Selioci i izbjeglice u Svetom pismu

Ovo promišljanje o vrlo aktualnoj temi selilaštva na svesvjetskoj razini – o temi koja budi spor, strah i poziva na djelovanje – nastalo je u okviru važne međunarodne konferencije koju je Isusovačka služba za izbjeglice (Jesuit Refugee Service – JRS) upriličila s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (FFRZ) 30. studenoga 2018. pod naslovom “Primiti, zaštititi, promicati, integrirati”. Prigoda za ovaj međunarodni skup bijaše s jedne strane lijep, srebrni jubilej: 25 godina djelovanja JRS-a u Hrvatskoj, s druge strane posjet glavnog voditelja ove službe na svjetskoj razini, Toma Smolicha, Amerikanca iz Kalifornije, koji ne skriva svoje izravno hrvatsko podrijetlo. Da je tema goruća nije potrebno dokazivati.

1. Hodočasnički Božji narod

Ugodna je zadaća ovoga napisa još jednom zahvalno uputiti smiren, dubok pogled na veliko blago koje nam je svima povjereno, na priznatu i prokušanu Riječ Božju u kojoj možemo naći orijentir, nadahnuće i novu snagu. Rad započinje s jasnih polazišta. U kršćanskoj je svijesti ono što Crkva od početaka prepoznaje, gledajući na svoj vlastiti hodočasnički identitet. Stari zavjet pokazuje nam Božji narod koji je na putu u više navrata. Novi zavjet kršćanski život i nasljedovanje Krista naziva Putom (grč. hodos, vjerojatno hrv. hod), pa i u čuvenu izvještaju o obraćenju prvoga novozavjetnoga pisca, Pavla iz Tarza, koji je legalistički, s dokumentima koje je na svoju inicijativu pribavio od vlasti, zadahnut mržnjom, krenuo u pohod na sve koji pripadaju Putu (Dj 9,2). Kapitalna promjena koja je Pavla dovela upravo u Damask, kamo je i pošao, potječe u svemu od osobe Isusa Krista uskrsloga, a očituje se u tome da Pavao umjesto uhićenja javno proglašava, sa svojih biblijskih, starozavjetnih stajališta, da je Isus Sin Božji (Dj 9,20) i da je Mesija (9,22).

Poznato je kako izvorišni Isusov poziv traži pokret, hod: Idi za mnom! (akoloutheo Mt 8,22; 9,9; 19,21; Iv 1,43; 21,19), Dođi, slijedi me!, što sadašnji papa Franjo od početka svojega pontifikata posebice voli isticati i ponavljati. “Idite” (Mt 7,13; 9,13; 10,6; 11,4; 21,2; 26,18; 28,10.19) šalje Gospodin svoje učenike, pokazujući kako je novozavjetni narod Božji u svojim temeljima narod na putu do punine Kraljevstva Božjega, na putu u vječnu domovinu. Petrova poslanica Kristove vjernike promatra kao “pridošlice” (1 Pt 2,11), a Pavao, poznato je, inzistira da je “naša domovina na nebesima” (Fil 3,20)

Bjelodano je da se Papin poziv cijeloj Crkvi da smo dužni primiti, zaštiti, promicati i integrirati odnosi na Kristov posao na koji se JRS velikodušno dao u posljednjih četvrt stoljeća, a Hrvatska iz Domovinskoga rada najbolje zna što je izbjeglištvo. Što Papa Franjo traži u srži je kršćanske vjere i ponajprije zahtijeva od nas da sebe i svoje kao prvi Božji dar i zaduženje primimo, zaštitimo, do kraja prionemo uz Krista Otkupitelja i integriramo se u njegovu Crkvu – mistično Tijelo. Pritom su dužni promicati koliko god možemo njegovo Evanđelje koje osobito smjera na obespravljene, patnike, one “na periferiji” – kako od početka govori Papa Franjo. U današnje doba osobito smo svjesni kako je naš blaženik, Kardinal Stepinac, u divljem vihoru svjetskoga rata spašavao duše pred masovnim ubijanjem, a koliko smo mi učinili za prognanike u Domovinskom ratu, još snažno živi u pamćenju. Naravno da smo pozvani prvo u vlastitoj sredini, obitelji, i u vlastitom narodu uočiti braću i sestre u potrebi i zauzeti se za njih.

Ovo skromno istraživanje što Pismo kaže o seliocima i izbjeglicama započinjemo u čas kad na lokalnoj razini traje mnoštveno iseljavanje iz Hrvatske, što je prepoznata teškoća, a pregled stanja tvrdi da ključni uzrok nije tek materijalne i gospodarske naravi, nego nepoštovanje dostojanstva ljudske osobe, gubitak povjerenja u pravosudnu, zakonodavnu i izvršnu vlast. Poznata je činjenica da je Hrvatska po prirodnim ljepotama i bogatstvima vrlo, vrlo poželjna za život. Razlozi za selidbu i suvremeno izbjeglištvo među nama su i druge su naravi. Kada govorimo o seliocima u Svetom pismu, govorimo dakle i o našem vlastitom fenomenu i gorućem problemu, što još jednom pokazuje drevno iskustvo da Biblija ne govori tek o nekoj dalekoj prošlosti i drugom svijetu, nego se nas tiče. Promišljanje o protjeranima svakako treba imati na pameti nedavno objavljen pregled da je zbog vjere 2018. ubijeno više od 3000 kršćana, te da je prema podacima Zaklade Pomoć Crkvi s kraja prošle 2018. godine progonjeno oko 300 milijuna kršćana, što i dalje – paradoksalno – kršćansku vjeru čini najprogonjenijom na svijetu.

