Veliki četvrtak

U Hrvatskomu nacionalnom svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici, na Kalvariji, kod 14. postaje gdje Isusa polažu u grob, lijeva je ruka na Gospodinovu kipu izgubila tamnu boju i postala je zlatna. Od ljudskih dodira, doticanja puna osjećaja, poštovanja i molbe. Bog odgovara na našu potrebu za opipljivim, tjelesnim znakom. Veliki četvrtak blagdan je tijela – pravoga, ljudskoga tijela – koje je Božji Sin uzeo na sebe, otkupio ga i posvetio.

Bog odgovara i potvrđuje našu slutnju da se prava vjera u tijelu proživljava. Nije kršćanstvo religija pustih duhova u tmini, nego religija tijela Kristova. Samo dok častimo tijelo Kristovo, poštujemo ljudski život. Svjedoci smo danas kako se prezire i olako gazi ta Božja svetinja: ubijen je mladić u tučnjavi, ubijen svećenik u župnomu dvoru… Što je to s nama, ljudi? Zar Bog nije davno zapovjedio: »Ne ubij!« Veliki je četvrtak hitan poziv cijelomu narodu da se poklonimo tijelu Kristovu i tako iznova otkrijemo svetost života – života koji je Božji dar. Nitko nije izuzet od te obveze obraćenja. Moderna se kultura guši od interesa za životinje kućne ljubimce, diči se fitnis(fitnes?) i ljepota, a tako lako ubijamo – i druge, a nažalost i sami sebe. Veliki četvrtak kaže: Dosta!

S pravom se danas svaki vjernik osjeća jedno sa živom Crkvom po cijelomu svijetu, Crkvom koja je tijelo Kristovo. Doći će Hrvatska u Europu koliko god se otezalo i odbijalo. Doći će – mora doći – jer ima svoje poslanje da bude svjedok i apostol euharistije. Samo s euharistijskim Kristom kojemu je Otac sve predao u ruke može se ostvarivati zajednički život po Božjemu zakonu. Samo s pashalnim janjetom na stolu vjernik prelazi granice vlastite kuće i traži koji je to susjed koji će se pridružiti njegovu očinskomu domu (usp. Izl 12,4). Zajednica se stvara tako da se pripazi koliko je svakomu potrebno da se nahrani! Snaga Pashe oslobađa od velika grijeha koji je cijeli narod držao u ropstvu. Spašava ga od faraona koji tlači i izrabljuje ili pak od sasvim obična suvremenoga robovanja televizoru, kompjutoru i internetu. Bez sjedinjena s Kristom, bez unije s euharistijskim tijelom, ljudska unija nužno postaje žrtva pohlepe za bogatstvom, moću i svjetskom slavom.

Isus pashalnim slavljem posvećuje ljudsku dobrotu. Kada si nahranio gladna, Krista si nahranio! Kada si dijete ili nemoćna bližnjega okupao i oprao, Krista si poslužio! Na današnji dan euharistije svaki vjernik jest poput Ivana. Na misi Večere Gospodnje prislanja glavu na Kristove grudi, sasvim je blizu euharistijskoj tajni. Može čuti kako kuca srce koje je prožeto čežnjom da blaguje ovu Pashu sa svojim izabranima. Što će tražiti da mi činimo njemu na spomen, najprije on sam čini! Na aktivnosti počiva kontinuitet svetoga zajedništva koji je započeo još za Mojsijeva vremena prije više od 3000 godina.

Crkva danas gleda svećenike koji stoje na oltaru. Molitve Crkve oni Bogu prenose. Poput sv. Pavla predaju što od Gospodina primaju. Snagom Božjom posvećena ruka svećenička donosi nam kruh života, znakom križa svjedoči i potvrđuje Božje oproštenje. Život vjernika sveti je prinos Bogu koji svećenik na oltaru pridružuje Kristovoj žrtvi. Pogledajmo svećenike na oltaru i zahvalimo Bogu! Pogledajmo svećenike na oltaru i promislimo: što ću učiniti da se u mojoj obitelji mogu odazvati oni koji su pozvani?

Gospodin na Veliki četvrtak nastavlja svoje utjelovljenje. U Mojsijevo doba Gospodin je sišao jer je vidio muku i nevolju svojega naroda i želi ga izbaviti (Izl 3,8). Sada Božji Sin silazi s nebeskih visina da postane čovjekom. Njegovo će sniženje doći do krajnosti. Skida slavni plašt Učitelja i Gospodina, prigiba se, saginje do zemlje da bi dosegao noge svojim učenicima i oprao ih. Pere noge Jakovu i Ivanu, Filipu, Andriji i ostalima… Pere noge i Petru. Dopušta da dvaput zazovni Petrov »Ne!«: »Nećeš meni prati noge… Ne samo noge…« Isus čini što je naumio. Što je njemu raskajana grješnica učinila koja je mnogo ljubila, to on čini učenicima jer ih je ljubio do vrhunca.

