Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Velika subota

Poslušajte (audio)

Velika je subota dan velike šutnje i smiraja – pokoj pokojnih – možda poput one velike tišine i muka koji nastadoše kad je Isus, Učitelj zaprijetio vjetru i moru. Na Veliku subotu u crkvi oltar je prazan, nema slavlja i pjesme, samo tiha molitva, promišljanje o vlastitoj smrti, čuđenje. Sve je utihnulo i čeka.

Velika je subota slična Dušnom danu ili blagdanu Svih svetih kada poslije podne sav svijet gleda na groblje. Dan je to dovršetka, prestanka i počinka koji podsjeća na prvi biblijski izvještaj o stvaranju i završni, sedmi dan. Samo što ovaj put Bog dopušta da čovjek dovrši svoje djelo, tj. svoje nedjelo. Mi ljudi odbacili smo i prezreli, izrugali i popljuvali, izudarali i osudili. Ubili smo dobrotu samu. Zato je Velika subota dan svih koji nepravedno trpe, zaboravljeni i prezreni, koji umiru sami. Zato je Velika subota posljednja, žurna prilika za obraćenje. Završna stepenica, posljednja postaja prije Uskrsa. Još je danas zadnja prilika za kajanje i preokret, zgražanje nad vlastitim grijehom i susret s Božjim oproštenjem.

Za učenike koji su se bili zarekli da će ostati vjerni, pa su se potom svi razbježali Velika je subota dan skrivanja, straha, vrijeme uzdrhtala, zbunjena pogleda. Zatvaraju se, boje se za sebe. Ne znaju što će biti. Treba proći šok zbog toga što su izgubili moćnoga Učitelja i zbog toga  što su do kraja iskusili vlastitu nevjernost.

Velika je subota međutim i dan tihe čežnje i molitvena vapaja za one vjerne Galilejke, pobožne žene koje su otpočetka pratile Isusa pa su onda smogle snage i vjerno ostale uz Učitelja sve do kraja. I kod razapinjanja na Kalvariji one su prisutne, vidjele su i kako ga u grob polažu. Sada pokorno obdržavaju subotnji zakon i već su im čvrste nakane da odmah, u osvit prvoga dana pođu dragom pokojniku na grob.

Svojom smrću Isus, vječni Božji Sin, silazi do boravišta mrtvih. Po poznatom Pavlovu hvalospjevu uskrslomu će se Isusu klanjati i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac će mu dati ime nad svakim imenom koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje je mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe i njihovu sudbinu. Dolazi u kontakt s njima.

Tako svu težinu i sva pitanja, koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose, Isus ne negira, ne odbacuje, ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

O mrtvima pitaju Solunjani kada Pavao piše prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima. Njegov je odgovor jasan: Isus je Otkupitelj i mrtvih i živih (1 Sol 4) – baš zato što je prošao i Veliku subotu.

p. Niko Bilić, SJ



 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.