Da bismo u ovom radu postupili sustavno, istaknimo unaprijed kako u Svetom pismu, znano je, Božji narod živi i u tuđini i u domovini. Štoviše lako je uočiti kako svoju prvu definiciju narod Božji dobiva kad se nalazi u vrlo teškom stanju u Kući ropstva ( ‘ami “moj narod” Izl 3,7.10), a kad jednom, uz lutanje i rogoborenje dospiju u svoju domovinu (Jš), baštinu koju im Bog na dar daje, opet će je svojim lošim potezima izgubiti (2 Kr 25). Bit će protjerani u izgnanstvo. Blagoslovljeni povratak u domovinu i velika obnova (Ezr/Neh), uvelike će značiti prihvaćanje strane vlasti, kako će biti i u vrijeme Kristovo.

Imajući dakle na umu da je Božji narod u onom ishodišnom dijelu Biblije, Zakonu, tj. Petoknjižju, najvećim dijelom narod selilaca, narod na putu, štoviše unutar Petoknjižje ni ne ulazi u svoju domovinu, u ovom radu pođimo redom. Pogledajmo najprije početak, tj. čuveni Božji poziv Abrahamu, biblijskom praroditelju Božjega naroda. Zaustavimo se zatim na praocu Jakovu kojeg nam Pismo u njegovu dobro znanom bijegu od obitelji i potom povratku u domovinu pokazuje kao izbjeglicu i selioca. U završnom dijelu rada zaustavimo se napokon na općepoznatim evanđeoskim izvještajima o Svetoj Obitelji koja u svojoj povijesti sažima selilaštvo i izbjeglištvo svekolikog Božjega naroda.

Iz razumljivih razloga u ovom istraživanju osobito nas zanima i nastojimo otkriti koji je uzrok za migracije kako ga Sveto pismo prikazuje, potom također možemo li prepoznati svrhu koju u fenomenu selilaštva i izbjeglištva Biblija prepoznaje. Odmah ćemo, bez teškoća, također uočiti kako Pismo snažno ističe važnost povratka. Pred aktualnom novom seobom naroda u 3. mileniju kršćanstva, koja je već započela, što iz političkih, što iz ekonomskih ili klimatskih razloga, ovaj rad želi dati svoj, koliko god ograničen i manjkav, prinos, tražeći koji je onaj pravi odgovor, odgovor Evanđelja, odgovor Krista, Učitelja i Spasitelja, na zadaće koje stoje pred nama.

2. Abraham i Božji “projekt”

Listamo li Sveto pismo od početka, vjerojatno se s pravom možemo zaustaviti na čuvenom pozivu praocu Abrahamu: “Idi iz svoje zemlje i svojega roda i očinske kuće!” (Post 12,1), kao prvom konkretnom primjeru iseljavanja i selilaštva. Istina već Post 3,24 izvješćuje o čovjeku kako je u počecima već bio protjeran, ali tu još nije riječ o bitnom društvenom kontekstu. Kod Kaina pak koji se buni da ga Bog tjera i izgoni (Post 4,14), zapravo nećemo u svetom tekstu naći potvrde da je to istina, jer Kain sam odlazi, napušta zavičaj, odlazi ispred lica Božjega (4,16). Daleko nam je zanimljiviji vrlo plauzibilan biblijski pogled da su čovjekovo egzistencijalno lutanje, nestalnost i povijesni nemir, neprestane migracije, posljedica bratoubojstva i nesređenoga odnosa s bližnjim. Zato što je bratu život oduzeo, Kain je osuđen na lutanje: fizičko lutanje u “zemlji lutanja” koja nosi upravo to ime Nod (hebr. lutanje Post 4,12.14.16), psihičko lutanje koje se očituje u njegovoj srdžbi, divljem bijesu tj. uskipjelosti kao principu djelovanja te u njegovu strahu od ubojstva koje je sam počinio (Post 4,8.14), i napokon na spoznajno lutanje kad lažno tvrdi da ga Bog izgoni (4,14), a već prije izbjegava odgovor o bratu (4,9).

2.1 Abrahamov lik

Prije nego zaustavimo skroman pogled na nekoliko važnih pojedinosti kod Božjega poziva Abrahamu u Post 12, valja podsjetiti na nesporno tumačenje kako se u liku Abrahama na putu u Kanaan ujedno sažimlje povijesni put povratnika iz babilonskoga izgnanstva. Abraham koji još nema posjeda u Svetoj zemlji u koju ga Bog vodi, slika je Božjega naroda koji u prošlosti bijaše protjeran pod Nabukodonozorom za pada Jeruzalema 587. pr. Kr, a potom se u skladu s Izaijinim proroštvom o Novom izlasku (Iz 43,19) za Kirove vladavine vraćaju u domovinu. Kao prognanici pod babilonskim osvajačem otišli su, a zatim su, opet selioci, na putu u domovinu. Proslava blagdana sjenica u Neh 8, prvi put takva nakon Jošuina vremena (Neh 8,17), izvrsno upućuje na biblijsku misao da je riječ o novom ulasku u Obećanu zemlju. Znano je također da se upravo u Neh 8 prepoznaje zasnivanje suvremenoga Judaizma – Židovstva. Za novozavjetnu perspektivu vezanu uz naše istraživanje važan je i prvi Jošuin ulazak i ovoj drugi ulazak povratnika u Obećanu zemlju, jer oba zacrtavaju priznato tumačenje o narodu Božjem koji pod vodstvom Mesije, Spasitelja Isusa, putuje prema vječnoj Obećanoj domovini, punini Božjega kraljevstva.

2.2 Božji poziv u obiteljskoj povijesti

Promatramo li izvještaj u Post 12 kao ishodišni biblijski pogled na selilaštvo, uočimo ponajprije da nije riječ o ljudskom planiranju ni o nekom zaplotnjačkom zlobnom zavojevačkom nacrtu. U skladu s osnovicom cijele Biblije Abraham sluša poziv koji dolazi od Boga. Bog traži pokret, izlazak, napuštanje domovine.

