Svetopisamski pogled na pravednu plaću
Biblijski pogled na plaću otkriva ponajprije svu zahtjevnost i realističnost Svetoga pisma, dok neobična evanđeoska logika u Novom zavjetu ističe odgovornost i zauzimanje radnika, a još više obvezu onoga koji ima. I u ovom razmišljanju prisjetit ćemo se Pisma koje nam je blisko i poznato pa smijemo odmah ići na važne pojedinosti. Vrijedit će ipak upozoriti pritom na jedan ili drugi osnovni pojam.
1. Korjenit zahtjev konačne plaće
Svu zahtjevnost i korjenitost Božje riječi kad je u pitanju plaća otkrivamo već ondje gdje prvi put nailazimo na taj izraz ako listamo Sveto pismo od početka. »Ja sam tvoj štit i veliko umnažanje, dostatno uvećanje tvoje plaće« (Post 15,1) – takvo obećanje čuje praotac Abraham nakon što je iskusio problematičnost ljudskoga saveza s Amorejcima (Post 14,13) te nakon što je u susretu sa svećenikom prvi put ustanovio da je tajni Bog, koji ga je pozvao, Stvoritelj neba i zemlje (Post 14,22). Ovdje će Abraham, u počecima svojega puta, u prvoj zapisanoj molitvi izreći svoju sumnju i poteškoće glede potomstva. Božja najava da će biti štit slika je redovita i prokušana biblijskoga obećanja »ja ću biti s tobom« i očituje onu dragocjenu životnu pratnju o kakvoj primjerice svjedoči Kristova prisutnost kod dvojice učenika na putu u Emaus. Jest, u Svetom je pismu Bog ona završna – čovjeka dostojna i čovjeku dostatna – plaća koja može učiniti da se njegovo ljudsko srce zapali i gori, da iznova krene na put i onda kad je već pobjegao iz Jeruzalema. Završna je to plaća koja naše riječi od međusobna dobacivanja pretvara u molitvu, koja otvara oči za spasonosne istine o onome kome smo se nadali i koji – gle, ovdje uz nas hodi našim stazama i dijeli naše korake.
Vlastiti ljudski osjećaj i pogled na nesebičan rad iz dana u dan upozoravaju nas koliko osim novca u pitanju plaće ključnu ulogu imaju motivacija, životno ispunjenje – pravi ljudski faktor. Sjetimo se samo kako poznata misao iz Evanđelja o radniku koji je vrijedan svoje plaće (Lk 10,7; 1 Tim 5,18) izvorno ističe ono čega je čovjek dostojan, što mu dolikuje (ἄξιος aksios) – što u konačnici odgovara njegovu ljudskom dostojanstvu. Misao o neotuđivu dostojanstvu ljudske osobe dio je crkvena nauka koji se donekle pretočio i u ishodišnu misao o ljudskim pravima. Na tom je tragu u prošlom desetljeću austrijski sociolog Herwig Büchele izazvao i kontroverzu tezom kako neki osnovni dohodak pripada svakome bez obzira je li radnik ili ne.
Transcendentna dimenzija ljudske plaće koja je u konačnici sam Bog, a susrećemo je već u početku kod Abrahama, slijeva se u obećanje Krista Učitelja kojim zaključuje blaženstva: »Velika je plaća vaša na nebesima« (Mt 5,12; Lk 6,23). U istom smjeru ide i završetak Knjige Otkrivenja kad ponavljajući Izaijin proglas promatra kako dolazi Bog i plaća koju on daje (Iz 40,10; 62,11; Otk 22,12)
Dakako Sveto pismo nipošto ne usmjeruje pogled tek na neku religijsku onostranost, ne zatvara oči pred dubinskim, pragmatičnim i toliko ljudskim pitanjem koje pokreće i nosi primjerice čuvenu potragu starozavjetnoga Propovjednika: Kakva mi korist, što to čovjeku koristi – pita on na početku i to pitanje nosi njegovu knjigu. Ljudska je to pragmatičnost, usmjerena na dobit i plod, na vlastiti profit – koju i sam Krist uzima na sebe kad u odsudnom času na križu, osjećajući se ostavljenim i od Boga, riječima psalma pita: »Čemu? Za koji cilj? S kojom svrhom?« Tako smijemo shvatiti i izvorno hebrejsko poznato predbacivanje למה lámmâ (od »le + mâ« za što? Ps 22,2) i grčki prijevod εἰς τί eis ti – za što? (Mt 15,34). »Bože moj, zašto si me ostavio?« – Što će mi to, kakva li mi plaća? Isusu će, znamo, odgovor slavno doći.
