Zasigurno imamo lijepih iskustava ljudske topline. Dogodi li se da smo na putu malo dulje nego što je bilo predviđeno? Ide čovjek. Noć ga zatekla. Hladno je, obrazi se stegnuli. Nije ponio rukavice. Zebu ruke. Brzim koracima hoda. Ali daleko je do njegova doma. Sjeti se, međutim, da, eto, na pola puta, žive njegovi prijatelji. No kasno je već, nezgodno je. Ovo je grad, postoje neka pravila! Ali zna on da pravome prijatelju smije pokucati i vrlo kasno. Koje li divote kada vidi da mu se prijatelji iskreno obradovaše, premda je noć, premda je već vrijeme počinka. Radosno ga prime, daju mu da se ogrije. Štoviše, odmah pitaju želi li ondje prespavati. Evanđelje izvješćuje o sličnu slučaju u Isusovoj pouci o prijatelju koji dolazi o ponoći.
Koliko smo se puta mogli osvjedočiti o iskrenoj ljudskoj dobroti koja nam izlazi susret u našoj nepredviđenoj potrebi?! Koliko je puta dobra majka spremila obrok za nas, poslužila nas jelom koje nam bje baš onako po volji?! Sve su to važna iskustva vezana uz pouku Učiteljevu o prijatelju koji želi posuditi kruha da posluži neočekivana gosta. Gostoljubivost je snalažljiva, pokreće na akciju, izvire iz srca.
Kada Gospodin Isus svojim slušateljima govori o domaćinu koji je već i zbog dosađivanja i bezočnosti učinio dobra djela, svaki se od sinova Izraelovih odmah može prisjetiti davnih iskustava pri izlasku iz Egipta. Upravo je narod izraelski, izišavši iz kuće ropstva, ubrzo počeo kukati, zanovijetati i prigovarati – Mojsiju i Bogu: Zašto si nas izveo u pustinju? A Bog sam ne oglušuje se o njihovo uporno moljakanje. Daje im manu s neba. Šalje im prepelice. Odgovara na njihovu molbu. Njihovoj velikoj žeđi Mojsije na čudesan način jednim udarcem štapom po stijeni priskrbljuje odgovor u izvoru žive vode.
Mi smo danas svjesni da se u Isusu Kristu na ovomu svijetu ispunja sve ono što je Stari zavjet u slikama najavljivao. A nije teško Isusovim slušateljima prepoznati da se u obrisima onoga domaćina može prepoznati sam Gospodin Bog, Otac nebeski u svojoj dobroti. On je pažljiv prema svojoj djeci kojima treba predah i odmor. On prijatelju u nevolji otvara srce i onda kada nije pravi čas.
Sam će Učitelj Isus na koncu, nakon pouke u slici, otvoreno kazati. Otac nebeski je onaj koji se odaziva na naše molbe, on daje, on otvara. On s neba obdaruje Duhom Svetim one koji ga zamole. Blago moliteljima koji su primili na dar, koji su tražili i našli, kojima se širom raskriljuju vrata nebeskih riznica! Blago moliteljima koji su se već osvjedočili da njihova molba ima učinka, da se isplati. Evanđelje poziva da provjerimo koliko vrijedi i što sve donosi ta odvažna duhovna investicija.
Smijemo danas postaviti Bogu i poneko neugodno pitanje koje prelazi granice navike i običaja. Smijemo mu malo dosađivati iskrenim priznanjem svojega jada i svoje potrage: »Daj mi jer mi je potrebno, u nevolji sam.« Na tu nas prodornost potiče i ohrabruje sam Isus.
