Slavni začetnik kršćanske pisane misli sv. Pavao najtočnije – i to dvaput – upozorava na praoca Abrahama kao vjernika i uzor vjere: “Abraham je povjerovao Bogu i uračunalo mu se u pravednost” (Rim 4,3; Gal 3,6 usp. Post 15,6). Doista, krenemo li listati Sveto pismo, kod Abrahama ćemo prvi put naići na tu ključnu biblijsku riječ “pouzdati se”, “imati povjerenja”, “vjerovati”. Hebrejski je to korijen od kojega je izveden i općepoznati usklik: “Amen!”. Utješno je primijetiti da se s Abrahamom to zbiva nakon susreta sa svećenikom (Post 14) i nakon što je zapravo uputio svoje prve riječi Bogu – koje su ušle u Sveto pismo – svoju prvu molitvu (15,2). Tako nas upućuje na to da je vjernik s Bogom “na ti”.
Božji poziv
Pamtimo kako Bog upućuje svoj poziv Abrahamu, praocu naše vjere. Nadprosječno poznat biblijski izvještaj u Knjizi Postanka još jednom nas veseli jer je daleko prodorniji i jači nego maštanja i priče koje nisu dio Božje objave. Abraham je veoma istaknut – kad mu Bog progovara to je prvo Božje obraćanje nakon saveza s pravednikom Noom u Post 9. Od Abrahama se traži izlazak iz domovine. Vjera znači osobni odnos prema Bogu.
Zanimljivo, Abraham je već krenuo iz zavičaja pod očevim autoritetom. Premda je već u braku, njegov je život put i izlazak iz Kaldeje bjelodano smješten unutar obiteljske povijesti njegova oca Teraha. Otac vodi pokret iz zemlje. Već je očeva nakana doći u Kanaan, premda još ne zna za Božje obećanje. Nadahnjuje i tješi vidjeti da je Abraham dio tradicije. Kad pomislimo da sami poduzimamo nešto silno novo i kad revolucionaristički preziremo prijašnje, pogled izbliza otkriva kako već prethodnici izvršavaju volju Božju. Dobro je zaviriti u prošlost i vratiti se na početke kako bismo prepoznali da Bog pripravlja put i onda kad nam se čini da su stari zakazali i da treba radikalno naprijed nekim novim putom. Znamo da je biblijski prorok, primjerice nenadmašni Jeremija, od majčine utrobe pozvan (usp. Jer 1). Slično je evo i Abraham već od oca poveden na put koji mu je Bog namijenio. Iz iskustva znamo da je za čovjekovu vjeru i duhovnost uloga roditelja odlučujuća.
Stiže Abrahamu poziv. I on mora poći. Do sada je otac Terah bio subjekt koji vodi, sada Bog od Abrahama traži samostalnost. On će sada poći kao voditelj (Post 12,4). Biblija izvješćuje kako on uzima ženu i bratova sina, on uzima sve što su stekli. Sada je on otac obitelji i gospodar.
Odvajanje
Abrahamovo podrijetlo je u Uru Kaldejskome (Post 11,28.31). Jesmo li se već zapitali zašto Bog od njega traži napuštanje i odlazak? To može biti neodgovorno zanemarivanje drevnoga i predanoga. Uočimo li da je to prvi Božji govor nakon suda žalosnom pothvatu s babilonskom kulom (11,6s), biva nam jasnije. Prisjetimo li se k tome da je gradnja bila u zemlji Šinearu i da pothvat koji završava u međusobnom nerazumijevanju dobiva ime Babilona, stvar je još očitija. Kaldejci – bit će to uvriježen naziv za Nabukodonozorove babilonce koji u presudnom trenutku razaraju sveti grad Jeruzalem, spaljuju hram, dokidaju državu i kraljevstvo i odvode Božji narod u veliko progonstvo. Od Kaldeje i Babilona Abrahama se treba udaljiti. Treba otići od ohologa uzdizanja u Božju sferu kojim se ljudi izravno opriješe nalogu da dobro gospodare zemljom (Post 1,28). Treba se odvojiti od bolesnoga nerazumijevanja među ljudima. Vjerovati znači odvojiti se od samouvjerene oholosti.
Kad Bog obećava Abrahamu da će učiniti velikim njegovo ime (Post 12,2), to još više raskrinkava promašenost i besmislenost babilonskoga pothvata pri kojem su si ljudi htjeli sami sebi “pribaviti” ime. Abraham se treba udaljiti od neuspjeloga i bespotrebnoga pothvata čovjekova da samome sebi stvara veliko ime, da gradi svoju slavu. Ta, Bog otpočetka daje ime. I čovjeku daje ime, u skladu s njegovom zemaljskom naravi izvješćuje peto poglavlje (Post 5,2). I tu važnu službu davanja imena Bog je povjerio čovjeku (2,20). Tako je babilonska kula izopačenje i izvitoperenost. Umjesto da daju ime bićima, ljudi ga žele sami sebi kreirati. Čovjek treba prepoznavati svijet oko sebe i davati mu ime, prepoznavati i unositi smisao.
