Post 9,8–17 u biblijskoj teologiji Saveza
Smirilo se nebo. Sunčeva svjetlost razlila se u spektar gracioznih duginih boja. Sveopća katastrofa koja u biblijskoj povijesti najviše odgovara razorenju grada i hrama pod babilonskim zavojevačem prošla je. Pravednik Noa zajedno sa svojim sinovima sluša riječi kojima im se Bog izravno obraća (Post 9,8–17).
S pravom se pravednik od početka, još od prije provale potopnih voda mogao pouzdati. Što je Bog naime najavio (Post 6,18), sada evo pouzdano izvršuje: „a ja, gle, ustanovljujem Savez – uspostavljam obvezu“ (9,8). Prvi put se u kanonu svetih tekstova nailazimo na ključni izraz berît koji obično poznajemo kao „savez“. Riječi uspostave u Post 9,8–17 potvrđuju njegovu cjelovitost i pouzdanost jer se berît pritom upravo simboličnih sedam puta ponavlja (v9.11–13.15–17). I sam način izražavanja koji govori o upostavljanju, podizanju ili ustanovljivanju (hebr. qum Post 6,18; 9,9.11.17) svjedoči da je u pitanju institucija na koju se čovjek može osloniti.
Povjesničari nas upozoravaju da se u tumačenju pojma saveza prisjetimo vazalskih ugovora između velesile i nekog manjeg vladara. Obje bi strane preuzele obvezu, a slabiji bi prema ugovoru uživao zaštitu. Istodobno nas upozoravaju da nam kod biblijskog Saveza uvijek valja biti opreznim jer nije riječ o dvije približno jednake stranke, nego je uvijek s one strane punina Božjeg autoriteta.
Ipak, kod Saveza s Noom saznajemo nešto bitno drukčije jer je riječ o obvezi koju sam Bog sa svoje strane preuzima. Dok Savez na Sinaju, središnji događaj koji strukturira biblijski Božji narod, veže obje strane i sažima vrlo jasne i duboke zahtjeve u općepoznatih Deset zapovijedi, ovdje Bog sama sebe obvezuje. Preuzima obvezu na sebe. Na to upućuje i izraz „moj Savez“ odnosno „moja obveza“ koja se pojavljuje već kod najave (Post 6,18) i potom još tri puta u izvršenju (9,8.11.15). Kad god nam se u našim lutanjima vjera i Bog učiniše odbojnima jer vidimo samo neke zahtjeve i zabrane koje moramo uvažavati i koje su naoko suvišan teret za nas, prvi savez nam je veliko rasterećenje i važan korektiv.
Prvi je Savez u Bibliji veoma aktualan zahvaljujući našoj suvremenoj ekološkoj osjetljivosti. S kime Bog sklapa savez? Bog sklapa savez s Noom i njegovom djecom (9,9.11.12.15). Sklapa ga i s budućim potomcima koji će doći poslije njih (v12). Ali Bog sklapa taj savez i sa svim živim bićima (v10.12.15s). Napokon, kako naknadno Božji govor ističe, savez sklapa sa samom zemljom (v13). Uporno ponavljanje naglašava da je riječ baš o svim živim bićima, četiri puta se to ističe (4x v10.12.15.16), a precizira se da je riječ o pticama, o životinjama, i o svemu što živi na zemlji (v10). Ipak će osobita uloga ljudske zajednice i čovjekovo poslanje biti istaknuti jer Božja riječ upravljena Noi i njegovoj obitelji tri put ponavlja da je riječ o živim bićima „koja su s njima“ (v10 [2x].12). Kad se pak tri put ističe da je riječ o svakom tijelu (v15–17) s kojim Bog sklapa Savez možda smijemo prepoznati kako taj sažetak pripravlja već temeljnu novozavjetnu misao i središnju kršćansku istinu o Utjelovljenju. Bog sklapa savez s tijelom. Kada dođe punina vremena – poslužimo se načas rječnikom sv. Pavla – Riječ će tijelom postati, Sin će se Božji utjeloviti.
Mi samo danas svjesni ne samo činjenice da su fizikalni i kemijski uvjeti života na našem sitnom plavom planetu pravo astronomsko čudo, nego i toga da je cijela Zemlja jedna međusobno povezana obitelj. Biblija, evo, od prvog saveza ima oka za te kozmičke dimenzije. Ekološka sveobuhvatnost prvoga saveza u neku ruku ispravlja i izvještaj o stvaranju iz prvog biblijskog poglavlja. Ako se naime ondje još i moglo krivo shvatiti čovjek kao vladara nad prirodom, ovdje je jasno da je cio kozmos pod Božjom zaštitom.
Širokogrudnost saveza s Bogom očituje se i u roku koji je najavljen. Ponajprije Božja riječ, govoreći o Noinu potomstvu za koje vrijedi savez navodi buduće naraštaje zauvijek (v12). Potom izrijekom precizira da je to „savez vječan“, „savez koji traje“ (v16).
Znak saveza – duga – dragocjen nam je prvo stoga što nadilazi okvir književne simbolike i dio je realnog svijeta. Privlači oko, lijep, očit, diže pogled u visine, a opet ne možeš po miloj volji njime raspolagati; ostaje tajanstven, izmiče posjedovanju. Duga, ona ista koja kao prirodni fenomen veže tisućljeća zemljine povijesti potvrđuje najavljenu stalnost saveza koji Bog sa svoje strane ni na jednoj stranici Svetog pisma nije dokinuo.
Znak je to koji nije vezan na uže sakralno područje, nego je fizikalna pojava koja nas podsjeća da je prvi Božji dar stvorenje. Prije, šire i dublje od izabranja jednog naroda s kojim će se povijesno vezati, Bog sklapa sveopći, sveobuhvatni savez. Milost pretpostavlja narav, naglasit će sveti Toma, a Noin savez upozorava da je, eto, već narav Božje djelo, ispravlja našu naviku da stvarnost u nama i oko nas držimo nečim što je samo od sebe i uzimamo kao da se samo po sebi razumije da je tu. Narav je prvi dar, narav je prvotna milost.
Biblijska riječ za dugu koja odgovara njezinu izgledu jest „luk“ – sada je bez strijela. Znak saveza jest luk koji Bog odlaže. „Luk svoj polažem u oblak“ (v13) – stoji u Pismu. Položeno je oružje, zakopana ratna sjekiram rekli bismo kolokvijalno. Prvi savez oslobađa nas od krivih slika o Bogu progonitelju, okrutnom nasilniku i napadaču. Prvi savez konačno uklanja lažnu predodžbu o zamišljenom Bogu koji bi bio konkurent čovjeku koja nas tako lake zavede.
Posebnost ovog saveza jest da se sklapa snagom riječi koje Bog upućuje. Može se Noa s pouzdanjem na njih osloniti. Nakon što je Božja riječ o opsegu i sadržaju, o znaku i trajanju saveza pred svima zajedno zazvonila, Bog upućuje poseban sažetak i završnu riječ samo Noi (v17). A kad Bog obećaje da se sjetiti svoga saveza (v15) Noa može imati puno povjerenje: iz iskustva zna da se Bog njega sjetio (8,1).
poslušajte (audio)! Duhovna misao
vidi: Prvi savez – Crkva u svijetu (god. 47, br. 1, str.38-55)
29.04.08.
Ispravljeno 13.01.09.; 22.04.09.; 14.03.12.
dr. sc. Niko Bilić SJ
