Kategorije
Duhovnost Iz iskustva

Isus – uzor Učitelj

Jedan od osnovnih naslova Isusa Krista s kojima je ušao u Evanđelje glasi upravo: Učitelj, a u cjelini Svetoga pisama poučavanje i odgoj vrhunska su antropološka zadaća. Ivanovo Evanđelje piše kako je: »Isus dobro znao što je u čovjeku« (Iv 2,25).

Isus je autentičan učitelj jer je sam prošao kroz sotonske kušnje od kojih su zacijelo dvije osobito aktualne za naše doba.

»Kao svijet«. U napasti na vrh gore najbolje će se pokazati da đavolji stijeg stoji u carstvu privida i laži. Napasnik pokazuje sva kraljevstva zemlje odjednom. Virtualni pogled, pusta tlapnja! A potom izriče čistu laž, govoreći da je njemu dana vlast i da je podjeljuje kome hoće (Lk 4,6). Srž sotonskog bića je oholost, nepriznavanje istine u sebi. Ova je napast stvaranje lažnog dojma. Privid je visoka gora s koje bi se vidio cijeli svijet. Na početku je stara zmija započela lažju sugerirajući da je Bog dao sveopću zabranu. Laže i kad govori čovjeku da će biti kao Bog. Jer neće. Laže i kad izmišlja Božju zavist (usp. Post 3,5).

U toj napasti Isus otvoreno naziva napasnika pravim imenom i tjera ga od sebe (»Odlazi, Sotono!« Mt 4,10). Prozreo ga je i raskrinkao, i tako dovršava napasti. Smisao školskoga rada je pomoći ljudima da prepoznaju stvari oko sebe i nazovu ih pravim imenom.

»Četvrta kušnja«. »Ako si Sin Božji” (Mt 4,3.6; Lk 4,3.9) govori napasnik Isusu. Dvaput! Opetovano svojim napadom smjera na Kristov identitet, na srž njegove svete Osobe. Želi uzdrmati temelj i staviti u pitanje. Nastoji razoriti sveto samopouzdanje koje se temelju na Isusovu odnosu prema Ocu. Kao što sotona sam nema oslonca u sebi i prikazuje se u lažnom svjetlu, tako pokušava i Gospodina dovesti u tu skrivenu, četvrtu i antropološki najdublju napast. Snažna veza s Ocem tolika je da Isus ne treba i ne traži nikakva opravdavanja riječima. Krist se ne obazire na taj najdublji i najoštriji izazov. Tako mu oduzima snagu i osujećuje ga. Ovaj je sveti tekst pohvala, zahvala i novi poticaj svakom učitelju koji svojim radom pomaže čovjeku da upozna i izgradi svoj identitet.

Na izvorima

Isus je Učitelj jer zna Isus kako je Stvoritelj prije stvaranja čovjeka zastao u promišljanju. Samo u tom slučaju nalazimo svojevrstan imperativ u prvom licu: »Načinimo čovjeka.« (Post 1,26). U nutrini Božjeg svijeta saznajemo njegove nakane i otkrivamo kako Bog samoga sebe potiče i motivira.

Zna Isus da je čovjek slika Božja jer se upravo u tom trenutku stvaranja otkriva da je Bog zajedništvo koje se preslikava u čovjeka, muško i žensko. Stvori ih, ističe se množina, odmah u izvještaju o stvaranju (Post 1,27), a potom će još jednom božansko promišljanje potvrditi: »Nije dobro da čovjek bude sam« (Post 2,18). Čovjek je slika Božja jer će on dati ime stvorovima (2,20; 3,20), kao što sam Bog prvi daje ime danu i noći, nebu, kopnu i moru. Čovjek dobiva božansku ulogu. Otkriva definiciju i daje smisao bićima koje susreće u životu. Od početka je pozvan da bude dobar gospodar i upravitelj (Post 1,28), što će u slici vrta koji treba opsluživati (2,5.15) i čuvati (2,15) imati svoje objašnjenje i tumačenje.

Čovjek jedini kod stvaranja u pravom smislu čuje i razumije Božju riječ i dobiva presudnu zapovijed: »Budite plodni i rastite!« (Post 1,28). Učitelj će upravo to primijeniti i razjasniti kad izabere učenike zato da rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16). A sv. Pavao će i drugi dio iskonske zapovijedi protumačiti, govoreći da nam valja prispjeti »do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13). Donosite plod i postanite dovoljno veliki – to je prvo poslanje!