Veliki je četvrtak blagdan Tijela koje će biti na križu raspeto i probodeno. Tijelo nedužnoga pashalnog Janjeta, bez mane pred Bogom i bez mane pred ljudima, bit će žrtva pomirnica za spas svijeta. Bit će u grob položeno. Njegova krv prokapat će s kapljama znoja, izlit će se pod ubodima trnja, provrijet će iz rane na boku. Ali mi već danas, na njegovu riječ i zajedno s njime, unaprijed slavimo žrtvu. Primamo trajan dar: kruh je tijelo, vino je krv. Njegov silazak među nas ljude dovršava se i postaje trajan u kruhu koji s neba silazi, u kruhu koji on daje, u kruhu koji se na oltaru lomi za život svijeta.

Vinograd Gospodnji

Jesen je blizu. U našemu su vinogradu vrijedni radnici. Zaposleni po cio dan, čak ni na objed ne dođu. Sunce žari svojim živim zrakama, a oni ubiru plodove i stavljaju grožđe u tijesak.

Danas nam riječ Božja pred oči stavlja tajnu koja je u središtu naše vjere. Pamtimo, Krist Gospodin je s više usporedaba i slika opisivao činjenicu da Bog kraljuje. Danas za usporedbu o nebeskomu kraljevstvu uzima čovjeka. Kraljevstvo je nebesko slično čovjeku domaćinu. Slika o Bogu i slika o čovjeku usklađene su u Kristu. Po utjelovljenju očuvano je i dostojanstvo Boga i dostojanstvo čovjeka. Ljubav prema Bogu očituje se u ljubavi prema bližnjemu. Kraljevstvo Božje »izrađeno je« po mjeri čovjeka.

Kakav je to domaćin i gospodar o kojemu govori Evanđelje? Po čemu ćemo prosuditi da je Božje kraljevstvo stvarno na djelu? Koja je to radosna poruka koju danas slušamo!?

Gospodar je revan i ustaje rano. Rano je jutro u Svetomu pismu naznaka prostora za susret s Bogom. Domaćin je aktivan. Sam odmah odlazi i traži radnike za svoj vinograd. Ne sjedi u vlastitoj raskoši i sebičnosti, okružen veleposjedom, nego izlazi na trg i sam odlazi po nadničare. Ne čeka da oni dođu i ne dopušta da moljakaju. Ide k ljudima.

I to, molim vas, ne jednom ili dvaput, nego: ujutro kada se razdanilo, pa u devet, pa u podne, pa u tri i napokon u pet poslije podne kada je radni dan već bio na samomu kraju. Kako je ustrajan! Pet puta – kako nam Isus prikazuje – brižni gospodar izlazi i nalazi ljude. Budno oko bdije cio dan. Premda je vlasnik vinograda i uživa njegova plodove, i vinograd uživa njegovu skrb i pažnju.

On nije despot koji bi tlačio i prisiljavao, nego – izlazi u susret ljudima-radnicima. Pruža im priliku da nađu posla. Pozivlje i obećava pravednu nagradu: »Idite i vi u moj vinograd i što bude pravo, dat ću vam.« Triput izlazi k novim ljudima s tom spasonosnom porukom, kao neki prorok koji donosi nadu.

Domaćin ozbiljno uzima mišljenje najamnika. S njima na početku uglavljuje plaću. Zajednički, ugovorno ustanovljuju što će im donijeti kraj radnoga dana. Nije to tek samilosno i sažalno davanje od suviška, nego put k socijalnoj pravdi!

Pa i kada čuje mrmljanje kod isplate, ne odmahuje prezirno i s visoka. Ne bježi, nego rješava stvar u osobnomu susretu s bliskim, izravnim oslovljavanjem: »Prijatelju!« Znamo: tko prigovara Bogu, ne će napraviti pravi korak naprijed u svojemu životu prije nego što se otvorena srca, bez pridržaja, izmiri s Bogom.

Uzor-domaćin u svojoj nenametljivosti drži stanje po nadzorom. Zna kako se i do posljednjega časa nađu oni koji su »povazdan besposleni«. Oslobađa ih od malodušnosti i lijenosti. Otvara im mogućnost da budu korisni i nešto steknu. Zarada nije samo novac, nego i ispunjenje duše. A u vinogradu Gospodnjemu uvijek ima posla. Pa i na pretek.

