Prava slika čovjeka

Druga korizmena nedjelja

Što si spreman Bogu dati u ovoj korizmi? Odricanje vrijedi kad je darivanje. Kad sve ostaviš poput prvih apostola, možeš poći za svetim Učiteljem i potpuno se njemu posvetiti.

Ima zasigurno u mom životu ono što mi je najdragocjenije i najmilije, do čega mi je najviše stalo, uza što mi se srce ponajvećma vezalo. Sada je čas da to Bogu posvetim i zasjat ću novim sjajem.

Kajemo se danas za trenutke kada smo grabili umjesto da dajemo. Sebično smo za sebe zgrtali i za sebe zadržavali. Toliko smo toga, Gospodine, tebi uskratili. Oprosti nam!
Slušali smo glas svijeta, glas napasti, slušali smo glas svojih kratkovidnih želja. Oprosti nam i smiluj se.
Slušali smo glas sumnji zaboravljajući da si ti za nas. Slušali smo glas straha i nismo odvažno krenuli za tobom. Oprosti, smiluj nam se!

Dobro nam je danas biti na brdu euharistijskoga slavlja. Gospodin Isus razgovarao je s nebesnicima Mojsijem i Ilijom. Abraham je slušao Božji glas i razgovarao s anđelom. Petrov prostodušan prijedlog dobiva odgovor u Očevu glasu koji se javlja iz oblaka. I mi se dajemo na molitvu. Molitva je naš razgovor s Bogom, razgovor sa svecima od kojih prosimo zagovor.

Danas smo s Abrahamom koji ne uskraćuje željkovanog i iščekivanoga sina Bogu. Radost svoje zrele dobi spreman je Bogu dati. Sa svetim smo apostolom Pavlom koji nas hrabri upozoravajući da Bog nije poštedio, nije uskratio svoga Sina, nego ga je za sve nas predao (Rim 8,32). Mojsije i Ilija s nama su koji su – obojica – u prijelomnu času svoga života doživjeli susret s Bogom na svetoj gori. Mojsije je primio objavu o milosrđu Božjem i njegovoj privrženosti koja vjerna ostaje tisućama naraštaja. I od te mu je objave lice trajno sjalo, izbijala je svjetlost (Izl 34). Proroku Iliji u svetim visinama Bog je pokazao svoje pravo lice ne u potresu koji uzdrmava tlo pod nogama, ne u olujnom vihoru koji hara, ni u ognju koji spaljuje sve pred sobom nego u ugodnu šaptu blagoga povjetarca. Ilija je doslovce na vlastitoj koži osjetio tko je i kakav je njegov Bog (1 Kr 19). Sada su obojica u razgovoru s Kristom dok iz njega također izbija sjaj i bjelina njegova pravoga božanskoga lica.

Danas Crkva u misi ulazi u oblak otajstva. Pripravna srca želimo do kraja poslušati istinski Božji glas. Blago onim izabranicima na gori: Petru, Jakovu i Ivanu! Oni smiju biti sasvim blizu. Pred njima Učitelj takoreći otvara sve karte, razotkriva dušu, pokazuje se u pravom svjetlu. Baš kao što će to htjeti učiniti pred tim istima na Maslinskoj gori, u Getsemanskom vrtu patnje.

Blago nama! Čestitam vam i blago vama, kršćanska braćo i sestre, jer ste se i vi danas odazvali. Ljubazan poziv Isusov daje da mu budemo posve blizu. To je smisao i definicija euahristijskoga slavlja, nedjeljne mise. Blizu smo, sjedinjeni s njime. Sin Čovječji smjelo otvara svoju intimu – do te mjere da nezadrživo, bez pridržaja sjaji njegova božanska narav; do te mjere da se u maslinskom vrtu može opipati trpljenje, sva naša mržnja i osuda koje on uzima na sebe.