Zna Isus dobro da je čovjek već u počecima žrtva samoće. Adam, čovjek, sam je, i to nije dobro, kako sam Bog uviđa (Post 2,18). I Eva, žena, u presudnom razgovoru sa zmijom bit će ostavljena sama, usprkos netom izrečenom svečanom proglasu da će muž »prionuti uza ženu svoju« (2,24). Nije dobro da čovjek bude sam, ni muško, ni žensko! Krenulo je međutim po zlu. Kajin će sam, bratoubojstvom, aktivno prouzročiti svoju samoću. Zna Isus što je u čovjeku.

Čovjek je već u počecima žrtva zmijskih laži. Važno, u biblijskom jeziku udvostručeno i vrlo realno Božje upozorenje: »Sigurno ćeš umrijeti!« (Post 2,17) izokrenuto je negacijom koja je bezobrazno dometnuta preda nj. Pritom se stara zmija i otac laži izgleda služi zavodničkim uljepšavanjem pa izjavu u hebrejskom jeziku stavlja u pjesnički oblik. U prijevodu to bi moglo glasiti: »O, ne, vi umrijeti nećete« (3,4). Žalosni rezultat prijevare jesu strah, izloženost i stid. Znao je Isus dobro što je u čovjeku i da od početaka Božji interes i potraga ne prestaju. »Gdje si?« (3,9) – sluša čovjek božansko pitanje. I još više, osim odgovornosti za se, pred Bogom je odgovoran za bližnjega: »Gdje je brat tvoj« (4,9)?

Nova zapovijed

Isus – Uzor-učitelj, spremno cilja u samo središte Svetoga pisma. Poučava o prvoj zapovijedi i o drugoj koja je ovoj jednaka. Traži se ljubav prema Bogu koja angažira cijelog čovjeka: njegovo središte – srce, njegovu dušu – svu čežnju i život koji ga ispunja, sve sile kojima raspolaže (Pnz 6,5; Mt 22,37).  Isus će dodati i istaknuti ulogu razuma. Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim umom svojim!

I drugi vid zapovijedi Isus nalazi u živoj, dokumentiranoj predaji – u Svetom pismu. U Levitskomu zakoniku nalazi se već zahtjev: »Ljubi bližnjega kao samoga sebe« (Lev 19,18). Isus svojima stavlja na srce sveti udžbenik onoga vremena. Kad upozorava da o tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci (Mt 22,40), pruža ključ za razumijevanje svetih knjiga koje mi danas zovemo Stari zavjet.

Revolucionarnu pouku »Ljubite neprijatelje!« (Mt 5,44; Lk 6,27) Isus daje riječju i vlastitim primjerom. Zna on, međutim, da je i ta pouka pohranjena i najavljena u gradivu koje se s koljena na koljeno prenosi i poučava. U istom poglavlju Levitskog zakonika stoji zahtjev da i stranca »ljubiš kao samoga sebe!« (Lev 19,34). Dana je i izvrsna argumentacija koja smjera na vlastito iskustvo: »Ta sami ste bili stranci u Egiptu.»

Poput učitelja koji dalje daje prikupljeno, ali i sam dolazi do novih otkrića, Isus prenosi postignuto znanje i dovodi Božju objavu do vrhunca. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu Isus pretvara u novu zapovijed: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!« (Iv 13,34). Nova je zbog toga što Isus širi onu staru i povjerava je zajednici. To više nije individualna odgovornost i pitanje realizacije samoga sebe kao pojedinca. Isus govori onima koje je okupio: »Ljubite!«, u množini.

Isus daje novu zapovijed jer daje novo mjerilo. Više to nije mjera zdrave ljudskosti: drugi je kao i ti, pa ga ljubi, kao što sebe ljubiš. Nov kriterij jest sam Isus, Učitelj: »Kao što sam ja ljubio vas.« Poznato je da svaki koji preuzima ulogu odgajatelja automatski postaje uzor, i to je normalna pojava. Isusov životni put nova je definicija ljubavi prema bližnjemu.

Novom zapovijedi Isus nas povjerava jedne drugima: »Ljubite jedni druge!« To je tajna uspješnog zajedništva koje je zacrtano od početka u slici Božjoj. To će biti osobna iskaznica za prepoznavanje Isusovih učenika: »budete li imali ljubavi jedni za druge, svi će znati da ste moji učenici« (Iv 13,35). Dužni smo se međusobno ljubiti i tu stvar postaje vrlo konkretna i realna. Ne preuzima Isus svu odgovornost na sebe, ne čini on čudesna djela zato da bi učenici ostali besposleni. Veli: »bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5). Ne kaže: »ja ću sve učiniti«, niti: »vi ne možete ništa učiniti».