U korijenu svoga bića čovjek nosi pitanje o plodu, traži ga i žudi za njim sve tamo otkako mu je, stvorenomu, Bog rekao: »Budite plodni!« (Post 1,28), a Isus potom potvrdio: »Izabrao sam vas da rod donosite« (Iv 15,16).
2. Svetopisamski realizam
Ne staje, rekli smo, Sveto pismo na duhovnosti i konačnoj svrsi, nego smjera vrlo realno na konkretnu zemaljsku pravednost. Središte Mojsijeva zakona, Levitski zakonik, – treća od pet knjiga koja je i sadržajem i položajem u središtu – svega nekoliko redaka prije ključne zapovijedi koja traži da čovjek bližnjega ljubi kao sebe sama (Lev 19,18) još jednim strogim zahtjevom regulira isti odnos prema bližnjemu: Ne smijem zaradu i plod dnevnoga rada uskratiti bližnjemu, ne smijem je odgađati za idući dan. »Ne pljačkaj svoga bližnjega! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra.« (Lev 19,13). U svom oproštajnom govoru, rekapitulirajući sav Božji zakon, Mojsije tumači da isto vrijedi je li riječ o sunarodnjaku ili strancu (Pnz 24,14). Plod rada, djelo svoje radnik-najamnik, nadničar, treba istoga dana uživati. Otvorena sankcija teološke je naravi: grijeh na duši onoga koji treba isplatiti (Pnz 24,15). Prorok Jeremija lapidarno će izreći prokletstvo: »Jao onome koji bližnjemu ne daje plaće (Jr 22,13)!« Već je, evo, prema Starozavjetnomu zakonu odnos poslodavca i radnika zasnovan na činjenici da su jedan drugome bližnji, obilježava ih bliskost i jednakost jer su ljudi!
Dobro ćemo uočiti kako se Sveto pismo kad je riječ o plaći uvelike zaustavlja na radu u Božjoj službi. Spomenuta Kristova pouka o tome da je radnik vrijedan svoje plaće, upućena je odabranima koje Gospodin određuje i šalje kao svoje izaslanike u mjesta kamo sam želi doći (Lk 10,1). Realističnost i konkretnost novozavjetnoga pogleda vidljiva je iz vjerojatno starije Matejeve inačice iste Kristove pouke koja govori kako onaj koji radi zaslužuje hranu koja mu je potrebna: »Vrijedan je radnik hrane svoje« . Dolikuje mu ono što ga kao čovjeka hrani – zapisuje Matej Isusovu rečenicu (Mt 10,10). Već Stari zavjet predviđa dragocjenu, ovozemnu plaću vrlo široka obzora. Plaća proroku-patniku Jeremiji za njegovo opsežno djelovanje bit će prema Božjem obećanju povratak izgnanika: »Postoji plaća za tvoje djelo, riječ je Gospodnja, vratit će se oni« (Jr 31,16). Istina, nije to mirovina koju bi on mogao u starosti uživati ali povijesna je činjenica da je narod doista doživio velik povratak u domovinu i nov početak. Velika je plaća Jeremijina.
3. Neobičan evanđeoski menadžment
Neobičnost i ona svojevrsna izokrenutost evanđeoske ekonomije kršćaninu je bliska. Prisjetimo li se kako je prema zapisanoj predaji Matej prije Kristova poziva život bio posvetio ubiranju poreza i brojanju novca, neće nas začuditi što među evanđelistima on čak desetak puta govori o »plaći«, dok drugi svega jednom ili dvaput to čine (μισθόςMt 10x, Lk 3x, Mk i Iv 1x). Prodorna evanđeoska ekonomija nalazi se u okviru Kristova nacrta o zajednici u kojoj je priznat Božji vrhovni autoritet, svijet u kojem Bog kraljuje. Obično govorimo o prispodobama ili usporedbama kojima Isus izriče svoj nauk. Prisjetimo li se da starozavjetna Tora koju mi u grčko-latinskoj tradiciji zovemo Zakon u izvornoj hebrejskoj semantici dolazi od poučavati (ירה jārâ), bit će nam jasno kako je u svakom takvu tekstu pred nama jedna Isusova Tora – životna pouka. Štoviše, u Levitskom zakoniku primjerice naći ćemo cijeli niz takvih tora uz pojedine liturgijske čine – poput suvremenih »uputa za uporabu«.
