Čovjekovo poslanje na početku Biblije
Ivanovo Evanđelje zainteresirano je za ono što je bilo na početku. Poznato je kako Ivan piše: “U početku bijaše riječ” (Iv 1,1). Točno piše: u početku (εν αρχη ברשׁית) očitovala se stvarateljska Riječ. Knjiga Postanka, na početku Biblije, opisuje silu te riječi. Opisana je Božja riječ u svoj njezinoj moći. To je riječ koja stvara. Sedam puta čitamo kako Bog progovara i stvorenje nastaje. Sedam puta čujemo opis „i reče Bog“ na koji potom slijedi izvještaj „i bi svjetlo“ odnosno, „i bi tako“. Također, sedam puta se ponavlja ocjena da je bilo „dobro“ to što je stvoreno u početku (Post 1,4.10.12.18.21.25.31). Sam tvorac procjenjuje i vrednuje. Na kraju kad je sve stvoreno, Bog je sve pregledao i bijaše „veoma dobro“ (Post 1,31). Pravo Ivan piše: u početku bijaše Riječ – riječ koja stvara dobro stvorenje.
Ivanovo evanđelje zapisuje da je Isus „dobro znao što je u čovjeku“ (Iv 2,25). Zna Isus kako je Stvoritelj prije stvaranja čovjeka zastao u promišljanju. Samo u tom slučaju nalazimo svojevrstan imperativ u prvom licu: „Načinimo čovjeka.“ (Post 1,26). U nutrini Božjeg svijeta saznajemo njegove nakane i otkrivamo kako Bog samoga sebe potiče i motivira.
Zna Isus da je čovjek slika Božja jer se upravo u tom trenutku stvaranja otkriva da je Bog zajedništvo koje se preslikava u čovjeka, muško i žensko (Post 1,27), pa će još jednom božansko promišljanje potvrditi: „Nije dobro da čovjek bude sam“ ( 2,18). Čovjek je slika Božja jer će on dati ime stvorovima (2,20), kao što sam Bog prvi daje ime danu i noći, nebu, kopnu i moru (1,5.8.10). Čovjek dobiva božansku ulogu. Daje ime. Otkriva definiciju i pruža smisao bićima koje susreće u životu. Od početka je pozvan da bude dobar gospodar i upravitelj (rada’ 1,28), što će u slici vrta koji treba opsluživati i čuvati (‘abad, šamar 2,15) imati svoje objašnjenje i tumačenje.
Čovjek jedini kod stvaranja u pravom smislu čuje i razumije Božju riječ i dobiva presudnu zapovijed: „Budite plodni i rastite!“ (Post 1,28). Učitelj će upravo to primijeniti i razjasniti kad izabere učenike zato da rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16). A sv. Pavao će i drugi dio iskonske zapovijedi protumačiti, govoreći da nam valja prispjeti „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Donosite plod i postanite dovoljno veliki – to je prvo poslanje!
Zna Isus dobro da je čovjek isto tako već u počecima žrtva samoće. Adam, čovjek, sâm je, i to nije dobro, kako sam Bog uviđa (Post 2,18). I Eva, žena, u presudnom razgovoru sa zmijom bit će ostavljena sama (3,1–5), usprkos netom izrečenom svečanom proglasu da će muž „prionuti uza ženu svoju“ (2,24). Nije dobro da čovjek bude sam – ni muško, ni žensko! Krenulo je međutim po zlu. Kajin će sam, bratoubojstvom, aktivno prouzročiti svoju samoću. Zna Isus što je u čovjeku.
Čovjek je već u počecima žrtva zmijskih laži. Važno, u biblijskom jeziku udvostručeno i vrlo realno Božje upozorenje: „Sigurno ćeš umrijeti!“ (Post 2,17) u riječima napasnika izokrenuto je negacijom koja je bezobrazno dometnuta preda nj. Pritom se stara zmija i otac laži izgleda služi zavodničkim uljepšavanjem pa izjavu u hebrejskom jeziku stavlja u donekle pjesnički oblik (s nastavkom -un). U prijevodu to bi moglo glasiti: „O, ne, vi umrijeti nećete“ (3,4). Znao je Isus dobro što je u čovjeku i da od početaka Božji interes i potraga ne prestaju. „Gdje si?“ (3,9) – sluša čovjek božansko pitanje. I još više, osim odgovornosti za se, pred Bogom je odgovoran za bližnjega: „Gdje je brat tvoj“ (4,9)?
27.11.2007.
(dopunjeno 13.01.09., 04.03.09.; 01.02.2010.)
N. Bilić