S pravom ističemo da je ljubav Božja bezuvjetna. Ali za učenike koji su s Učiteljem prošli trogodišnji živi tečaj i došli do Posljednje večere otvara se i druga istina – ono što nije za početnike: »Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.« (Iv 15,10). Učitelj postavlja jasan i zahtjevan uvjet. Moraju izvršavati ono što su naučili od njega. I pri tom je Isus još jednom učitelj i primjer: »…kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.« On sam izvršio je postavljeni uvjet, obdržavao je zapovijedi Oca svoga pa uživa njegovu naklonost i privrženost.

»Sada, kad to znate, blago vama budete li tako i činili« (Iv 13,17) – govori Isus nakon što je oprao noge svojim učenicima i tako upozorava na odgojni put povezivanja intelekta i praktičnog života. Isus je autoritet, Gospodin i Učitelj kako izravno potvrđuje (Iv 13,13). On pere noge svojim učenicima, realno se snizuje do zemlje.

Isus pritom izriče još jedno blaženstvo, govori o osjećaju ispunjenosti i zadovoljstva, o sretnom čovjeku. Kao što blaženstva stoje na početku u govoru na gori, tako pred kraj, prije smrti i uskrsnuća opet čujemo jedno novo blaženstvo ovaj put izravno vezano uz Isusov primjer. Prije su to bila obećanja o onome što će se pasivno primiti, i to u budućosti: ožalošćeni će biti utješeni, gladni će biti nasićeni (Mt 5,4.6). Sluštelji su u trećem licu, udaljeni, objekt o kojemu se govori. S novim blaženstvom Isus se izravno obraća svojim izabranim prijateljima: blago vama. I traži od njih aktivnost: činite ovako. Već sada, u prezentu.

Kršćanska plodnost (Iv 15,1-8)

Osjetljiv je i presudan onaj živi dio koji spaja viticu loze s čokotom iz koje raste. Vitalan je to spoj – nježan i važan. Svi životni sokovi ondje struje. Govor o trsu i lozama smješten je najsvetijim i najsadržajnijim evanđeoskim trenucima (Iv 15,1-8). Što je u Pashi naznačio, i što će se na križu zbiti, sada Isus daje u riječima. Jedna je to od nosivih objava u nizu otkrivanja vlastite osobe. Gospodin je već rekao: ja sam kruh, svjetlo, dobri pastir, vrata… Evo, sada, u dirljivom i odsudnom času svete Pashalne večer objavljuje: »Ja sam pravi trs«.

Veliko je oslobođenje i važan korektiv Gospodinova pouka o Ocu vinogradaru. On obrezuje i siječe, on čisti. Koliko god mi u svojoj zdravoj askezi pokušavamo disciplinom i zalaganjem, odricanjem i odvajanjem napredovati, presudno je što Bog s nama i u nama čini. Za to treba stvoriti uvjete. Tome valja posvetiti vrijeme, pronaći i osigurati prostor za to.

Važan dio duhovnoga života jest odvajanje, odsijecanje svega što me ne vodi k svrsi za koju sam stvoren. Učitelj je vrlo zahtjevan i upravo brutalan kad traži da odstranimo oko ili ruku koja nas sablažnjava (Mt 5,29.30). Sada, u svečanom, završnom trenutku posljednje večere upozorava da je Otac vinogradar, on obrezuje. On treba odsjeći, ne mi svojim silama i prema svojemu nacrtu.

Otac čisti. Čisti po riječi koju Isus govori (Iv 15,3).  Do koje se mjere Isus približava i sjedinjuje s nama vidljivo je po samoj svetopisamskoj riječi koja govori da se neplodne loze odsijecaju  (αιρω Iv 15,2). Istu riječ biblijski izvornik donosi i za povik kojim ljudi pred Pilatom za Isusa traže: »Ukloni, ukloni« (Iv 19,15)! Kao što mi, ako smo loza koja ne donosi roda, trebamo biti odsječeni, tako Isus dopušta da bude odsječen, uklonjen, izbačen…

Gospodin se ovdje – u okviru euharistijskoga govora – vraća na prvu zapovijed danu ljudima, potvrđuje ju i primjenjuje. »Budite plodni, donosite rod!« – zazvonilo je u blagoslovu iz božanskih usta pred novostvorenim čovjekom (Post 1,28). »Donosite plod!« (Post 9,1) slušaju pravednik Noa i njegova djeca kad Bog dariva nov početak nakon opće propasti. »Budi plodan« (Post 35,11) u svom životu dao je Bog nalog i praocu Jakovu u ključnom trenu kad je već počeo slušati Božji glas – ne više diktat prijevare – i vratio se u domovinu, kad je uklonio lažne bogove iz svoje obitelji i tako ispunio i svoj dio zavjeta da će Gospodin biti njegov Bog. Nakon što se borio s Bogom i nakon što se pomirio s bratom, Jakov je bio spreman čuti pra-blagoslov i iskonsku zapovijed koja otkriva vrijednost čovjeka i povjerenje Božje. A sada u žarištu Novoga saveza sveti Učitelj otvoreno tumači kako se ostvaruje zadana plodnost, kako se ispunja prva zapovijed.

