Prispodoba o rasipnomu sinu kao biblijska paradigma
Ova prispodoba, u kojoj obično gledamo na problem grijeha i potrebu pokore, zapravo kao središnju temu ima radosno raspoloženje i slavlje. Četiri puta se ta tema s istom riječi ponavlja: to je nakana koju otac izriče: »Donesite tele ugojeno da se veselimo« (ευφραινω Lk 15,23). To je opis slavlja koje slijedi: »Počeli su se veseliti« (ευφραινω r. 24). To je želja starijega sina, da se proveseli s prijateljima (ευφραινω r. 29). To je, po tumačenju očevu, dolična proslava jer je njegov brat živ i pronašao se (ευφραινω r. 32). Ipak, prispodoba iz Lukina Evanđelja ne umanjuje promašaj i grijeh koji izgubljeni sin dvaput spominje (αμαρτια r. 19.21). Štoviše, grijeh se ovdje dvaput izjednačuje sa smrću i propašću (r. 24.32).
Prisjetimo se poznatih pedagoških postupaka očevih ponajprije prema mlađemu sinu. Otac dopušta i prihvaća inicijativu sina, i to mlađega. Sluša njegovu želju i ispunjava je. Podjela koju čini pravedna je: daje mu dio koji mu pripada. Otac dopušta sinov odlazak, premda on nije to izrijekom tražio. Ne opire se da sin sve svoje pokupi i udalji se. Vidi otac na daleko, nije skučena pogleda i kratkovidan. Kao što je sin u daleku (Lk 15,13) zemlju otišao, tako ga otac već izdaleka (15,20) vidi kada se vraća kući.
Otac ne koči osjećaje, smililo mu se u srcu (Lk 15,20) kao Isusu kada gleda mnoštvo naroda. Otac trči, ne sin, koji je možda i na kraju snaga, siromah, gladan, na dugu putovanju. Otac ga grli i ljubi. To je njegova komunikacija sa sinom. Bez riječi. Nema objašnjavanja, dokazivanja i razračunavanja. Riječi koje izriče upućene su slugama. Prekida sina u njegovoj ispovijedi. Daje mu da s obućom stupi na posjed, kao gospodar, i tako je preduhitrio sinovu nakanu, koju nije ni dopustio izreći, da bude učinjen slugom.
Otac ne potvrđuje i ne ponavlja sinovu riječ: »grijeh«. Ali itekako ističe njezino značenje. I u kući pred nazočnima i vani pred starijim bratom koji se vraća tumači da je riječ o smrti i izgubljenosti (Lk 15,24.32). Pritom izgubljenost nije relativna dezorijentiranost ili psihička zbunjenost. U svetomu se tekstu nalazi riječ koja označava propast, ona ista koju izgubljeni sin upotrebljava kada kaže da umire od gladi (απολλυμι r. 17). Otac kod sinova povratka u potpunosti preuzima inicijativu. Priređuje veselje ne samo za njega, nego za cijelu zajednicu.
Zaključimo: sin je iz iskustva naučio da ne valja prvo trošiti pa tek onda tražiti posao. Rastrošnost je vrlo opasna jer može nastati velika glad. Sin je iskusio posljedice neodgovorne samostalnosti. Iskusio je oskudicu. On koji je tražio: »Daj mi!« (r. 12), osjetio je kako nije bilo »nikoga tko bi mu davao« rogače da se u zadnjoj bijedi okrijepi (r. 17). Nema uvijek nekoga tko bi mu davao. Sve ga to vodi natrag u kuću očevu. Promišlja i shvaća da u kući očevoj sluge bolje žive, negoli on kao loš gospodar koji je sve potratio. Više mu se isplati biti sluga u kući negoli skupiti sve svoje i otići. Vrlo realan i odgovoran uvid!
Jednako nas zanima postupak očev prema starijemu sinu. Vrlo je važno ponajprije da kod podjele koju je mlađi sin inicirao otac dodjeljuje imanje obojici. Čitamo: »I podijeli im imanje« (Lk 15,12). Nije samo mlađi brat dobio svoj dio. Starijemu sinu otac također izlazi ususret. I ovoga puta izlazi iz kuće kada ovaj bijesan nije htio ući. Prvi mu upućuje svoju riječ koja je po opisu i poticaj i molba (r. 28).
Sluša otac i starijega sina koji mu tek sada progovara o svojim željama i svojemu stavu. Sluša kako je sama sebe definirao kao slugu i izvršitelja zapovijedi. Želio se proveseliti s prijateljima. Je li ikada izrekao svoje očekivanje ili je u sebi kuhao svoj bijes i frustriranost koja je sada eksplodirala?
Otac sluša kako, eto, ni stariji sin nije primijetio da je otac obojici podijelio imanje. Ne prihvaća ga kao svoje, nije odgovoran. Očekivao je jare od oca, ne uzima od svojega. Optužuje brata da je očevo imanje rasuo, ne svoje, i to s bludnicama, o čemu u opisu ništa ne stoji. Ne prihvaća napokon ni brata kada veli: »ovaj sin tvoj« (r. 30). Otac daje odgovor, ulazi u dijalog. Ovoga je puta to odgovor s objašnjenjem, a ne samo zagrljaj i poljubac. Ponajprije, oslovljava sina izrazom od milja: »dijete« (r. 31). Ista je to riječ koju Isus rabi govoreći učenicima u dirljivim časovima Posljednje večere (Iv 13,33).
U očevima riječima onaj dio odgovora koji se tiče starijega sina dvostruk je (r. 31). Prvo, on je cijelo vrijeme s ocem. I on je gospodar, ne treba mu tek staviti obuću na noge, nije on sluga, kako je sama sebe definirao. Drugo, sve očevo jest njegovo, ne samo onaj jedan dio koji mu je dodijeljen. Sve što je očevo pripada mu. Tu je stalno, među ukućanima, među kojima i najamnici obiluju (r. 17). Sa svime može odgovorno raspolagati.
Odgovor koji se tiče mlađega sina donosi bitan ispravak. Nije on tek neki sin očev, nego je brat, »tvoj brat« (r. 32). Sve moje tvoje je. Moj sin tvoj je brat. U razgovoru koji se zbio izvan kuće probijen je led, koji je možda dugo vremena vladao. Ne treba bijes (r. 28), nego veselje i radost (r. 32). Valjda je to dosta da i stariji brat poželi ući u kuću očevu.
Lk 15,11–32
4. korizmena nedjelja u liturgijskoj godini C
