Velika radost

Biblijski pogled na Božić

Duh na djelu

Isus je Dijete Duha. Znade to Blažena Djevica od onoga trenutka kada joj je šest mjeseci nakon začeća Ivana Krstitelja Božji glasnik donio čudesnu vijest. Evanđelja nam ne opisuju kada se i kako točno zbilo da je Sveti Duh sišao na nju i da je na nju pala sjena božanske sile. Dovoljno je da ona zna. Mi zajedno s njom čujemo najavu koju je izrekao anđeo (Lk 1,35).

Pod majčinim srcem Dijete Duha već izvršava nebesku zadaću, donosi i dijeli darove Duha. Anđeo je bio unaprijed najavio da će Ivan Krstitelj od majčine utrobe biti pun Duha Svetoga (Lk 1,15). To se i moglo ostvariti upravo od onoga časa kada je Djevica Majka stupila na prag rođakinje Elizabete. Elizabeta se napunja Duhom na pozdrav koji čuje od Marije (Lk 1,41). Majku ispunja Duh Sveti pa je onda i mali Ivan ispunjen Božjom snagom te kliče i poskakuje pod srcem majčinim. Morao je i Zaharija biti u blizini jer će, onoga dana kada Ivan dobije ime – jednako kao i žena mu Elizabeta – biti ispunjen Duhom Svetim i proročki će progovoriti (Lk 1,67).

Matej, evanđelist, potvrđuje da se ispunilo ono što je Božji glasnik navijestio nazaretskoj Djevici. Nosila je pod srcem začeto Dijete koje je od Duha Svetoga (Mt 1,18). Što je Majka već iz anđeoskih riječi znala i što je Elizabeta silom Duha osjetila, pravedni muž Josip također će spoznati. Djetešce, začeto u Mariji, njegovoj ženi, iz Duha je Svetoga. U Duhu mu je podrijetlo i uzrok, iz Duha potječe (Mt 1,20).

Marljivi glasnici

Dolazak Isusov na svijet pokreće veliku aktivnost Božjih glasnika koje prema grčkome nazivu angelos (ἄγγελος) zovemo anđelima. U najnovije vrijeme u zapadnoj civilizaciji opet vlada povećan interes za te biblijske poslanike neba. Moderni je čovjek u potrazi za produženom meditacijom i dubljim duhovnim doživljajima. Božić je zgoda da otkrijemo pravu istinu o anđelima.

Jedan je došao Blaženoj Djevici. Poznat nam je i po imenu koje govori o Božjoj snazi – o onoj sili Svevišnjega koja će zakriliti Mariju u Nazaretu. To je Gabrijel (Lk 1,26). Isti je onaj koji je prije Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, u hramu donio Božju objavu (Lk 1,19).

Jedan vjesnik Božji pristupa i Josipu, ali to čini na drukčiji način. Ukazao mu se u snu (Mt 1,20). Možda ženska duša, kao i danas, lakše prima božanske signale dok mužu treba tvrd san da bi Bog mogao na nj djelovati – kako to bijaše već kod Adama, Abrahama i Jakova. Ako je Djevici došao nešto prije ili u čas začeća, kod Josipa to se zbilo kada je Isusova Majka Marija već bila u drugome stanju. Premda se javlja u snu, što će u još nekoliko presudnih – poznatih – događaja s Josipom učiniti, anđelova je zadaća vrlo jasna. On donosi poruku koja razjašnjava i otkriva pravo stanje stvari. Oslovljava Josipa imenom i, rekli bismo, prezimenom »sin Davidov«. Izravno mu se obraća. Poznaje i njega i Mariju koja pod srcem nosi Dijete. Josipu ne samo da definira spasiteljsko ime i poslanje Isusovo, nego daje i izravne naloge. Josip se ne treba bojati prihvatiti ženu svoju, a djetetu će dati ime.

