Prema biblijskom pogledu na čovjeka on može biti nositelj osobite proročke službe za koju vrlo preciznu definiciju nalazimo u Pnz 18,18. Božji je govor i Božji autoritet kojim je opisana bit proročkoga fenomena, a sadržaj je velikoga Mojsijeva oproštaja, obilježen stoga vjerodostojnošću. Prvi uvjet za pravoga proroka jest da svoju službu i dar prima od Boga. Proroka Bog podiže, on ga postavlja, uspostavlja njegov identitet (קום qûm); institucija je to koja vrijedi ukoliko joj je podrijetlo u Bogu. Prva zadaća prorokova jest receptivna. Prvo što se od njega traži jest da u svoja usta primi Božje riječi. Slika je jasna i sugestivna, poznata iz Jeremijina primjera (Jr 1,9). Od čovjeka se traži da dopusti pristup u svoj osobni prostor; ne prihvaćamo mi olako da nam netko drugi nešto u usta stavlja! Prorokova prva otvorenost i pažljivost pred Bogom sastoji se u u tome da primi u usta što mu Bog daje (נתן natan Pnz 18,18); pozvan je prije svega prihvatiti da Bog dadne svoje riječi u njegove usta. Osim toga, bitna karakteristika proroka jest obiteljska bliskost, on je jedan između braće.
Uvodni kontekst u kratkom odlomku Ponovljena zakona pokazuje da je prorok ponajprije kontrast i protuteža vračarima neznabožačkih kultura (Pnz 18,9–14), a svrha njegova nastupa jest da obodri i podupre vjernost Bogu (v13).
Podsjećajući na središnji sinajski događaj sklapanja saveza, Mojsije upozorava također na činjenicu da je proročka služba odgovor na traženje i žalbu zajednice (v16). Prigovor, odbijanje i strah od izravnoga razgovora s Bogom dobiva odgovor u posredniku.
Stoga autoritet proročkih riječi ostaje Božji, a slušatelji su odgovorni pred Bogom, ne pred osobom proroka koji je samo posrednik (v19). Njegova je zadaća da bude stvaratelj i pokretač zajednice kojoj (»im«) prenosi Božje riječi (v18).