Dolazi novih sedam dana. Crkva raste i zrije. Svećenik u crkvi donosi poziv od Domaćina i Gospodara vinograda da budemo kao onaj upravitelj kojemu je povjereno da isplati nagradu. Možemo li svakoga dana pronaći jednu osobu kojoj ćemo izručiti obilnu, natresenu i nabijenu mjeru Božje ljubavi? Pa makar je taj radnik došao tek u zadnji čas. Pa makar je već krajnje vrijeme da se prihvati spasonosna posla. Jer, evo Božje je kraljevstvo blizu, tu je nadomak.

Iz 55,6–9; Fil 1,20c–24.27a; Mt 20,1–16a
25. nedjelja u liturgijskoj godini A

Vinogradari

vineyardSlušamo li poznatu prispodobu o zlim vinogradarima, osjećamo da nije vrijeme utjehe i smirene meditacije, nego čas oštra suda. Pitamo se jesmo li mi narod koji donosi plodove Božjega kraljevstva (usp. Mt 31,43)? Sveto pismo pred nas stavlja trenutak Božjega suda i na njemu smo, gle, mi sami pozvani prosuditi! Ako smo doista spremni poslušati Božju riječ, neka zazvoni nebesko pitanje: »Zašto sam,« pita Gospodin, »zašto sam se nadao i željno iščekivao dobre plodove, a kada ono sve pokvareno, izrod, opačina, devijacija?« Božji sud čas je istine koja jedina oslobađa.

Berba

Došlo je vrijeme plodova. Vrijedan vinogradar i ove godine okupio cijelo mnoštvo na berbu. Puno sunca, puno slatkoće u grožđu, sve dozorilo! Čas je za ubiranje plodova, vrijeme je žetve, a mi grješnici opiremo se svojom logikom udarca, ubijanja i kamenovanja (usp. Mt 21,35). Dobar je gospodar aktivan: šalje i šalje i šalje nove izaslanike po urod (ἀποστέλλω, 21,34.36.37). Sam je bio uložio napor, iskrčio je, okopao i ogradio pa je potom očekivao zakon – kada, gle, čovjek lakom! Umjesto pravednosti – krik potlačenosti! (usp. Iz 5,7).

Učitelj na kraju svoje pouke neuvijeno tumači da je vinograd kraljevstvo Božje (Mt 21,43). »Približilo se« (Mk 1,15), »među vama je«, »u vama je« (Lk 17,21) – reći će. Riječ je o onome najvrjednijemu i najdragocjenijem što kao ljudi nosimo u sebi. U čovjeku je sveti prostor Božjega prebivanja, hram Duha Svetoga – pisat će Apostol (1 Kor 6,19). Kraljevstvo Božje to je naše bogodjetinjstvo koje smo po krštenju primili. Postali smo djeca Božja, primljeni smo u baštinike. Uz Isusa, Sina, posinjeni smo. Evanđeoska pouka upozorava međutim da taj sveti dar može biti oduzet od nas. To je aktualna i važna opomena! Ljudska sloboda kojom smo obdareni strahovita je. Možemo se podložiti vlasti nekoga drugog kralja pa da više ne budemo u Božjemu kraljevstvu.

Sud

Evanđeoska je slika oštra i prodorna: Gospodar vinograda svakako dolazi u svoje vrijeme (Mt 21,40). Sud se zbiva. Osobitost Božjega suđenja jest da smo sami pozvani prosuditi i izreći pravorijek. »Dajte, sudite između mene i mojega vinograda!« – poziva Gospodin po proroku (Iz 5,3). »Što će učiniti gospodar s vinogradarima?« – pita Isus svoje slušatelje (Mt 21,40). Kao što je Izaija neskriveno pjevao o gospodaru i vinogradu i o kobi vinograda, tako i Učitelj Isus otvoreno iznosi upravo onima koji ne donose plodove bolnu pouku o vinogradarima pokvarenjacima. S njima uspostavlja kontakt i dijalog. Pred glavarima svećeničkim i narodnim starješinama (usp. Mt 21,23) točno opisuje svoju buduću sudbinu koju će oni svojom spletkom isplesti. To im on nudi priliku! Upravlja im žuran zov: obratite se! Zar ne vidite! Što to radite! Sami ste svjesni posljedica.

Drugi se vinogradari traže jer ovi će stradati, slažu se i oni sami (usp. Mt 21,41). Poziv je to na izvorno kršćansko obraćenje. Potreban je nov čovjek o kojemu će pisati sv. Pavao (Ef 4,24), čovjek po mjeri Kristovoj (4,13). Sud Božji razotkriva korjenitu opreku između traženih, dobrih plodova s jedne i ubojstva s druge strane, između vrijedna gospodara koji sadi, ograđuje, gradi i između podmukla odbijanja dužnosti. Ondje domaćin sa svojom logikom iznajmljivanja (ἐκδίδομι, Mt 21,33.41) daje, povjerava im svoja dobra i svoj vlastiti trud na skrb. Ulaže u njih. Ovdje razbojstvo i pljačka, izbacivanje i krađa baštine (Mt 21,39).