Anđeo je onaj koji objavljuje narav Isusovu. Anđeo je Božji poslanik čije su riječi djelotvorne. Evanđelje potvrđuje da je Josip, budan i svjestan, izvršio što mu je naređeno. Straha više nema, on uzima Mariju (Mt 1,24). Nakon poroda dat će djetetu upravo ono ime koje je anđeo izgovorio – Isus (r. 25).

Anđeli su, dobro znamo, aktivni i u samoj noći rođenja. Jedan javlja radosnu vijest pastirima, a čitave vojske nebeske hvale Boga. Pastiri su pritom sličniji Djevici Mariji u Nazaretu negoli Josipu jer im anđeo fizički pristupa dok su oni budni, na straži nad svojim stadom. Prepoznaje njihov »velik« strah koji umiruje proglašavajući jednako »veliku« radost (Lk 2,10).

Zadatak je anđelov jednak. On donosi poruku, izgovara riječi koje najprije moraju odagnati strah. Upravo u riječima anđelovim o rođenju Spasitelja u gradu Davidovu najtočnije se opisuje funkcija anđela. Sam je izriče glagolom (εὐαγγελἰζομαι, r. 10) koji je izveden od riječi »evanđelje«. Anđeo naviješta radosnu vijest o Isusu. On je blagovjesnik, evangelizator. On donosi i razglašuje evanđelje, blagovijest o Kristu Gospodinu (Lk 2,11).

Anđeli iznenada dolaze i opet se povlače u Božji prostor, ne ostaju, nisu ni Djevici ni Josipu ni pastirima na raspolaganju, ali poruka djeluje. Kao što je Josip čuo što mu je činiti, tako i pastiri čuju zapovijed koja je izravno njima upućena. »Pronaći ćete« (Lk 2,12) ima istu vrijednost kao i »pronađite!«, a valjanost toga naloga poznajemo. Uspješno su »pronašli Mariju, Josipa i novorođenče, položeno u jaslice« (Lk 2,16) – sve kako im anđeli rekoše. Riječ anđela, dakle, vodi k Isusu i to je najizvrsniji dokaz da je pravi Božji glasnik, a ne neki zamišljeni lik ili slugan prijevare i laži.

Objava Božja

Rođenje Isusovo ima svoje prve plodove – neposredne, važne i lijepe. Josip upoznaje Mariju (Mt 1,25). Rođenje Isusovo u njihov život donosi poznavanje. Nema više bolnih sumnja i tjeskobnih planova. Između dva srca vlada razumijevanje jer imaju isto veliko poslanje od Boga.

Pastiri progovaraju jedni drugima, uspostavljaju kontakt i potiču se međusobno na akciju: »Hajdemo!« (Lk 2,15). Ohrabrenje koje im je nebeski glasnik izrekao uistinu je raspršilo velik strah i oni kreću. Rezultat je čudesan i zadivljuje: kao što su sami primili objavu Božju (»obznanio nam je«, r. 15), tako će sami, vidjevši najavljeni znak, objaviti što im je rečeno o velikome događaju (»ispripovjediše«, r. 17). Sada oni postaju objavitelji. Dobivaju takoreći božansku ulogu. Čine svima ono što je njima učinio Gospodin. Sami su čuli i vidjeli što im bi rečeno, a sada se svi njihovi slušatelji dive onome što im od pastira biva rečeno.

Dolazak Isusov na svijet ima čudesne učinke. Slava koja pripada Bogu u visinama zasvijetlila je siromašnim pastirima na betlehemskim pašnjacima i obasjala ih (Lk 2,9.14). Kao što je nakon posvećenja prvoga velikog svećenika Arona Božja slava zasjala cijeloj okupljenoj zajednici Božjega naroda (Lev 9), tako su sada pastiri izabrani za susret s otajstvom. Oni će, po vlastitu svjedočenju, spoznati da im se Bog objavio (Lk 2,15).