Kao što dobro znamo u evanđelju nije riječ o lijepoj književnoj tvorevini za ugodno čitanje, o zanimljivoj priči, nego o pouci za život, kadšto hitnoj i prijeko potrebnoj.
U čuvenoj pouci, iz koje su u običan govor došli »talenti« kao oznaka za nadarenost, važnu ulogu dakako ima investitor koji je ujedno kvalitetan menadžer jer uočava i respektira različite sposobnosti svojih ljudi. Svakom daje prema njegovim silama (ἑκάστῳ κατὰ τὴν ἰδίαν δύναμιν Mt 25,15). Premda su oni pravno tek sluge (δοῦλος – rob Mt 25,14) on ih praktički uzdiže na svoju razinu povjeravajući im svoje imanje. Omogućava takoreći „greenfield-investiciju“, daje kredit bez kamata.
Da nije riječ o sitnicama pomaže nam računica iz novozavjetnoga razdoblja koja precizno veli da jedan grčki »talanton« u zlatu iznosi 6000 drahmi, pri čemu je drahma jednodnevna plaća poznatija kao denar. Jedan talent jednako je 6000 radnih dana. Samo posljednji, treći povjerenik dobiva dakle iznos koji čovjek stekne s otprilike 20 godina rada. Cash. Na ruke.
Osobito nam je upravo taj treći poučan da uočimo kako evanđelje traži odgovornost i zauzimanje. Treći sluga-povjerenik umjesto da se dadne na posao zastaje na procjenjivanju i analiziranju kakav je njegov gospodar, daje se voditi strahom, u glavi su mu silne žetve i berbe umjesto da usmjeri misao na jedan talent koji mu je povjeren. Dapače odlučujuće svjetlo unatrag baca njegov iskorak po povratku gospodarovu: „Evo ti tvoje“ – veli on (Mt 25,25). On zakopava novac gospodarov ističe prethodni opis (r. 18). Dubok mu je problem što nije prihvatio i doista primio kao svoje ono što mu je povjereno. Nema odgovornosti, nema rada, nego skrivanje i čekanje da gospodar odradi svoje.
Naknadno ćemo uočiti kako taj čovjek, evanđeoski gospodar, nigdje svojim povjerenicima ne kaže: „Daj mi moje! Vrati!“ nego očituje kako sve bijaše škola i provjera valjanosti i napose vjernosti (4x πιστóς Mt 25,21.23) kako bi im još mnogo više povjerio. I povjereno i stečeno ostaje – kako nam osobito svjedoči naredba kojom će se i onaj jedan talent predati prvome tako da ih na kraju ima ukupno jedanaest (Mt 25,28). Osim što će prvome i drugome sada gospodar povjeriti mnogo više, oni su pozvani u zajedništvo s gospodarom, da budu dionici njegove radosti. Definiran je nov odnos: bitno su napredovali, primljeni su kao partneri.
Ona ranija pouka u Matejevu evanđelju o nadničarima u vinogradu koji se pridružuju sve kasnije u radnom danu na prvi pogled budi neku osudu onih koji povazdan stoje besposleni i čekaju – čekaju da ih netko najmi (Mt 20,7). Kristova uputa međutim puno je više upravljena na dužnost i obvezu onoga koji ima i koji može dati od svojega, kojemu je slobodno činiti sa svojim što hoće – kako sam veli (Mt 20,15).
Domaćin u evanđelju poučan je uzor: pet puta u danu aktivira se, izlazi, traži ljude, uspostavlja komunkaciju s njima, pregovara, pokreće ih na posao. I šesti put na kraju dana opet je u akciji da s upraviteljem uredi isplatu svima (Mt 20,8). Njegova je to aktivnost. Kod bune i razumljiva mrmljanja prvih radnika (r. 11) on se zauzima. Pristupa osobno, ne stoji na uzvišenoj udaljenost nad mnoštvom. Radniku pristupa kao prijatelju, svojemu drugu (ἑταῖρος Mt 20,13) i dobrohotnim objašnjenjem stvara nov odnos koji ima perspektivu. Tumači kako je i onima koji su tek jedan radni sat odradili dao nagradu koja vrijedi za cijeli dan. Uobičajena je to nadnica koja treba pokriti potrebe dana i odličan stimulans. U njegovim očima zavrijedili su daleko više, negoli jedan jedini radni sat traži.
cijeli članak (.pdf): Velika ili pravedna plaća – svetopisamski vidici
vidi: Talenti * Evanđeoski menadžment * Vinograd Gospodnji