Za naše promišljanje nekoliko je činjenica u ovom biblijskom odlomku relevantno: Božji poziv Abrahamu dolazi u ključnom trenutku osobne životne povijesti kad mu je otac Terah umro, te je poziv na pokret ujedno poziv na odraslost i samostalnost kao cilj zdravoga odgoja. Uloga oca u Bibliji uvijek je istaknuta i važna, sukladno općeljudskom iskustvu. Abraham sada preuzima odgovornost za sebe i cijelu širu obitelj, pleme, postaje voditelj zajednice.

Važnost oca naglašena je i u ključnom podatku kako je već Terah, prije očitovanja Božjih nakana, cijelu obitelj poveo na isti taj put (Post 11,31). On je voditelj koji je sa sobom uzeo i sina Abrahama i unuka Lota i Abrahamovu ženu na putovanje u Kanaan pa su iz prapostojbine Ura već stigli do Harana, gdje Abraham doživljava Božji poziv. Dobrohotni Božji naum djeluje unaprijed. Abrahamov odlazak do Obećane zemlje nije protestno odvajanje od očinskoga puta, nije neko prevratničko, nasilničko gaženje prošlosti i vlastite obitelji, nego nastavak putovanja koji je otac već započeo.

Božji poziv Abrahamu također nipošto ne upućuje na osvajački pohod mladića u punoj snazi ukoliko gledamo na poznatu Abrahamovu dob od 75 godina (Post 12,4) kojom je već premašio biblijski prosjek od psalamskih 70 godina (Ps 90,10), te bi s pravom mogao poželjeti smirenje i dovršetak, a ne novi pokret koji Bog zahtijeva. Istina, odaziv na Božji poziv, donijet će mu novu puninu života, novih biblijskih stotinu godina (Post 25,7).

2.3 Metoda, svrha i uzrok migracije

Ključ za razumijevanje Abrahamova iseljavanja svakako je u impliciranom pozivu na veliku pažljivost i promatranje Božjega vodstva. Abraham ne dobiva unaprijed podatke, nema odredište putovanja na raspolaganju. Božji poziv “Idi!” odnosi se na cilj koji će Abrahamu – u posljednjem glagolu koji se redovito shvaća kao futur – Bog tek pokazati. Abrahamova je zadaća njegovati povezanost s Bogom i motriti koji je to kraj u koji ga Bog vodi. Već ovdje, u početku Abraham je pozvan i pripravlja se za ono teološko motrenje, usmjeren, svjestan kontemplativan pogled (hebr. hibbit) u visine, na koji će ga Bog pozvati i koji će neposredno prethoditi njegovoj vjeri (Post 15,6). Je li pretjerano već ovdje u pozivu Abrahamovu razaznati starozavjetne začetke duhovnoga rasuđivanja ili razlikovanja duhova, otkrivanja Božje volje koje će se razviti i njegovati sve do u treće tisućljeće kršćanstva?

Abraham treba ići onamo kamo ga Bog vodi, ne neki proračun osobne lagodnosti i bezbrižnoga života, niti tajni zlobni naum koji su nepoznati ljudi u potaji skovali. U središtu Božje nakane budući je velik narod i u tome se najbolje vidi kako Abraham ne može na svoje snage računati jer se otpočetka, otkako je sa Sarom sklopio brak, ističe da nemaju djece (Post 11,30) pa se u svemu moraju osloniti na Boga.

Glavno u našem promatranju Abrahamova primjera bit će ipak uočiti svrhu, zašto Bog traži pokret u novi kraj, i prethodni razlog, uzrok, zbog kojega Bog postavlja takav zahtjev. U tekstu Božjega poziva Post 12,1b-3, koji spominje i “zemlju” (r. 1) i “narod” (r. 2) po jedanput, lako je uočiti središnju ulogu “blagoslova” koji se čak pet puta pojavljuje (brk 2x u r. 2; 3x u r. 3). Ono što Bog Abrahamu namjenjuje i što od njega zahtijeva bitan je korak u biblijskoj antropologiji. Sam Abraham treba biti blagoslov (Post 12,2b), a razmjeri toga blagoslova zaista su božanski jer uključuju sve obitelji (mišpahot) na tlu zemaljskom (adama Post 12,3).

Kod Abrahama postaje jasno kako Stvoriteljeva nakana s čovjekom nije samo da pasivno primi blagoslov (“blagoslovit ću te” 12,2), kako to bijaše s čovjekom već kod stvaranja (Post 1,28; 5,2), zajedno s ostalim stvorenjima (Post 1,22; 2,3). Kao potvrda i dovršetak stvaranja na sliku Božju kod Abrahama je jasno: on je ujedno aktivni nositelj blagoslova. Kao što Bog blagoslivlja, daje blagoslov, tako čovjek, Božjim darom, treba blagoslivljati. Dodijeljena mu je ta istinski božanska moć i zadaća. I u tome je na sliku i priliku Božju. Svrha Abrahamova iseljavanja, napuštanja zavičaja silan je i zahtijevan zadatak: donositi blagoslov; ne donositi razaranje i teror, gaziti život i kulturu, krasti, nametati svoje.