Namisli srca

U Isusovoj pouci dobivamo uvid u unutarnji svijet gospodara i njegove osobne perspektive i promišljanja: »Poštovat će moga sina«, očekuje on (Mt 21,37). Dobivamo uvid i u užas s druge strane, u intelektualnu pozadinu premlaćivanja, ubijanja i kamenovanja. Raskrinkana, razotriva se izopačenost, perverzija i hybris, duhovni tumor. Današnje doba gorljivo žudi za tim da prodre u intimu drugoga. Tako je to u medijima – na internetu, u novinama, na televiziji. Tako je to i u našim osobnim tračevima i ogovaranjima. Evanđelje nam u iznenađujućoj mjeri daje pristup i otvoren uvid. Evo, s jedne strane, Božji svijet dostojnosti i očekivana poštovanja prema ljubljenomu sinu. Evo i, s druge strane, mračna i paklena, krvava računica: »Hajde, ubijmo! Hajde otmimo baštinu!« (Mt 21,38). Pred nama se otkrivaju namisli srdaca. Tamo politika izgradnje, zaštite i iznajmljivanja, ljubazna, spremna domaćinova potraga za onim što još valja poduzeti, a da nije već učinio (Iz 5,4). Ovdje politika »Izbaci! Ubij! Oduzmi!«

Posred našega ljudskog srca prolazi tijesna crta bojišnica na kojoj se sukobljavaju sile zla i dobri Božji Duh. I ne bi do danas rješenja bilo da nije sam Sin gospodarev dragovoljno dopustio da – prema proročkomu psalmu (Ps 118,22) – bude odbačen i obescijenjen, izbačen (usp. Mt 21,42). Graditelji su ga prezreli i bacili u grob. A on postade kamen temeljac, nosivi stup nove zgrade od živoga kamenja.

Ako je u svojoj pouci jasno objavio izvornu dobrotu Stvoritelja koji sadi, gradi, zaštićuje, povjerava na brigu i dobrohotno traži što još valja učiniti, Isus je svojim životom išao još i dalje. U nakanama svojega srca prihvaća udarce, izbacivanje i ubijanje, preuzeo je na sebe sudbinu odbačena kamena o kojemu unaprijed otvoreno govori svojim budućim napadačima. Politici ubojstva i otimačine suprotstavlja teologiju pšeničnoga zrna koje je palo na zemlju i koje umire. On je sin koji dragovoljno preuzima ulogu sluge (usp. Fil 2,7). U svojemu srcu on zna tajnu o Ocu koji je sam vinogradar jer su se vinogradari iznevjerili (Iv 15,1). Sam Otac čisti lozu da više roda donese. Učitelj zna tajnu. Njega slavimo, njemu se klanjamo, njemu svoj život povjeravamo i predajemo jer on je loza na koju smo mi kao trsovi usađeni (usp. 15,5).

Iz 5,1–7; Mt 21,31–43
27. nedjelja u liturgijskoj godini A

Za Kristom

Isus obećava onomu čovjeku koji ide za njim da ne će ići po tami, nego da će imati svjetlost života. Tako nam objašnjava da nasljedovanje Krista sa sobom donosi svjetlo koje obasjava ljudski život. U suvremenoj dezorijentiranosti i zbrci ideala i idola to je vrlo dragocjena stvar. Danas kada stojimo pred ozbiljnim i zahtjevnim pitanjima, presudnima za povijest čovjeka i svijeta, Kristovo je svjetlo odlična pomoć i putokaz. Kada ne znamo kamo i kako dalje u životu, kada ne znamo kako ispravno odabrati, u svjetlu Kristova života smijemo potražiti smjer i pravila.

Kršćanska odgovornost ima u sebi nešto vrlo utješno i oslobađajuće. Prvo što apostoli čine na poziv Isusov jest: spremno ostavljaju sve (Lk 5,11). Početak odgovornosti jest zahvalno prepoznati i priznati da je Bog darežljivi Gospodar stvorenja i da njegov promisao seže daleko dublje i dalje negoli sam osobno kadar proniknuti.

Nasljedovanje Krista oslobađa od straha pred nepoznatim jer njegov je put poznat. On otvoreno govori o njemu. I o odbačenosti i o mučenju, i o uskrsnuću. Nasljedovanje Krista čuva nas od straha pred neizmjerno velikim poteškoćama. Svatko treba uzeti i nositi samo svoj vlastiti križ.

