Na Uskrs s poštovanjem i radošću razmišljamo kako je Isus vjerno izvršio ono što je obećao. Vjernost Ocu dovodi ga do slavnoga uskrsnuća i program je njegova velikosvećeničkoga života.
“Uskrsnuti” – što je to?
Na prvu r
uku, uskrsnuti od mrtvih posve je jasna stvar. Učitelj Isus koji je – na zgražanje i užas svojih učenika – bio predan, lažno osuđen, izbičevan, razapet i u grob pokopan, živ opet stoji među njima. Otvoreno im pokazuje tragove rana na rukama, nogama i na boku. Izravno ih upozorava da nije duh, iako sada dolazi među njih kroz zatvorena vrata, kao što je i grobna vrata pobijedio.
Već ih je jednom, na moru, morao hrabriti i uvjeriti da nije priviđenje (Mt 14,27). Uskrsnuli Gospodin jede pred njima i tako dokazuje da je i dalje s njima u zajedničkomu blagovanju (Lk 24,43). Štoviše, on će se pobrinuti da ih – nakon predugačke noći – na obali Genezaretskoga jezera dočeka oganj i pečena riba za doručak (Iv 21,9). Kao što je prije davao važne naloge i pouke, tako to i opet čini. Još im je na Posljednjoj večeri najavio da će doći drugi Branitelj, a sada im daje nalog da strpljivo pričekaju dok se ne obuku u silu odozgora. Sada kada je uskrsnuo, odabrana trojica – Petar, Jakov i Ivan – mogu mirne duše otkriti što su već unaprijed doživjeli na gori preobraženja kada se pokazao Isusov božanski sjaj i njegova živa komunikacija sa živim nebesnicima (Mk 9,4).
Kao što je ruka Božja u početku sazdala čovjeka od praha, od zemlje, tako sada ruka snažna i desnica ispružena ponovno diže čovjeka. Udahnjuje dah života u Spasitelja kojega smo ubili i on je opet živa duša, novi Adam – napisat će sv. Pavao. U uskrsnuću je dovršetak svetoga, velikosvećeničkoga prinosa Isusova. Sam Isus jest prvina koja se Bogu prinosi (usp. 1 Kor 15,20). Po pismima je umro, po pismima je uskrsnuo.
Slike uskrsnuća od mrtvih daje Sveto pismo od ranih stranica: Ana, majka proroka Samuela, govori u svojemu hvalospjevu o tome kako Bog u podzemlje ruši i odande opet diže (1 Sam 2,6). Slično će kralj izraelski o Božjoj moći potvrditi kada dobije pismo kojim se traži Naamanovo ozdravljenje (2 Kr 5,7). O dubini biblijske čežnje i vjere svjedoče psalmi kada neuvijeno očekuju da ćemo »dovijeka hvaliti« Gospodina (npr. Ps 86,12). Daniel pred kraj života sluša kako će mirovati, a onda opet ustati (Dn 12,13). Sve su to najave i vjerovanja u ono što će se potom u Isusu ostvariti. Uskrsnuti od mrtvih znači početi živjeti puninom božanskoga života koji Otac nebeski daruje vječnomu, Sinu, ljubljenomu izabraniku. Uskrsnuće je potvrda naše čežnje za vječnim životom i razlog zašto nas Gospodin poziva: »Obratite se!« – gledajte na cjelinu svojega života, preko granica zemaljske karijere i sebičnih nacrta!
Vjera u uskrsnuće
Činjenica je da su se i apostoli bojali upitati Učitelja Isusa što mu to znači uskrsnuti od mrtvih kada im je o tome govorio. Očito, njemu valja uputiti takva pitanja i u njega iskati pravi, konačan odgovor!
Kada govorimo Vjerovanje, onda svjesno svojim umom i srcem prihvaćamo ono što vjeruje Crkva. Nije nužno i nije moguće da svaki vjernik bude visokoškolovan teolog, ali u živoj duhovnoj povezanosti s Bogom, u redovitim sakramentalnim susretima s Kristom, spoznaja i sigurnost mogu uvelike rasti. Pitanje uskrsnuća od mrtvih, koje je ne samo središnje nego i izvorno pitanje kršćanske vjere, svaki vjernik na svoj način – i opet kažem – u srdačnoj vezi s Učiteljem i Gospodinom treba za se odgovoriti. Riječ je naime o pogledu na vlastiti život koji će jednom u ovomu obliku sasvim sigurno završiti, riječ je i o susretu sa smrću tolikih dragih osoba. Bogu odano razmišljanje koje ostaje dostojno i slike o Bogu i slike o čovjeku – dakle pravo kristovsko – nije samo poželjno, nego je obveza i dio našega vjerničkog rasta u dobi, mudrosti i milosti.
