Lk 4,1–13
Danju sunčana žega, blještava svjetlost koja zasljepljuje, sve užareno, nigdje zaklona. A noću studen do kosti prodire, cijelo tijelo drhti. To je pustinja. Divlji krajolik, sablasno kamenje i stijenje, pustara; isušen pijesak i prah zemaljski koji čovjeka odmah podsjeća od kako je krhke građe građen.
Nije lako povući se u pustinju. Teško je ostati sam s bezdanom čežnje u sebi koji vapi za puninom. Samo Bog, koji ga je stvorio, taj bezdan i tu prazninu može primjereno ispuniti. Nemila je pustinja kada pritisnu zbunjenost i slabost, i napetost koja straši, i kad nema blaga lica ispred nas koje bi nas smirilo, kada iz dubinâ zavrišti strasna glad ne samo za materijalnom, nego i za duhovnom hranom. Daleko od zabave i lakih užitaka, kao da nema utjehe; to je samoća u kojoj jezivo cvili tjeskobna ljudska strast. Teško je izdržati u pustinji kada zahuje vihori i zatutnje oluje. Samo kuća izgrađena na stijeni može opstati. Takav je naš Gospodin.
Četrdeset dana potpuno se prepustio vodstvu Duha. Korizma je vrijeme Duha, Duh je Božji onaj koji vodi Crkvu u svu istinu o temeljnoj tajni našega spasenja. Sada je čas da se do vrha napunimo Duhom. Jedino u školi Duha pravo ćemo krenuti u korizmu. Jedino u školi Duha moći ćemo prihvatiti da sv. Pavao već na početku korizme govori o tome kako je Bog uskrisio Isusa od mrtvih (Rim 10,9). Post, pokora i naša pravednost nisu u središtu korizme; u središtu korizme je tajna Kristova uskrsnuća. Program korizme je Duh, a svrha na koju smjera jest Uskrs.
Isus uzima na se našu sudbinu. Snalaze nas napasti i kušnje, i to ne samo jednom u životu. Đavao vreba, piše sv. Luka, i drugom prilikom (Lk 4,13). Sve tamo od Kajina, grijeh nam je kao zvijer na pragu što na nas vreba, ali još mu se možemo oduprijeti (Post 4,7). Snagom Kristovom.
Dva se barjaka pred nama vijore, s jedne je strane slava Kristova, a s druge je mračan đavolji stijeg. Za kušnju u pustinji napose vrijedi ona Kristova riječ: »Nisam došao donijeti mir, nego mač« (Mt 10,34). Mač protiv onoga koji je otac laži i ubojica ljudi od početka; neprijatelj ljudske naravi i božanske nadnaravi, Protivnik – Sotona.
Tko u Isusa povjeruje, ne će se postidjeti (Rim 10,11). Ali Sotona nije došao da bi se povjerio i povjerovao, nego je došao napadati. Đavolji barjak je barjak izazivača i huškača. Zato se na kraju udaljuje, odlazi postiđen.
Napasnik se, ponajprije, okomio na Isusa tražeći da kamen pretvori u kruh. Može Bog iz kamena i djecu Abrahamovu podići, to nije u pitanju. Ono što je ovdje bitno jest da tjelesna hrana nije najvažnija. Isus će doista umnožiti kruh, ali ne za sebe i svoju glad, nego sažalivši se nad mnoštvom. Umnožit će kruh skrbeći za svoju zajednicu. Ići će toliko daleko da će sama sebe, svoju osobu dati za hranu. Zna Isus da ljudsku dušu ne može nasititi samo kruh koji jedemo. Dubina trpljenja koje osjećamo, kao i naša radost koja čezne za blagoslovom, traže daleko više. »Ne živi čovjek samo o kruhu.« (r. 4). Kruh koji će Krist Gospodin dati kruh je živi koji je s neba sišao. Tko se hrani tim kruhom, ima vječni život.
U drugoj kušnji najbolje će se pokazati da đavolji stijeg stoji pred carstvom privida i laži. Izravna suprotnost kraljevstvu Božjemu koje tajno raste poput zrna gorušice. U virtualnoj stvarnosti napasnik odjednom pokazuje sva kraljevstva zemlje. To je samo slika, pusta tlapnja. A potom izriče čistu laž, govoreći da je njemu dana vlast i da je podjeljuje kome hoće. Srž sotonskoga bića jest oholost, nepriznavanje istine u sebi. Pripisuje si moć koju nema. Hvali se imanjem koje nije njegovo. Krist, naprotiv, uopće ne ide za posesivnim i požudnim prihvaćanjem vlasti i slave. Njemu su na srcu pravi klanjatelji koji se klanjaju Ocu u duhu i istini.
Napasnik se napokon drznuo posegnuti za riječima Pisma, za riječima koje izlaze iz usta Božjih. Da li već popušta i slama se pred prodornim i čvrstim Kristovim stavom? Ili nevoljnik pokušava ne bi li i tu svetinju iskoristio, znajući koliko je Isusu stalo do Božje riječi? Jasno, bilo bi nerazborito, grijeh i zlo izvoditi senzacionalističke, samoubilačke skokove. Ali pravo je svetogrđe i đavolsko djelo uzimati riječi Svetoga pisma za napad na Sina Božjega.
»Ako si Sin Božji«, govori napasnik Isusu (r. 3.9). Dvaput. Opetovano svojim napadom smjera na Kristov identitet, na srž njegove svete osobe. Želi uzdrmati temelj i staviti u pitanje, razoriti sveto samopouzdanje koje se temelji na Isusovu odnosu prema Ocu. Kao što Sotona sam nema oslonca u sebi i prikazuje se u lažnu svjetlu, tako pokušava i Gospodina dovesti u napast. Ali već je starozavjetni vjernik pred žrtvenikom ispovijedao vjeru, svjestan odakle potječe (Pnz 26,5), tako i Isus zna svoje podrijetlo. Drevni biblijski vjernik na tlu obećane zemlje u svojemu se »vjerovanju« sjeća praoca Abrahama koji je obdaren brojnim potomstvom; sjeća se izlaska iz Egipta, kada je Gospodin jakom rukom izveo svoj narod. Pavao piše: »srcem vjerovati opravdava« (Rim 10,10). Isusovo je presveto Srce utvrđeno i pohranjeno u Ocu na nebesima. Jednom će Krist Gospodin otvoreno kazati: »prije nego što Abraham bijaše, ja jesam« (Iv 8,58). Divna, snažna veza u dubini Srca tolika je da Isus ne treba i ne traži nikakva opravdavanja riječima. Krist se ne obazire na taj najdublji i najoštriji izazov. Tako mu oduzima snagu, osujećuje ga i napasnik odstupa, iscrpljen.
»Znam kome sam povjerovao«, napisat će jednom sv. Pavao (2 Tim 1,12). Nekoć je vjerna duša čuvala spomen na otkupljenje, na izlazak iz kuće ropstva. Gospodin je čuo vapaje svojega naroda pritisnuta nevoljom i pružio svoju moćnu ruku osloboditeljicu. Mi u ovoj korizmi sa svom pozornošću gledamo na Kristov križ i Uskrs – naše otkupljenje i spasenje. To je žrtva koju zajedno slavimo: tijelo Sina Božjega »nama za hranu svima dano«. Sveti prinos u kojemu se u jedno slijeva sve ono što želimo Ocu nebeskomu kao dar prikazati.
1. korizmena nedjelja u liturgijskoj godini C
