Riječi koje je Bog izgovorio

Izl 20,1–17 i Pnz 5,6–21 u bližem kontekstu

Bliske teme

U Dekalogu se govori o obitelji. U prvoj od zapovijedi, koja – kako sv. Pavao primjećuje (Ef 6,2) – neposredno donosi svrhu i obećanje, propisuje se poštovanje prema ocu i majci. “Poštuj svoga oca i svoju majku!” (Izl 20,12; Pnz 5,16). Pozitivno je usmjeren i propis subotnjega počinka koji uključuje i djecu. “Ne čini nijednoga svojega djela ni ti ni tvoj sin ni tvoja kći” (Izl 20,10; Pnz 5,14). Definicija Božje revnosti upozorava napokon na to da krivnja roditelja pogađa i djecu: “Ja sam Bog revan koji se brinem za krivnju otaca (=roditelja) i kod sinova (=djece)… (Izl 20,5; Pnz 5,9).

U Dekalogu se govori o imanju, o onome što čovjek ima. “Sve što pripada tvome bližnjemu” spominje se kao objekt u posljednjoj zapovijedi (כל אשׁר לרעך Izl 20,17; Pnz 5,21). Misli se pritom na sve stvari. Posebice se u tekstu navodi kuća (i polja Pnz). Osim toga spominju se i životinje, poimence vol i magarac (Pnz). Istaknute su i osobe: žena najprije, potom također sluga i sluškinja.
Govori se i o onom što ne treba i ne smije se imati, a to su tuđi bogovi (Izl 20,3; Pnz 5,7). Na isti način izrečena je u hebrejskom jeziku pripadnost tj. imanje kao i u 10. zapovijedi. Izraz za posjedovanje, prijedlog -ל jednak je u toj zabrani i u govoru o sveukupnu imanju bližnjega. Hebrejski tekst osim toga veli da su tuđi bogovi protiv lica Božjega (על פני – “protiv mojega lica” Izl 20,3), da su na njemu, da ga gaze. Oni su, rekli bismo u hrvatskom, “kao šaka u oko”.

U Dekalogu je riječ o djelovanju, radu i aktivnosti. Pet puta nailazimo na glagol “činiti, tvoriti” (5x עשׂה Izl 20,4.6.9–11; Pnz 5,8.1.13–15). Govori se o onome što treba činiti (šest dana rada Izl 20,9.11) i o onome što se ne smije činiti, što treba izbjegavati (kumiri, rad u dan počinka Izl 20,4.10).
Riječ je o Božjem djelovanju. Ista je riječ koja označava da Bog iskazuje milosrđe tisućama (Izl 20,6; Pnz 5,10) i kojom se podsjeća na postanak, na Božje stvaranje (Izl 20,11). Bog ostvaruje privrženost tisućama naraštaja onih koji ga ljube i izvršavaju zapovijedi, stvara solidarnost, povezanost s njima (עשׂה חסד v6), isto onako kao što je stvorio nebo, zemlju more, i sve što je na njima (… עשׂה יהוה את v11).
Tako i Izrael treba šest dana stvarati svoje djelo, obavljati svoj posao (עשׂה Izl 20,9; Pnz 5,13), a na dan prestanka ili na dan počinka ne smije raditi (עשׂה Izl 20,10; Pnz 5,14). Jednako tako ne smije sebi stvarati kumire, lažne bogove da im se klanja (עשׂה Izl 20,4; Pnz 5,8). To ne treba biti u njegovu posjedu.

U Dekalogu se govori o služenju i radu za druge. Deseta zapovijed čuva tuđega slugu i sluškinju (עבד Izl 20,17; Pnz 5,21) da ne budu oteti. Propis o počinku sedmoga dana osigurava odmor i vlastitom sluzi i sluškinji (עבד Izl 20,10; Pnz 5,15).
Šest dana obavljaj svoju službu, radi! – nalaže hebrejski tekst rabeći isti korijen (עבד Izl 20,9; Pnz 5,13). Treba služiti zajedničkom dobru.
I kad se govori o podređenomu, služinačkom položaju u Egiptu ista se riječ pojavljuje u tekstu. Egipat bijaše “kuća slugu” (עבד Izl 20,2; Pnz 5,6).
Ista riječ treba spriječiti robovanje idolima: Nemoj im se klanjati i nemoj im služiti! (עבד  Izl 20,5; Pnz 5,9)

Cjelovit tekst

U cjelokupnu tekstu Dekaloga zajednica je personificirana, pred Bogom je kao jedan čovjek, sugovornik. Narod, na putu kroz pustinju u obećanu zemlju postaje veliko “Ti” kojemu su izravno upravljene Božje riječi.