Znamo da ne bi bilo ni prvih novozavjetnih dokumenata, Pavlovih poslanica, ni evanđeoskih izvještaja da se prvi učenici nisu susreli s Uskrslim. Pa i ovako, premda stoji na početku novozavjetnoga pisanja, uskrsnuće je tek na kraju Evanđelja i uglavnom dobiva vrlo malo »medijskoga prostora« – jedno, najviše dva poglavlja u biblijskomu tekstu. Meni se čini da je slično i kod današnjih vjernika. U najsvetijemu i najintimnijem prostoru koji u sebi imaju za vezu s Bogom čuvaju i tu tajnu vlastitoga poimanja uskrsnuća. I uglavnom rijetko govore o tome. Često je tako sa stvarima koje su nam jako važne.
Tajna uskrsnuća od mrtvih povezana je s onom besmrtnošću koja je čisti Božji dar. Nešto od toga znamo već o Henoku na početku Svetoga pisma koji je ustrajno živio s Bogom pa je s ovoga svijeta uzet, nije umro (Post 5,24). Slično je i s Ilijom kojega je Bog uzeo k sebi (2 Kr 2). A i o Blaženoj Djevici Mariji vjerujemo da je uznesena na nebo. Razlika Isusova uskrsnuća od tih primjera jest u tome što je Isus umro pravom ljudskom smrću i onda je tijekom četrdeset dana prije uzašašća brojnim dokazima pokazao da je opet živ (usp. Dj 1,3).
Pomična svetkovina
Naša je vjera – vjera u utjelovljenje, religija utjelovljene Božje Riječi. Bog – sveti i uzvišeni – koji je jedina uistinu čvrsta točka od svega što postoji, htio je ući u našu promjenjivost i nestalnost, u naše životne cikluse i preokrete, zato nam je dao svojega Sina. Namjerno Uskrs nije »fiksiran«. Ili, točnije, namjerno Crkva želi točno slijediti onaj propis koji je blagdan Gospodinove Pashe stavljao nakon prvoga punog mjeseca u proljeće. I to je bio prvi mjesec u godini. Tako je biblijska godina započinjala otprilike s današnjim ožujkom pa se onda i poznati Blagdan sjenica, u njihovu sedmomu mjesecu, slavio u jesen, u vrijeme plodova. Bog prati životne cikluse svojega naroda.
Pasha jest dan Božje proslave kada se blaguje žrtveno janje. Spomen je na onu noć kada je narod Božji izišao iz ropstva. Već tamo u »kući ropstva«, kako stoji zabilježeno u 12. poglavlju Knjige Izlaska, Mojsije i Aron slušaju točan propis o tome kada će ubuduće slaviti taj središnji blagdan božanskoga otkupljenja. Toga se je držao Isus, on koji je Gospodar i Učitelj, sa svojim apostolima. Toga se drži Crkva tijekom stoljeća. Toga se držimo i mi! Mislim da ne ću pretjerati ako ustvrdim da je kršćanstvo, za razliku od drugih religija i pseudoreligija, vrlo logično, otvoreno i bistro u svojim propisima i običajima.
Puno manje od preuzimanja i novoga tumačenja starijih kultnih običaja u pomičnomu Uskrsu smijemo gledati kako se Bog prema svojoj odluci »spušta« k nama i približava nam se. Nije Uskrs simbol proljeća, nego je cjelokupno novo buđenje prirode slika i najava jedinstvene Kristove pobjede. Grančica blagoslovljena na Cvjetnicu neka samo stoji cijelu godinu u kući da nas podsjeti kako se Gospodin htio dati do kraja! Na Posljednjoj večeri jasno je rekao: »Ovo je tijelo moje«, onda je dopustio da bude pribijen na križ. Proljetna zelena grančica masline i palme neka doziva u pamet kako je u presudnim trenutcima molio! »Oče, kako ti hoćeš«, govorio je u Maslinskome vrtu; »Oče, oprosti im«, molio je za krvnike na križu, a onda se posljednjim riječima zauvijek povjerio onomu komu je odvijeka pripadao: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« I nas je naučio moliti Očenaš. Proljetna ljepota, na koju je sam Učitelj upozoravao: »Gledajte ljiljane u polju!« poziv je da s Kristom prepoznamo svoju pravu vrijednost. U teškomu trenutku odbacivanja i osude on neskriveno priznaje da je Sin Božji.
