Prispodoba o milosrdnom Samarijancu i problem ovisnosti (Lk 10,25–37)
Životna priča o milosrdnom Samarijancu daje nam osjetiti i promotriti Kristovu metodu kojom se on približava i poučava zakonoznanca. Onaj je prišao s važnim pitanjem o vječnomu životu, ali pitao je zato da iskuša (Lk 10,25). Dobrohotnim razgovorom s huškačem koji ga je htio staviti na kušnju Učitelj ga dovodi od njegove naopake nakane do ozbiljna razgovora u kojem će iskreno progovoriti o samomu sebi. Kad se bude htio tek opravdati i »izvući«, pitajući tko je njegov bližnji (Lk 10,29), Isus poučnim primjerom o Samarijancu dolazi do njega, prodire do njegova srca. Sam će zakonoznanac dati odgovor na svoje pitanje.
Ne stoji li na početku svake ovisnosti naša dubinska ljudska čežnja koju zakonoznanac pred Kristom precizno izriče: Želim vječni život, utaženost, da se za navijek naužijem onoga što mi je dobro. Kako to postići? »Što mi je učiniti da baštinim život vječni?« pitao je onaj (Lk 10,25).
Gospodin u odgovoru traži aktivnost. Kako čita u Zakonu – pita zakonoznanca najprije. »To čini i živjet češ!« – kaže mu potom, dajući ozbiljan odgovor na pitanje koje je trebalo biti provokacija. Pitao je što mu je činiti, evo odgovora! Ne: uzmi tabletu; ne: bulji u ekran; ne: opij se, prepusti se, daj se zarobiti, nego: aktiviraj cijelo svoje srce, svoju dušu, svu svoju snagu (Lk 10,27)! Isus ga poučava da čini baš ono što i sam u savjesti zna da je dužan činiti jer mudro zakonoznanac, starozavjetnik, zbori. Inače je Isus taj koji spaja zapovijed ljubavi prema Bogu i zapovijed ljubavi prema bližnjemu, ovdje to zakonoznanac čini.
Na kraju pouke Isus traži od sugovornika da sam dođe do odgovora, pita za njegovo mišljenje: »Tko je bližnji onome koji je upao među razbojnike (Lk 10,36)?« Završava napokon tako da opet traži aktivnost i zalaganje: »Čini tako (Lk 10,37)!« Ovako postupaj i djeluj! – Postoji put u vječni život, prečac ne postoji! Put jest Kristov put. Put je živi Isus – Sin Božji i Sin Čovječji.
Svojom metodom Krist pokazuje kako je u Samarijancu prepoznatljiva božanska ljubav. Krist je Samarijanac. Dolazi do opljačkanoga, izudaranoga ranjenika. Krist prilazi u našu nevolju. Samarijanac je u srcu pogođen i dirnut, sažalio se, baš kao što se Isus sažalio pred udovicom iz Naina koja u grob prati svoga jedinca. Istom je riječi opisan osjećaj Kristov: smililo mu se u nutrini (ἐσπλαγχνίσθη Lk 7,13; 10,33).
Bog je pohodio narod svoj, pobrinuo se za njega – pjeva časni starac-svećenik Zaharija u čuvenu hvalospjevu (Lk 1,68) – tako se Samarijanac pobrinuo za ranjenika i tražio od gostioničara da se pobrine za nj (2x ἐπιμελέομαι Lk 10,34.35).
Zakonoznanac pravo veli, bližnji to je »onaj koji je iskazao milosrđe« (ποιέω + ἔλεος Lk 10,37), a to je Bog – kako u istom Zaharijinu hvalospjevu stoji: »obećao je iskazati dobrotu ocima našim« (ποιέω + ἔλεος Lk 1,72). Bog čini, stvara milosrđe – to su jedina dva mjesta gdje se takav izričaj rabi u Lukinu evanđelju – pa na taj način Isus već daje odgovor zakonoznancu što mu je činiti. Naposljetku, upravo je Krist onaj koji će vratiti, ponovno doći i uzvratiti prema djelima baš kao što Samarijanac veli: »Kad se budem vraćao, uzvratit ću ti.« (Lk 10,35).
Pogledamo li dobro tko je taj neznani, opljačkani, ranjenik, lako ćemo otkriti i drugo obilježje Kristove metode. Čiji je to lik u tijelu izudaranu, obnaženu?
Sam Krist hodio je našim svijetom, od našega Jeruzalema do Jerihona. Isusa su prezreli hramski veliki svećenici i poslužitelji. Njegovi su ga odbacili. Među svoje je došao i oni ga nisu primili (Iv 1,11). Krista bičevima i trnovom krunom izraniše, pljuvali su ga i ćuškali, udarce mu zadali. Njemu su sve oduzeli i na Golgoti ga do gola svukli. Krista su među razbojnike razapeli.
Da, što sam najmanjemu od Isusove braće učinio, njemu sam učinio. Što sam kao roditelj svojemu djetetu učinio, Kristu sam učinio. Što nisam njemu učinio, nisam Kristu učinio.
Ako se želim izliječiti od svoje ovisnosti, gledat ću na Krista kako svoj križ nosi. Krist je moj Bog u koga gledam. Ako se želim izliječiti, gledat ću kako je – gle – moja muka Kristovoj pridružena, posvećena, pa makar dugo, dugo trajala…
p. Niko Bilić, SJ