Dolazak Isusov na svijet čini da drevno proročanstvo bude prepoznato kao prava Božja riječ. Gospodin je po proroku govorio (Mt 1,22). I njegova riječ dobiva pravo tumačenje: Bog je s nama (Iz 7,14; Mt 1,23). To će i uskrsli Učitelj na kraju istoga Evanđelja sa svoje strane potvrditi: Ja sam s vama u sve dane (Mt 28,20). To je tajna Isusova dolaska na svijet, to je velika radost. Tu tajnu vjere priopćio je glasnik pastirima. Spasitelj i Pomazanik, rođen u gradu Davidovu, jest sam Gospodin (Lk 2,11) – Bog koji je svoje sveto ime već u Starome zavjetu objavio, sada je tu u živoj osobi Sina. Bit će velik, reče glasnik (Lk 1,15). Ali sada je još malen, mali Bog – Božić.

Velika snaga Uskrsa

O uskrsnuću Kristovu kod sv. Pavla

Sveti je Pavao svoje obraćenje i svoj rad temeljio na prevažnomu susretu o kojemu lapidarno tvrdi da je vidio Isusa (1 Kor 9,1). Isusovo uskrsnuće jedna je od glavnih tema njegovih poslanica. Susrest ćemo je u uvodnim, svečanim pozdravima (Rim 1,4; Gal 1,1) i zahvali (1 Kor 1,9; 1 Sol 1,10), kao usputnu misao (Rim 4,24; 7,4) ili kao središte sustavne rasprave (1 Kor 15). Pavao u Isusovu uskrsnuću vidi ostvarenje Pisama i izvješćuje kako je sam uvršten u niz svjedoka: u usporedbi s ostalim apostolima on je slabašno djetešce, nedonošče (1 Kor 15,4.8). Ali Dobri Pastir nalazi ranjenu i izgubljenu ovcu. Pavao je postao apostolom zbog toga.

Otac nebeski na djelu

Pavao vrlo često promatra otajstvo Oca nebeskoga govoreći o uskrsnuću. U Bogu Ocu prepoznaje silu koja utjelovljenoga Sina diže od mrtvih i postavlja u život. Zajednica kojoj Pavao sama sebe pribraja vjeruje u toga, živog Boga koji je uskrisio Isusa, voditelja i gospodara te zajednice (Rim 4,24). Slava Očeva jest sila koja Isusa diže iz groba (Rim 6,4), ona jedina zaslužuje naše pouzdanje (2 Kor 9). Za Pavla istina je Uskrsa jednostavna: »Bog je uskrisio Krista« (1 Kor 15,15). Štoviše, uskrsnuće je u Pavlovim očima liturgijski čin: Uskrsli je prvina koja se prinosi Ocu (1 Kor 15,20). U uskrsnuću se dovršava prinos s križa. Prema Pavlu Isus nije samo umro za nas, nego je i uskrsnuo za nas (2 Kor 5,15).

Pavlova je nada da će istom silom biti oživljeni kršćani u kojima prebiva Duh i tako nam pomaže da tumačimo što znači Duh životvorac: to je »Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih« (Rim 8,11). Za Pavla je i uskrsnuće jasna točka Kristove solidarnosti s nama: ne samo da je htio postati čovjekom, nego »Bog koji je uskrisio Gospodina i nas će uskrisiti svojom moći« (1 Kor 6,14).

Govoreći o našemu uskrsnuću, Pavao se vraća na prve stranice Svetoga pisma. Gotovo ponavljajući Kristove riječi, upozorava najprije kako Bog svakomu sjemenu daje njegov vlastiti lik i ono, kada umre, donosi rod (usp. Iv 12,24). Potom Apostol usmjerava pogled prema nebesima i prema sjaju Sunca, Mjeseca i zvijezda. Tom se slikom služi, slično proroku Danijelu, kada objašnjava uskrsnuće od mrtvih (1 Kor 15 35–42).

Pobjeda nad smrću

Isus, sin Davidov, u uskrsnuću je pokazao da je Sin Božji (Rim 1,4). Za Pavla je Isusov uskrs opreka smrti. Isus je predan zbog naših grijeha, a ustaje na novi život radi toga da nama podari pravednost (Rim 4,25). Isusovo ukrsnuće od mrtvih Pavlu je nepobitna činjenica u kojoj nalazi temelj za propovijedanje i dokaz za osnovanost kršćanske vjere (1 Kor 15).