Pomične svetkovine, koje se vežu uz Uskrs te se onda svake godine iznova bilježe u građanskome kalendaru, upozoravaju na Božju uzvišenost i svetost. Poput Mojsija pozvani smo izuti obuću na svetomu tlu koje pripada Bogu. Ne smijemo i ne možemo njime raspolagati. Naš Bog nije statičan i svezan, nego probija granice vremena i prostora kao što je prodro kroz grobni pečat i natkrilio prag smrti.
Punina života
Isus, Učitelj, neprikriveno za sebe veli da je Put, Istina i Život. Taj nauk postaje opipljiv na Uskrs! Upravo Toma koji je na svoje pitanje dobio taj silan odgovor, smirit će svoje srce pred srcem Uskrsloga koje ponovno kuca.
Svojim riječima Mesija iz Nazareta pokazivao je da ima vlast. Izazivao je divljenje. Svojim čudesnim djelima dokazao je da možemo imati povjerenja u njega i kada su u pitanju prirodne sile, i bolest, i grijeh, pa i sama smrt. Uskrsli Krist tu svoju moć i zadaću povjerava svojim nasljednicima. Sada apostoli u ime Isusovo liječe i donose mir dušama, kako opisuju Djela apostolska.
Već je u Staromu zavjetu jasno kako Bog želi da se grješnik obrati i živi, a Isus Učitelj još je za zemaljskoga života otvoreno objasnio da je došao radi toga da imamo izobilje života. Za tu je svrhu živio i radio, za tu je svrhu umro. Za tu je svrhu i uskrsnuo. Isus, veliki svećenik, sama sebe daje za žrtvu. Ima vlast položiti život, ima vlast opet uzeti ga. To je dokazao. Vrlo je jasno pravilo za razlikovanje duhova: što nam daje da kao ljudi uistinu živimo, ljubeći Boga i ljude – to je Božje nadahnuće! Sve ono što vodi u nezdravu ovisnost i robovanje, u sebičnost, izrabljivanje i privid, grijeh je od kojega se treba obratiti i kojega se valja odreći.
Skriven trenutak
O nekim popratnim pojavama uz Isusovo uskrsnuće piše sv. Matej kada spominje potres, silazak nebeskoga glasnika, munju i snježnu bjelinu (Mt 28,2s). Otkotrljan kamen spominju evanđelisti zajedno. Prvi razlog za to da je Isusovo uskrsnuće skriveno jest njegova otajstvena narav. Uskrs jest tajna. I samo onaj koji prihvati Isusov križ, može ući u krug poznavatelja te tajne.
Drugi posve naravan razlog jest naš ljudski nemar. Ili, još više, zaokupljenost našim egoističnim, malim interesima i prohtjevima. Kod navještenja, u Nazaretu, Blažena Djevica Marija sama je s Božjim glasnikom u skrovitosti svojega doma. Nema drugih, premda je sav narod bio u iščekivanju. U Betlehemu, kod rođenja, samo će se pastiri, naknadno, doći pokloniti novorođenomu Spasitelju. Svijet je bio zauzet carskim popisom. Učenici na putu u Emaus znaju gotovo sve pojedinosti o nazaretskomu Učitelju, pa i to što su žene javile na dan Uskrsa, ali ono bitno propuštaju. Takvi smo mi ljudi! Tako lako nam se dogodi da najvažnije stvari ostavimo po strani.
Na istomu je tragu posve naravna računica. Ljudi računaju s time da je Isus mrtav, traže mrtvoga. Pa i onda kada ga nema u grobu, logika ljudskoga uma jest da su pokojnika uzeli. Zato nema nikoga kod uskrsnuća.
Razlog je i sasvim konkretan: pobožne žene koje su bile prisutne kod ukopa poštovat će dan svetoga počinka i tek potom odlaze do groba. Stražari su od straha protrnuli. Učenici, također u strahu, na sasvim su drugomu mjestu, zatvoreni u svojoj prostoriji, i nema ih kod Učiteljeva groba. Kao što je Isus ostao sâm u Getsemanskome vrtu kada su i oni odabrani zaspali, tako je sâm i kada – svet i slavan – ustaje iz groba.
