Mk 1,21–28
“Jesam li ti težak, jesam li ti teška?” – pitaju se braća i sestre, pitaju se prijatelji međusobno, pitaju djevojka i mladić, muž i žena jedno drugo. A podmukao, nečisti duh samo uplete čovjeka u svoje mreže, neprimjetno ga obuzme i stegne, ne pitajuć ništa. Kao nešto što mu se uvuklo pod kožu, teče mu žilama, do kosti ga proželo; u rukama i nogama, u srcu i u trbuhu, svuda to osjeća i stalno mu je u mislima. Čovjek izgubi iz vida vlastito “ja”, samoga sebe ne prepoznaje, ne zna tko je. Evanđelje ne kaže kako je sve počelo samo opisuje kako opsjednut čovjek u sinagogi počinje vikati na Isusa (Mk 1,23).
Koju radost, međutim, dragu opuštenost i ugodnu spremnost na akciju budi onaj koji ima vlast i pravi je autoritet (Mk 1,22). Možeš se osloniti na njega i znaš da će biti dobro, pouzdaješ se takoreći kao u roditelja. Takav, štoviše, čini da i sama sebe poštuješ i uzdaš se u svoje vlastite sile.
Drukčije je s onim drugima. Ljudi slova – kako doslovno evanđelje veli (γραμματεῖς Μk 1,22) – žele dokazati da znaju, svidjeti se i impresionirati. Dociraju. Nisu li takvi naši projekti: prvo nastojimo razglasiti svud uokolo samo ime i riječ. Prodajemo logo. Uvjeravamo ljude da smo dobri i da im je prijeko potrebno ono što mi nudimo. To će ih spasiti. – I onda takav postupak zovemo osvajanje tržišta. Nije li u konačnici slično i s onim što zovemo demokracija? Svakako, kod Isusa glasovitost je posljedica djela. Posljedica je nečega što se zbilo u četiri zida, u zatvorenu prostoru molitve i Božje riječi. Razglašenost dolazi poslije kao drugotni učinak.
Dobro ljudi osjetiše i proniknuše kao toliko puta u povijesti. Ovaj ima vlast. Njegov je nauk snažan (Mk 1,27) jer djeluje. On ne buči i ne viče, nego će s autoritetom zaprijetiti (r. 25), zapovjediti i zloduh će poslušno odstupiti (usp. r. 27).
Ne upozorava samo nečisti duh točno na identitet Isusov koji je i Nazarećanin i sav svet Božji (Mk 1,24). Pred Kristom se također raskrinkava i kobna, mutna, zamagljena osobnost zloduha koji proizvodi zbrku subjekata – ne zna se tko je tko. Čovjek je u nečistomu duhu izvješćuje najprije opis (r. 23), a potom duh izlazi iz njega (r. 26). Progovara u množini, i mi ne znamo tko to govori (r. 24). On buči i viče, dva put (r. 23.26). On nemilice uzdrmava i potresa čovjeka (r. 26). Razotkriva se uvijena, zmijska metodika kojom on svetosti Božjoj pripisuje razaračke nakane. “Došao si uništiti nas!” – veli (r. 24). Tipično projiciranje vlastitoga bića na druge o kojemu nam je psihologija prošlih stoljeća tako obilno zborila! On koji opsjeda, zarobljuje, on koji oduzima moć govora i nameće svoje riječi, koji potresa i uzdrmava, stvara zabunu identiteta – on ide optuživati!?
Snaga Kristova nauka, kojim su ljudi u molitvenoj dvorani bili zaneseni, očituje se u djelotvornoj naredbi: “Ušuti, iziđi!” (r. 25). Utišat će on zao glas i dati čovjeku da konačno progovori onako kako sam misli i hoće. Oslobodit će ga od opsjednutosti nečim što ne želi i što ga sputava. Na božansku Riječ Učitelja u kafarnaumskoj sinagogi stubokom nastaje promjena, utiha velika, sloboda. Mogu krenuti kamo treba i kamo zaista želim doći. Tako zacijelo osjeća oslobođeni čovjek. Mogu govoriti svoje vlastite riječi koje prepoznaju i hvale što je dobro, koje tješe i vuku van iz depresije i letargije, koje potiču prave akcije. Zato se traži slobodan pogled i veća mudrost.
Kristov pogled duboko seže i on vidi kako zapravo stvari stoje. Njegovu zapovijed naime jednako dobro treba čitati kao odrješito i žurno duhovno zvanje čovjeku u sinagogi: “Ti, čovječe, iziđi iz toga duha (Mk 1,25)!” Pokreni se, pođi!
O kako je prozirna đavolska laž, baš kao u početku (usp. Post 3,1). Nije Krist Gospodin došao upropaštavati, on ne opsjeda, nego oslobađa, izvodi na polje prostrano (usp. 2 Sam 22,20; Ps 18,20); šalje: “Izvezi na pučinu (Lk 5,4)!” Nije Isus došao druge uništiti, nego je došao sebe dati da bude zdrobljen i smrljven, popljuvan i zgažen, raspet i proboden – iz ljubavi. A onda će nakon tri dana do kraja potvrditi da ona glasovitost širom Galileje nije umjetno stvorena i medijski nametnuta, nego je prava Božja slava – božanska važnost koja ostaje.
uz 4. nedjelju kroz godinu B, utorak 1. tjedna (Mk 1,21–28)
30.01.12. (24. 10. 2020., ur. 12. 1. 2021.)
p. Niko Bilić SJ