U Isusu Pavao prepoznaje vječni život: jednom uzdignut iz groba, on više ne umire, smrt više nema vlasti nad njime (Rim 6,9). Dubinska čovjekova čežnja koja vuče u božanske visine i hrani općeljudsko uvjerenje o zagrobnomu životu u Isusu uskrslome dobiva svijetlu sliku i potvrdu.

Kršćanski život

Život uskrsloga Isusa za Pavla je razlog i uzor našega novog života (Rim 6,4). Kao što se s velikom ljubavi žena i muž vežu jedno uz drugo, tako kršćanin pripada Kristu. Ta veza donosi plodove za Boga (Rim 7,4). Pavao je to na svojemu tijelu iskusio i djelom posvjedočio. Susrevši uskrsloga Gospodina sve je dao na to da do kraja upozna silu njegova uskrsnuća. Njegov je život od tada bio trajno nastojanje da sam postigne uskrsnuće od mrtvih (Fil 3,11).

Božja uskrsna snaga nije usmjerena samo na onostranost. Pišući Korinćanima Apostol spominje kako je i Bog koji uskrisuje mrtve bio pouzdan oslonac u velikoj nevolji koja ih je zadesila (2 Kor 1,9). On ih je osolobodio od smrtne pogibli. I za zemaljskoga života, ne tek u smrti, očituje se već božanska sila koja diže i spašava.

U opisu »opterećenosti preko svake mjere« možemo prepoznati suvremene duševne tegobe povezane sa stresom i depresijom, koji toliko uzeše maha. Bog koji uskrisuje mrtve po svjedočenju Poslanice i u tome pomaže. Štoviše, diže čovjekov pogled i omogućuje mu budućnost jer će »nas opet osloboditi« (2 Kor 1,10).

Veliki četvrtak

U Hrvatskomu nacionalnom svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici, na Kalvariji, kod 14. postaje gdje Isusa polažu u grob, lijeva je ruka na Gospodinovu kipu izgubila tamnu boju i postala je zlatna. Od ljudskih dodira, doticanja puna osjećaja, poštovanja i molbe. Bog odgovara na našu potrebu za opipljivim, tjelesnim znakom. Veliki četvrtak blagdan je tijela – pravoga, ljudskoga tijela – koje je Božji Sin uzeo na sebe, otkupio ga i posvetio.

Bog odgovara i potvrđuje našu slutnju da se prava vjera u tijelu proživljava. Nije kršćanstvo religija pustih duhova u tmini, nego religija tijela Kristova. Samo dok častimo tijelo Kristovo, poštujemo ljudski život. Svjedoci smo danas kako se prezire i olako gazi ta Božja svetinja: ubijen je mladić u tučnjavi, ubijen svećenik u župnomu dvoru… Što je to s nama, ljudi? Zar Bog nije davno zapovjedio: »Ne ubij!« Veliki je četvrtak hitan poziv cijelomu narodu da se poklonimo tijelu Kristovu i tako iznova otkrijemo svetost života – života koji je Božji dar. Nitko nije izuzet od te obveze obraćenja. Moderna se kultura guši od interesa za životinje kućne ljubimce, diči se fitnis(fitnes?) i ljepota, a tako lako ubijamo – i druge, a nažalost i sami sebe. Veliki četvrtak kaže: Dosta!

