Biblijska mjera talent toliko je ušla u našu kulturu da sama po sebi označuje nadarenost i prave životne vrijednosti. Potječe iz najbolje i najpoznatije Kristove prispodobe o odgovornosti koja pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun i dati odgovor odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kada nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (25,19).
Da nije riječ o sitnicama, dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) i da prema proračunima označava masu od oko 60 kg, što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu, onda trinaest puta više.
Gospodar, premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (Mt 25,15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (παραδιδομι 25,14.20.22). To nam je važno.
Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.
Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kada se gospodar vratio – prvi pristupa (Mt 25,20). I prvi i drugi jasno daju do znanja da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: »Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove« (25,20.22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđemu, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. »Evo ti tvoje« (25,25), veli on, dokazujući da nikada nije preuzeo odgovornost za nj.
Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: »Daj mi moje! Vrati!« On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (25,21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.
Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše, gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kada mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i k tomu još onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskomu menadžmentu njemu pripada (Mt 25,28). Sjetimo se, riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više! Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.
Problem trećega sluge već smo prozreli. Daje se voditi svojim strahom, kako sam priznaje (Mt 25,25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrješan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (25,24), a ne tek jedan talent, koliko je doista na brigu dobio. Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.
Gospodar je htio vidjeti dobrotu i vjernost svojih slugu, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koju evanđelje četiri puta spominje (Mt 25,21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost, vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.
Mt 25,14–30
33. nedjelja u liturgijskoj godini A
