Isus se sažalio nad mnoštvom pa šalje apostole. Duhovnost apostola zasnovana je u Isusovoj nutrini. Isusovo Srce izvor je iz kojega proistječe poslanje. Srce je Isusovo onaj zaštitnički, životvorni prostor; da, ono je roditeljski prostor u kojemu se hrani i razvija duhovno zvanje, poput djeteta u majčinoj utrobi.
Riječ »empatija«, grčkoga podrijetla, danas je opće poznata. Empatija je čovjekova sposobnost da uđe u osjećaje drugoga. Kadri smo proniknuti unutarnji svijet, misli, radosti i patnje svojega bližnjeg. Evanđelje izvješćuje da je Isus osjetio sućut prema mnoštvu ljudi koji bijahu izmoreni i iscrpljeni. Sažalilo mu se nad njima. Smilili su mu se, suosjećao je s njima. Iz te ljubavlju ponesene empatije Isusove, iz njegova Srca provrijet će poziv na molitvu: »Molite Gospodara žetve!« (Mt 9,38). Učenici Isusovi trebaju moliti da radnici budu poslani. Kao što je, primjerice, svećenik Zaharija na početku Evanđelja izmolio svojega sina Ivana Krstitelja. Njegova je usrdna molitva bila uslišana (Lk 1,13). Tako neka i učenici mole. Plodovi na njivama, plodovi u vinogradima Gospodnjim zreli su i zovu u berbu.
A što se zbiva u Evanđelju? Jedva da postoji u Svetomu pismu ovako brzo uslišanje kao u ovomu odlomku. Molba Gospodaru žetve još ne bijaše izgovorena, a odgovor već stiže. Učitelj šalje svoje apostole, šalje radnike na posao. Oni će odmah poći.
Apostoli, izaslanici Isusovi, nisu anonimno mnoštvo pristalica, poput navijača koje tek osjećaj i nagon vuče. Oni su ljudi s vlastitim imenom, muškarci s osobnim identitetom. Zato Evanđelje nabraja njihova imena. Srce ih je Isusovo izabralo. Izabrani su kao što se, primjerice, u Crkvi papa bira pred očima cijeloga svijeta. Isus je iz suosjećanja s mnoštvom ljudi, iz zanimanja za ove ljude, iz ljubavi prema njima, donio odluku upravo za ove pozvane. Za Petra, Jakova, Filipa… U svojemu je Srcu odlučio poslati ih, kao što je on sam, kao praapostol, od Oca poslan. Oni postaju kraljevstvo svećenika, oni su sveti narod koji je Bog davno već navijestio (Izl 19,6).
Za apostole vrijedi granica koja im jamči zaštitu. »Ne idite na put pogana«, veli Isus (Mt 10,5). Apostoli ne smiju hoditi poganskim putovima ovosvjetskih naroda. Sami, naime, znaju da je izraelska zajednica doživjela rasulo kada su htjeli živjeti poput ostalih naroda. »Ne stupajte ni u koji samarijski grad«, veli Isus (Mt 10,5). To znači da apostoli ne smiju ući u neku zatvorenu zajednicu koja se odijelila i želi jedino sebe afirmirati. Ukratko, ne smiju pristupiti nijednoj sekti. Oni jesu i ostaju predraga svojina Božja (Izl 19,5).
Prekobrojno mnoštvo koje Isus promatra bijaše »kao ovce bez pastira« (Mt 9,36). Usporedba je poznata i budi u nama misao na dobroga pastira. Čim se njega sjetimo, jasno nam je da u Evanđelju slika pastira ne označava gospodstvo i vladavinu, nego zaštitničku, braniteljsku ulogu. Dobri pastir štiti ovce od zla i nevolje, štiti ih od nečistih duhova (Mt 10,1). Brani ih od vuka, pa i po cijenu vlastitoga života (Iv 10,12). Traži izgubljenu i ranjenu, da je dovede kući, da je izliječi (Lk 15,4–6).
Upravo je to zadaća apostola! Oni dobivaju vlast nad nečistim dusima da ih izgone i da liječe svaku bolest i nemoć. Upravo je to zapisano u Evanđelju istim ovim riječima za Isusa, neposredno prije našega prizora (Mt 9,35). To je poslanje pastira! Apostoli nude izgubljenima novu orijentaciju kada naviještaju blizinu nebeskoga kraljevstva.
Uz ovo poslanje apostola dolazi još jedan odlučujući dodatak. Učitelj će izreći još jedan nalog koji pripada ovomu nizu: »Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!« (Mt 10,8). Kod pashalne večere Učitelj će dodati: »Ovo činite meni na spomen!« Ovaj apostolski nalog Crkva izvršava na oltaru.