S pravom se danas svaki vjernik osjeća jedno sa živom Crkvom po cijelomu svijetu, Crkvom koja je tijelo Kristovo. Doći će Hrvatska u Europu koliko god se otezalo i odbijalo. Doći će – mora doći – jer ima svoje poslanje da bude svjedok i apostol euharistije. Samo s euharistijskim Kristom kojemu je Otac sve predao u ruke može se ostvarivati zajednički život po Božjemu zakonu. Samo s pashalnim janjetom na stolu vjernik prelazi granice vlastite kuće i traži koji je to susjed koji će se pridružiti njegovu očinskomu domu (usp. Izl 12,4). Zajednica se stvara tako da se pripazi koliko je svakomu potrebno da se nahrani! Snaga Pashe oslobađa od velika grijeha koji je cijeli narod držao u ropstvu. Spašava ga od faraona koji tlači i izrabljuje ili pak od sasvim obična suvremenoga robovanja televizoru, kompjutoru i internetu. Bez sjedinjena s Kristom, bez unije s euharistijskim tijelom, ljudska unija nužno postaje žrtva pohlepe za bogatstvom, moću i svjetskom slavom.

Isus pashalnim slavljem posvećuje ljudsku dobrotu. Kada si nahranio gladna, Krista si nahranio! Kada si dijete ili nemoćna bližnjega okupao i oprao, Krista si poslužio! Na današnji dan euharistije svaki vjernik jest poput Ivana. Na misi Večere Gospodnje prislanja glavu na Kristove grudi, sasvim je blizu euharistijskoj tajni. Može čuti kako kuca srce koje je prožeto čežnjom da blaguje ovu Pashu sa svojim izabranima. Što će tražiti da mi činimo njemu na spomen, najprije on sam čini! Na aktivnosti počiva kontinuitet svetoga zajedništva koji je započeo još za Mojsijeva vremena prije više od 3000 godina.

Crkva danas gleda svećenike koji stoje na oltaru. Molitve Crkve oni Bogu prenose. Poput sv. Pavla predaju što od Gospodina primaju. Snagom Božjom posvećena ruka svećenička donosi nam kruh života, znakom križa svjedoči i potvrđuje Božje oproštenje. Život vjernika sveti je prinos Bogu koji svećenik na oltaru pridružuje Kristovoj žrtvi. Pogledajmo svećenike na oltaru i zahvalimo Bogu! Pogledajmo svećenike na oltaru i promislimo: što ću učiniti da se u mojoj obitelji mogu odazvati oni koji su pozvani?

Gospodin na Veliki četvrtak nastavlja svoje utjelovljenje. U Mojsijevo doba Gospodin je sišao jer je vidio muku i nevolju svojega naroda i želi ga izbaviti (Izl 3,8). Sada Božji Sin silazi s nebeskih visina da postane čovjekom. Njegovo će sniženje doći do krajnosti. Skida slavni plašt Učitelja i Gospodina, prigiba se, saginje do zemlje da bi dosegao noge svojim učenicima i oprao ih. Pere noge Jakovu i Ivanu, Filipu, Andriji i ostalima… Pere noge i Petru. Dopušta da dvaput zazovni Petrov »Ne!«: »Nećeš meni prati noge… Ne samo noge…« Isus čini što je naumio. Što je njemu raskajana grješnica učinila koja je mnogo ljubila, to on čini učenicima jer ih je ljubio do vrhunca.

Veliki je četvrtak blagdan Tijela koje će biti na križu raspeto i probodeno. Tijelo nedužnoga pashalnog Janjeta, bez mane pred Bogom i bez mane pred ljudima, bit će žrtva pomirnica za spas svijeta. Bit će u grob položeno. Njegova krv prokapat će s kapljama znoja, izlit će se pod ubodima trnja, provrijet će iz rane na boku. Ali mi već danas, na njegovu riječ i zajedno s njime, unaprijed slavimo žrtvu. Primamo trajan dar: kruh je tijelo, vino je krv. Njegov silazak među nas ljude dovršava se i postaje trajan u kruhu koji s neba silazi, u kruhu koji on daje, u kruhu koji se na oltaru lomi za život svijeta.

Vinograd Gospodnji

Jesen je blizu. U našemu su vinogradu vrijedni radnici. Zaposleni po cio dan, čak ni na objed ne dođu. Sunce žari svojim živim zrakama, a oni ubiru plodove i stavljaju grožđe u tijesak.

