Fatima u Portugalu još je jedan u nizu pokazatelja kako Bog uzvisuje neznatne, na skrovit način čini velike stvari i preokreće logiku našega diktata. Blažena Djevica Marija, kojoj Crkva posvećuje cijeli mjesec svibanj, do te je mjere svojim pozivom na obraćenje obilježila Fatimu da se u hrvatskomu narodu jednostavno zove Fatimska Gospa.
Fatimske su tajne ponijele vjernički svijet i donijele nadu koja se ostvarila. Jedan se krvožedni totalitarizam sam u sebe urušio. Isplatila se molitva Bogu odanih duša.
Upravo u svibnju 2009. sveti otac Benedikt XVI. glasno je i jasno na Istoku pred pripadnicima raznih religija uputio isti poziv istoga Boga da se obratimo od svake zloće. Svi smo mi – kojoj god vjeri pripadali – dužni poštivati Božji zakon koji jedini vodi u život. Svaki nemoral put je u emocionalnu, socijalnu i napokon pravu fizičku smrt. Sada je čas da pronađemo zdrave temelje za oporavak i popravak.
Fatima je prije svega poziv na pokoru. U dane naših štrajkova, gradskih razbojstava, neodgovornih pogibija u prometu osjećamo koliko je aktualan takav zov. To je poziv Majke mudroga Učitelja i čudotvorca, nedužnoga mučenika i proslavljenoga Pobjednika nad smrću.
Bila je čista srca od početka, ali ipak je sama rasla u vjeri od onoga trenutka kada je Božji poslanik prepoznao njezin strah i rekao: »Ne boj se!« Ostaje nam bliska u svojemu traženju kojim je našla milost kod Boga. Osobito razumijemo muku koju je morala osjećati u nekomunikaciji i odvojenosti od zaručnika Josipa koji je imao svoje planove u potaji. Bliska nam je i u svojoj roditeljskoj žalosti i zabrinutosti zbog koje izravno prigovara dvanaestogodišnjemu sinu, tražeći razlog: »Zašto si nam to učinio?« Kao prava pripadnica židovske vjere i tradicije zacijelo želi požuriti Mesiju da se objavi i zakralji pa u Kani Galilejskoj navodi drevne riječi svetoga Zakona. »Što god vam rekne, učinite!« poziv je koji se izvorno odnosi na Josipa Egipatskoga kada je cijeli svijet bio u gospodarskoj krizi i trpio od gladi. Mesija je krenuo po svojemu, u Duhu i istini, do kraja se oslanjajući na ono što vidi i čuje od Oca nebeskoga pa se počelo govoriti da je izvan sebe. I tada Mariju, majku, možemo razumjeti kada dolazi po njega. Ipak, kao što je njezin »Neka mi bude!« odsjaj ljubavi stvoriteljice s početka Svetoga pisma, tako je i isto uspješna majčinska pouka koja će se preslikati u spremnu molitvu sina. »Neka bude kako ti hoćeš!« odjekuje u Getesemanskoj noći, uz krvavi znoj.
Majka Isusova možda nam je ipak najbliža kada stoji pod križem, kad joj je suza natopila oko, a lice joj zadrhtalo u grču koji kazuje što se zbiva u duši majke. Srce kuca – udara! – zajedno sa srcem Raspetoga. Nama je kalvarijski prizor poznat s mnogih slika, a ova žena tu neshvatljivu strahotu gleda prvi put, bez tumačenja, bez utjehe. Bez riječi.
Majčino srce sve bi dalo da Sina spasi. Prelijepo lice koje prijeti da će od ljute boli u hipu ostarjeti, ruke koje se pružaju na čas da opet od nemoći klonu, bez riječi govore: »Evo, uzmite mene! Moje ruke probodite, moje srce…!« Usne su opet i opet zatreperile kao da će u taj čas prozboriti. Ali nisu.
Bez riječi sluša nalog: i dalje je majka. Nijedne riječi optužbe za one koji su se razbježali. Nijedne riječi prigovora kada se činilo da ga je i Bog ostavio. S udarcima čekića sve je jasnije razumjela proročke riječi starca Šimuna. Mač se nemilice zabada, sa svakim udarcem sve dublje i dublje, u jezgru njezina života.
Nov početak dolazi nakon nove trodnevne potrage. Evanđelja ne opisuju radosni susret majke i uskrsnuloga Sina pa nam je i tako bliža u našoj prilici da uskrsloga Krista pronađemo tek u molitvi i u sakramentima.
Majka će se još jednom, bez riječi, pojaviti usred apostola koji postojano mole za darove Duha. A onda, dvanaest zvjezdica zablistat će u velikomu znaku iz Knjige Otkrivenja. Nenametljivo, bez riječi – i ne primijetiš – i dan-danas žena zaodjevena suncem bdije nad starim kontinentom i zove na novo obraćenje. Iz Fatime poziva da okajemo svoje grijehe i poslušamo riječi njezina Sina. Europo, ne boj se, otvori širom vrata Kristu Otkupitelju!
