Kristova metoda u prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25–37)
Poznata nam je slika milosrdnoga Samarijanca iz Evanđelja. Zaustavio se i pomogao čovjeku koji je upao među razbojnike, kojega su opljačkali do kosti, ostavili gola, kojega su izudarali; koji napušten leži, polumrtav – tako doslovce Sveto pismo (ἡμιθανής Lk 10,30).
U Kristovoj pouci o milosrdnom Samarijancu jedan svećenik koji bi trebao biti pravi Božji sluga i donositelj utjehe dolazi istim putem, vidi usput i iz daljega, ali i on – baš kao i razbojnici – odlazi. Slika uz ovaj tekst pokazuje kako se već dobrano udaljio na svome magaretu. Pismo ističe da je išao »po drugoj strani« (ἀντι- Lk 10,31.32), zaobišao je »prepreku«, baš kao i levit poslije njega, tako da ne prilazi.
Možda je ovaj svećenik u Isusovoj prispodobi bio toliko zagledan u teološke ideje, kao što je i levit, koji poslije prolazi, sav posvećen službi u hramu, ondje su mu misli i srce. Svakako za obojicu zaista vrijedi pravilo kultne čistoće. Mrtvaca ne smiju dirati. »Tko se dotakne mrtvaca, tijela pokojnoga čovjeka, a ne očisti se, oskvrnjuje Gospodnji dom.« – propisuje Levitski zakonik (Lev 19,13). Lako je moguće da su onako izdaleka za polumrtva prosudili: »Gotov je. Nema mu više spasa.« Koliko puta smo se mi sami osjetili ostavljenima i prezrenima u duši. Izbjegavaju me, ne vide moju muku, žele me isključiti, brišu me iz svojega vidokruga i prolaze.
Samarijanac, čovjek od koga se i ne nadaš, ima rješenje. Ponajprije on je dirnut, sažaljuje se i iznutra je pokrenut. On prilazi, dolazi u blizinu. On stavlja melem na ranu, blaži bol.
Samarijanac se sam pobrinuo, ali on nalazi i uključuje druge. Kad pronalazi svratište, pronašao je instituciju. Ondje stvara ozračje povjerenja. Nasuprot pljački na cesti od Jeruzalema do Jerihona, nasuprot našoj krvožednoj borbi za profitom koja će i ubiti, samo da zaradi, Samarijanac plaća unaprijed i preuzima obvezu da će još podmiriti što bude potrebno (Lk 10,35). Dvije dnevnice već je dao i još će dati što treba. Uloga institucija i društvenih struktura važna je. Jeruzalem i Jerihon imaju moć i zadatak da put učine sigurnim, da zaustave razbojnike, ali to nisu učinili.
»Tko je moj bližnji?« – pitao je zakonoznanac Učitelja Isusa (Lk 10,29). I eto, sam nalazi odgovor. Onaj koji se pobrinuo za me, onaj koji mi je iskazao milosrđe – to je moj bližnji.
Gospodin Isus svojom poukom traži zalaganje. Završava nalogom: »Idi pa i ti čini tako (Lk 10,37)!« Slično, tražeći aktivnost, na početku je pitao što i kako zakonoznanac čita u Božjemu zakonu (10,26). Potom je Isus, potvrđujući njegove riječi, upozorio da se treba cjelovito zauzeti srcem, dušom, svom snagom. Na taj način Učitelj izravno odgovara: Što mu je činiti da život baštini, pitao je zakonoznanac (Lk 10,25); evo, to čini i živjet ćeš rješava Isus susretljivo i hitro njegovo pitanje (10,28). Treba ljubiti bližnjega kao sebe sama – kao svoju dušu, ranjenu kojekakvim slabostima i udarcima koje drugi zadaše, dušu ogoljenu. Znam svoju opljačkanost i mrtvilo, pa sam tako dužan bližnjega ljubiti.
To je rješenje koje Isus nudi. Ne kaže on da treba prijeći na drugu stranu zbog nekih visokih pravila i viših ciljeva; ne kaže da treba ostaviti čovjeka sama; ne traži da ga treba proglasiti unaprijed mrtvim, nego valja doći do ondje i vidjeti kako stvari stoje, prići dovoljno blizu da vidim kakav je njegov svijet.