Danas nam riječ Božja pred oči stavlja tajnu koja je u središtu naše vjere. Pamtimo, Krist Gospodin je s više usporedaba i slika opisivao činjenicu da Bog kraljuje. Danas za usporedbu o nebeskomu kraljevstvu uzima čovjeka. Kraljevstvo je nebesko slično čovjeku domaćinu. Slika o Bogu i slika o čovjeku usklađene su u Kristu. Po utjelovljenju očuvano je i dostojanstvo Boga i dostojanstvo čovjeka. Ljubav prema Bogu očituje se u ljubavi prema bližnjemu. Kraljevstvo Božje »izrađeno je« po mjeri čovjeka.

Kakav je to domaćin i gospodar o kojemu govori Evanđelje? Po čemu ćemo prosuditi da je Božje kraljevstvo stvarno na djelu? Koja je to radosna poruka koju danas slušamo!?

Gospodar je revan i ustaje rano. Rano je jutro u Svetomu pismu naznaka prostora za susret s Bogom. Domaćin je aktivan. Sam odmah odlazi i traži radnike za svoj vinograd. Ne sjedi u vlastitoj raskoši i sebičnosti, okružen veleposjedom, nego izlazi na trg i sam odlazi po nadničare. Ne čeka da oni dođu i ne dopušta da moljakaju. Ide k ljudima.

I to, molim vas, ne jednom ili dvaput, nego: ujutro kada se razdanilo, pa u devet, pa u podne, pa u tri i napokon u pet poslije podne kada je radni dan već bio na samomu kraju. Kako je ustrajan! Pet puta – kako nam Isus prikazuje – brižni gospodar izlazi i nalazi ljude. Budno oko bdije cio dan. Premda je vlasnik vinograda i uživa njegova plodove, i vinograd uživa njegovu skrb i pažnju.

On nije despot koji bi tlačio i prisiljavao, nego – izlazi u susret ljudima-radnicima. Pruža im priliku da nađu posla. Pozivlje i obećava pravednu nagradu: »Idite i vi u moj vinograd i što bude pravo, dat ću vam.« Triput izlazi k novim ljudima s tom spasonosnom porukom, kao neki prorok koji donosi nadu.

Domaćin ozbiljno uzima mišljenje najamnika. S njima na početku uglavljuje plaću. Zajednički, ugovorno ustanovljuju što će im donijeti kraj radnoga dana. Nije to tek samilosno i sažalno davanje od suviška, nego put k socijalnoj pravdi!

Pa i kada čuje mrmljanje kod isplate, ne odmahuje prezirno i s visoka. Ne bježi, nego rješava stvar u osobnomu susretu s bliskim, izravnim oslovljavanjem: »Prijatelju!« Znamo: tko prigovara Bogu, ne će napraviti pravi korak naprijed u svojemu životu prije nego što se otvorena srca, bez pridržaja, izmiri s Bogom.

Uzor-domaćin u svojoj nenametljivosti drži stanje po nadzorom. Zna kako se i do posljednjega časa nađu oni koji su »povazdan besposleni«. Oslobađa ih od malodušnosti i lijenosti. Otvara im mogućnost da budu korisni i nešto steknu. Zarada nije samo novac, nego i ispunjenje duše. A u vinogradu Gospodnjemu uvijek ima posla. Pa i na pretek.

Dolazi novih sedam dana. Crkva raste i zrije. Svećenik u crkvi donosi poziv od Domaćina i Gospodara vinograda da budemo kao onaj upravitelj kojemu je povjereno da isplati nagradu. Možemo li svakoga dana pronaći jednu osobu kojoj ćemo izručiti obilnu, natresenu i nabijenu mjeru Božje ljubavi? Pa makar je taj radnik došao tek u zadnji čas. Pa makar je već krajnje vrijeme da se prihvati spasonosna posla. Jer, evo Božje je kraljevstvo blizu, tu je nadomak.

