Božja inicijativa na početku velikog puta u slobodu
A. Poziv. Kad biblijski tekst dopušta da Bog dvaput izgovara ime osobe kojoj se obraća, to označava intenzivan Božji zahvat u nečiji život. Tako i Mojsije iz gorućeg grma čuje dvaput svoje ime (3,4). Ovdje će Mojsije dobiti zadaću da oslobodi cijeli jedan narod iz ropstva u tuđini. To je daleko iznad sila jednog čovjeka. Susret s Bogom ne donosi samo slatkost i dragost, nego i treperenje, duboki doživljaj vlastite ograničenosti i ljudske izvrgnutosti onome što nas nadilazi.
Prizor s grmom koji je “sav u vatri, a ipak ne sagorijeva” (Izl 3,2) dio je veće tekstualne cjeline koja se proteže od početka Izl 3, pa sve do prizora kad Bog određuje Arona za tumača bratu Mojsiju. Tu nalazimo prototip za biblijski izvještaj o zvanju koji se prepoznaje po glagolskom paru: “poslati” – “ići” i posebnim elementima:
- 1. naznaka nevolje (usp. “jad”, “muka” 3,7.9),
- 2. nalog (usp. “šaljem te da izvedeš…” v10),
- 3. prigovor (vidi dolje),
- 4. obećanje (“ja ću biti s tobom” v12) i
- 5. znakovi potpore (štap/zmija 4,2–4; ruka 4,6s; voda/krv 4,9).
Mojsijev poziv predstavlja prvi korak u velikom pothvatu oslobođenja izraelskoga naroda iz “kuće ropstva” simbolizirane pod imenom “Egipat”. Upravo po izlasku iz Egipta Knjiga Izlaska dobiva ime i izlazak stoji u središtu duhovne povijesti naroda Božjega. To je događaj na koji se uvijek iznova starozavjetni vjernici vraćaju. Pralik je Kristova pashalnoga misterija koji je izvorište kršćanske vjere. Uz izlazak iz Egipta vezana je i “Knjiga Saveza” (Izl 19–24) u kojoj je zapisan ustav Božjeg naroda.
B. Prigovori. Tekst ne idealizira nego otvoreno iznosi Mojsijeve reakcije. Odmah nakon Božjeg naloga Mojsije ozbiljno pita: “Tko sam ja?” (3,11). Nedostaje mu samopouzdanje i osjećaj sigurnosti, nema povjerenja u vlastitu osobu. Svoj identitet stavlja u pitanje. Zatim želi upoznati onoga koji ga šalje, želi znati: “Kako mu je ime?” (3,13). Strah ga je, potom, za autoritet i vjerodostojnost pred izraelskom zajednicom u Egiptu. Što “ako mi ne povjeruju?” pita on (4,1). I nakon uvjeravanja i obećanja potpore Mojsije se opet vraća na samog sebe jer zna: “Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak” (4,10). Čak po cijenu Božje ljutnje sve do kraja pokušava – rekli bismo – izvući se. Pita: “Ne bi li ipak poslao koga drugoga?” (4,13). Budući da znamo kakvu mu zadaću valja preuzeti, imamo razumijevanja za svih ovih pet prigovora koje tekst donosi, a usmjereni su na tri objekta: na osobu Mojsijevu, na otajstveni Božji identitet i na Mojsijev narod. Bog nema ništa protiv da mu njegov izabranik iskreno iznese svoj otpor i poteškoće koje ima u zvanju, svoju nedoumicu i strah, pa i gađenje. Iskustvo u radu s duhovnim zvanjima potvrđuje da jedino ondje gdje se uspostavi iskrenost i otvorenost, zvanje može zoriti i cvjetati.
C. Transcendencija. Onaj koji Mojsija šalje već nam je poznat. Ovaj dio Knjige Izlaska donosi njegovu osobnu iskaznicu izrečenu u formuli: “Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev”. Pa ipak za tajnoga sugovornika Mojsijeva u tekstu se rabi čas opća imenica “Bog” (4.11.13.14s אלהים ‘elohîm 4.11.13.14s), čas vlastito ime יהוה “Jahve” (3,4.7; 4,2.3.6.10s), pa onda i izraz “glasnik Jahvin” (מלאך יהוה mal’ak ’adonāj 3,2), premda i subjekt i njegova poruka ostaju isti. Kao u nekom hologramu iz svijeta suvremene tehnike biblijski tekst dopušta da se vanjsko obličje izmjenjuje, pa je nevidljivost i nedodirljivost tajnog Božjega bića zaštićena.