Tekst povezuje u cjelinu ponavljanje vlastita Božjega imena יהוה – Jahve, koji je nazočan kao aktivan subjekt, kao onaj koji stvara i blagoslivlje (Izl 20,11), ali i ne ostavlja bogohulnika nekažnjenim (Izl 20,7).

Pripadnost Bogu i njegova povezanost sa zajednicom, izrečena u onoj rečenici koja je izvor i utemeljenje pogleda u budućnost, preslikava se na četiri opetovana izričaja. U Dekalogu Jahve sama sebe predstavlja kao Boga koji se darovao svojemu sugovorniku, pripada onom “ti” kojemu se obraća. “Ja sam Jahve – tvoj Bog” (אנכי יהוה אלהך Izl 20,2; Pnz 5,6) stoji na početku, a onda još četiri puta odzvanja taj isti izraz predanja i obveze: “tvoj Bog”. Pet put ukupno možemo naći u tekstu taj izričaj pripadanja. Pet put slušatelj čuje da je Jahve njegov Bog.

Ponavljanje? (Deset zapovijedi u Izl i u Pnz)

U Knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 5) ima istovjetnih izričaja koji mogu djelovati kao čisto ponavljanje. Kad nakon popisa u Knjizi Izlaska još jednom nađemo niz zabrana: ne ubij!, ne razaraj brak!, ne kradi! (Izl 20,13–15; Pnz 5,17–19), možemo se zapitati nije li došlo do neke zabune i suvišna opetovanja.

Osim toga zabrana drugih bogova (Izl 20,3; Pnz 5,7), zabrana klanjanja napravljenim kumirima u nastavku, zajedno s obrazloženjem u Božjoj revnosti (Izl 20,5s; Pnz 5,9s) nalaze se u oba teksta. Isto vrijedi i za zabranu obezvrijeđivanja Božjega imena (Izl 20,7; Pnz 5,11)

Izvor i osnovica na kojima počiva cijeli ovaj ustav naroda Božjega također je istovjetan u obama tekstovima. Na početku stoji rečenica u kojoj Bog sama sebe predstavlja.

“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske”
(אנכי יהוה אלהיך אשׁר הוצתיך מארץ מצרים Izl 20,2 = Pnz 5,6).

U Božjoj riječi pri tom se navode: vlastito ime Božje, pripadnost narodu i oslobođenje iz ropstva. Ono što je zajednica mogla kroz iskustvo doživjeti kad su teškim pregovorima i silnim čudesima uspjeli izići iz Egipta, sada Bog sam potvrđuje kao svoje djelo. Upravo to što se već dogodilo čvrsta je točka na koju slijede rečenice o budućnosti. U hebrejskom jeziku izrečene su oblikom koji je jednak futuru: “nećeš imati drugih bogova”, “nećeš ubijati”, “nećeš krasti” ili “da nisi imao”, “da nisi krao”… Između temeljne rečenice i teksta koji slijedi postoji uzročno-posljedična veza: jer sam te ja izveo iz Egipta, zato nećeš imati drugih bogova, zato nećeš ubijati…

Osim toga u oba teksta postoje one zapovijedi koje su sročene pravim imperativom: Sjeti se dana počinka! (Izl 20,8)! Poštuj svoga oca i majku (Izl 20,12)!

Je li sve to puko opetovanje? Bitnu razliku prepoznat ćemo kad uočimo tko je osoba koja govori u Izl 20 i u Pnz 5 i ustanovimo da je tekst u Pnz oblikovan kao navod. U Knjizi Izlaska vrlo je jasno navedeno da su to riječi koje sam Bog izgovara; u Ponovljenom zakonu početak poglavlja otkriva da je, sukladno cjelini knjige, govornik Mojsije  (וידבר אלהים Izl 20,1; ויקרא משׁה Pnz 5,1).