Asketska tradicija dobro poznaje kako je važno odricanje. Od Abrahama se traži odjeljivanje koje se višestruko i zbiva. Jedan brat mu umire (Post 11,28), od drugoga se odvaja (11,31). Zanimljivo kako Biblija ističe da je Abraham osobni Božji poziv čuo upravno u presudnom trenutku nakon što mu je otac preminuo (11,32). Iskustvo pokazuje koliko očeva smrt može značiti i u životu odrasle osobe. Ako je bio snažna osobnost, onda može nastati osjećaj dezorijentiranosti ili pak oslobođenja, čovjek će odahnuti; ako li je bio slabašan i premalo prisutan ista se potraga i osjećaj nesigurnosti, neka bezličnost nastavljaju. Otac je umro. I tako se, evo, hoćeš-nećeš odvaja od kuće očinske što Bog izrijekom traži.
Danas volimo ostavljati dojam, izgled nam je važan. Sve tamo od Staljinova doba retuširamo svoj izgled, prikrivamo nedostatke. Pa i u duhovnom životu olako se, gotovo po instinktu prikazujemo u boljem svjetlu. Kod Abrahama pak od početka je jasno da ima bitan nedostatak. Biblija ga odmah spominje. On i Sara nemaju potomstva (Post 11,30) – što je dvostruka poteškoća jer predstavlja i odsutnost Božjega blagoslova i uskraćenu budućnost. Ali taj nedostatak ne samo da Sveto pismo ne prikriva nego će biti u središtu čudesnoga Božjega plana, jarki je kontrast božanskoj inicijativi da od Abrahama učini velik narod (12,2).
“Idi u zemlju koju ću ti pokazati” (12,1) nalaže Gospodin i tako stvara budućnost. To je velika obveza Abrahamu koja traži otvorene oči, motrenje i živu povezanost s Bogom da može pratiti što mu to Bog pokazuje.
Obilje života
Prema uvriježenu običaju u Crkvi biskupi će ponuditi svoju ostavku Svetom Ocu kad navrše 75 godina. S toliko godina u građanskom životu čovjek će i prema najstrožim kriterijima uživati kakvu-takvu zasluženu mirovinu. Kod Abrahama, koji je, eto, s upravo toliko godina nadmašio prosjek psalamske dobi – od 70 godina, a ako smo snažni 80 – Gospodin pokazuje svoje čudesne nacrte. Kad je imao 75, Bog od njega traži: “Idi!” Kad smo po našemu sudu na kraju snaga, ili nam se čini da smo svoje učinili i da nam je dosta, Bog pokreće nove sile za životni hod. Tako je s Abrahamom, tako će poslije biti sa slavnim Ilijom. “Idi!” u Bibliji znači: “Živi!”
Kod Abrahama božanski je plan očit jer, budući da će doći do 175 biblijskih godina, jasno je da mu Božji putovi daruju novu puninu: stotinu godina. Živjeti u vjeri znači primiti na dar puninu život koju samo Bog može dati.
Bit ćeš blagoslov
Ključna najava: “Ti sam bit ćeš blagoslov!” (Post 12,2) u Svetom je pismu prevažna. Već naime prva stranica Biblije neskriveno veli da Bog daje blagoslov (1,22) i da je čovjek, istom stvoren, primio blagoslov (1,28). A sada evo novoga koraka gdje čovjek više nije samo pasivni primatelj, nego aktivan nositelj blagoslova. Ta sposobnost – takoreći božanskoga dostojanstva – upotpunjuje definiciju što znači da je čovjeku stvoren na Božju sliku. Kao što Bog daje blagoslov, tako je i čovjeku povjerenu donositi ga drugima.
A sveobuhvatan razmjer koji smjera na “sve obitelji tla zemaljskoga” u čuvenom je razlikovanju duhova siguran znak raspoznavanja da je Duh Sveti na djelu. Vjerovati znači nositi blagoslov braći i sestrama oko sebe.
Pomišljamo li i maštamo od naravi kako bismo negdje drugdje i u drukčijim okolnostima bili bolji vjernici, izvještaj o Abrahamu donosi nam utjehu i otrježnjenje. Nasuprot paušalnom očekivanju da nepregledno dug, beskrajan put treba proći, Abraham, gle, u istom biblijskom retku u kojem je pošao, već i na cilj stiže: “Dođoše u zemlju Kanaan” veli Pismo (Post 12,5). Tko s Bogom krene, brzo je na odredištu. Narod veli: Cvati gdje si posijan! Vjera otvara oči da prepoznam kako se baš na mojemu putu sva Božja zahtjevnost i njegova ljubav pokazuju.
S takvim Abrahamom Gospodin će moći sklopiti (Post 15) i trajnim znakom potvrditi svoj Savez (Post 17). Abraham će iz Božjih usta biti proglašen prorokom – prije svih ostalih u biblijskom kanonu – s prvom zadaćom da bude molitelj-zagovornik (Post 20,7) kao što se već pokazao u čuvenu molitvenom “pogađanju” i pregovaranju nad sudbinom Sodome i Gomore (Post 18,23-33), u kojem Bogu nedvojbeno priznaje sveopću vlast suca nad svom zemljom (18,25). Bitne će ipak stvari još Abraham morati naučiti u poznatoj kušnji sa sinom Izakom (Post 22) pri kojoj Bog nijednom u svojemu nalogu ne spominje ni “nož” ni “zaklati”. Žrtvovati i Bogu posvetiti ne znači uništiti, prekinuti i pogaziti ljudski život. To će poslije Samuelova majka Ana izvrsno svojim postupkom korigirati i razjasniti.
Niko Bilić, SJ
