Poznati početak desetoga poglavlja u Matejevu Evanđelju opisuje kako Učitelj Isus šalje dvanaestoricu apostola. Upućuje ih da ne idu k poganima, nego k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Dok hode, neka naviještaju da se približilo kraljevstvo nebesko (Mt 10,5–7).
Crkva se okuplja pred Božjim oltarom da čuje njegovu riječ. Otvaramo svoju dušu i vapimo za Onim koji nam može dati pravu utjehu. O, kako se lako ljudska duša jadom ispuni! I kako brzo posežemo za prvom utjehom koja nam se nudi! Često nam se dogodi da se tako zatvorimo u začarani, đavolski krug. Tko naime svoju gorčinu i unutarnji jad na krivome mjestu pokušava izliječiti i od njega se osloboditi, samo povećava breme koje mora nositi.
Hošea, starozavjetni prorok, opisuje kako je Izraelsko sjeverno kraljevstvo – koje je od početka bilo u sastavu onoga od Boga izabranoga naroda – otpalo. Bijahu njegov daleko veći dio, deset od ukupno dvanaest plemena, a onda su se odijelili. Ali ne nekakvim otvorenim odlaskom, ne nekim pokušajem da vlastitim snagama izgrade nov svijet, nego su se iznevjerili Božjoj vjernosti. Na prvi pogled čovjek bi štoviše mogao pomisliti kako bijahu uznapredovali u pobožnosti. Jer, evo, okolnosti im dopuštahu te su zbog svojega bogatstva imali prilike dobro živjeti. I množili su, bilježi prorok, svoje oltare (Hoš 10,1). Štovali su svoje bogove. Tu počinje nevolja: kada čovjek svoju dubinsku čežnju poklanja nekomu idolu, kada unutarnje nezadovoljstvo koje mu donosi i najobičniji redoviti život rješava pred pogrješnim likom koji je sam proizveo. Svoje životno pitanje ne rješava pred Bogom, ne pred istinom, nego pred laži.
Lako je, pa i ugodno naviještati utjehu koja s neba dolazi. Lijepo je i zanosno slušati o Isusu koji proglašava radosnu vijest o ljubavi Božjoj. Daleko je zahtjevnije i posve neugodno upozoravati kako životna nesreća i pojedinca, a tako i čitavih zajednica i naroda, doslovno može ovisiti o vlastitim grijesima. Svojim načinom života izgrađujemo svoju budućnost. Nije dosta dičiti se raznim svetinjama. Nije dosta ispuniti vlastitu kuću svetim slikama, uspomenama s brojnih hodočašća i oduševljavati se za nekakvu pseudo-religiju koja nikada ne upozna osnovnu Božju ljubav. Čak ni izvršavanje naših vjerničkih običaja i propisa nije ono najvažnije.
Sve to može ostati tek površinom ispod koje ćemo pronaći opaki grijeh bremenit životnom nesrećom, duhovnom neuspjelošću i nezadovoljstvom ili pak grčevitim fanatizmom. Svi ti gorki plodovi probijaju granice duše, ulaze u tijelo te se očituju i kao bolest. Takav put ne vodi u konačnici k dobru i vječnoj sreći, nego moramo doslovno misliti na vječni promašaj, na trajnu propast. Upozorenje o tome ozbiljna je zadaća koju prorok prima iz Božjih usta da bi pokazao kako Bog traži nešto drugo. Tko, tražeći Boga, sije pravednost, požet će ljubav (Hoš 10,12).
Evanđelje izvješćuje kako Isus poziva one koje je odabrao. Kako li je to zazvučalo u ušima odabranika kada su čuli da ih njihov Gospodin i Učitelj poziva imenom? »Petre, dođi ovamo! Ivane, Jakove, dođite! Juda, dođi i ti!« (usp. Mt 10,2–4). Raznoliko se društvo okupilo pred Gospodinom. On ih sve prima. Čini novu zajednicu. Nažalost, i među ovim najodabranijima postoji jedan koji je simbol čovjekova izgrađivanja nesretne budućnosti: »Juda, koji ga izda« (Mt 10,4). Izdaja se ne zbiva zato što bi ga Isus odbacivao ni zato što bi Spasitelj pred njim zatvorio svoje božansko srce. Bog poštuje ljudsku slobodu. Bog poštuje odluku koju čovjek donosi. Naša životna sreća ili životna nesreća ovisi o tome postoji li u nama zdravo i sveto strahopoštovanje prema Bogu. Prorok je Hošea davno već upozoravao da narod koji zaboravlja na strah Božji bezglavo luta, nema svojega kralja, nema vodstva (Hoš 10,3).