Govor o odgoju u Svetom pismu počinje ondje gdje Bog izriče svoju zapovijed čovjeku koju mi obično poznajemo kao: »Množite se!« (Post 1,28). Ali biblijska riječ rab ne znači samo multiplicarnje nego i veličinu, dostatnost. Bog dakle od početka nalaže rast i dosezanje one pune mjere o kojoj će poslije sv. Pavao pisati (Ef 4,13).

Glavni ključ plodnosti – naravnom, neospornom logikom – aktivna je i duboka veza s trsom. Veza s trsom omogućuje grozdu da zrije. Loza prenosi što mu iz trsa dolazi. Loza vrijedi ukoliko se drži trsa i putanja je koja veže grozd uz trs. Onuda život teče. Učenik Kristov plod donosi tako da je vezan uza nj. Srasli smo s njime – napisat će Pavao (usp. Rim 6,5). Inače se loza osuši i spaljuje, neplodna.

Poslije će Isus otvoreno reći i potvrditi koliko cijeni i koliku vrijednost vidi u svojim izabranicima. On ih je izabrao, njih je postavio da idu i rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16), da bude trajan njihov plod. Odobrava i obnavlja pra-zapovijed. Baš oni, izabranici sami, plod donose. Nisu tek nevažni kotačići i puka sredstva. Pouke o sjemenu koje sijač sije, smokva koja treba donijeti rod, pogled na zrno koje pada na zemlju i umire – sve se to slijeva u dirljivu sliku o lozama na trsu.

Ovdje Učitelj tumači kako se plodnost ostvaruje i koji je ključ. Osnovica i mjerilo plodnosti jest delikatna i vitalna povezanost s Kristom. To je ono jedno potrebno. Znamo mi to, ali tako često i tako lako usmjerimo pozornost drugamo i ravnamo se drugim mjerilima. Toliko moja djela vrijede, koliko sam ja kao osoba povezan s Isusom. Računica izravna i jednostavna.

Toliko vrijedi moj odgojni rad koliko živi i produbljuje se moja povezanost s Isusom. Sve drugo može biti gluma i statistika. Ako rastem u ljubavi prema njemu, ako rastem u spoznaji njegove ljubavi, ako napredujem u nasljedovanju njegova puta, moj posao vrijedi. Ako pšenično zrno pavši na zemlju umre, donosi obilat rod.

I ovdje se je u svojoj dobroti htio sjediniti s nama i u ovome nam kao Učitelj pokazuje kako. »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5) ustanovljuje odrješito nakon što je već unaprijed, na vrhuncu svoje moći, objavio: »Ja sam od sebe ne mogu ništa učiniti« (Iv 5,30).

Sveti Pavao proslavit će se time što je za sebe našao životni prostor u Kristu i što je iznašao formulu za život Crkve »u Kristu». Sve ostavlja samo da sebe nađe u Kristu (usp. Fil 3,9). Tko je u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5,17). To je pavlovska formula kršćanskoga života: »u Kristu« (εν Χριστω). U Kristu iznova osjećaš kako Božja ruka radi na tebi kao onda u početku. U Kristu opet slušaš onu iskonsku zapovijed koja traži plodnost.

Temelj za pavlovsku čuvenu formulu očito je u Isusovu izravnu pozivu: »Ostanite u meni!« »U meni« – kaže on. Učenici moraju ostati u njemu kao loza na trsu. U srcu iz kojeg će poteći krv i voda životni je prostor Kristova učenika (usp. Iv 19,34). U nutrini iz koje će poteći žive vode njegovo je boravište, baza (usp. 7,38).

Učitelj u isti mah upozorava na važnu antropološku činjenicu da nam valja u sebi stvoriti i njegovati ljudski osobni prostor u koji možemo primiti i poslagati elemente  svojega života. U taj prostor treba smjestiti Kristove riječi. »Ako moje riječi prebivaju u vama« – govori Isus (Iv 15,7) – one riječi po kojima su učenici već očišćeni (r. 3). Velik zahtjev Isus postavlja jer traži da on sam bude u nama: »ja u vama« – ponavlja dvaput  (r. 4.5). Toliko cijeni i takvu veličinu vidi u svojim učenicima.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.