Poslušajte (Hvala, A. Jakovljević!):
Na Uskrs radost postaje osnovni životni zadatak. Pobožne žene idu pogledati grob. Toliko je snažan bio pogled na Raspetoga da ga traže. Idu k njemu na grob. Sve od Adama čovjek je uzdigao svoj pogled, gleda prema naprijed i traži – a naprijed je grob. Uskrsli Isus donosi velik preokret.
Na početku Matejeva Evanđelja anđeo Gospodnji došao je u tišini sna da donese Josipu upute s neba. Na Uskrs Božji glasnik dolazi sa svom silinom prirodnih pojava. Lice i odijelo anđelovo, bljesak o kojima govori Evanđelje prelijevaju se u sjaj svijeća s kojima Crkva započinje svoje vazmeno bdjenje.
Uskrsnuće Kristovo nije samo preokret u dubini odane duše. To je potres, munja, odvaljen kamen s grobne stijene. Stvoritelj koji je zacrtao put svodu nebeskomu i licu zemlje pokazuje da nije bio Gospodar samo u početku. I sada svijet je njegov.
Udar je tolik da u dušama stražara nastaje potres. Umrli su od straha – kako to obično kažemo. Uskrs ne znači svima oživljenje. Ženama će anđeo progovoriti, hrabreći ih, a stražari ostaju u svojoj obamrlosti. Sve ovisi o tome s kojom nakanom dolazim na grob Isusov.
Nebo poštuje čovjekovu nakanu. Gledanje je važno. Anđeo ispunja želju uskrsnih žena da pogledaju grob. Pozvat će ih: »Vidite mjesto gdje je ležao!« I još više, najavljuje da će vidjeti Isusa u Galileji. Cijela zajednica! To je spasonosno gledanje koje će im Isus potvrditi: »Ondje će me vidjeti.« Prva zadaća Uskrsa za sve Kristove učenike jest: gledati. Radost dolazi od gledanja. Duboka, svjesna, poštena, Bogu odana gledanja.
Sam Isus, probuđen iz pravedničkoga sna, otvorio je oči. Vidio je Magdalenu i drugu Mariju i došao im ususret. Tako i ti, kršćanski brate, kršćanska sestro: otvori oči i gledaj! Kreni u susret bližnjemu! I vidjet ćeš uskrsnu tajnu! I to u Galileji, u tvojemu običnom svagdanjem životu. Ne u čarobnu svijetu iz mašte, nego tamo gdje je sve počelo, gdje su učenici ribarili, gdje ih je Isus pozvao, gdje su žene krenule za njim da ga poslužuju. Ovdje, u tvojemu mjestu, gdje si započeo svoj život s Kristom, gdje dijeliš kruh sa svojima. Ovdje u tvojemu običnom životu gledaj i vidjet ćeš Isusa.
Isus koji se diže iz groba i ustaje od mrtvih živa je suprotnost stražarima koji postadoše kao mrtvi. Žilama i mišićima na njegovu tijelu struji krvotok života, kosti satrvene opet uspravno stoje. Najbolje se u to mogu uvjeriti dvije evanđeoske Marije kada su mu obujmile noge. Ako je lice glasnika nebeskoga bilo poput munje, kakav li je tek bio bljesak i sjaj lica Kristova! Blizina zagrljaja kod veselih učenica koje poletješe k Učitelju nije sama. Nju prati strahopoštovanje: one mu se klanjaju.
Uskrs nije kraj. Uskrs je početak. Njihov strah nije prošao na riječ anđelovu. Isus mora ponovno reći: »Ne bojte se!« Zagrljaj i klanjanje neverbalna su komunikacija. One još nisu progovorile. Gospodin treba otvoriti usne njihove i one će naviještati slavu njegovu.
Uskrs nije kraj, nego početak. Žene dobivaju od anđela poslanje koje Isus ponavlja i svojim autoritetom potvrđuje: Idite i javite! Budite glasnice poput anđela!
Misija je jasna. I naoko jednostavna. Treba reći, treba govoriti. To je druga uskrsna zadaća i put do radosti. Treba govoriti kao što je anđeo govorio. »Evo rekoh vam«, veli glasnik Božji, kao da kaže: »sada ste vi na redu.« Uskrs daje čovjeku tu važnu zadaću da progovori. Koliko nas spona steže da ne progovorimo, da ne uspostavimo kontakt! Kako li je kadikad teško pronaći pravu riječ! Uskrs vraća dostojanstvo i moć našim riječima. Riječ može donijeti radost. Riječ uspostavlja komunikaciju. Kada se odvažiš i progovoriš, otkrit ćeš čudesnu stvarnost. Gle, ove s kojima živim, ove svoje učenike, Isus zove: »moja braća«.
Na Uskrs postaje jasno ono što se od početka zbivalo. Isus će opet ići pred njima, a oni za njim. Ali sada je očito da je to živi Božji Sin u krvi i tijelu – kao i danas na oltaru.
