Na prvim stranicama Svetoga pisma poznat je izričaj da je čovjek stvoren na sliku Božju. Što to znači?
Ponajprije, jednostavna je činjenica da nam je život darovan. Čovjek nije plod svoje odluke i svoje marljivosti. Koliko puta – češće u bolesti i strahu, ali, hvala Bogu, i u intenzivnoj radosti – osjećamo da nismo gospodari svojega života? Biblija izravno veli da nam je izvor u Bogu – toliko je naše dostojanstvo. Poznajemo opis kako je Stvoritelj prije stvaranja čovjeka zastao u promišljanju. Samo u tom slučaju nalazimo svojevrstan imperativ u prvom licu: „Načinimo čovjeka.“ (Post 1,26). U nutrini Božjeg svijeta Pismo otkriva njegove nakane i pokazuje kako Bog samoga sebe potiče i motivira. Prema takvu uzoru bit će sazdan čovjek.
Na sliku smo Božju stvoreni jer se upravo u trenutku stvaranja otkriva da je Bog zajedništvo koje se preslikava u čovjeka, muško i žensko (Post 1,27). “Načinimo” govori Gospodin o sebi u množini, a poslije će božansko promišljanje izrijekom potvrditi: „Nije dobro da čovjek bude sam“ (2,18). Dvaput početna poglavlja Svetog pisma ističu da je čovjek stvoren kao muško i žensko (1,27s; 5,2), a u liku Eve dat će odgovor na dubinsko iskustvo samoće.
Svu lomnost našega bića Sveto pismo zorno prikazuje ističući da je čovjek od praha zemaljskoga. Upravo po zemlji Gospodin Isus pisat će kad mu jednom u hramu dovedu grješnicu tražeći da je kamenuju. Krist se saginje, spušta se do njezina poniženja i straha i svojim prstom piše po tlu, jednom, pa još jednom – da podsjeti od kako smo krhke građe sazdani. I zaista, zavirimo li vrlo precizno u biokemijski sastav našega organizma, lako ćemo ustanoviti da smo svojim tijelom u svemu dio ovoga fizikalnoga svijeta koji nas okružuju. Ali naš duh, osnovna ljudska životna sila osobit je dar. Pismo veli: to je dah života koji nam je izravno nam od Boga dan. Pravo je da i drevna grčka filozofija govori o božanskomu elementu u čovjeku.
U Svetom pismu čovjek je slika Božja jer će on dati ime stvorovima (2,20), kao što sam Bog prvi daje ime danu i noći, nebu, kopnu i moru (1,5.8.10). Čovjeku je povjerena božanska uloga. Daje ime. Otkriva definiciju i pruža smisao bićima koje susreće u životu.
Čovjek kod stvaranja u prvom blagoslovu dobiva presudnu zapovijed: „Budite plodni i rastite!“ (Post 1,28). Učitelj Isus upravo će to primijeniti i razjasniti kad izabere učenike zato da rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16). Dao je i formulu kako se taj plodan život ostvaruje: Tko ostaje povezan s njime kao loza s trsom taj donosi mnogo roda. Sv. Pavao će i drugi dio iskonske zapovijedi protumačiti, govoreći da nam valja prispjeti „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Donosite plod i postanite dovoljno veliki – to je prvo poslanje!
Na početku čovjek prima blagoslov od Boga (Post 1,28), slično kao što su ga već prije dobile ribe morske i ptice nebeske (22) i kao što će ga dobiti dan počinka (2,3) kad je djelo zaokruženo. Kad Sveto pismo ističe da je čovjek Božja slika oba puta ponavlja da je primio blagoslov (Post 1,28; 5,2). I tu će upravo božansku zadaću čovjek dobiti: ne samo da pasivno prima, nego da aktivno donosi blagoslov. S biblijskim pra-svećenikom Melkisedekom koji dolazi u susret Abrahamu blagoslivljući to je posve očito (Post 14,19).