Isus započinje iznova. Negdje u početku knjižice Duhovnih vježba velikoga učitelja zapadne duhovnosti, sv. Ignacija Lojolskoga, stoji izjava koja govori o nečemu bliskom i iz iskustva poznatom. Piše on lapidarno da se ljubav sastoji u tome da ljubitelj svojemu ljubljenom daje od onoga što ima i što može. Kada Isus oko sebe okuplja apostole, povjerava im zadaću i daje im moć da ljude oslobađaju od zloduha (Mt 10,1). Poznata nam je ta zadaća, ali danas uočimo ono najljepše i najsvetije! U tomu se povjeravanju vlasti skriva čin ljubavi. Isus daje od onoga što ima i što sam može. Ta svjedoci smo kako često evanđelja izvješćuju da je upravo sam božanski Spasitelj toliko puta oslobodio od zloduha, izliječio od mnogih bolesti!
Svi ovi apostoli imaju svoje ime. Imaju svoju vlastitu bit i svoju ljudsku narav, a evo, po Kristovu pozivu primaju nešto novo. Isus im daje od svojega. Postaju ljudi na nov način jer primaju jedan dio, svoj dio od presvetoga imena Božjega Sina koje znači Bog spasava. Zahtjev koji se pred njih postavlja jest zahtjev samoga Isusova života. Kao što je Isus Krist poslan od Oca nebeskoga, tako i on šalje. Ne okuplja on svoje apostole u neki klub za proučavanje ili zabavu, nego ih šalje da idu. Šalje ih da pronose vijest i da liječe svako bolesno stanje u narodu (Mt 10,1.7).
Već je starozavjetni prorok Hošea naviještao da će Gospodin doći i da će dati dažd – dat će novi život (Hoš 10,12). Ista blizina Božja koju on naviješta sadržaj je i i novozavjetne Isusove zapovijedi kada daje nalog svojim apostolima da idu i propovijedaju: »Približilo se kraljevstvo Božje« (Mt 10,7)! No žalosna razlika između ljudi koji grade svoju duhovnu uspjelost i onih koji su se odlučili za propast ni ovdje se ne dokida. S jedne strane, naime, Gospodin daje naputak dvanaestorici da valja poći među izgubljene ovce doma Izraelova (Mt 10,6). Šalje ih među izgubljene da budu dobri pastiri. Na poseban se način brine za one koji mu pripadaju. S druge strane, kao da odvaja od njih one koji su krenuli drugom životnom stazom. »Ne idite k poganima«, veli (Mt 10,5). Poganin je onaj koji svjesno kaže pravomu i živomu Bogu »Ne!« i to je početak nesreće.
Molimo danas za one iz one iz naše sredine koje Gospodin poziva. Uvijek je bilo u Crkvi ljudi koji su veoma ozbiljno uzeli k srcu baš ovaj izvještaj iz Evanđelja. Sv. Franjo, osnivajući svoju redovničku zajednicu, upravo u ovomu odlomku iz Evanđelja vidi temeljno pravilo. U njemu je opisan život zajednice Bogu posvećenih, koji su pozvani i koji su pošli za Spasiteljem, onih koji su pozvani i poslani. Kako ćemo mi podržati ljude koji imaju duhovno zvanje i koji se do kraja žele posvetiti Bogu u nekoj crkvenoj službi? Ponajprije s pobožnošću i pouzdanjem molimo da nam Gospodin pošalje onih pastira koji su nam tako potrebni.
Hoš 10,1–3.7–8.12; Mt 10,5–7
srijeda 14. tjedna (II.)
p. Niko Bilić SJ