U Svetom pismu koje iznimno cijeni izvore vlastitoga identiteta – čuvanje tradicije, vjernost početcima – još je zanimljivije zapitati koji bi bio prethodni uzrok i utemeljenje za Abrahamovo odvajanje od ognjišta i napuštanje korijena, koje Bog od njega traži. Zacijelo će prva pomoć u otkrivanju odgovora biti dio Božjega obećanja da će Abrahamovo ime (hebr. šem) učiniti velikim. Upravo “ime” (šem) lako će poslužiti kao uporište da u prethodnom kontekstu uočimo nakanu graditelja zloglasne, kobne “Babilonske kule”: “Napravimo si ime!” (šem Post 11,4). Čovjekova hlepnja da sam sebi pribavlja ime još je jedan dokaz promašenosti ovog ljudskoga projekta, nasuprot Božjem projektu s Abrahamom. Čovjek naime već od početka ima ime, od Boga darovano: on je čovjek – hebr. ‘Adam (Post 5,2) – dio zemaljskoga svijeta koji je Bog stvorio. Ima ime koje je u skladu s građom – zemljom (‘adama Post 2,7) – od koje je sazdan.

Da smo na pravom tragu kad otkrivamo vezu Božjega poziva Abrahamu (Post 12) s prethodnom izgradnjom Babilonske kule (Post 11) najbolje će nam pokazati lako utvrdiv podatak da je u biblijskoj povijesti Ur Kaldejski, iz kojega Abraham potječe – doslovce Ur Kaldejaca (hebr. kašdim) – isto što i Ur Babilonski, kako već izvještaj o opsadi Jeruzalema u 2 Kr 25,10 bilježi, nazivljući babilonske osvajače Kaldejcima, i kako će kod proroka, npr. Jeremije biti posve uobičajeno govoriti. Osnovica za takav naziv zacijelo je činjenica da su istaknute vojne postrojbe babilonskoga carstva bili upravo Kaldejci. Nije sporno da se problematičan grad i kula s vrhom do neba grade u zemlji koja će u razvoju biblijske povijesti predstavljati zlo. To je Šinear (Post 11,2), zemlja u kojoj kraljuje Nabukodonozor (Dn 1,2) iskonski suparnik Božji (Iz 14,13), oskvrnitelj Hrama, kuće Božje na zemlji. Šinear je zemlja u koju će zloća biti odstranjena i zatočena (Zah 5,8.11).

Zašto Abraham mora na put? Zato što Bog od njega traži korjenito odvajanje od principa oholosti, kojom čovjek prezirno zanemaruje povjerenu mu skrb za zemlju koju bi trebao obrađivati i čuvati (Post 2,5.15), a preuzetno se želi uzdići u nebesa i svojim silama stvarati vezu između zemlje i neba koja već postoji (usp. duga, znak Saveza, s “glavom” u nebesima i “nogama” na zemlji, u Post 9; ljestve u Jakovljevu snu u Post 28). Abraham se treba odvojiti od nerazumijevanja koje je plod takve oholosti (Post 9,7.11) i očito nije utemeljeno na, lako nadvladivim, lingvističkim i gramatičkim razlikama. Božji projekt odvaja Abrahama od ljudskog projekta Babilonske kule.

U Abrahamovu primjeru selilaštva za naše je promatranje napokon važan onaj temeljni biblijski Savez koji Bog s njime sklapa u Post 15,8. Sadržaj toga Saveza znakovit je jer Bog Abrahamovu potomstvu obećava zemlju od Nila do Eufrata. Ovaj bitan podatak upućuje na to da Božji promisao očito za život naroda ne isključuje i ona mučna razdoblja kad nisu bili u svojoj domovini, Obećanoj zemlji, nego bijahu robovi u Kući ropstva na Nilu, odnosno izgnanici na Eufratu, protjerani od Babilonskoga kralja sa sotonskim obilježjima.

3. Jakovljev grijeh i pročišćenje

U potrazi za biblijskim pogledom na selioce i izbjeglice iduća čvrsta točka zacijelo može biti praotac Jakov, neposredni predak dvanaest plemena Izraelovih. Nije sporno i lako je već unaprijed uočiti da se u liku Jakova u isti mah razmatra biblijska povijest Božjega naroda, napose u odnosu Izraela s okolnim narodima, susjedima. To je, primjerice, odmah prepoznatljivo u slučaju Edoma koji je Ezav, brat Jakova-Izraela.

Ako nam je kod Abrahama ponajviše od pomoći bilo gledati koja je svrha radi koje kreće na put, i koji uzrok za njegovu migraciju stoji u pozadini, kod Jakova će već na prvi pogled naglasak biti drukčiji. Osobito će nam pred oči doći važnost povratka. Ključno je vratiti se onamo kamo čovjek pripada, doći s poštovanjem natrag na svoju očevinu, prekinuti bijeg, izmiriti se sa svojima. Taj je povratak u biblijskoj teologiji jednak središnjem i prijeko potrebnom obraćenju. Valja prigrliti od Boga darovana korijene, na kojima onda slijedi pravi put sazrijevanja i ostvarivanja životne zadaće.

3.1 Bog nalaže povratak

Za našu svrhu vrijedi stoga započeti promatranje Jakovljeva puta, takoreći, iz sredine, od onoga prijelomnog trenutka zabilježenoga u Post 35. Sam Gospodin upućuje zahtjev Jakovu da ustane i uziđe natrag u svoj zavičaj, natrag na vlastitu rodnu grudu (Post 35,1). Istina, ovdje se ne rabi biblijska riječ šub (“vratiti se”/”obratiti se”) koja je onaj stalan, stručni izraz za povratak upravo u smislu obraćenja. Ali navedeni glagol ‘ala (“Uziđi!”) također je teološki obilježen, jer doslovno označava uzlaženje, put prema gore odnosno podizanje, te je osnovica za biblijski pojam žrtve paljenice, služi kao opis puta iz Kuće ropstva u Obećanu zemlju, i tijekom biblijske povijesti označavat će “hodočašće”, vjerničko uzlaženje u Sveti grad i Hram.

