Svi sinoptici složno izvješćuju o tome da Isus poziva i okuplja apostole. Poznat je izvještaj iz Markova Evanđelja o ustanovljenju Dvanaestorice. Isus poziva k sebi one koje hoće i, kada stvara apostolski zbor, prvo poslanje koje im daje jest da »budu s njime« (μετ’ αυτου Mk 3,14). Isus, Gospodin i živa osoba, izvor je zvanja. U Lukinu Evanđelju također nakon popisa Dvanaestorice ponajprije čitamo kako Isus sada ide »s njima« (μετ’ αυτων Lk 6,17).
Luka ističe kako je Gospodin prije nego što pozva apostole izišao u goru da se pomoli. Tada je proveo noć moleći se Bogu (Lk 6,12). U dubinama Isusove molitve, u okrilju povjerljivih riječi upućenih Ocu, zaštićeno plaštem noći, rađa se apostolsko zvanje.
Isusova bliskost s Ocem dokida otuđenost i nelagodnu daljinu. Kada Isus izgovara imena pozvanih, oni nisu bezimeni stranci. U tome su svi sinoptici složni. I prvak Šimun i Juda, posljednji, pripadaju u popis, odmah su uz zaglavni kamen u silnoj zgradi Crkve. A tu je i cijelo mnoštvo učenika.
Krenuti za Isusom za apostole ne znači rješenje svih problema. Među dvanaest odabranih jedan postaje izdajica.
Ljudi su s velikom potrebom dolazili. Bolest ih je stezala, mučili su iz zlodusi. Tražili su zdravlje i oslobođenje. Slutili su i osjećali, uvjeravali se na živim primjerima. Sila je Duha Svetoga na djelu. Htjeli su dotaknuti Krista.
Gospodin, kada šalje dvojicu po dvojicu apostola, veli: »Ne nosite na put ništa osim štapa« (Mk 6,8)! Uvodi ih u duhovnu hrabrost. Ne nudi umišljenu askezu koja bi zahtijevala prijezir materije, nego traži opuštenost u Božjemu Duhu. Učenik se treba prepustiti vodstvu Učitelja. Kristov je apostol poput Mojsija. Tek štapom opremljen, kreće u oslobođenje naroda.
Evanđeoski izvještaj Mk 6,7–13 o Isusu koji šalje apostole dvojicu po dvojicu na početku nam daje važnu perspektivu. Znamo da se Crkva u Novomu zavjetu definira kao zajednica pozvanih. To je objektivan opis u trećemu licu. Odabrani bivaju pozvani i odazivaju se. Riječ koja kod Marka otvara opis poslanja nudi nam onaj drugi vidik, naznačuje cilj, otkriva tko ih i kamo poziva. Biblijski izraz opisuje pozivanje iz Isusove perspektive. »Pozva ih k sebi«, veli evanđeoski izvornik (προσκαλεω 6,7).
Kada Evanđelje govori o vlasti nad nečistim dusima, onda naglašava da Isusovi poslanici, dva po dva, imaju isto tako veliku silu kao i nečisti dusi. Dana im je onakva moć kakvu imaju zlodusi. Zato im se mogu suprotstaviti, što se i vidi kada ih, poslije, izgone (Mk 6,12). Duhovna je snaga presudna (6,7). Zato hrana, odijelo i novac nisu na prvomu mjestu (r. 8s).
Isus poučava u svetoj tehnici slobode od torbe i odijela koja je važan dio vlasti nad nečistim dusima. Oni su mnogi, a jedan je čisti Duh Kristov koji donosi logiku evanđelja. Moćnik od ovoga svijeta okuplja sluge da ga poslužuju u njegovim potrebama i prohtjevima. A Isus svoju dvanaestoricu, odabranike, šalje da služe drugima. I kada pođu, kao Kristove produžene ruke, ne moraju manipulirati i prisiljavati. Nisu dužni po svaku cijenu osvojiti i uspjeti. Tko ih ne primi, sam snosi posljedice (Mk 6,11). Veliki učitelj duhovnosti, sv. Ignacije Lojolski, upozorava: Kada radiš, ne budi vezan ni na sredstva ni na uspjeh jer, gle, sve je u Božjim rukama!
Ovaj evanđeoski izvještaj opisuje radnje koje traju i ponavljaju se. Bilo bi pogrješno shvatiti da se ovdje radi o samo jednomu događaju. Tekst je građen s više glagola u imperfektu koji govore o trajnosti, o duljemu periodu i opetovanju. Slao je po dvojicu, davao im je vlast (Mk 6,7), govorio im je (r. 10). Oni su izganjali demone, pomazivali i liječili bolesnike (r. 13). Takav nam opis želi reći da su bitne osobine poslanika Kristova ustrajnost, strpljivost i upornost. Gospodin izravno nalaže: »kad uđete u kuću, ostanite tu« (r. 10), a to je kadšto mučno zbog zamora i monotonije. U našemu vremenu brze razonode, kada se traži nešto novo olako i smjesta, a promjena se nameće pa i kada je promjena nagore, ovakav primjer i zahtjev Evanđelja poprima svu aktualnost.
Gospodinova je želja da njegovi učenici ne budu tjeskobno zabrinuti. Kada šalje apostole, nalaže im da ne nose kruh. To je napast koju je sam prošao, prva napast od koje se čovjek može doslovce usaliti u svojoj sebičnosti i zagušiti svoje zdrave sile. Gospodin želi da ih ne optereti ni novac, taj ustrajni zavodnik iz tame koji uporno ponavlja: »Pokloni mi se i dat ću ti sva kraljevstva ovoga svijeta!« Isus napokon zapovijeda da obuju sandale. Tako da bolje osjete kakvo je tlo po kojemu hode. I da lakše budu s obje noge na zemlji. Sandale, ne čizme, jer čizma tako lako može porobljivati i gaziti, pa i pod krinkom oslobađanja i služenja.