Ako bismo željeli saznati nešto više o tome, trebali bismo upitati Lazara koji je puna tri dana bio pokopan (Iv 11,39), ili sina udovice iz Naina (Lk 7,12), ili pak dvanaestogodišnju Jairovu kći (Mk 5,42). Vrijedilo bi porazgovarati i s onim mladićima koje su učitelj Ilija i učenik Elizej opet dozvali u život (1 Kr 17,22; 2 Kr 4,35). Ali u svim tim slučajevima očito je riječ o povratku u ovaj naš – prevrijedan, ali lomljiv – ovozemni život. Vrlo plastičnu sliku daje nam Ezekiel kada opisuje kako suhe kosti opet postaju živa vojska (Ez 37,10), a Daniel nam pak predočuje kako je uskrsnuće poput buđenja iz sna u prahu zemaljskome (Dn 12,2).
Glavna je ipak nakana skrivenosti ova: u antropološkome središtu nije fizički događaj uskrsnuća, nego čudesan, nov susret sa svojim Gospodinom. Na zvuk svojega imena Marija Magdalena svu će radost pretočiti u poklik predanja i priznanja: »Učitelju moj!« (Iv 20,16). Mržnjom zadahnut farizejski revnitelj Savao bit će naglo zaustavljen na svojemu pohodu protiv damašćanskih kršćana i prosvijetljen izravno s neba (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Nevjerni Toma na neočekivano dopuštenje da dodirne i vlastoručno provjeri što želi ispovjedit će svoju vjeru riječima koje sve kazuju: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,28). Sama činjenica da je Isus uskrsnuo i prazan grob još nisu dosta, ljudi su u strahu, nevjerici, zatvoreni, pritisnuti vlastitom krivnjom. Tek u susretu s uskrslim Gospodinom dolaze mir i radost – za kojom tako čeznu.
Euharistija kao znak
Zajedničko blagovanje kruha i vina već je u Svetomu pismo glavni znak ispunjenja drevnih obećanja. Davno je Izaija pisao da će doći Emanuel – Bog s nama (Iz 7,14). Potom je Matej na početku svojega Evanđelja točno prepoznao da se u novorođenomu Spasitelju ostvaruje proroštvo: on je Dijete – Bog silni (Mt 1,23; Iz 9,5). A na kraju istoga Evanđelja Isus posve otvoreno primjenjuje te riječi na sebe: »Ja sam s vama« (Mt 28,20). On je s nama u sve dane. Iskonska potvrda Božjega poziva koja obilježava gotovo sva biblijska zvanja sve tamo od praoca Jakova i izbavitelja Mojsija, koja je u isti mah tako malo, i opet jako, jako mnogo: »Ja ću biti s tobom« – u Isusu se ostvaruje i ispunja za sve nas.
Lomljenje kruha, euharistija, od prvih je kršćanskih vremena izvor života i snage. Od zajedničkoga molitvenog sastanka i blagovanja tijela i krvi Kristove ljudi su živjeli. Činili su to njemu na spomen i tako je liturgija Crkve nastala. Učenici na putu u Emaus, koji su tako dobro bili obaviješteni o Isusu, znali su očito kako je sam Gospodin lomio i dijelio kruh u čudesnim događajima na obali jezera i drugdje gdje je nahranio više tisuća ljudi. Isus odgovara na glad, nestašicu i krizu na izvrstan način. On diže pogled u nebo, on zahvaljuje i blagoslivlja. Od ono malo dara što mu mogu pružiti – nekoliko kruhova i par ribica – učinit će velike stvari.