Nasljedovanje Krista oslobađa nas od preuzetnosti kojom si pripisujemo sile koje nemamo i želimo uzeti odgovornosti koje su nam prevelike. Čovjeka, koji prehrabro i prebrzo obećaje da će za Isusom kamo god on pošao, Učitelj zaustavlja (Lk 9,58). Oslobađa ga od pogrješne ambicije upozorenjem da je stalno na putovanju – još i više negoli praotac Jakov koji je ipak imao kamen za uzglavlje.

Isus jasno govori o tome da ne moramo biti veliki kao on. Treba ići za njim. Ne moramo i ne valja trčati ispred njega jer nije učenik veći od učitelja (Mt 10,24). Nije potrebno čak ni da idemo s njime u korak, odmah uz njega. Dovoljno je da idemo za njime. I sam će nam Otac nebeski dodijeliti čast koja nam pripada (Iv 12,26). Koliko nasljedovanje Krista oslobađa vidi se izvrsno na primjeru bogataša koji je od mladosti čuvao zapovijedi. Isus mu je ponudio da se i velika imetka odrekne (Mt 19,21). Mogao ga je nepovratno uložiti, odgovorno se pobrinuti za siromahe. Stekao bi nebesko blago koje ni moljac, ni rđa, ni kradljivac ne mogu ugroziti. Ne bi žalostan otišao, nego bi slobodna duha išao za Učiteljem.

Prvi učenici, ribari, hitro, u tili čas, ostavili su mreže i lađe, čak i oca. Ali ne zato da ih neodgovorno odbace i zanemare, ne zato da zapuste ribarenje. Tko se odrekne i ostavi, steći će mnogostruko, obećava Učitelj (Mt 19,29). U lađu će ga uzeti da se malo odmaknu od obale i da mu lađa bude govornica s koje će se obratiti mnoštvu. U lađi će Gospodin pokazati da je vlastan oluju smiriti. Iz lađe će Petar poći k njemu kada za noćnih sati bude k njima po vodi dolazio.

Nasljedovanje Krista oslobađa jer se učenik treba odreći sama sebe. Apostoli uče kako se na Isusa mogu osloniti jer je jači od bolesti i gladi. Pokazuje im da je moćniji od prirodnih sila. Učenici stječu povjerenje u njega jer ima vlast i nad zlodusima koji opsjedaju i muče čovjeka. Čak i nad smrću može Isus preuzeti odgovornost kada uskrisuje jedinca udovice iz Naina i prijatelja Lazara. Istinitost njegovih riječi da će dati život kao otkupninu apostoli već vide kada donosi ljudima oproštenje grijeha. Uz Isusa apostoli uče i iz iskustva vide da zapravo on sam preuzima odgovornost za njih. Nazvat će ih prijateljima. I takav je postupak plodan.

Nakon Isusova uskrsnuća Petar je ribar (Iv 21). Baš kao i na početku. Ali promjena je očita. On sada vodi, ide ribariti na Genezaretskome jezeru, a ostali idu s njim. Mučna noć nije donijela uspjeha. Praznih su ruku, umorni, iscrpljeni – frustrirani. Još jednom Isus preuzima odgovornost. Isus pripravlja doručak poput evanđeoskoga gospodara koji nagrađuje svojega slugu. Isus preuzima inicijativu i pretvara promašaj u pun pogodak. Na njegovu riječ ponovno bacaju mreže. Isus je sada odgovoran i njegova odgovornost donosi obilan plod: lovina je vrlo, vrlo obilna.

Isus će od Petra tražiti da položi račun. Triput Petar mora dati odgovor. Mora odgovarati za trostruko zatajenje. Isusu je odgovoran. Tako Petar postaje spreman preuzeti Učiteljevu zadaću. Isus je dobri pastir. Sada tu službu povjerava Petru: »Pasi ovce moje! Pasi jaganjce moje!« (Iv 21,16). Isus je dobar pastir zato što je do kraja upoznao, uzeo je na sebe sudbinu ovaca, sudbinu janjeta. Jaganjac je Božji. Kao janje na klanje odvedoše ga.

Petar je prošao školu vlastite slabosti i grijeha, i božanskoga oproštenja. Doživio je pomirenje s Isusom koji triput prihvaća njegovu potvrdu ljubavi. Sada je spreman preuzeti veliku odgovornost. Iskazano mu je povjerenje. Isus ga je učinio ribarom ljudi i pastirom duša. Ali Petar je dobro čuo svoj zadatak: Isusove ovce i njegove jaganjce treba pasti. Isusovo je stado i pred Isusom je za nj odgovoran.

