Čovjek je biće koje gleda prema naprijed. Oči nam nisu sa strane ni otraga. Tražimo ono što je pred nama, gledamo na ono što nas čeka. Smiren pogled prema naprijed može donijeti utjehu i pokrenuti u akciju. Isto tako pogled na opasnost koja nas straši može učiniti da nam cijelo tijelo zadrhti poput trske na vjetru. Ono što nam je pred očima utječe na naše misli, osjećaje i na reakcije našega tijela.
Na kraju naših dana stoji završna tajna naše vjere: život Presvetoga Trojstva. Tajna ne traži ponajprije da je riječima protumačimo, nego da je čuvamo s poštovanjem prema onome kome pripada. Smijemo li se za Presveto Trojstvo poslužiti usporedbom s našim tijelom kao što sv. Pavao više puta to čini u svojoj teologiji govoreći o Crkvi? Oca bismo mogli usporediti s glavom kojom promišljamo i govorimo. Sin bi bio poput ljudskih ruku koje rade, obrađuju zemlju i dijele plodove. Duh bi bio poput nogu koje nas nose u nove krajeve.
Pogled na temeljnu tajnu vjere, na tajnu koja nas čeka na kraju svega, odsudan je. Svrha je važna. Već je grčka mudrost govorila kako Stvoritelj motivaciju ima u pogledu na svrhu koju ljubi. Pogled na svrhu počelo je aktivnosti, temeljita zalaganja. Vrijedni sluga koji pred očima ima mjeru obilnu i natresenu sve će talente i svu svoju marljivost upotrijebiti. I primit će nagradu kada se Gospodar vrati.
S pravom se mladi u razgovorima pobune kada im govore da je glavni i prvi cilj za čovjeka da bude sretan. Zajedništvo s Bogom i kršćanska ljubav ono je za čim iskonski žudimo, a sreća je učinak i posljedica. Psihologija je na temelju istraživanja iz iskustva istaknula ono što kao slutnju nosimo: ako tražiš smisao ili drugu osobu, onda postižeš sreću. Ako, naprotiv, izravno kalkuliraš kako ćeš za se doći do sreće, promašit ćeš.
Svrha koja stoji na kraju svega svijeta utjeha je pred gorkim pitanjima koje nam priroda postavlja, primjerice poplavama i potresima. Pogled na Stvoritelja opravdava nadu. Bog zna. U toj završnoj tajni Presvetoga Trojstva naše je povjerenje da ljudski život ima smisla usprkos tome što toliki nedužni trpe i zbog naše nepravde i mržnje.
Smirenje u Bogu, međutim, nipošto ne znači bijeg od svijeta. Tko se u Bogu nađe, naći će se u živoj zajednici koja je obilježena poslanjem: Otac šalje Sina, Duh silazi kao poslanik koji tješi i uvodi u svu istinu. Sv. Ignacije Lojolski, zaslužni učitelj refleksivnosti u Crkvi na Zapadu, pred gradom Rimom doživio je uslišanje za molitvu koju je dugo, dugo Bogu upućivao po zagovoru Blažene Djevice. Ignacije u Duhu Svetomu vidi kako ga nebeski Otac definitivno prima u službu svojega Sina koji nosi križ. Spomen na to čuva crkvica koja se nalazi pokraj bučne ceste. Kada posjetite to mjesto, lako se dogodi da naiđete na svetu uru – klanjanje pred izloženim presvetim sakramentom. Kršćanska je mistika gledanje na Božju tajnu usred uznemirena, opterećena svijeta u kojemu živimo.
Na dan Presvetoga Trojstva molimo Oca nebeskoga da nam podari živo pamćenje pa da se trajno sjećamo njegovih velikih djela. Molit ću Isusa, Sina Božjega, da se smiluje meni grješniku i prosvijetli mi razum zato da pravo i duboko razlučujem dobro od zla. Molit ću Duha Svetoga neka dođe i zagrije mi dušu pa da donosim dobre odluke i s ljubavlju ih provodim u djelo.
O svetkovini Presvetoga Trojstva
