I u današnjem ubrzanom svijetu čovjek žudi za tim da se susretne s Bogom. Umjesto čudnih i problematičnih tehnika našega doba Sveto pismo nam pruža prokušan, aktualan i poučan primjer čuvenoga proroka Jone. U četvrtom poglavlju njegove knjige po drugi se put izvješćuje da se prorok moli (Jon 4,2; usp. 2,2). Poučno je i utješno vidjeti kako Jona iskreno i vrlo otvoreno pred Bogom iznosi svoje unutarnje stanje. Njegova je druga molitva optužba i prigovor. »Nisam li ja to slutio pa sam zato i pobjegao?« govori on. Bolje mu je umrijeti negoli živjeti (4,3; usp. 4,8), zaključuje u svojoj srdžbi i negativnu radikalizmu. Teška je to tvrdnja na koju će Bog oba puta – i sada i kad je Jona ponovi – odmah reagirati i neće je jednostavno pustiti da stoji (4,4.9).
Cijelo poglavlje pravi je razgovor pri kojem obje strane dolaze do riječi. Ali središnja poruka i pouka koju će Jona primiti ne zbiva se u riječima, nego je izvrstan primjer neverbalne, iskustvene komunikacije u Svetom pismu. Nakon ugodne sjene (4,6), žarko sunce i užaren vjetar napast će Jonu (4,8). Kao što će crv udariti na bršljan i progristi ga (4,7), tako potom – veli Pismo – sunce udara i grize Joninu glavu (4,8). Nakon “velike radosti” (v6) Jona opet doživljava svoju krajnju potištenost i samoubilačke želje. Još jednom bit će sav usmjeren na umiranje i smrt i to jasno iskazuje: »Ljut sam na smrt« (4,9)
Jona, poznato je, nije početnik. Njegovim nastupom mornari i kapetan taršiške lađe dolaze do obraćenja (1,14); isto tako je s Ninivom i njezinim kraljem (3,8). Štoviše sam Jona se obratio jer drugi put doista ustaje i polazi kamo ga Gospodin šalje (3,3 usp. »ustani«, »idi« 3,2). Jona je Hebrejac, otvoreno priznaje (1,9), i on poznaje sveti Zakon. Za njega je Božja ljubav sastavni dio onoga što se zove Tora (4,2). Upravo to navodi kao razlog za svoj bijeg, dok još bijaše u svojoj zemlji. Zna on za suosjećajno, privrženo srce Božje i za njegovu povezanost s ljudima, citira punu biblijsku formulu Božjega milosrđa, a sam još pridodaje da se Bog sažaljuje nad zlom (4,2). Kod Ninive sažalio se Gospodin nad njihovim zlom (3,10) – pa to Jona iz iskustva zna. Ali sad on sam ima problem: zlo ga je zahvatilo izvješćuje Pismo (»bi mu veoma krivo« KS, 3,1) – zloća poput one Ninivske koja se s početka sve do neba popela (1,1). Sada je Joni potrebna ta posebna sućut Božja, sažaljenje nad zlom.
Svjestan je Jona da Gospodinu pripada spasenje. Tako on završava svoju prvu molitvu (2,10), to je sam iskusio kad je s dna, do kojega je propao, čudesno izbavljen. Ali ta spoznaja mora još zaći u osjetljive prostore duše da bi se ondje ugnijezdila. Neočekivano i nesmotreno Jona prekida započeti dijalog (4,5). Na Gospodinovo pitanje o teškom Joninu osjećaju (4,4) on ne daje odgovora nego se daje na svoje, očito, zloslutno promatranje. Gospodin sa zanimanjem pita: “Čini li ti dobro tvoja ljutnja?”, a on zlorabi sjenicu koja bi trebala služiti za slavlje izbavljenja Božjega naroda, očekujući valjda ipak nekako propast Ninive. Duboka Jonina emocij protiv glavnoga grada osvajačke Asirije itekako je razumljiva i vrlo normalna. Asur je naime razorio Sjeverno kraljevstvo, najveći dio Izraelskoga naroda; deset je plemena bilo na Sjeveru koji je padom Samarije 721. osvojen je i opustošen. Što se u Joninoj duši krije, čuvstvo je pred glavnim gradom nasilnoga agresora.
Dobro je Jona započeo svoju molitvu jer je iznio težinu koju u duši nosi. A na kraju poglavlja nalazi se prvi Božji govor koji Jona doista sluša (4,10s). Tumačenje je to za onu neverbalnu komunikaciju pomoću bršljana koji je sam niknuo i potom se osušio. Već za bršljanom čovjek može žaliti, kako li onda treba biti s tisućama ljudi. Je li Jona na kraju knjige postao kontemplativan slušatelj, povučen u tišinu? Svakako, ne proturječi i ne ponavlja po treći put svoju radikalnu tvrdnju o smrti.
Jedan dan u službi. Proročka depresija u Knjizi o Joni
