Gospodine, prikazujem ti danas svoju kralježnicu koju si mi dao da me drži i da mogu biti uspravno biće. Hvala ti na tome! Kralježnica je poput moje duše. Jasno mi pokazuje da ima nešto u meni što me drži u cjelini, povezuje me u jedno; stožer je, stup i središte, a opet ne odmah zamjetljiva. Skrivena je i u pozadini, a važna i presudna. Da je opazim moram se povući u sebe i pažljivo promotriti. Kako se lako zbiva da joj posvećujem pozornost tek kad zaboli i tek onda kada trpim!
Stoga želim sada u miru zastati, usmjeriti svoju pozornost i osjetiti gornji dio svoje kralježnice. Hvala ti, Bože, Stvoritelju moj, što ta osjetljiva i čudesna vratna kralježnica, drži moju glavu. Dragocjeno mi je i dobro mi čini osjetiti kako uz nju stoje ramena, moja ramena koja su već popriličan teret ponijela. Čudesno je kako si učinio da taj malen gornji dio, tih sedam poslaganih djelića vratne kralježnice omogućavaju životnu vezu kojom krv iz srca može doći onamo gdje je u mojoj glavi najpotrebnija.
Zahvalno, u miru, pred tobom, Bogom svojim, s budnom pozornošću nastojim osjetiti središnji dio svoje kralježnice, svih tih dvanaest pršljenova, jedan uz drugi koji drže na okupu moj prsni koš; nose sva rebra koja obgrljuju i štite moje srce i moja pluća kojima neprestano dišem. Dao si da mi kralježnica objedinjuje i drži na mjestu svako rebro i tako zajedno čine cjelinu. Kao da su u kralježnicu usađena i da iz nje izrastaju.
Pred tvojim božanskim, stvarateljskim pogledom pažljivo i pozorno mogu osjetiti kako se moja kralježnica spušta sve do sredine mojega tijela gdje su kukovi i gdje su usađene moje noge kojima se krećem, kojima stojim na zemlji. Upravo tu osjetljiv je dio kralježnice za koji obično kažem »križa«. Kad zaboli i ukoči se, cijelo mi je tijelo sputano i pritisnuto, nemoćno – kao križem opterećeno.
Hvala ti, Gospodine, i za trenutke boli. Ali još više za dane kad me je moja kralježnica bez teškoće nosila.
Zahvalno ti prikazujem danas svoju kralježnicu: gipku i čvrstu; sastavljenu od toliko osjetljivih djelića, a opet jednu veliku i tako snažnu. Neka samo jedan u krivo pođe i ja u cijelom tijelu trpim. Dobro me podsjeća da sam biće od zemaljskoga praha, od tla zemljina građeno, ali da mi je božanski dah života darovan. Učinio si da kroz kralježnicu prolazi leđna moždina, živa i osjetljiva – svi živci koji povezuju takoreći sve moje organe, protežu se doslovce od glave do pete. Veze su koje prenose signale o onome što doživljavam, o onome što hoću i što neću, što me bodri i što me ranjava…
Gospodine, prikazujem ti danas svoju kralježnicu, ti si mi je dao, tebi je predajem, tebi je posvećujem.
“Hvala ti, Gospodine, i za trenutke boli.” Schanz 🙂