Za naše je promatranje ključno da Bog Jakovu daje zapovijed. Nedvojbeno je to ne samo iz ovoga zahtijeva u Post 35,1 i poziva koji Jakov dosljedno prenosi cijeloj svojoj zajednici (“ustati”, “uzići” Post 35,1.3), nego je on već unaprijed izvijestio obitelj o glasniku Božjem koji mu je u snu progovorio (Post 31,11). Prenio im je nalog od Boga, kojemu je podigao spomen-stup i položio zavjet, a nalog zahtijeva upravo iseljavanje (izlazak hebr. jṣ’) i povratak u domovinu: “Iziđi iz ove zemlje i vrati se u zemlju svojega roda!” (Post 31,13). Izvorni je zahtjev sročen upravo glagolom šub.

U ovom je istraživanju Božji poziv na povratak u Post 35,1 relevantan iz nekoliko razloga. Ponajprije na Jakovljevu životnom putu označava presudan korak naprijed. Jakov počinje slušati Božji glas i izvršavati njegovu volju.

U početcima, za velike prijevare kojom je pred svojim ocem ustrajno nijekao vlastiti identitet, majka je Jakova iz svojih razloga, povezanih s viđenjem, vodila i podržavala. Triput si je pritom preuveličano pripisivala božanski autoritet biblijskom formulom: “Poslušaj moj glas!” (Post 27,8.13.43). Jakov je eto na izopačen način u okviru sebične, pohlepne laži, bio podložan ljudskoj vlasti. Potom doživljava čudesan san u kojemu prvi put doduše čuje Božji glas, ali na temelju Jakovljeva odgovora očito nećemo prepoznati da ga je i poslušao. Ostaje u svojim, razumljivim, uskogrudnim egzistencijalnim interesima (hrana, odijelo, zaštit, a Božje nacrte o zemlji, potomstvu i blagoslovu zapravo uopće ne uzima u obzir.

Posluh naredbi Božjoj koja od njega traži povratak nakon dugogodišnjeg izbivanja i pečalbe, doista znači da je Jakov počeo izvršavati ono što Bog od njega traži. Napustio je princip trgovanja i prijevare s kojim je započeo kao lovac na blagoslov. Nije više pod izvitoperenim diktatom majke, nego poštuje Božje nakane.

3.2 Bijeg od vlastitoga grijeha

Božji poziv na povratak važan nam je i stoga što otvoreno pokazuje pravo stanje stvari i naziva ih pravim imenom. U našem istraživanju to je ključno. Jakov je, naime, odlazeći iz svojega doma bio u bijegu. Tako to raskrinkava sam Božji govor (“bijeg” Post 35,1), tako to potvrđuje opis oltara kad ga Jakov podiže Bogu koji mu se objavio (“bijeg” 35,7). Sam Jakov bez pridržaja uviđa i priznaje da to ne bijaše nikakav promišljen, solidno pripravljen iskorak mladića u samostalan život, nikakav odvažan, zreo početak životne misije, nego “dan moje stiske” (35,3).

Za naše pitanje zašto uopće migracije započinju, Jakovljev primjer u Svetom pismu baca dragocjeno svjetlo. Jakov bježi od svoga vlastitoga brata. Bježi od prijetnje koju je sam izazvao. Opis dubinski razotkriva: Pronicljivi je brat Jakov najprije koristoljubivo i vrlo karijeristički iskoristio trenutak gladi svojega brata Ezava nakon neuspješna lova, a potom je definitivno izokrenuo stvari zloglasnom prijevarom i zatajivanjem vlastitoga identiteta, doveo je oca pred gotov čin. Možemo razumjeti jarost (27,44) i gnjev (45) koji kipe u Ezavu i pretaču se u ekstremnu, radikalnu kainovsku odluku: “Ubit ću svojega brata Jakova” (27,41).

Odlazak u inozemstvo samo izliku ima u potrazi za životnom družicom; tako je to ista dovitljiva majka s ocem diplomatski isposlovala (Post 27,46). Pravi razlog u pozadini jest (naivna) nada da će za “nekoliko dana” (r. 44) izbivanja bijes brata Ezava minuti i da će prijevara pasti u zaborav.

Vrhunski argument u našem promatranju pruža zasigurno opis u Post 35,9s. Tek ondje, vrativši se, kad je zaista poslušao Božju zapovijed, u svojem zavičaju iz kojega je bio pobjegao, Jakov dobiva željeni blagoslov, koji je od početka tražio. Dva biblijska retka Post 35,9s upozoravaju ponajprije na važan pedagoški postupak. Ovo je drugi put ne samo govor Božji Jakovu, nego prava objava u kojoj Bog sama sebe čini dohvatljivim, dostupnim: daje se vidjeti – kaže biblijski opis izvedenicom od glagol vidjeti. Redovito se prevodi kao “ukazanje”, a u Novom zavjetu osobito je istaknuto u uskrsnim izvještajima (ofthe). U Starom zavjetu takav opis pamtimo osobito u čuvenom ukazanju Abrahamu kad ga gospodin pohađa u liku trojice došljaka (“Gospodin se ukazao” Post 18,1). Na Jakovljevu životnom putu, ovo po povratku u rodni kraj, nova je objava (ראה “vidjeti” nifal Post 35,9) nakon one prve kad je, kako sam svjedoči, bježao od svojega brata (Bog mu se “otkrio” 35,7).

Pravo ponavljanje i potvrda, kao pedagoška metoda, jest blagoslov koji ovdje u zavičaju Bog daje Jakovu (brk Post 35,9). Pouka je jasna. Što je na početku prijevarom Jakov htio iznuditi (Post 27), najprije je sam uvidio da nema vrijednost kad u boju s Bogom još uvijek traži blagoslov (Post 32). Što potom nastoji bitkom prisilno steći (“Neću te pustiti” Post 32), sada jasno prima kao dar koji Bog iz svoje ljubavi dragovoljno daje. Ne može se ni prijevarom (Post 27), ni vlastitom bitkom (Post 32) do njega. Bog na svoju inicijativu, ovdje u zavičaju, blagoslivlja Jakova, raspršujući svaku sumnju o tome tko bijaše neznanac s kojim se je borio.

