Prikazujem ti danas svoje noge, Gospodine, i molim tvoj blagoslov za njih. Ovo su moje noge, Gospodine, koje si mi dao. Hvala ti na tome. Ti si moj Stvoritelj. Ti mi daješ da postojim i ovaj čas.
Noge su važne. Osjećam kako krv struji u njima sve do vrhova prstiju. Osjećam kosti koje ih u središtu drže, žile koje se protežu cijelom dužinom, složene zglobove koji omogućuju kretanje – pravo čudo Božjega stvorenja, osjećam stopala kojima po zemlji kročim.
Lako se mogu sjetiti i osjetiti bol i težinu koje pritišću moje noge, natečene, izmučene… Želim ti zahvaliti i na tim trenucima kad mi se činilo da me moje noge više ne mogu nositi. Kad mi je tijelo pokleknulo, kad su me životne muke srušile na koljena, ti si mi bio blizu jer dobro poznaješ teret križa i gorak, dugačak put na Golgotu.
O radosnih li, blaženih trenutaka kad su moje noge pune snage i jedrine! Žele poći – potrčati – da me ponesu za tobom, Gospodine, sve do na kraj svijeta. Podaj novu jakost mojim nogama!
Moje noge – slabe i snažne, žustre i umorne – dio su mojega tijela u kojemu mi daješ da ja jesam.
Kamo su me sve do sada moje noge nosile!? Kolike su korake u tvojoj službi učinile!? Danas ti zahvaljujem na tome.
Ovo su moje noge, Gospodine. Tebi ih prikazujem, tebi ih posvećujem. Blagoslovi ih, da mognem opet poslušati tvoj zov: “Idi za mnom!”, da mogu ići u kraj koji ćeš mi ti pokazati.
p. Niko Bilić, SJ
