Likvidacija
Iz Pisma je vidljivo kako se dugo vremena spremalo Isusovo privođenje i uklanjanje. U Markovu Evanđelju već u trećemu poglavlju farizeji i herodovci vijećaju kako da Isusa pogube (Mk 3,6). Takoreći na početku djelovanja! Već su prve stranice Evanđelja obilježene spletkarenjem i planom za likvidaciju. I to samo zato što je blagovao s grješnicima. Samo zato što je dobro djelo – nahraniti gladne i ozdraviti bolesne – stavio iznad subotnjega počinka.
U Lukinu Evanđelju kod prvoga nastupa u rodnomu Nazaretu već pokušavaju ubiti Isusa. Žele ga strmoglaviti (Lk 4,29). Sam Gospodin triput otvoreno najavljuje da će biti predan, izrugan, mučen i razapet. Ali, treba reći, svaki put on već najavljuje i uskrsnuće. Od Luke znamo da im je već prije govorio da se na njemu trebaju ispuniti Pisma (Lk 24,44). Tako već Stari zavjet u slici Abrahamove žrtve najavljuje žrtvu Božjega ljubljenog Sina koji se s povjerenjem posve prepušta u ruke Očeve (Post 22). Kod proroka se vidi kako ljudska zloća želi smrt pravednika.
Isus i neprijatelji
Kakav je bio Isusov odnos prema onima koji će mu kasnije doći glave? Farizejima Isus jasno spočitava da zlorabe Božji zakon i da uzdižu vlastite predaje. Ali ne odbija dijalog s njima. Upravo onima koji su se držali pravednima upućuje npr. pouku o farizeju i cariniku u hramu. Carinik zbog svoje molitve postiže pravednost pred Bogom, ali farizej je taj koji u svojoj molitvi rabi poznatu riječ euharisto – »zahvaljujem« (Lk 18,11) od koje će nastati oznaka za središnji sakrament. Pismoznancu će dopustiti da sam izrekne koje su to dvije najveće zapovijedi u Zakonu (Lk 10,27). Pohvalit će ga da nije daleko od kraljevstva Božjega. Glavare svećeničke, pismoznance i starješine pitat će: »Zar niste čitali« (Mk 12,10) – upozoravajući ih na veliko blago Božje riječi koje im je povjereno. Ondje se u Ps 118 najavljuje i njegova odbačenost, ali i uskrsnuće. Znaju oni taj tekst o odbačenomu kamenu koji postaje kamen temeljac. Usuprot njihovoj optužbi rimsku je vlast Isus zapravo poštovao i tražio da se caru dadne carevo (Mk 12,17). Petru je naložio da plati porez i za sebe i za njega (Mt 17,27). Vjeru rimskoga satnika pohvalit će (Mt 8,10). Rimski satnik vjeruje da Isus može zapovijedati bolestima i zlodusima kao što i on zapovijeda vojnicima i slugama.
Prijetnja?
Zbog čega je Isus bio prijetnja – smetnja tadašnjemu vjerskom i političkom establišmentu? Isus koji je prolazio zemljom čineći dobro u pravomu smislu nije bio prijetnja. Vlastodršcima je moglo smetati jedino to što zbog svojih riječi i svojih djela ima jako velik utjecaj pa nisu mogli po miloj volji manipulirati. Čitamo kako su silna mnoštva hrlila za Isusom i da su visili o njegovoj riječi. Čini se da je ipak Isus u najvećoj mjeri žrtva namještaljke i montiranoga procesa. Tako tako se sjedinio s tolikima u povijesti koji su na sličan način stradali od ljudske zlobe i nepravde. Optužen je da diže bunu, a on je donosio zdravlje bolesnima i hranu gladnima. Optužen je da je htio razoriti hram, a on je govorio o svojemu vlastitom životu. Lažu da se protivio caru, a on je jasno rekao da treba caru dati carevo.
Lako je zaključiti da su jeruzalemske vlasti bile podijeljene oko toga kako se postaviti prema Isusu. Očit je primjer Nikodem koji je već unaprijed tražio kontakt s Isusom, makar noću – iz straha jer je član najviše vlasti. On će tražiti pravedno i zakonito postupanje (Iv 7,50), ali njegov glas nije uvažen. On iskazuje počast pokojnomu mučeniku zajedno s Josipom iz Arimateje (Iv 19,39). Bilo je, očito, ljudi u višim krugovima koji su prihvatili Mesiju. Pavao, koji će se kasnije obratiti, pripada vrhu društva.
Tko je odgovoran?
Tko snosi odgovornost za Isusovu smrt? Misterij Kristove smrti već u evanđeljima promatra se kao dragovoljna žrtva. Ivan Krstitelj naziva Isusa Božjim Jaganjcem koji odnosi grijeh svijeta (Iv 1,29). Zato svi mi kršćani priznajemo da smo svakim svojim grijehom sukrivci, suodgovorni i da svojom zloćom pristajemo na Kristovu smrt. Sam Isus najavljuje da će proliti svoju krv, život će dati kao otkupninu (Mk 10,45). U Getsemanskomu vrtu jasno je da muku, križ i smrt promatra kao kalež iz ruke Očeve (Mk 14,36).
Ipak, želimo li tražiti konkretne krivce, možemo ih naći u onima koji namještaju lažne svjedoke i huškaju svjetinu da traži Barabu umjesto Isusa. Naći ćemo ih i u onima koji su već unaprijed vijećali kako ga pogubiti i samo su tražili način. To je njihova slobodna odluka. Odgovornoga možemo naći i u Pilatu koji triput ponavlja da ne nalazi krivice na optuženiku, ali ipak ga predaje da se razapne. Odgovornost počiva i na svakomu čovjeku koji se pridružio razularenoj svjetini, gazeći vlastito ljudsko dostojanstvo.
Tu je napokon Juda koji Isusa predaje. Ali Ivanovo Evanđelje jako naglašava da je u nj ušao Sotona te da je Juda žrtva opsjednuća. U konačnici takav zločin i izopačenost naših ljudskih odluka i postupaka upućuje na samoga Sotonu u pozadini – oca laži i ubojicu ljudi od početka. Zanimljivo da i glavari svećenički, predajući Isusa rimskoj vlasti, i Pilat, koji pere ruke, prebacuju krivnju na drugoga. Postupaju kao Adam i Eva kod pragrijeha. Čovjeka šalju u smrt, a nitko ne preuzima odgovornost.
Svečani ulazak
Unatoč neprijateljskomu raspoloženju službenih krugova, narod Isusa ipak dočekuje s palminim grančicama i maslinama. Veliko mnoštvo i oduševljenje kao iz prvih dana Isusova djelovanja obilježavaju svečani ulazak u Jeruzalem. Grančice podsjećaju na Blagdan sjenica kod kojega se čitao Zakon pred svom zajednicom i radosno se slavilo izbavljenje iz kuće ropstva. Isus koji ulazi na mladu magarcu ispunja Zaharijino proroštvo (Zah 9,9). Ljudi prepoznaju s velikom nadom Sina Davidova – obećanoga kralja. Ali masa kao masa! Prebrzo će se dati nahuškati u drugomu pravcu. Zato se traži obraćenje srca i izgrađena osobnost da budemo jaki i postojani kao Isus.