Lomljenje kruha u Emausu važan je stupanj kroz koji učenici prolaze. Tajanstveni Učitelj dovodi ih do toga da ne budu razočarani. Nadali su se da će on otkupiti Izraela (Lk 24,21), i to je, evo, ovaj koji s njima na putu hodi, stvarno i učinio. Bili su spora srca da vjeruju Pismima (r. 25), a dok slušaju svojega suputnika, gorjet će im srce (r. 32). Na početku njihove su riječi mučno dobacivanje tumačenja (αντιβαλλω, r. 17), a onda će – još prije nego što prepoznaju tko je on – Gospodinu uputiti poznatu zajedničku molitvu: »Ostani s nama!« (r. 29). Njihovim je očima na početku bilo uskraćeno vidjeti ga (r. 16), a onda im se otvaraju (r. 31). Sve to dovodi do vrijedna rezultata. Kada su ga prepoznali, za njih mjesto muke i raspeća – Jeruzalem – postaje sveto mjesto u koje se vraćaju (r. 33). Ne bježe više, nego dolaze natrag u krug učenika. Ondje, u toj zajednici, susreću onoga koji im je bio iščeznuo s očiju upravo kada su ga prepoznali. Sada dolazi i govori: »Mir vama« (r. 36). To je dovršetak izvještaja o putu u Emaus. To je pouka o vraćanju s krivoga puta i o Isusu koji dolazi među svoje okupljene. Dolazi da blaguje s njima – svjedoči isto Lukino Evanđelje (r. 43). A to je zaista dovoljno jasna slika svete mise!
Uskrsni ukrasi i običaji
Dobar je »zeko« ako nas svojim dražesnim očima i vedrim osmijehom podsjeća na neopterećenu, vedru radost uskrsnoga dana – onoga prvoga u tjednu kada su žene krenule u potragu za Raspetim i Mrtvim, a susrele su Živoga koji ih pozdravlja (Mt 28,9). Vrijedi pogled na nježno, oku milo pile koje izlazi iz jajeta ako nas podsjeća na osjetljiv i krhak dar života koji potječe od čudesne Božje dobrote. Dragocjeno je ako budi u nama zahvalnost i obvezu da se brinemo za nj i čuvamo ga. Ako pogled na život koji se rađa budi u nama zdrav osjećaj vjernikâ – sensus fidelium – da smo Božja djeca, onda je blagoslovljen. Pisanice ne samo da pokazuju kako je tajna Uskrsa duboko ušla u narodne običaje, nego je i danas poziv na marljivost u međusobnu darivanju. Pisanice na Uskrs razbijaju naš egoizam i potiču nas da otvorena srca darivamo. Koliko je ponekad truda i istinske umjetnosti uloženo u divno urešenu pisanicu! Ljudski mar, skriven u poklon koji dobivamo, dobra je škola da prepoznamo što Bog za nas čini.
Dakako, lako nasjednemo reklamnim trikovima koji od nas žele izmamiti novce za upitna materijalna dobra. Kako veli karikatura: »Platiš dva, dobiješ tri – a ne treba ti ni jedan!« Ali blagoslovljena hrana – i ona najskromnija – znak je da nevidljiva Božja milost želi biti vidljiva među nama. Isus želi biti živi kruh za nas. On nam se za hranu daje. Kao što hrana postaje dio našega bića, pisao je sv. Justin, tako je Sin Božji uzeo našu narav da bude jedan od nas. Uskrsni doručak nema svoju vrijednost u bogatim darovima i jelima, nego u ljubavi s kojom su pripravljeni, u ljubavi koja vlada među onima koji zajedno blaguju. Samo u onoj obitelji gdje postoji duhovna dimenzija Uskrsa komercijalni vidik ima svoju vrijednost. Inače ne koristi i ne pomaže.
Svi mi u dnu svojega bića nosimo živu duhovnu težnju. Želimo se do kraja dati i do kraja biti prihvaćeni. Isto tako, želimo da nam se drugi do kraja dadne i da ga mi do kraja prihvatimo. Tu tajnu ljubavi pobožno srce osjeća – sluti – u Kristovu uskrsnuću. Isus koji se do kraja predao Ocu, u potpunosti i prima njegov dar života.
Meni se čini da je posve normalna i jasna logika ovoga svijeta koji nas želi odvući od svetkovine i zavesti na »praznovanje«. Općeprisutna je požuda za stalnom zabavom. Tisuće se okupljaju na spektaklima koji žele pobuditi osjećaj pobjede, osjetnoga užitka, utopljenosti u masu. Drugi su pak sve zarobljeniji samotnjačkim internetskim pustolovinama. Svaki istinski vjernik daje se na dublji smisao Uskrsa jer u pitanju je njegov vlastiti život i budućnost. Ako Isus nije uskrsnuo, veli Pavao, uzalud je vjera naša (usp. 1 Kor 15,14.17)! Iako je Božić daleko omiljeniji i bliži ljudskomu srcu, utješno je gledati kako Veliki tjedan tolike duše privuče da se u sakramentu ispovijedi pomire s Bogom, a Uskrs dovede u crkvu i one koji dugo ondje nisu bili. Uskrs nas vraća svom silinom na temeljno pitanje zašto smo na svijetu, kamo idemo i kakvu svrhu ima naš život.