Mt 16,21–27; Mk 8,27–35
22. nedjelja u liturgijskoj godini A
24. nedjelja u liturgijskoj godini B

Zahvala i radost

Gospodine, ti si nas stekao krvlju svojom, pošalji nam Duha Svetoga! Gospodine, smiluj se!

Pošalji nam Duha Svetoga i oprosti nam svaku našu pohlepu za imanjem i nemar u ljubavi prema bližnjemu! Kriste, smiluj se!

Gospodine, pošalji nam svojega Duha Svetoga koji će nas čuvati u tvojemu imenu da budemo jedno među sobom i s tobom! Gospodine, smiluj se!

Okupljamo se na zahvalno slavlje u ovomu vremenu kada molimo za darove Duha Svetoga, Duha koji – kako Pismo veli – postavlja nadglednike (Dj 20,28) da dobrohotno i zagovornički bdiju nad Božjim narodom. Sa sv. Pavlom gledamo na dug niz dana i godina koje su nam darovane. Vrijeme je za poniznu međubilancu. U naše doba ne samo u crkvenoj duhovnosti, nego i u menadžmentu i biznisu, poznato je kako je dubok, smiren i zahvalan pogled unatrag najbolje sredstvo da ustanovimo i potvrdimo tko smo i gdje se nalazimo. A to je opet najbolji orijentir koji nam kaže što i kako dalje!

Crkva u Hrvatskoj više je puta u zadnjim desetljećima iskusila pohod Svetoga Oca pa nam je zbog toga bliža Isusova molitva iz Evanđelja. Gospodin moli za nas kao što je u naše dane njegov namjesnik molio za nas i s nama. U riječima svoje molitve Isus nam daje pristup u povlašten i dirljiv prostor njegova odnosa prema Ocu.

Euharistija je molitva. To je ponajprije naša molitva kajanja i obraćenja. Molimo za oproštenje ako smo hlepili za srebrom ili ruhom (Dj 20,33), i ako se nismo zauzimali za nemoćne (Dj 20,35), i ako nismo čuvali one koje nam je Bog dao (Iv 17,12).

Euharistija je zahvalna molitva. Zahvaljujemo na veliku daru što nas je Krist, kako sam veli, čuvao u imenu Očevu, štitio nas je da ne propadnemo (Iv 17,12). Sada moli Oca da nas čuva u svojem imenu i da nas očuva od Zloga (Iv 17,11.15). Zahvaljujemo što smo od Oca darovani Isusu (Iv 17,12). Zahvaljujemo što dolazi drugi Zaštitnik i Branitelj, poput Isusa, koji će nas posvetiti u istini (Iv 17,17).

Živjeti u svijetu, a ne biti od svijeta po sebi je čudan zadatak koji može biti isprazan i puko glumatanje ili pak prezahtjevan. Ali i u tome poslanju Isus nam je učitelj. On je bio u svijetu, premda nije od svijeta (Iv 17,14.16). Po njemu se ravnamo. S njime smo zajedno u tomu neobičnu poslanju da budemo u svijetu, a nismo od svijeta.

Euharistija je zahvalno slavlje. Iskreno bih želio da u istoj mjeri osjetimo svu zahvalnost Božjega srca za sve što smo poduzeli i pretrpjeli. Božja je zahvala i nagrada u istoj krvi Kristovoj kojom smo stečeni. O, kako bih volio da do u dno vlastite duše osjetimo Gospodinovu očinsku hvalu i ljupko odobravanje za svaki korak koji smo učinili kao dobri pastiri u svojoj župi, u svojoj obitelji, na poslu…!

Hoćemo li naći dublje veze i bližega dodira između Pavlove misli i Ivanova Evanđelja negoli u današnjim čitanjima? Pavao u svojemu oproštajnom govoru traži od svojih da paze na povjereno im stado, da pasu Crkvu Božju i da bdiju, upozorava da vuci okrutni dolaze koji ne štede stada (Dj 20,29). Odmah nam se budi sjećanje na Isusa koji poznaje svoje ovce i polaže život za njih (Iv 10). Odmah nam dolazi na pamet nalog svetomu Petru da pase jaganjce (Iv 21).

Euharistija je molitva. Redovito u duhovnosti ističemo da ne valja moljakati i moliti samo kada nam nešto treba. Ipak, mudri sv. Ignacije poučava da na početku svake duhovne vježbe jasno kažem Bogu i sebi za što molim. Ugledajmo se na Gospodina Isusa i danas neka to bude to radost!

Ako po naravi kao bića težimo za tim da budemo sretni, eto nam danas orijentir i odgovor: to je radost o kojoj Isus govori u svojoj molitvi (Iv 17,13). I ne samo to, nego i njegovo aktivno zauzimanje da dođemo do te radosti, i to u punini.

