uz #današnjeEvanđelje, srijeda 28. tjedna
Zamislite! Pozvali su vas na svečani ručak, a vi napravite skandal. Sve oko vas uredno i svečano, blistav i bogat stol, cvijeće i ukrasi, svjetla i sve sami ugledni gosti. Vi ste pak prekršili nešto u »protokolu«, niste ste ponašali kako se to očekivalo (Lk 11,38). I onda još počnete »praviti scenu« i koristite priliku da drugima dijelite lekcije (»bezumnici« Lk 11,40). To je otprilike situacija u koju evanđelist Luka smješta Isusov višestruki »Jao!« (Lk 11,42–46).
Krist Gospodin postupa izazovno i neočekivano. Pozvan je na gozbu (Lk 11,37), a on to uzima kao prigodu da razotkrije himbu i grijeh svojih domaćina farizeja. Pa i kada mu se zakonoznanac potuži (Lk 11,45), Isus ne staje da barem tu sačuva naklonost i pridobije potporu. I njemu oštro odbrusi i raskrinkava duhovnu bijedu svetopisamskih pravnika i učitelja (Lk 11,46). A znamo koliko je Isusu stalo do Očeva Zakona!
Slijediti Isusa ne znači samo uzeti križ, nego i ići za njim koji ima čvrst stav, snagu od Oca. Nasljedovanje Krista traži da u sebi nađemo uporište pa da imamo snage ne pokleknuti pred površnim i nepravednim prigovorom, tako da se odupremo i suprotstavimo kada to bude potrebno. Branimo se od napada, gledajući na pravo stanje stvari.
Treba razlikovati duhovnu kakvoću, rasuđivati. Koje nadahnuće me vodi k punini života koju je Isus donio na svijet, a koje ne? Koje nadahnuće budi u nama onu izvornu potvrdu našega osobnog života koju primamo neposredno od Boga? A koje je ono suprotno nadahnuće koje vuče u dubinsku tjeskobu, postojano razočaranje, pakao? Neki običaj ima pravu vrijednost tek ako daje doprinos cjelini našega života.
Usporedba je strašna. Ljudi gaze po njima. Stegnula ih čudna lijenost pa ni prstom da maknu. Grobovi su, ali tako uređeni i prikriveni, zastrti, da se ne vide. Drugi prelaze preko njih. Kao da tu i ne počivaju pokojnici. Ne primjećuju ih. Ali neka samo pukne opna i zadah smrti nemilosrdno će se raširiti.
Možda u nama nema malodušja, mrtvila i depresije; unutarnje slomljenosti i vanjske namještenosti. Možda mi poput evanđeoskoga zakonoznanca izgaramo od revnosti, velikih želja i unutarnjega dostojanstva – toliko da nam je potrebno odgovarajuće sredstvo za smirenje.
Ali, nemojmo se zavaravati! Mi koji smo se dali na obdržavanje vjere, mi smo ti »izdvojeni« i »pobožni«, nama su povjereni vjerska predaja i sveti običaji, baklja vjere. Mi smo učitelji na koje će ljudi prstom upirati tražeći svjedočenje i pouku o istinskomu Božjem zakonu, ne toliko u riječima, koliko u našemu životu i našim djelima.
Jedno treba činiti, a ono drugo ne zanemariti. Priznati Božju pravednost i ljubav – to treba činiti; treba tražiti i dijeliti s drugima život koji Krist Gospodin daje, a naš posao i uspješnost ne zanemariti. Kalež muke i uskrsnuća Isusova koji prikazujemo na oltaru to je pravednost, kako veli naš prijevod, odnosno krisis u izvorniku (κρίσις Lk 11,42) – prosudba, odluka, sud Božji koji zajedno slavimo. Zahvalna Isusova žrtva, to je ljubav Božja koju nikada ne želimo zanemariti.
Zamolimo Gospodina da nam otvoreno kaže što nam ima reći, što mu leži na srcu. I pustimo da u danima koji dolaze ono što budemo čuli zazvoni i odjekuje u nama kad god se povučemo na molitvu i sabranost.
ur. 13. 10. 2021.
Niko Bilić, SJ