Kao ponavljanje i potvrdu Bog iznova daje Jakovu novo ime Izrael (šem Post 35,10) koje svojim značenjem ističe upravo jednaku misao da sada važi Božje bojevanje, Božji spor, ne više Jakovljeve metode (jisra ‘el = borit će se Bog). I obnovljeno davanje imena jasna je pouka. Za noćnoga boja Jakov je najprije morao reći svoje ime, bio je pozvan priznati tko je, dana mu je prilika da ispravi nakazno zatajenje vlastitoga identiteta kad je lažno tvrdio “Ja sam Ezav” (Post 27,19). Tek priznavši istinu o sebi Jakov je postao spreman za nov životni korak. Sada pak, po povratku, na korijene, to je riješena stvar. U Božjem govoru odmah je jasno da je pred njim Jakov (Post 35,10), pa to staro ime sada gubi snagu pred novim imenom Izrael.

Novost je očita. Jakov (pohrvatimo li ime kao “hvatač pete”) dobio je ime zato što je već kod rođenja htio preteći brata, hvatajući ga za petu. Jakov je s rođenim bratom trgovao (Post 25). Jakov se lažno predstavljao, prikrivajući istinu o sebi (Post 27). Taj je Jakov sada spreman za novo ime koje znači da sada Bogu pripada njegov boj i da Božje vodstvo vrijedi.

Gledano unatrag, postaje jasno da je Jakovljevo izbjeglištvo i migracija u tuđinu bila njegov put osobnoga pročišćenja. On, koji je varao, lažno uzimljući bratov identitet, doživljava prijevaru s identitetom sestre: umjesto Rahele dolazi Lea (Post 29,23). On koji je trgovinom htio steći blagoslov, doživljava sada da se s njime trguje, iskorištavan, više puta ljuto prevaren glede plaće (Post 29-31). U izbjeglištvu koje je sam prouzročio mnogostruko prevareni varalica proživljava svoju osobnu lustraciju.

3.3 Pomirenje s Bogom i s bratom

Koliko god neposredni povod za bijeg bila bratova prijetnja smrću, pa se kao nužnost traži pomirenje s vlastitim bratom, ipak će na tom putu do bližnjega Jakov imati ponajprije već spomenuti boj s Bogom. Da bi došao do brata čovjeka, najprije mora “raščistiti račune” s Bogom ponajviše zacijelo stoga što je s pravom kod prve Božje objave u snu doživio istinski strah i trepet (Post 28,17) jer se svetim Božjim imenom poslužio za svoju laž: “Jahve mi je pomogao” lažno svjedoči ocu (Post 27,20). Pomirenje s Bogom vodi do pomirenja s čovjekom.

Pred Bogom s kojim se izravno bori treba Jakov priznati tko je (Post 32), ovdje pred Bogom treba pogledati i iznijeti istinu o sebi kako je to bio učinio pred lukavcem Labanom (Post 29,13) koji ga je iskoristio. Jakov treba odgovoriti na pitanje kako mu je ime (hebr. “Što je tvoje ime?” (Post 32,38). Pred Bogom treba izreći svoju pravu životnu potragu koja još nije dobila odgovora: on traži blagoslov.

I opet, biblijska je “dijalektika” na Jakovljevu primjeru prodorna i nezaustavljiva. Da bi se on u miru mogao vratiti svojim korijenima, da bi ondje gdje je ponikao, mogao primiti na dar blagoslov, najprije se mora izmiriti s bratom. Silna, “napuhana” diplomacija, cijela povorka s pregolemim darovima koje šalje ususret bratu Ezavu (Post 32,14-22), najbolje dokazuju da ljuta rana još uvijek peče u dubinama njegova bića, nije zacijelila. Onaj pravi razlog zbog kojeg se dao u bijeg, iselio se, još uvijek je tu i zahtijeva rješenje. Ništa, eto, ne vrijedi što su tolike godine prošle, što je usprkos teškoća, pozamašan “pogon” uspješno pokrenuo i stekao dobara za dva tabora (Post 32,8.11); ništa ne vrijedi što ima vrlo brojnu obitelj i sada je na čelu velike zajednice, a tek je s jednim štapom bio započeo svoj migrantski put (Post 32,11).

Ishodišni problem još je uvijek tu i očekuje ono dubinski dirljivo rješenje koje će u Bibliji poprimiti vrhunsko mjesto jer će u Kristovoj pouci poslužiti kao opis milosrdnoga oca u Lk 15. Suprotno Jakovljevim očekivanjima, Ezav svome bratu “trči ususret, prima ga u zagrljaj, ljubi ga” (Post 33,4 usp. Lk 15,20). Pomirenje je toliko dirljivo da u izvornom hebrejskom tekstu obojica pritom plaču. Jakov može, na temelju prethodnoga iskustva u susretu s Bogom (“lice” Post 32,31) posvjedočiti koliko to duboko seže jer za njega je pred bratom “kao da vidi lice Božje” (Post 33,10).

3.4 Svrha puta: Božje nakane

Sve je to, međutim, put pročišćenja i priprave koji napokon dovodi Jakova do toga da, baš kao čovjek kod stvaranja, primi na dar blagoslov (Post 1,28; 5,2; 35,9) i ime koje mu Bog daje (Post “Adam” 5,2; “Izrael” 35,10). Tako Jakov postaje sposoban za novo blisko upoznavanje s Bogom. Tek sada Bog mu priopćava ime koje označava njegovu božansku svemoć: “Ja sam El Šadaj” (Post 35,11). Svemogućnost se ovdje zacijelo ponajprije odnosi na Božju snagu kojom je iskrivljene Jakovljeve stranputice, njegovo lutanje koji nije samo prostorno, geografsko, nego je od početka moralno i duhovno, konačno doveo onamo kamo pripada. Presudna je to nova blizina s Bogom, Bog mu se predstavlja, otkriva mu svoje ime, dok u noćnoj borbi Jakov to nije svojom silom mogao izboriti (Post 32,30). Spoznati Božje ime, poznavanje Boga, također je ključan biblijski dar. Riječ je o razumljivom, bitno novom stupnju bliskosti: sada se obojica po imenu poznaju.