Primijeni pamet
Ova životna priča o milosrdnom Samarijancu daje nam osjetiti i promotriti Kristovu metodu kojom se on približava i poučava zakonoznanca. Onaj je prišao s važnim pitanjem o vječnomu životu, ali pitao je zato da iskuša (Lk 10,25). Dobrohotnim razgovorom s huškačem koji ga je htio staviti na kušnju Učitelj ga od njegove naopake nakane dovodi do ozbiljna razgovora u kojem će iskreno progovoriti o samomu sebi. Kad se bude htio tek opravdati i »izvući«, pitajući tko je njegov bližnji (Lk 10,29), Isus poučnim primjerom o Samarijancu dolazi do njega, prodire do njegova srca. Sam će zakonoznanac dati odgovor na svoje pitanje.
U svima nama živi dubinska ljudska čežnja koju zakonoznanac pred Kristom precizno izriče: Želim vječni život, utaženost, mir i radost koji traju. Kako to postići? »Što mi je učiniti da baštinim život vječni?« pitao je onaj (Lk 10,25).
Gospodin u odgovoru traži aktivnost. Kako čita u Zakonu – pita zakonoznanca najprije. »To čini i živjet ćeš!« – kaže mu potom, dajući ozbiljan odgovor na pitanje koje je trebalo biti provokacija. Pitao je što mu je činiti, evo odgovora! Aktiviraj cijelo svoje srce, svoju dušu, svu svoju snagu (Lk 10,27)! Isus ga poučava da čini baš ono što i sâm u savjesti zna da je dužan činiti jer mudro zakonoznanac, starozavjetnik, zbori. Inače je Isus taj koji spaja zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, ovdje to zakonoznanac čini.
Na kraju pouke Isus traži od sugovornika da sam dođe do odgovora, pita za njegovo mišljenje: »Tko je bližnji onome koji je upao među razbojnike (Lk 10,36)?« Završava napokon tako da opet traži aktivnost i zalaganje: »Čini tako (Lk 10,37)!« Ovako postupaj i djeluj!
Isus – Samarijanac
Svojom metodom Krist pokazuje kako je u Samarijancu prepoznatljiva božanska ljubav. Krist je Samarijanac. Dolazi do opljačkanoga, izudaranoga ranjenika. Krist prilazi u našu nevolju. Samarijanac je u srcu pogođen i dirnut, sažalio se, baš kao što se Isus sažalio pred udovicom iz Naina koja u grob prati svoga jedinca. Istom je riječi opisan osjećaj Kristov: smililo mu se u nutrini (ἐσπλαγχνίσθη Lk 7,13; 10,33).
Bog je pohodio narod svoj, pobrinuo se za njega – pjeva časni starac-svećenik Zaharija, Krstitelj otac, u čuvenu hvalospjevu (Lk 1,68). Slično se Samarijanac pobrinuo za ranjenika i tražio od gostioničara da se pobrine za nj (2x ἐπιμελέομαι Lk 10,34.35).
Zakonoznanac pravo veli, bližnji to je »onaj koji je iskazao milosrđe« (ποιέω + ἔλεος Lk 10,37), a to je Bog – kako u istom Zaharijinu hvalospjevu stoji: »obećao je iskazati dobrotu ocima našim« (ποιέω + ἔλεος Lk 1,72). Bog čini smilovanje, stvara milosrđe – to su jedina dva mjesta gdje se takav izričaj rabi u Lukinu evanđelju – pa na taj način Isus već daje odgovor zakonoznancu što mu je činiti. Naposljetku, upravo je Krist onaj koji će se vratiti, ponovno doći i uzvratiti prema djelima baš kao što Samarijanac veli: »Kad se budem vraćao, uzvratit ću ti.« (Lk 10,35).
Isus – žrtva
Pogledamo li dobro tko je taj neznani, opljačkani, ranjenik, lako ćemo otkriti i drugo obilježje Kristove metode. Čiji je to lik u tijelu izudaranu, obnaženu?
Sam Krist hodio je našim svijetom, od našega Jeruzalema do Jerihona. Isusa su prezreli hramski veliki svećenici i poslužitelji. Njegovi su ga odbacili. Među svoje je došao i oni ga nisu primili (Iv 1,11). Krista bičevima i trnovom krunom izraniše, pljuvali su ga i ćuškali, udarce mu zadali. Njemu su sve oduzeli i na Golgoti ga do gola svukli. Krista su među razbojnike razapeli.
Da, što sam najmanjemu od Isusove braće učinio, njemu sam učinio. Što nisam njemu učinio, nisam Kristu učinio.
ur. 14.07.13.
p. Niko Bilić, SJ
