Kor 11,25). Tako je središnja tema iz samog svetog teksta oznaka za oba dijela Biblije, a u Novom zavjetu Isus postaje njezin nositelj.

Iz Općeg uvoda u Bibliju (KS 2002.)

U studijskom proučavanju Biblije osim općeg uvoda postoji i uvod u pojedine biblijske knjige. Osim toga tu je hermeneutika, odnosno znanost o tumačenju značenja i poruke tekstova. Važne pomoćne znanosti jesu biblijska povijest i zemljopis; biblijska arheologija koja proučava biblijski svijet na temelju iskopina; biblijska filologija koja proučava jezik kojim je Biblija napisana i uspoređuje ga s ostalim tekstovima Starog istoka.

Egzegeza kao ukupna znanost o tumačenju Biblije objedinjuje rezultate svih ovih proučavanja i reflektira o njima.

Sveta knjiga

Biblija je Sveto pismo. To je zbirka knjiga koje su u kršćanstvu, a svojim velikim dijelom i u židovstvu, svete i predstavljaju temeljni religijski dokument. Osnovna podjela je opće poznata. Dijelimo ih na Stari i Novi zavjet.

Biblija je normativna, za život mjerodavna knjiga. U njoj nalazimo poruku Božju, riječ Božju upućenu ljudima. Biblija pripada u svijet medija jer je sredstvo komunikacije koja je međutim vertikalna jer je u konačnici s druge strane komunikacijske veze sam Bog.

Pavao tumači kršćanskoj zajednici u Rimu da je ono što je prije pisano, napisano nama za pouku. Pisma, prema Pavlu, sadrže postojanost i utjehu po kojoj kršćanska zajednica dobiva nadu (Rim 15,4)

Biblija je dakako u isto vrijeme važan kulturni dokument koji je izvor informacija za sveukupno proučavanje povijesti. U njoj ćemo naći opis i tumačenje povijesnih događaja, ona je prebogat izvor za proučavanje jezika i umjetnosti. Upravo je razvoj filozofije u prošlom stoljeću istaknuo veliku ulogu jezika i govora zato je i proučavanje Biblije kao jezičnog fenomena dobilo nov zamah. Iznova se pristupilo tumačenju tekstova koji u sebi nose snagu i ljepotu izričaja, te bogat sadržaj.

Biblijski tekstovi na svoj način prihvaćaju i produbljuju mudrost drevne Mezopotamije, Egipta i grčku kulturu te postaju temelj sveukupnom kršćanskom razmišljanju počevši od Rimskog carstva pa sve do danas. Danas je i u političkom govoru prisutna činjenica kršćanskih korijena u europskoj civilizaciji i kulturi. Pokojni Papa, blaženi Ivan Pavao II., prihvaćen od svih kao velik autoritet, svoje je papinstvo među inim protkao pozivom na otkrivanje kršćanskih korijena i povratak kršćanskom identitetu Europe.

U Hrvata kao i u drugim narodima rani pisani dokumenti jesu upravo prijevodi nekih dijelova Biblije. Biblija je stoga važna za razvoj pismenosti. Uz Bibliju i njezinu povijest, tematiku i simboliku vezana je golema umjetnička baština: književna, glazbena, kiparska i slikarska.



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.