Učenici-odabranici pred kojima je Otac nebeski preobrazio Isusa s pravom već sada mogu promišljati i tražiti što je to njegovo “od mrtvih ustati”  (Mk 9,10). Nazire se i razotkriva već prava slika o čovjeku, Božja slika i božanski nacrt o nama ljudima. Kao što ljubljeni Sin dopušta i prihvaća da bude preobražen, tako će jednom primiti dar da bude uzdignut, uskrišen iz groba. Još jednom osjećamo kako je u središtu Korizme priprava na Uskrs. Glavna misao i načelo korizmene pustinje jest tajna uskrsnuća Kristova.

Abraham je čuo glas. Apostoli na gori čuju božanski glas. I mi slušamo Riječ Božju. Njegova poruka ljubavi jednoznačna je. Bog otvara svoje srce i govori: “Ovo je Sin moj, ljubljeni!” (Mk 9,7). Moj je. Ljubljen je. To vrijedi i kad mi prema svojim iskvarenim nacrtima i čudnim silnicama duše već posežemo za nožem i kanimo ubiti, zaklati – kao što je Abraham u prvi mah pošao (Post 22,10). To vrijedi i u slavnom trenutku na gori preobraženja. Treba pažljivo i do kraja poslušati Božju naredbu. Treba otkriti pravu Božju  nakanu. Abraham se našao u velikoj školi bogoslužja. Ista je to gora Morija na kojoj će poslije biti izgrađen hram (Post 22,2; 2 Ljet 3,1). U početku već Božja riječ poučava što to znači žrtvovati. Abraham je poučen u onom što će nakon stoljeća svima biti objavljeno kao središte kršćanskoga otajstva i crkvenoga života. Mi osuđujemo Isusa na smrt, a Otac mu daje život. Mi zabijamo koplje u njegovo Srce, a on s ljubavlju prima patnju i sama sebe daje kao Jaganjac Božji.

Susret s nebom po naravi ostavlja okus nedokučiva veličanstva i strahopočitanja u ljudskom srcu. Otac Abraham još jednom kreće u nepoznato. Apostoli na brdu bili su prestrašeni toliko da Petar nije znao što govori (Mk 9,6). Tajna ima svoju snagu i zato Učitelj brani da ikome pripovijedaju što su vidjeli dok ne dođe čas (Mk 9,9).

Poseban kristovski, kršćanski ponos vlada u Isusovu srcu dok Otac priznaje njegovu osobu i potvrđuje svoju ljubav. Sin je. Božji je. Ljubljen je. Ponovno to odzvanja pred odabranima kao što se začulo kod krštenja na Jordanu kad se nebo otvorilo (Mk 1,11). Sotona je napadao i stavljao u pitanje: “Ako si Sin Božji” – napastovao je (Mt 4,3.6), a vječni Otac nepobitno, suvereno proglašava: “Ovo je Sin moj” – On jest Sin Božji. Abrahamu se bio obvezao: “Kunem se, prisižem samim sobom” – svojim božanskim nenatkrlijvim autoritetom (Post 22,16). Sada ta ista vrhovna vlast odobrava, priznaje Kristovu osobu. Sasvim je osobit taj ponos, samopouzdanje i sigurnost u sebe koji se rađa u srcu Božjega djeteta – ponos i samouvjerenost prožeta poniznošću, predanjem Ocu, pokornošću i podložnošću Očevoj volji.

Isusovo Božje lice zasjalo je i otkriva pravu sliku čovjeka. Žrtva je posvećenje Bogu, pravo žrtvovanje jest uzvišenje. Čovjek – to je  onaj koji Bogu pripada. Bog je za njega (Rim 8,31). Boga ga opravdava, Krist se zauzima za njega (Rim 8,33.34). Čovjek – to je onaj koji zajedno si Isusom u svetim visinama sluša Očev glas: “Ti si moj”.

Isuse, dobro mi je s tobom biti. Otvori moje uši, otvori mi srce da čujem kako po nježnim strunama Duh govori o milosti. Sve mi želiš dati.
Neka i danas blago, ali prodorno zazvoni očinski vječni glas koji objavljuje i potvrđuje da si njegov Sin.
Bio si predan, nisi bio pošteđen. Zauzmi se danas za me da se i ja mogu posve dati – s tobom. U tvoje božanske ruke predajem duh svoj.

Niko Bilić SJ

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, afiliran Papinskom sveučilištu Gregoriana i združen s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.