Smijem u miru, pun želje, stati pred jedinoga Učitelja našega. Zar nisam među onima oko njega? Zar nisam po krštenju i potom po osobnoj odluci, dobrotom Duha, primljen u bliski krug učenika? Ne isplati se ostati vani ako mi je po Riječi i Duhu ponuđeno otajstvo.
Pokucat ću smjerno, oprezno, blago na vrata vlastitoga srca. I otvoriti ih, sebi samome. Gle čuda: vrata srca sam otvaram i sebi otvaram! Zaći ću u nutrinu toga čudesnog hrama Božjega. Doći ću k sebi.
Davno je Izaija u hramu jeruzalemskome doživio nešto izvanredno. Vidio je Gospodina. U veličanstvenoj, uzvišenoj prilici. Jedan je nebesnik prišao i vatrom sa žrtvenika pročistio Izaijin govor, njegova usta. U evanđelju učenici smiju izbliza gledati Isusa Krista, uživo, neposredno. On ih čisti svojom riječju, kako sam kaže. On sije riječ.
Poruka koju je Izaija poslan prenijeti odsudna je i nemila. Tešku budućnost mora navijestiti tvrdokornima: gledat će, a ne će vidjeti; slušat će, a ne će razumjeti. Ne će obratiti srce svoje Gospodinu i zato ne će primiti spasonosno otpuštenje grijeha koji im stežu dušu. Pomirenje počinje kada pogledam i prepoznam tko je to, kada poslušam Riječ i prihvatim je umom i srcem. Posebna je to spoznaja, darovana, koja se traži za spoznavanje otajstva kraljevstva Božjega koje, i kada je spoznato, ostaje tajna. Ovo je tajna: Bog kraljuje, na svoj tajnovit način, skromno, u pozadini. Osjetljivo srce zna.
Riječ je zrno. Koji li to patnički put prolazi zrno! Hoće li završiti u kljunu gladne ptice, pozobano, potrošeno? Pojedoše ga i nema ga. Na tvrdu kamenu nježne će stijenke stradati i izubijati se, opna će prsnuti. Sunce koje žeže spalit će zrno. Riječ je zrno. A zrno je nježno, potrebna mu je mekoća, vlažnost, ugodna temperatura. Padne li u trnje, razderat će ga, izbosti; zrno, sve izranjeno oštrim bodljama, ugušit će se u guštari. Riječ je zrno. Traži pažnju, njegu, skrb. Na plodnu tlu donijet će rod. Obilat, dragocjen. Za mnoge.
Isus Krist je Riječ. Očeva Riječ. On je tajna kraljevstva. Pšenično zrno palo je u zemlju i umrlo, i donijelo plod.
Kada se mučim, žrtvujem bez ploda, to je mučenje. Mučenje sama sebe ili ljudi oko mene, ako ne vodi u život i mnogostruk rod, onda je mučenje, sadizam i mazohizam. Istina, Isus već kao malo dijete u betlehemskoj noći trpi zbog neprihvaćanja. Kao ptice koje zoblju, ljudi Betlehemci misle na sebe i nemaju mjesta za Majku koja ima roditi. Poslije, u pustinjskome kraju, odvučen silom Duha, Isus trpi žegu sunca koje prži. Oko njega je kamenje koje će, štoviše, biti predmet đavolske napasti. Zrno je Riječ. Božja riječ. Kristovo sveto lice, njegovo čelo i glavu na križu će raskrvariti trnje iz trnove krune. Njegovo će odijelo razderati. Ali Isusova je žrtva posvećena jer je prikazana Ocu, jer nije besplodna, nego njezine plodove smijem i ja danas uživati i nositi u svijet.
Gospodine, čuvaj me od Sotone, oca laži i ubojice ljudi, da ne odnese iz mojega srca nježno sjeme tvoje riječi. Ne daj da brzopleto i hirovito ostanem na površnu oduševljenju. Čuvaj me u postojanosti da na tvojemu putu ustrajem do kraja. Poučavaš me da se ne brinem tjeskobno. Oslobodi me od požuda koje mi razdiru dušu i oduzimaju mir. Tražim kraljevstvo Božje, a ti mi nadodaj sve ostalo. U svetomu času molio si za sve nas da budemo jedno. Tvoj Duh istine neka me učini dobrom zemljom da primim Riječ i prepoznam mnogostruke dobre plodove koji se rađaju u zajednicama tvojih vjernika.