Kad Mojsije želi prići, odrješito se zahtijeva od njega da izuje obuću (3,5). Prema običajnom pravu Staroga Istoka položiti obuvenu nogu znači zaposjesti, preuzeti neko imanje, uzeti neko dobro u posjed. Premda je poseban Božji izabranik, Mojsije ne može raspolagati prostorom Božjim kao gospodar. Božja svetost i uzvišenost ostaje nepovrijeđena.
U ovom tekstu nalazi se objava Božjeg vlastitoga imena “Jahve” koje biblijski vjernik iz poštovanja redovito ne izgovara, nego ga slično kao i mi danas u liturgiji i u duhovnosti, zamjenjuje riječju “Gospodin” – hebr. אדני (’adonāj). Sveto ime Jahve, dano kao vječni spomen (זכרי לדר דר 3,15), ovdje se u hebrejskom izvorniku tumači kao אהיה אשׁר אהיה (’ehje ’ašer ’ehje 3,14). U tekstu stoji dvaput prvo lice nesvršenog odnosno futurskog oblika glagola “biti” povezano univerzalnom odnosnom zamjenicom. Doslovno bismo izraz mogli u hrvatskom izreći kao “jesam, tko god jesam” ili “bit ću, ma tko da ću biti”. Sveto pismo, eto, dosljedno čuva Božju tajanstvenost i nedostupnost – transcendentnost. Čovjek ne može raspolagati Bogom, ne može polagati pravo na njega. Ne možemo upravljati Bogom, nego samo onim što je nama povjereno već na prvim stranicama Biblije.
D. Teološki pogled unaprijed. Objava Mojsiju da je Bog sâm “sišao izbaviti Izraelce iz ruke egipatske” (3,8), napose sam glagol “sići”, pozadina je osnovne teološke nauke o Utjelovljenju Sina Božjega. Izbavljenje iz Egipta evanđeosko je otkupljenje od grijeha. Blažena “zemlja kojom teče med i mlijeko” (Izl 3,17) slika je Kraljevstva Božjega koje nam je Isus povjerio na skrb.
Hebrejska riječ עמי – moj narod (3,7) kojom Bog skupinu izbjeglica, stranaca u naprednom Egiptu i “gastarbajtera” na rubu egipatskog društva proglašava svojim narodom, ponovno nas vraća na izvorne misli o stvaranju i svjedoči nam o tome kako su stvaranje i otkupljenje u Bibliji vrlo povezani. Bog svojom riječju stvara jedan narod i izvodi ga iz ropstva u slobodu. U svjetlu Božjeg pogleda koji uočava svoj narod u Egiptu i u svjetlu te izrečene riječi Božji narod postoji.
E. Božanska pedagogija. U cijelom tekstu o Mojsijevu pozivu vidi se Božji pedagoški pristup. Silno je povjerenje Božje u Mojsija kad mu dodjeljuje golemu zadaću da oslobodi cijeli narod. Istodobno dopušta Mojsiju da izrekne sve svoje teškoće koje počinju od pitanja o samome sebi (Izl 3,11), preko uviđanja vlastite slabosti u govoru i nastupu (4,10), te idu sve do toliko nam dragog i poznatog “izvlačenja”(4,13). Bog si doista uzima vremena – to je zacijelo najdulji dijalog s Bogom u Bibliji jer traje sve do duboko u iduće poglavlje (3,4–4,17). Odgajateljski postupak s Božje strane u tom je razgovoru višestruk. Riječ je o dugačkom i otvorenom razgovoru. Bog otvoreno definira vlastiti idenitet, “stavlja karte na stol” (3,14). Napokon, nema skrivanja osjećaja, Bog dopušta da se njegova ljutnja osjeti (Izl 4,14).
vidi: Mojsije u Starom zavjetu
dr. sc. Niko Bilić SJ