Poruka Uskrsa
U današnjemu ubrzanu životnom hodu Uskrs je prava blagodat da se kao ljudi vratimo na ono bitno, da kao vjerni Kristovi učenici potražimo izvor žive vode koja teče u život vječni. I da do mile volje napojimo žednu dušu.
Učenicima koji su na okupu uskrsli Isus dolazi. I oni se raduju vidjevši ga – svjedoči Pismo (Iv 20,20). Kada su nakon neprospavane ribarske noći ostali »kratkih rukava« i praznih ruku, dovoljno je da omiljeni Ivan – koji je prvi dotrčao do groba i vidio i povjerovao (Iv 20,8) – proglasi: »Evo, to je Gospodin!« i prvak Petar brže-bolje skače (Iv 21,7). Sa suzama u očima primit će trostruko oproštenje za trostruki grijeh. To je uskrsna poruka! Treba prepoznati Gospodina koji dolazi i koji je jedini sposoban dati mir grijehom izranjenoj, izdajom ugušenoj, zatajenjem ugašenoj duši. Samo on može dati božansko oproštenje onima koji su ga odbacili i osudili, izrugivali, udarali i pljuvali, onima koji su ga na križ pribili i srce mu proboli. Uskrs je poziv svim ljudima koji su se ogriješili o Božji zakon da kleknu na koljena i gorljivo potraže oproštenje.
Na Gospodinovu riječ zbiva se čudesan ribolov. Tako sam Isus dovodi svoje apostole do ispunjenja prve zapovijedi dane čovjeku na prvoj stranici Knjige Postanka: »Budite plodni!« (Post 1,28). Pozvao ih je da idu i rod donose i rod njihov da ostane. Ta plodnost vidi se i u one 153 velike ribe o kojima Ivanovo Evanđelje izvješćuje (Iv 21,11). Uskrs je poziv da ozbiljno pregledamo svoj život i vidimo što je među našim pothvatima doista plodno. Ono što donosi plod za nas osobno, za obitelj ili za društvo u kojemu živimo, to vrijedi. Jedino to se isplati činiti – i to svim srcem.
Od Petra ribara postat će pastir. Pozvan je biti dobar pastir, kao sveti Učitelj. Tek na kraju puta sa svojim Gospodinom spreman je doista i potpuno poslušati onaj poziv koji je već na početku začuo: »Slijedi me!« (Iv 21,19). Uskrs traži od nas da od kršćanskoga imena dođemo do praktična kršćanskoga života i zrelosti u Kristu. Petar je primjer i poziv svim mladima koji osjećaju u sebi klicu zvanja. Uskrs obnavlja obvezu našim obiteljima da čuvaju ozračje u kojemu duhovno zvanje može rasti.
Uskrs je svim svećenicima prilika da opet do u dubinu pogledaju mjeru Kristovu. On je naš – jedini – Veliki svećenik. Velika je i važna – povijesna – svećenička uloga. Ali svoje zvanje ostvaruju koliko su Kristu slični i s njime povezani. Kod njega jedinoga naći će plaću koju su zaslužili i novu inspiraciju za zadatke koji čekaju.
Uskrs nas sve poziva da ozbiljno uzmemo Sveto pismo – Božju riječ k srcu. Učenici, kada su dotrčali do praznoga groba, još nisu upoznali Pisma (Iv 20,9). Na putu u Emaus učenici pripravu za shvaćanje nove velike istine dobivaju slušajući što u Pismima ima o Isusu (Lk 24,27). U Jeruzalemu, uvečer, Učitelj otvara svojima pamet da razumiju Pisma, tumačeći svoju vlastitu osobu na temelju Mojsija, Proroka i Psalama – onoga što mi danas zovemo Stari zavjet (Lk 24,44s). Zato je uskrsno vrijeme osobito doba da opet s velikom ljubavlju i pažljivošću pratimo sveta čitanja kod mise. Zato Crkva uporno obvezuje svakoga vjernika u savjesti da ide na misu svake nedjelje i svakoga blagdana.