Ne samo, dakle, da je nama stalo do radosti i ne samo da je moguće doći do nje – nego još k tome Gospodin objavljuje da je i njemu stalo do toga da njegova – božanska – radost bude u nama. Upravo zato on i izgovara svoju molitvu, kaže.

Posvetio se za nas, veli (Iv 17,19). Posvetio se za nas u ovomu kruhu i vinu – u kruhu naših napora i snaga, u vinu naših čežnja i još neostvarenih želja – koje prinosimo na oltaru.

Dj 20,28–38; Iv 17,11–19
srijeda 7. vazmenoga tjedna

Zakon srca

Poslušajte:

Svi mi zasigurno poznajemo kartonsku ambalažu, kutije na kojima piše: »Lomljivo! Rukuj pažljivo! Oprez, lomljivo!« Tako je upakirana dragocjena roba, osjetljive naprave. Sveto nam pismo pred oči stavlja tri dragocjena i osjetljiva područja našega života: ljubav prema sebi, ljubav prema bližnjemu, ljubav prema Bogu. Trostruka ljubav Isusov je odgovor na pitanje o prvoj zapovijedi. U ljubavi smo osjetljivi i lomljivi. Tko u ljubavi nije pogriješio, zacijelo nikada u životu nije pogriješio.

Darovana nam je Riječ kao sveti orijentir, blještavi svjetionik na pučini života. Što su životne prilike zamršenije, a oskudica veća, teže je donijeti odluke. Ali evo nam luč, užarena baklja koja je tako moćna da razbija okove grijeha, iako doduše ostajemo uvijek grješni; s njom nadrastamo patnju, premda nosimo životne križeve; baklja Božje ljubavi prelazi granice smrti, makar i dalje ostajemo smrtni. Riječ tako utješna i tako zahtjevna: »Ljubi!« Ako dubine u nama vape i bukte od želje da poklonimo svoju ljubav, nije to pucanj u prazno. Najuzvišeniji i Najdostojniji objavljuje kako želi i očekuje našu ljubav. Jedini je on može do dna prihvatiti i na nju odgovoriti.

Nije samo mladost ona koja sa sobom nosi težnju da život posveti pravomu Idealu. I zreo čovjek osjeća da njegov život ima smisla kada ga ulaže, kada ga posvećuje za pravu svrhu. Evo programa koji jedini ispravno traži i nudi potpun angažman cjelovite osobnosti: ljubav! Ono što duboko u sebi želimo, ono za što i slutimo da je pravi put u život, riječ Božja priznaje i prepoznaje. Potvrđuje iskonsku čežnju srca. Ne polovičnost, nego sveta korjenitost: »Svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom« (Mk 12,30)! Pitamo li kako uložiti sile koje su nam darovane, evo perspektivna programa! Ljubav, odmjerena i uviđavna, odvažna i prodorna, vidovita i puna razumijevanja, snažna i postojana, ljubav ispunjena ljudskošću i toplinom, ljubav zauzeta marljivošću koja od svagdanjih stvari čini čaroliju. Ljubav koja nas vodi sve do Boga. Svaki će se drugi strah rastopiti, a ostat će samo sveti strah Božji. Bog jedini do kraja poštuje našu slobodu jer je stvara i ustanovljuje.

Zapovijed nam ljubavi nalaže da ponajprije zahvalno pazimo na prvi i najdragocjeniji dar koji nam Bog daje, a to smo mi sami. Po mjeri kojom s ljubavlju prihvaćamo sebe ljubit ćemo i bližnjega. A tko ljubi brata svojega, ljubi i Boga.

Poziv na ljubav je poziv na srce, ali ne srce u besplodnoj izoliranosti, ne srce u prozirnoj škrinji na izložbi, nego srce koje će kucati svakoga dana, koje će kadšto i zadrhtati od napora i zajecati od boli, a onda se opet rastopiti i rascvjetati u blagosti i veselju. Zapovijed ljubavi životni je poziv onoga Srca koje je na Uskrs zasjalo jače od križa. To je moć kojom smo obdareni. To je čudesna duhovna energija koju slavimo na oltaru kada lomimo kruh života i primamo tijelo Kristovo. Isusovo je Srce prostor gdje možemo otpočinuti i skupljati snage, hraniti svoju srčanost. Isusovo je Srce škola ljubavi. Jedino je Isus Krist doista kadar urezati svete riječi u naša srca.

