Godine 2011. u uskrsnom vremenu spremali smo se za dolazak Svetog Oca Benedikta XVI. koji je došao utvrditi braću u vjeri. Dok smo osobito osjetljivi za kršćansku vjeru i Evanđelje, pomaže nam primjer dobro poznatoga svetoga Tome, apostola, koji jedan je od vrhunski važnih uskrsnih ljudi u Svetom pismu.
Onoga dana kad je pred Kristom stajao s čvrstom odlukom da neće vjerovati dok ne vidi i ne dodirne tragove muke, ušao je u kršćansku povijest kao nevjerni Toma. Bilo je to tjedan dana poslije Isusova uskrsnuća. Ali trenutak-dva kasnije, postat će uzorom štovanja i klanjanja pred Kristovim Božanstvom. “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28) bit će formula predanja i adoracije, sažetak poklonstvene molitve i prihvaćanja zaključnoga autoriteta Božje ljubavi.
Jednom ranije, u presudnu času, kad je Učitelj bez uvijanja objavio da je njegov prijatelj Lazar umro, Toma progovara. Prvi od apostola, čini se, ozbiljno uzima Kristovu smrt. Upućuje poznati poziv kolegama apostolima “Pođimo i mi, umrimo zajedno s njim!” (Iv 11,16). Je li previše ako u tome čitamo pripravan pogled na mučeništvo? Hajdemo i mi,- poziva Toma – pođimo u smrt s Kristom; umrijet ćemo u Judeji kao što je Lazar već umro.
Najvažniji nam je Toma u zbivanjima koja će brzo uslijediti. Isusa, koji je doista umro, raspet; osuđen od moćnih, ostavljen od bliskih – oni zatvoreni, u strahu, nakon tri dana opet vide. Tome međutim nema. Propustio je priliku. Nije s ostalima kad Učitelj donosi mir u uznemirena i uplašena srca (Iv 20,19).
S Tomom će okupljeni apostoli doživjeti prvi pastoralni neuspjeh. Objavljuju svome drugu čudesnu novost: “Vidjeli smo Gospodina” (Iv 20,25). Ali njihova kerigma ostaje bez ploda, štoviše izaziva odbijanje. Uostalom evanđelja svjedoče kako su svi oni složno odbili uzvjerovati kad su im Marija Magdalena i druge žene iznijele tu istu radosnu vijest da su vidjele Gospodina (Mk 16,11; Lk 24,11).
Toma je autentičan, izriče svoje očekivanje, zna kako je građen i vjeran je sebi. Ako ne vidi da je to doista isti onaj Gospodin koji je bio raspet, koga su kopljem proboli, neće vjerovati što mu kažu. Toma želi vidjeti i dodirnuti svete rane koje će tolike tijekom stoljeća nadahnjivati, tješiti, neke i trajno obilježiti.
Priznati Učitelj zapadne duhovnosti i tvorac novovjekih Duhovnih vježbi, sv. Ignacije Lojolski, uporno nalaže, opet i opet, na početku svake vježbe da “molim za ono što hoću”. Osnovica duhovnoga života jest da poštujem duboku čežnju u sebi koja me vodi Bogu u susret. Toma zna što hoće.
Gospodin Isus koji je dobro znao što je u čovjeku daje punu afirmaciju Tominoj želji. Poziva ga da se sam uvjeri, dajući mu da bude očevidac. I škola je uspješna. Isto Ivanovo evanđelje, dva-tri retka dalje, donosi izvještaj kako je na dan kad će se Gospodin treći put pokazati svojima nakon uskrsnuća Toma prisutan (Iv 21,2). Tu je u zajedništvu vjernih. Bit će Toma uz ostale, potvrđuju Djela apostolska (1,13), i u danima iščekivanja kad budu svi zajedno s Majkom Marijom jednodušno i postojano molili sve dok Duh Sveti ne dođe.
S Tomom se možemo bez prikrivanja upitati što mi to vjerujemo. Da je jedan pokojnik – mrtvac – ponovno živ? Pravi čovjek, koji je umro, opet zemljom hoda, punih četrdeset dana, kako bi brojnim dokazima uvjerio svoje da je živ (Dj 1,3) prije nego što se opet uspne u božanske visine, natrag u zagrljaj Očev. Tajna je u tome što Uskrsli nije samo pravi čovjek, nego – kako Toma, ganut, točno ispovijeda – pravi Bog i Gospodin. Toma tako izriče srž kršćanske istine o Kristu koji obuhvaća sve dostojanstvo Boga i sve dostojanstvo čovjeka. A to je jedina zdrava osnovica religije.