Tek sada, u toj završnoj etapi, Jakov je spreman poslušati onu izvornu i prvu biblijsku Božju zapovijed danu čovjeku (u obliku blagoslova) odmah kod stvaranja (Post 1,28). Božji nalog Jakovu: “Budi rodan!” (Post 35,11) obnavlja iskonski Božji zahtjev i nakanu s čovjekom da bude plodan, što će u Kristovim riječima dobiti znanu potvrdu i objašnjenje. Pred učenicima Gospodin u Novom zavjetu tumači da ih je izabrao sa svrhom da rod donose, i to trajan rod (Iv 15,16), a prethodno je već pokazao metodu za to, učvršćenu logikom prirode u trsu i lozama: tko u njemu ostaje, taj donosi mnogo roda (Iv 15,5). Jakov je pripravan i za drugi dio te prvotne zapovijedi koja hebrejskom riječju rab ne smjera tek na umnažanje, nego – kako prvi novozavjetni teolog izvrsno tumači – na postizanje pune veličine, na dosizanje dostatnosti, a to je savršen čovjek po mjeri uzrasta punine Kristove (Ef 4,13). Jakovljev pristanak na Božje nakane nije doduše izrečen riječima, ali se jasno može prepoznati u žrtvi lijevanici koju kao odgovor prinosi (Post 35,14).

Jakovljevo izbjeglištvo i iseljenje u njegovoj je misli očito bijeg od bratove prijetnje, a potraga za životnom družicom služi kao izlika i kao vanjski razlog. Božja pak nakana s dugotrajnim Jakovljevim izbjeglištvom i selilaštvom od dvadesetak godina prema biblijskom opisu bijaše ne tek spas i potom pomirenje s bratom, nego temeljita osobna lustracija koja će Jakova konačno dovesti do – od početka pogrešnim metodama traženoga – blagoslova. Božja je nakana da Jakov počne doista slušati Božji glas, vršiti Božju, ne svoju volju, da primi ono ime koje mu Bog namjenjuje, da upozna Božje ime i postane čovjekom prema onom nacrtu koji je Bog već u stvaranju zacrtao. Uporište je to koje će omogućiti Jakovu da na kraju života svim svojim potomcima udijeli blagoslov.

4. Sveta obitelj u izbjeglištvu

Evanđelje bez pridržaja svjedoči o Kristovu selilačkom, izbjegličkom putu sa Svetom Obitelji. Neugodno iskustvo koje mučno uzdrmava spokoj obitelji usred noći i oni moraju brže-bolje za Egipat – u inozemstvo, još iste noći (usp. Mt 2,14) – ne bijaše im prva takva stvar. Zbog administracije silnoga rimskoga imperija, po carskoj zapovijedi Augustovoj, morali su oni u zadnjim danima Marijine trudnoće na put u Betlehem. Budući da je to prvi popis za Kvirinija još si lakše možemo predočiti kakva je navala i gužva nastala ondje. Za bračni par koji čeka dijete nema mjesta! Nakon putničkoga napora i nakon tjeskobnoga traženja smještaja, kojima je bio izložen već u majčinoj utrobi, Isus se rađa u štali, položen u životinjske jasle.

Luđački Herodov strah i njegova mržnja natjerat će ih u izbjeglištvo, u tuđinski kraj drevne Kuće ropstva. Ali i po povratku neće imati mira. Sveta Obitelj, vraćajući se u svoju zemlju, opet nailazi na prijetnju. U Judeji vlada Arhelaj, koji ide stopama svojega preminuloga oca Heroda (usp. Mt 2,22) , pa je Sveta Obitelj iznova ugrožena i još jednom mora dalje na put. Nastanit će se ponovno u Galileji, u Nazaretu.

Nemamo točnih podataka koliko su ova putovanja, selidbe i iseljeništvo trajali, ali očito je da se radi o čak četiri preseljenja. Što to znači za život obitelji, lako je naslutiti. Kako se dijete razvija i odgaja u takvim okolnostima, jasno je. Ako se u 21. stoljeću susrećemo s raznim napadima na obitelj i njezine osnove, Evanđelje nudi ohrabrenje. Sam Sin Božji svojim je ljudskim životom posvetio obiteljske muke: podložnost administrativnim propisima, bijeg pred zatornikom, život u tuđini i višestruke selidbe.

4.1 Otac je važan

Poznati evanđeoski izvještaj o bijegu Svete Obitelji u Egipat u prvi plan stavlja lik oca obitelji, koji je – kako je mnogo puta istaknuto – u novijoj europskoj kulturi zatajio. Sveti Josip, poočim Isusov, pažljiv je na Božju riječ. U snu – kad svjesna prikrivanja i laži, kojima uljepšavamo svoj lik pred drugima i pred samima sobom, uminu, kada obrambeni mehanizmi padnu, i istina ljudske duše dolazi na vidjelo – glasnik mu Božji progovara. Može Josip biti “na istoj valnoj dužini” s Marijom kad i on prepoznaje i prima anđela, i razumije njegov jezik. Pažljivost Josipova na duhovni život vidljiva je u četiri puta ponovljenom slušanju Božje pouke i naredbe “u snu” (Mt 1,20; 2,13.19.22). Ne samo da je na riječ anđela uzeo k sebi svoju ženu (usp. Mt 1,24), nego će dvaput na izričitu zapovijed: “Ustani, uzmi dijete i majku njegovu!” (Mt 2,13.20) odmah reagirati. Što u snu čuje, na javi spremno izvršava.

