Kategorije
Duhovnost

Novozavjetna Pasha

»Nisi bio tu kada sam te najviše trebao.« Tako se može sažeti mnoga moderna međuljudska tragedija. »Nema te«, može kazati razočarano dijete svojemu roditelju, muž ženi ili obratno i označit će bolan lom koji je nastao u ljubavi. A evo danas presveti sakrament po kojemu Bog ostaje s nama. Isus jest tu. Izvršava ono što je i obećao: S nama je! U sve dane. Trajno.

Po Božjoj zapovijedi koju Mosije i Aron prenose Pasha okuplja obitelj i rodbinu. Pashalna je večera zajedništvo živih ljudi, rehabilitacija obitelji. Kada Isus okuplja svoje odabrane, onda ispunja taj zakon. Sakrament euharistije podsjeća modernoga roditelja i bračnoga druga da ne može svoju prisutnost nadoknaditi materijalnim dobrima i karijerom. Isus je osobno nazočan. Voli onaj tko je ovdje.

Rečenica »Volim te« može izgubiti značenje. Danas smo pod pritiskom da ljubav moramo verbalizirati, a evo ovdje božanski primjer. Isus je ljubio svoje do kraja. Pritom ne kaže nijedanput: »Volim te«, nego poslužuje. U euharistiji učimo da je ljubav puno više od privlačnosti i osjećaja. Isus izvršava ono što je obećao: daje sama sebe. Ovo je moje tijelo i krv. Ovo sam ja!

Prolazim gradom i vidim mladu ženu u golemu automobilu. Sitna, djevojčica takoreći, izgubila se u prostranu sjedalu iza velikih vratiju. Možemo mi u suvremenomu društvu isticati slobodu i slobodno ponašanje, ali koji su rezultati? Ako to znači da će nam biti potrebno oklopno vozilo da prođemo kroz grad, promislimo dobro! Možemo mi kršiti pravila, zagovarati novu anarhiju, maštajući o idealu ljubavi. Isus se, međutim, podlaže Zakonu i slavi Pashu sa svojima. Isus skida ogrtač, miče zaštitu i distancu, skida znak moći. Ljubav znači izići iz svojega oklopa, učiniti se ranjivim, izložiti se i približiti, poslužiti drugoga. Ne samo tražiti svoja prava, nego prava bližnjega.

Trebalo je o Pashi pripraviti onoliko koliko svaka osoba može pojesti, stoji u Zakonu. To nas podsjeća na čudesno umnažanje kruha. Isus uzima i daje koliko su htjeli. I nasitili su se. Bijaše to slika onoga što ima doći na Veliki četvrtak. Isus često govori u prispodobama. Na Veliki četvrtak prestaju prispodobe. Sada počinje zaozbiljno, za pravo! »Ovo je moje tijelo«, govori Isus. I to će tijelo, znamo, biti razapeto na križ. Isus je govorio u prispodobi kako će se gospodar, kada se vrati i nađe vrijednoga slugu, sam pripasati (Lk 12,37). Poslužit će slugu kojega je posjeo za stol. To Isus čini na Veliki četvrtak. Ono o čemu je govorio postaje stvarnost.

Pred učenicima kojima pere noge Isus je opasanih bokova. Ispunjava Mojsijevu zapovijed – on koji je cio svoj vijek bio opasanih bokova: hodeći od grada do grada, navješćujući Riječ, donoseći zdravlje i Božje oproštenje.

Veliki četvrtak jest dan svećeništva, dan onih ljudi – onoga sakramenta – koji podupiru napor naše slabe vjere. Na njih se možemo osloniti, oni nas mogu nositi. Sv. Pavao izvješćuje: nije bio prisutan u dvorani Posljednje večere, ali točno zna što se zbiva. Zna da je kruh tijelo i da je kalež krv novoga Saveza. U euharistiji vjera postaje živo gledanje: prepoznajemo lik hostije i zlatni kalež. Opipljivi su, očiti! A svećenik je onaj koji daje ono što je sam primio.

Veliki je četvrtak blagdan ponizna služenja. Nije Isus protiv učitelja i gospodara, kako bi neka bedasta revolucionarnost mogla tumačiti. Zna on da nam treba glava i voditelj na koje se možemo osloniti. Sam će, nakon što opere noge učenicima, opet sjesti – zauzeti položaj Učitelja i Gospodina. Svi smo mi još od stvaranja postavljeni da budemo razumni upravitelji – i mudri, i dobri gospodari! A Isus nam daje primjer kako to ima izgledati, kako moramo postupati jedni prema drugima.

Euharistija je mjesto osobnoga susreta s Isusom i otkrivanje vlastite grješnosti. Juda je već prepustio svoje srce sotonskim namislima, a Petar se isprva buni i opire Isusovoj nakani. Ali već je u egipatskomu ropstvu krv jaganjca značila Božje smilovanje. I na Veliki četvrtak svjesno ćemo zavapiti: »Gospodine, nisam dostojan«. Ali potom pristupamo k stolu jer želimo imati dijela s njime. To je Petrova želja koja je donijela preokret. Imati dijela s Isusom znači prihvatiti da nas opere – Božji Jaganjac svojom krvlju. Imati dijela s njime znači prihvatiti ga onako kako on hoće: u liku hostije koju svećenik pruža i govori: »Tijelo Kristovo.«

p. Niko Bilić, Jezik Crkve, str. 195-196

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.