Slika ovogodišnje, 41. obiteljske ljetne škole u Zagrebu pokazuje poznatoga milosrdnoga Samarijanca iz Evanđelja. Zaustavio se i pomogao čovjeku koji je upao među razbojnike, kojega su opljačkali do kosti, ostavili gola, kojega su izudarali; koji napušten leži, polumrtav – tako doslovce Sveto pismo (ἡμιθανής Lk 10,30).
Možda bijaše jedan vruć, prevruć dan kao ovoga ljeta. Čovjek izmučen, iscrpljen suncem i putovanjem, sam na cesti, laka je žrtva. Brzo si možemo predočiti što znači upasti među razbojnike sjetimo li se samo gdje smo sve mi prikraćeni, kako i gdje nas iz dana u dan pokušavaju opljačkati, iznuditi na prijevaru, zavesti reklamom ili nepravednim propisom.
U Kristovoj pouci o milosrdnom Samarijancu jedan svećenik koji bi trebao biti pravi Božji sluga i donositelj utjehe dolazi istim putem, vidi usput i iz daljega, ali i on – baš kao i razbojnici – odlazi. Slika pokazuje kako se već dobrano udaljio na svome magaretu. Pismo ističe da je išao »po drugoj strani« (ἀντι- Lk 10,31.32), baš kao i levit poslije njega, tako da ne prilazi. Koliko puta smo se mi sami osjetili ostavljenima i prezrenima u duši. Izbjegavaju me, ne vide moju muku, žele me isključiti, brišu me iz svojega vidokruga i prolaze.
Možda je ovaj svećenik u Isusovoj prispodobi bio toliko zagledan u teološke ideje, kao što je i levit, koji poslije prolazi, sav posvećen službi u hramu, ondje su mu misli i srce. Svakako za obojicu zaista vrijedi pravilo kultne čistoće. Mrtvaca ne smiju dirati. »Tko se dotakne mrtvaca, tijela pokojnoga čovjeka, a ne očisti se, oskvrnjuje Gospodnji dom.« – propisuje Levitski zakonik i strogo zahtijeva: »Takav neka se iskorijeni iz Izraela (Lev 19,13)! « Lako je moguće da su onako izdaleka za polumrtva prosudili: »Gotov je. Nema mu više spasa.« Gdje će čovjek koji je upao u bolesnu ovisnost potražiti pomoć kad mora svoju muku tajiti, kad ga u pogrešnom svjetlu vide, kad ga guši krivnja i nesreća?
Samarijanac, čovjek od koga se i ne nadaš, ima rješenje. Ponajprije on je dirnut, sažaljuje se i iznutra je pokrenut. On prilazi, dolazi u blizinu. On stavlja melem na ranu, blaži bol. Ovisni smo – ovisni o lijeku koji može pomoći, koji daje snagu, koji ne zarobljuje i ne sputava, nego jača i osposobljava.
Samarijanac se sam pobrinuo, ali on nalazi i uključuje druge. Kad pronalazi svratište, pronašao je instituciju. Ondje stvara ozračje povjerenja. Nasuprot pljački na cesti od Jeruzalema do Jerihona, nasuprot našoj krvožednoj borbi za profitom koja će i drogu dati čovjeku, i ubiti, samo da zaradi, Samarijanac plaća unaprijed i preuzima obvezu da će još podmiriti što bude potrebno (Lk 10,35). Dvije dnevnice već je dao i još će dati što treba. Uloga institucija i društvenih struktura važna je. Jeruzalem i Jerihon imaju moć i zadatak da put učine sigurnim, da zaustave razbojnike, ali to nisu učinili.
»Tko je moj bližnji?« – pitao je zakonoznanac Učitelja Isusa (Lk 10,29). I eto, sam nalazi odgovor. Onaj koji se pobrinuo za me, onaj koji mi je iskazao milosrđe – to je moj bližnji.
Gospodin Isus svojom poukom traži zalaganje. Završava nalogom: »Idi pa i ti čini tako (Lk 10,37)!« Slično, tražeći aktivnost, na početku je pitao što i kako zakonoznanac čita u Božjemu zakonu (10,26). Potom je Isus, potvrđujući njegove riječi, upozorio da se treba cjelovito zauzeti srcem, dušom, svom snagom. Na taj način Učitelj izravno odgovara: Što mu je činiti da život baštini, pitao je zakonoznanac (Lk 10,25); evo, to čini i živjet ćeš rješava Isus susretljivo i hitro njegovo pitanje (10,28). Treba ljubiti bližnjega kao sebe sama – kao svoju dušu, ranjenu kojekakvim ovisnostima, slabostima, udarcima koje drugi zadaše. Znam svoju opljačkanost i mrtvilo, pa sam tako dužan bližnjega ljubiti.
To je rješenje koje Isus nudi. Ne kaže on da treba prijeći na drugu stranu zbog nekih visokih pravila; ne kaže da treba ostaviti čovjeka sama; ne traži da ga treba proglasiti unaprijed mrtvim, nego valja doći do ondje i vidjeti kako stvari stoje, prići dovoljno blizu da vidim kakav je njegov svijet.
p. Niko Bilić, SJ