Poslušan je, čuje oba puta zahtjevan nalog – najprije: “Bježi u Egipat!” (Mt 2,13), pa potom “Pođi u zemlju Izraelovu!” (r. 20). Odmah, u idućem biblijskom retku (r. 14.21), bez odlaganja, izvršit će Božju zapovijed; spremno opet vodi svoju obitelj. Josip je aktivan. Odmah se daje u akciju, ako treba i usred noći. Čini ono što Gospodin traži. Koliko je predan Božjoj volji vidi se u strpljivu čekanju na nov poziv: ostat će ondje dok mu anđeo ne kaže (usp. Mt 2,13). Nije dosta jednom poslušati nebeski govor, valja iz dana u dan prikloniti uho svoje i pozorno pratiti Riječ.

Poput prvoga, drevnoga biblijskoga pravednika Noe, Josip se očito dobro razumije sa svojim Gospodinom jer mu ne treba ni riječi razjašnjavanja. Ne prigovara, ne gubi se u teorijama i razglabanju, ne opravdava se, ne mora ništa dodatno pitati. Šutke izvršava. Obavijen plaštem svete tišine čini Božja djela za svoju Svetu Obitelj.

4.2 Raskrinkan herodovski princip

Koliko je stvar ozbiljna i žurna vidi se u tome što upravo Josip, koji ima ulogu oca u Svetoj Obitelji, prima upozorenje o Herodovoj zlobi. Josipu Božji glasnik objavljuje Herodovu paklensku nakanu. Dvaput Josip čuje o opakom “traženju”. Herod traži da upropasti dijete (Mt 2,13), “traži dušu” djeteta, i u tome nije sam, – opisuje izvorni evanđeoski jezik (r. 20), naznačujući sotonske crte vlastodršca. Umjesto da plodno, po Božju, upravlja povjerenom mu zajednicom, ispunjen bijesom (“silno se rasrdi” r. 16), daje nemilosrdno, barbarski posmicati mušku malenu djecu do dobi od dvije godine po cijelom betlehemskom kraju. Zbog toga pramajku Rahelu guši neutješan plač. Evanđelje piše da pritom Herod “šalje”/”daje poslanje”, potvrđujući još jednom njegovo izopačeno, svetogrdno prisvajanje Božje vlasti i zloporabu autoriteta.

Bijeg Svete Obitelji u Egipat vezan je uz trostruku utjehu. Josip naime ne sluša samo o teškim herodovskim prijetnjama kojima je izvrgnuta njegova obitelj, nego anđeo odmah najavljuje i Herodov “kraj”, njegovo “skončanje” (usp. Mt 2,15.19) koje će doći – umrijet će (r. 19). Anđelov poziv nije usmjeren samo na spašavanje djetetova života, nego znači da Sin Božji preuzima na sebe povijest Božjega naroda. Njegovo Utjelovljenje obuhvaća i razdoblje u Kući ropstva i sveti izlazak koji je starozavjetna slika Otkupljenja. Gospodin iz Egipta doziva svojega sina (usp. Hoš 11,1; Mt 2,15), kao što će ga iz groba, u koji ga ljudski grijeh odvodi, dozvati. Davno je Gospodin izrazio svoju želju da ga i “Egipat” – ta iskonska slika neprijatelja koji udara na život Božjega naroda – upozna (Izl 14,4.18). Sada, evo, sam Isus onamo dolazi. Anđeo Gospodnji može i u Egiptu Josipu progovoriti (Mt 2,19). Zlobnu kuću ropstva Bog pohađa, razotkriva paklenske spletke i njihov kraj, štiti Svetu Obitelj.

5. Zaključak

Kao i za biblijski narod Božji, za nas suvremene Europljane nova seoba naroda, susret sa strancima i tuđom kulturom izvrsno pokazuju tko smo i kako smo odgojeni, izvrsna su prigoda da se vratimo kršćanskim korijenima koji su nadahnjivali oce osnivače naše Unije. Korjenita su kušnja koja treba očitovati našu vjernost Isusu Kristu, Gospodinu. Ovaj rad jasno je naznačio kako za fenomen migracija presudnu ulogu imaju vjera i odnos prema Bogu pa ih razumna politika nipošto neće zanemariti.

Već primjer Abrahama, ističući najviše koliko su važni razlog zbog kojega i svrha radi koje nastaju migracije, upozorio je kao i kod sv. Josipa u Novom zavjetu, potrebu duhovnoga rasuđivanja, prepoznavanja istinskoga Božjega zova, koji traži korjenito odvajanje od principa Babilonske kule i kralja Heroda. Jakovljev izbjeglički i selilački put prije svega je pokazao kako je u Bibliji bitan povratak, a sam migrantski pothvat ponajviše se očitovao kao proces osobnoga obraćenja od trgovanja i laži. Primjer Svete Obitelji pokazao je k tome kako selilaštvo i izbjeglištvo u prvi plan stavljaju ulogu oca i traže brigu za obitelj koja je izvrgnuta napadu.

Kristov životni put, kojim prihvaća na sebe sudbinu Božjega naroda te posvećuje i boravak u Kući ropstva i Izlazak – put u Obećanu zemlju, dovodi napokon do zaključne misli kako selilaštvo i izbjeglištvo u Svetom pismo predstavljaju priliku za otkrivanje istine o Isusu Kristu, poziv su na sjedinjenje s njime, svrha im je, štoviše, u tome da pružaju prigodu za prihvaćanje Otkupitelja.