Oproštajni govor
Umiranje i smrt nekoga čovjeka može biti prigoda da otkrijemo i spoznamo vrijednost i veličinu njegova života. Možda tek kada netko umre osjetimo kakav je zapravo bio njegov život, što je sve radio i koliko nam znači. Dapače, istraživači nam svjedoče da je umiranje čas kada nam i vlastiti život postane jasan u novomu svjetlu. Kada netko umire, osjeća pravu vrijednost svojega života.
Posljednje riječi ovozemaljskoga života neke osobe bilježe se i postaju dokumenti, povijesna svjedočanstva. Potresaju dušu i nose trajnu poruku. Kao da pred smrt izlazi na površinu ono što duboko u srcu već dugo vremena vrije i buja. Čovjek za svoj kraj može ostaviti ono najdublje i najsvetije što će predati kao oporuku. Riječi Krista Gospodina o njegovoj novoj zapovijedi također su riječi iz oproštajnoga govora.
Sveto pismo poštuje dirljivost i svetost riječi kojima se neka osoba oprašta od ovoga svijeta. Abraham je pred svoju smrt povjerio na srce sinu Izaku onaj uzvišeni savez s Bogom koji stoji na početku sve tri velike religije svijeta. Jakov, praotac Izraela, pred smrt je blagoslovio svih dvanaest sinova – dvanaest plemena Izraelovih na kojima je utemeljen i novi Božji narod, Crkva. Mojsije je, kako nam oslikava Knjiga Ponovljenoga zakona, na sam dan smrti opetovao pred svim Izraelom nalog koji je u njihovo ime primio na brdu Sinaju od Boga. Tada je izrekao onu tako smionu i tako zahtjevnu zapovijed: Ljubi! Ljubi svom dušom i svim srcem. Prorok Daniel će u samo svitanje Novoga zavjeta pred kraj svojega života zabilježiti u svetu knjigu objavu i viđenje o svršetku svijeta.
Slično tako i Isus Krist, sveta osoba koja je sama trajni savez između Boga i čovjeka, u prijateljskomu, obiteljskom slavlju Pashe iznosi svojim najbližima ono što mu najviše leži na srcu. U gornjoj sobi, s dvanaestoricom koje je nazvao prijateljima, kada je već bilo jasno što ga čeka, kada je Juda već izišao da ostvari svoje planove kako ih je zacrtao, Isus slavi Oca. Nova je zapovijed novi savez. Sveta oporuka okrunjena ozbiljnošću Kalvarije i Uskrsa. Ali njegov oproštajni govor nisu samo riječi. Isus želi ostaviti cijeloga sebe. Euharistija je poseban i jedinstven oproštajni govor u cijelomu Svetom pismu.
Kada bismo u crkvi na oltaru gledali samo riječ i komad kruha, griješili bismo i varali se. Kristov sveti duhovni prinos nabijen je onom dirljivošću koju donosi skori završetak zemaljskoga života. Budući da je svojim životom proslavio Oca, i Otac je njega po uskrsnuću proslavio pa će jasno kazati: Ja sam s vama u sve dane. On već gleda novi Jeruzalem koji silazi s neba. On je sam šator Božji s ljudima.
Začarani krug ljubavi
Najveća je ljubav dati život za prijatelje. Nitko ne može položiti život za druge ako još nije započeo živjeti svoj vlastiti život. Isus je došao na ovaj svijet zato da imamo puninu života. Jedino se tako možemo davati. Krist Gospodin oslobađa ljude od spona grijeha, donosi zdravlje, hrani gladne, vraća u život. Kada otkrijemo i osjetimo u sebi dar života koji badava primamo, moći ćemo ga i dijeliti.
Majka, koja sa svom ljubavlju i skrbi njeguje svoje dijete, sama uživa u njegovoj privrženosti. Učitelj u školi poučava, a pri tom sam pronalazi radost da može dijeliti iz bogatstva koje je Božjim darom i učenjem stekao. Mora primiti učenike da bi se mogao davati. To je začarani krug ljubavi: moram imati i davati da bih primao – moram primati da bih davao.
Za vrijeme svete večere Isus će još razjasniti svoju zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Sebe stavlja za uzor i mjerilo. Kako nas je to Krist Gospodin ljubio? Isus je otpočetka siromah koji je iskusio muku rođenja u neimaštini i ljudskomu neprihvaćanju. Iskusio je muke izbjeglištva u stranoj zemlji, stalno se borio za život. Nikada nije imao vlastitih zaliha i bogatstava na koja bi se mogao osloniti ili ucjenjivati druge, kupovati moć i ugled.
Isus je radnik od prvoga sata koji poznaje svu žegu dana. Isus je dobri pastir koji je spreman ostaviti svih 99 ovaca koje su na sigurnu samo da bi pronašao i spasio onu jednu zalutalu, nastradalu. Isus je učitelj koji spremno naviješta ono što mu Otac nalaže, pa i onda kada ne nailazi na odobravanje i uspjeh.
U dezorijentiranosti i zavrzlami koju možemo naći u svijetu Krist Gospodin izriče jasnu zapovijed. Nije to više nagodba: ako hoćeš, onda dođi. I pred sam kraj života u svetosti Posljednje večere Isus jasno nalaže. U Starom zavjetu Bog je s deset zapovijedi zauvijek obvezao srce čovječje. Sada odzvanja nova zapovijed: Ljubite jedni druge.
Profesor će kazati: kada naučite tu i tu lekciju, dođite na ispit i dobit ćete dobru ocjenu. Matematičar ponosno veli za vrijedna mladića koji je proniknuo tajne integralnoga računa: to je moj đak. Učitelj askeze ozbiljno opominje: ako pobijedite svoje strasti, otkrili ste duhovni put i rasvjetljenje pa ću vas primiti u svoje društvo. A Isus? Isus je drukčiji. On nas povjerava jedne drugima, međusobno: ako budete imali ljubavi jedni za druge, bit ćete moji učenici.
Utjeha budućnosti
Premda su pred njim križni put i Kalvarija, Isus govori o Očevoj i svojoj slavi. Uskoro će me Otac proslaviti – navješćuje svojima jer on poznaje onoga koji će proglasiti: »Evo, sve činim novo«. Kao što je na početku rekao: »Neka bude«, tako će na kraju uspostaviti novi svijet. Izbrisat će nam suze, plač će okrenuti u radost i pjesmu na usnama. Bol i jauk bit će prošlost. To je jasan i smion pogled unaprijed.
Kruh na oltaru u rukama svećenikovim i naš je duhovni prinos Ocu., mi ga slavimo. To je naš odgovor na njegov ljubazni poziv: Dođite k meni! Za sebe sam vas stvorio! Nemojte se zavaravati, ne ćete naći posljednjega smirenja i ispunjenja ni u jednoj stvari ovoga svijeta, nego jedino u meni. Ne ćete moći drugdje utažiti onu dragocjenu i duboku čežnju koju nosite u sebi nego jedino kod mene. Pa makar tek umirući osjetite svu njezinu silovitost, ona vas završno vuče u moj zagrljaj.
Koliko puta osjetimo u sebi bolni rascjep između obilja nepatvorenih želja s jedne strane i stegnutosti, strahova i prisila s druge strane? Zato u svakoj svetoj misi slavimo »blaženu nadu, dolazak Spasitelja našega«.
