Biblijski praotac Jakov na vlastitoj je koži iskusio da se put s Bogom ne tiče samo duhovnih stavova, nego seže do žilâ i mišicâ. Njegova borba zorno oslikava kako duhovni život, poput brojnih športskih disciplina, traži vladanje nad samim sobom, ali i sposobnost za suočavanje s protivnikom. Borba je bliska, bez udaljenosti – prsa o prsa. U samom svetom tekstu označena je kao „hrvanje” (Post 32,25) i pokazuje da je Jakov do kraja izložen svom suparniku bez prikrivanja i uzmicanja. Predan mu je u ruke. Naprezanje, zahvati napetim mišićima, napad i obrana, silovito guranje i pokušaj blokiranja, traju vrlo dugo – cijelu noć. Tijelo željno noćnog počinka i opuštanja angažirano je do granice i ispunjeno adrenalinom. Nema predaha sve do pred zoru.
Sukob s Nepoznatim
Jakov je cijelo to vrijeme u sukobu s nepoznatim protivnikom. Sveto pismo veli samo da je to bio „netko” (Post 32,35), a umjetnici će si kasnije, po uzoru na druge biblijske izvještaje, pomoći likom anđela. Među njima dvojicom sve do pred kraj vlada samo neverbalna komunikacija hrvača. Riječi nema. Tek naknadno Jakov će s posvemašnjom sigurnošću shvatiti da to bijaše sam Bog. S olakšanjem što je spasio život idućeg jutra ispovijeda: „Vidio sam Boga licem u lice” (Post 32,31). Njega je doživio kao protivnika i s njime je bio „u klinču”. Jakovljeva borba svjedoči o tome da vjera u Boga nije nešto usputno, nego da je u pitanju ostvarenje ili propast vlastite osobe. Jakov, koji je već primio Božju objavu i dobrohotno obećanje, još uvijek ga doživljava kao neznanca i suparnika. Zato je ovaj bliski susret bitan korak u njegovu sazrijevanju. Na početku Jakovljeve osobne vjere stoji jedan san, vizija poznatih ljestava koje sežu do neba (Post 28,12). Potom će Jakov, hodočasnik, prolaziti kilometre i kilometre na putu u daleku zemlju i natrag. U presudnom trenutku on zna da se mora osloniti na svoje sile. Ostavlja cijelu svoju pratnju i ostaje posve sam (32,25).
Pročišćenje
U kršćanskoj vjeri ljubav prema bližnjemu kotira vrlo visoko. Ipak, Jakovljeva borba upozorava kako je nužno najprije raščistiti račune s Bogom. Dovoljno je primjera da humanizam brzo sklizne u neljudsko rasulo ako nema onih moralnih zasada koje uživaju postojano utemeljenje u Božjem zakonu. Da bi se susreo s bratom s kojim se žarko želi pomiriti, ali se u isti mah boji stupiti pred njega, Jakov mora prvo u „razračunavanje” s Bogom. Mnogi će sveci i duhovni ljudi priznati kako su na svome putu vjere imali žestoke okršaje s Bogom. Bog cijeni čovjekovu slobodu i snagu, i nema ništa protiv da mi u svojim bitkama idemo sve do kraja, do izvora i početka. Samo onaj tko prihvati izazov, doći će blizu i znat će s kime zapravo „ima posla”. Ostali ostaju u publici. Jakov je išao na sve ili ništagonjen žudnjom da pobijedi svoj strah, da razriješi spone prošlosti i preteško breme na savjesti. I bježanje, i novi život u dalekoj zemlji, i mnoge godine – sve to nije moglo donijeti oslobođenje od muke koju u sebi nosi. Poslije susreta s Bogom, piše Biblija doslovce, „sunce će mu ogranuti” (Post 32,32) nakon što mu je, na početku bijega, bilo „zašlo” (28,11).
Potvrda vlastite osobe
Jakov pred kraj borbe traži blagoslov (Post 32,27). Time sam pokazuje da nije vrijedilo ono što je prije spletkarskim trgovanjem i lukavom prijevarom htio postići, tragično raskidajući obiteljske veze. Jakov mora prvo reći svoje ime. Ovaj put izgovara svoje pravo ime, ispravljajući tako bolnu i grubu laž kojom je pred vlastitim roditeljem opetovano nijekao svoj identitet. Upravo „ime” (Post 32,27) pokazuje da je u ovoj borbi riječ o vlastitom identitetu koji je sam uzdrmao, pretvarajući se i pokušavajući biti netko drugi. Susret s pravim i živim Bogom otkriva mi i potvrđuje tko sam ja. Borba s Bogom za Jakova je spasonosna rehabilitacija.
(21.06.07.; 22.04.09.)
dr. sc. Niko Bilić SJ