Mt 22,34–40; Mk 12,28–34; Lk 10,25–28
30. nedjelja u liturgijskoj godini A
31. nedjelja u liturgijskoj godini B
15. nedjelja u liturgijskoj godini C

Zaogrnut slabošću

Rođenje Krista Velikoga svećenika

Ovo su dani kada je cijeli svijet spreman poslušati blage riječi nebeske utjehe. U božićne dane ljudi će od srca davati i primati darove. Tražimo blizinu. Razumljivo nam je obećanje kojim se Otac nebeski trajno obvezao na vjernost: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin« (2 Sam 7,14; Heb 1,5). Riječi koje prorok Natan prenosi kralju Davidu Poslanica Hebrejima uzima da protumači Isusov dolazak na svijet. Bog nam je progovorio u Sinu (Heb 1,2). Bog će ga postaviti za Velikoga svećenika, on će ga proslaviti (Heb 5,5). Gdje se prirodnije očituje njegova »nedužnost i neokaljanost« (Heb 7,26) do u pogledu na Dijete koje leži u jaslama i dira u srce?

U ove dane

Brojni su hramski svećenici iz dana u dan obavljali sveto bogoslužje. Veliki je svećenik svake godine na blagdan ulazio u najposvećeniji predio iza zastora, unoseći krv-pomiriteljicu. Međutim, u betlehemskoj noći na svijet se rađa Sin. Mojsije, izbavitelj i zakonodavac, za cijelu je kuću Božju bio opunomoćenik, ali Isus, Sin, jest iznad – na višoj razini (Heb 3,6), smješten ponad zgrade svih dosadašnjih Božjih djela. U Poslanici se tumači da Isusovo svećeništvo ne počiva više na pravnim propisima i formalnim odredbama Zakona, nego na živomu Božjem obećanju, na časnoj riječi kojom je Bog najvišim autoritetom prisegnuo (7,8). Novi svećenik sada se pojavio da dokine grijeh svojom žrtvom (9,26).

Božić je dan kada Bog upućuje nov poziv pristašama prvoga Saveza i svih svjetskih vjera. To je novi dan – novo Danas – o kojemu se u Poslanici Hebrejima na temelju Ps 95 govori (4,7). Danas se pred očima ljudi otvara bit Božjega bića. Božić je dan meka srca koje je spremno poslušati Božji glas.

Danas te rodih

U tajni betlehemske noći vječno, božansko rađanje poprima opipljive razmjere i konkretan lik, vidljiv oku svijeta. Kao što Otac, koji je na nebesima, odvijeka daje život ljubimcu-prvorođencu, tako Majka, ponizna službenica, pod neuglednim i nedostojnim okriljem staje izvan Davidova grada, rađa svojega sina. I u tim dragocjenim, delikatnim trenutcima dok ulazi u naš svijet, vječni Sin povezan je s Ocem. U dijalogu ljubavi izriče mu svoju odanost i spremnost koje će bitno obilježavati novoga, vječnog svećenika: »Evo dolazim vršiti volju tvoju« (Ps 40,8; Heb 10,7.9).

Božji sin postaje smrtan čovjek. Jednake žile i tkivo, srce i osjećaje koje mi imamo, sada i on prihvaća. Male ruke i dražesno lice koje plijeni pažnju sjaje iz betlehemske štalice i dozivlju u pamet najvažniju stvar na svijetu: Posvetitelj – Bog, i posvećeni – čovjek, od jednoga su (Heb 2,11). Priklanjajući se svim srcem, kao dionik, vječnomu božanskom planu, postaje braći sličan (2,17). Ako smo još početnici i nismo napredovali u obraćenju, nismo još za tvrdu hranu, nego nam treba mlijeka (Heb 5,11) – evo, on sam postaje takav: mališ koji se majčinim mlijekom hrani. Sam postaje nejače (usp. Heb 5,13) da nama u našoj nedoraslosti i duhovnoj slabosti bude blizak.

Iskušavan trpi

Očito Isus od početka trpi. Sam je iskušavan – rođenjem u štali, tvrdom slamom u životinjskim jaslama, krutom oskudicom pa će u tomu iskušavanima pomoći (Heb 2,18). Uzdrmani gospodarskom krizom, uplašeni pandemijom, radije i dublje shvaćamo kako je on »supatnik u našim slabostima« (4,15). Točno ćemo pjevati ovih dana: »Trpi čim se rodi.« Zaogrnuo se slabošću.

Kao slabašno, o njezi ovisno dijete, prepatio je Isus prve nevolje. Svi mi u izloženosti i oslonjenosti na ljude oko sebe stječemo spasonosnu naviku poslušnosti – tako i on započinje put na kojemu »iz onoga što prepati naviknu slušati« (Heb 5,8). Gdje su prve suze potekle ako ne upravo u toj svetoj noći – »suze s kojima će upućivati svoje molitve« onome koji će ga naposljetku i spasiti od smrti (usp. Heb 5,7)?