U dragomu svetištu Majke Božje Bistričke Veliki četvrtak naše oči usmjerava na tijelo Djeteta koje nježno drže Majčine ruke. Tijelo Kristovo u naručju je Žene i Majke od koje je uzeto. Prije križa i prije brojnih oltara diljem svijeta tijelo Sina Božjega do kraja je posvećeno Ocu. Sveti je prinos – od početka. Janje – Jaganjac Božji. Zato će njemu Otac sve u ruke predati.
Veliki četvrtak dan je svećeništva. Stoga radosno i zahvalno čestitamo našim svećenicima. Aron, otac svećeničkoga roda, zajedno s Mojsijem slušao je Božju zapovijed koja ustanovljuje Pashu. Usred ropstva po Božjemu nalogu najavljuju sretnu budućnost. U izloženosti i velikoj ugroženosti primaju Božju uredbu koja će trajati od koljena do koljena. Još su u kući ropstva, a već smiju imati zahvalno slavlje za izbavljenje. To je uloga svećenika, to je tajna euharistije. I u današnjemu našem ropstvu i svesvjetskomu gospodarskom slomu Gospodin će proći i podarit će svoje spasenje. Zato mu već unaprijed zahvaljujemo. Mojsije i Aron vjerno izvršuju svoju zadaću, najavljuju pashu Gospodnju. Najavljuju noć u kojoj se žrtvuje janje, noć u kojoj krv postaje zaštita. Slika je to one noći u kojoj će Isus biti predan. Dat će svoje tijelo – za nas. Kao što je njemu Otac sve u ruke predao.
Svetom Pavlu Apostolu zahvaljujemo za prvo svjedočanstvo o ustanovljenju euharistije. On je prvi zapisao kako je Gospodin one noći uzeo kruh i potom čašu i kako ih je dao svojim učenicima. Pavao se nalazio u istoj situaciji kao i mi današnji kršćani. On živi od predaje, od duhovnoga susreta s Kristom i od svetoga spomena. Kao što i mi danas dolazimo kako bismo uronili u otajstvo i izvršili sveti spomen. U crkvi na oltaru posadašnjuje se i uprisutnjuje što je Isus učinio jer mu je Otac sve dao u ruke.
Veliki je četvrtak blagdan znanja i ljubavi. Isus je znao ne samo tko će ga predati na muku i smrt, nego je znao da je došao njegov čas. Znao je da je došlo vrijeme njegova prijelaza k Ocu. Znao je da mu je Otac sve predao u ruke. Petar još nije znao što mu to Gospodin čini, shvatit će tek poslije. Ali Isus je Čovjek koji zna odakle je i kamo ide. Ljubio je svoje koji su ga ustrajno pratili. Davao im je svoje riječi i pouke, davao im je svoju silu koja pobjeđuje prirodne nevolje i bolesti. Davao im je Božje oproštenje za grijehe i Božje oslobođenje od zloduha. Sada im daje sama sebe – tijelo i krv. Do kraja ih ljubi jer mu je Otac sve dao u ruke.
Koliko puta, kada naš čas dođe, osjećamo kako je krhko i nestalno tlo pod našim nogama i kako se za ljudsku sigurnost traži više od oružja i tržišta. Isusu – samo njemu – Otac je sve dao u ruke. Zato njegova ljubav jedina pruža sigurnost preko groba, daje svetu hranu koja prelazi granice ovoga svijeta.
Petar uporno želi po svojemu. Najprije stavlja u pitanje Učiteljevo djelo, potom želi zabraniti Učitelju da mu opere noge, napokon želi pridodati i ruke i glavu. Strjelovita promjenjivost nasuprot strpljive pedagogije. Znao je Isus što čini. On, Učitelj i Gospodin, sagiba se, spušta se do zemlje da opere noge bližnjima. Snizuje se do kraja, daje svoje tijelo i krv jer mu je Otac sve dao u ruke. Tako nam pokazuje što smo mi dužni činiti.