Osim toga, premda oba teksta navode kao ključnu riječ Savez s Bogom (ברית Izl 19,5; Pnz 5,2s), u Pnz se Deset zapovijedi pojavljuje kao “zakon što ga je Mojsije postavio pred Izraelce” (Pnz 4,44). U prvi plan dolazi Mojsije, zakonodavac, koji navodi i proglašava riječi Božje. Dok u Knjizi Izlaska sav tekst nosi naslov “ove riječi” (הדברים האלה Izl 20,1) u Pnz se pojavljuje stručan naziv “Tora” – pouka (תורה Pnz 4,44). Ondje su sve riječi koje je Bog izgovorio, ovdje je pouka Mojsijeva. Ondje je Mojsije samo glasonoša – izlaže što je Jahve naredio (Izl 19,7.14.25), i prenosi odgovor zajednice (Izl 19,8s). Objava Božja služi mu kao potvrda njegove pouzdanosti (19,9). Ovdje, u svom oproštajnom govoru (=Pnz) , tik pred ulazom u obećanu zemlju on je priznati voditelj zajednice.

Unutar samih riječi, kako su one sročene u Pnz, postoji upozorenje na to da su zapovijedi izravno od Boga i da se zasnivaju na Božjemu autoritetu. “Kao što ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj” (Pnz 5,12.16) čitamo kao svojevrstan retorički umetak i u zapovijedi o danu počinka i o poštovanju prema roditeljima. To ne pripada u navod, nego je izravno Mojsijeva riječ upućena zajednici slušatelja. Izgovarajući zapovijedi Mojsije napominje da ih je Bog izrekao. Pri tom se obraća istom personificiranom sugovorničkomu “Ti”, komu je i Božji govor upućen. (Upravo ovaj glagol “zapovjediti” opravdava i obrazlaže uvriježen naslov “zapovijedi”.)

Ostale formalne i sadržaje razlike

Vrijeme. U Izl Deset zapovijedi izrečeno je “tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje egipatske” (19,1). To se događa nakon dvodnevne priprave, “trećeg dana” (19,16). U Pnz Deset zapovijedi nalaze se unutar velikog Mojsijeva oproštajnog govora održanoga 1.11.40. (Pnz 1,3 Pritom je prešućen ishodišni motiv jer se podrazumijeva: od izlaska iz zemlje Egipatske.)

Mjesto (zemljopisni podaci). U Izl mjesto je “sinajska pustinja” (2x מדבר סיני  19,1s); pred brdom Sinajem (4x הר סיני 19,11.18.20.23) ; Jahve silazi na brdo Sinaj (19,11.18.20). U Pnz mjesto radnje je “s one strane Jordana” (istočno), “u dolini”, ne na brdu. Mjesto koje se spominje jest Bet Peor (Pnz 4,46–49).

Popratne prirodne pojave koje se u Izl opisuju u Pnz samo su dio uspomene. Spominje se “oblak” (Izl 19,9.16; Pnz 5,22) i “tmina” (Izl 20,21 Pnz 4,11; 5,22). Govori se 3x o “grmljavini” i 3x o “zvuku roga” (Izl 19,16.19; 20,18), te o “vatri” (Izl 19,18 Pnz 5,22–26).

Formalna razlika je u tome da se izraz “Jahve, Bog tvoj” u Pnz češće opetuje: 9x za razliku od 5x u Izl.

U Pnz se dan počinka utemeljuje drugačije. Koje je obrazloženje u Izl 20,8–11, a koje u Pnz 5,12–15? Izl povezuje dan počinka s postankom i izvještajem o stvaranju, a Pnz s izlaskom, oslobođenjem iz Egipta, ističući socijalnu notu: sam si bio sluga, zato neka bude tvoj sluga i tvoj sluškinja kao ti (5,14s). Stoga se i temeljno iskustvo izlaska u Pnz spominje dva puta, i uvodu (5,6) i kod sedmog dana (5,15). Dvaput se spominje da je Jahve izveo narod iz ropstva.

(16.01.2007.) 18.10.2012.

N. Bilić SJ