Iz 55,6–9; Fil 1,20c–24.27a; Mt 20,1–16a
25. nedjelja u liturgijskoj godini A

Vinogradari

vineyardSlušamo li poznatu prispodobu o zlim vinogradarima, osjećamo da nije vrijeme utjehe i smirene meditacije, nego čas oštra suda. Pitamo se jesmo li mi narod koji donosi plodove Božjega kraljevstva (usp. Mt 31,43)? Sveto pismo pred nas stavlja trenutak Božjega suda i na njemu smo, gle, mi sami pozvani prosuditi! Ako smo doista spremni poslušati Božju riječ, neka zazvoni nebesko pitanje: »Zašto sam,« pita Gospodin, »zašto sam se nadao i željno iščekivao dobre plodove, a kada ono sve pokvareno, izrod, opačina, devijacija?« Božji sud čas je istine koja jedina oslobađa.

Berba

Došlo je vrijeme plodova. Vrijedan vinogradar i ove godine okupio cijelo mnoštvo na berbu. Puno sunca, puno slatkoće u grožđu, sve dozorilo! Čas je za ubiranje plodova, vrijeme je žetve, a mi grješnici opiremo se svojom logikom udarca, ubijanja i kamenovanja (usp. Mt 21,35). Dobar je gospodar aktivan: šalje i šalje i šalje nove izaslanike po urod (ἀποστέλλω, 21,34.36.37). Sam je bio uložio napor, iskrčio je, okopao i ogradio pa je potom očekivao zakon – kada, gle, čovjek lakom! Umjesto pravednosti – krik potlačenosti! (usp. Iz 5,7).

Učitelj na kraju svoje pouke neuvijeno tumači da je vinograd kraljevstvo Božje (Mt 21,43). »Približilo se« (Mk 1,15), »među vama je«, »u vama je« (Lk 17,21) – reći će. Riječ je o onome najvrjednijemu i najdragocjenijem što kao ljudi nosimo u sebi. U čovjeku je sveti prostor Božjega prebivanja, hram Duha Svetoga – pisat će Apostol (1 Kor 6,19). Kraljevstvo Božje to je naše bogodjetinjstvo koje smo po krštenju primili. Postali smo djeca Božja, primljeni smo u baštinike. Uz Isusa, Sina, posinjeni smo. Evanđeoska pouka upozorava međutim da taj sveti dar može biti oduzet od nas. To je aktualna i važna opomena! Ljudska sloboda kojom smo obdareni strahovita je. Možemo se podložiti vlasti nekoga drugog kralja pa da više ne budemo u Božjemu kraljevstvu.

Sud

Evanđeoska je slika oštra i prodorna: Gospodar vinograda svakako dolazi u svoje vrijeme (Mt 21,40). Sud se zbiva. Osobitost Božjega suđenja jest da smo sami pozvani prosuditi i izreći pravorijek. »Dajte, sudite između mene i mojega vinograda!« – poziva Gospodin po proroku (Iz 5,3). »Što će učiniti gospodar s vinogradarima?« – pita Isus svoje slušatelje (Mt 21,40). Kao što je Izaija neskriveno pjevao o gospodaru i vinogradu i o kobi vinograda, tako i Učitelj Isus otvoreno iznosi upravo onima koji ne donose plodove bolnu pouku o vinogradarima pokvarenjacima. S njima uspostavlja kontakt i dijalog. Pred glavarima svećeničkim i narodnim starješinama (usp. Mt 21,23) točno opisuje svoju buduću sudbinu koju će oni svojom spletkom isplesti. To im on nudi priliku! Upravlja im žuran zov: obratite se! Zar ne vidite! Što to radite! Sami ste svjesni posljedica.

Drugi se vinogradari traže jer ovi će stradati, slažu se i oni sami (usp. Mt 21,41). Poziv je to na izvorno kršćansko obraćenje. Potreban je nov čovjek o kojemu će pisati sv. Pavao (Ef 4,24), čovjek po mjeri Kristovoj (4,13). Sud Božji razotkriva korjenitu opreku između traženih, dobrih plodova s jedne i ubojstva s druge strane, između vrijedna gospodara koji sadi, ograđuje, gradi i između podmukla odbijanja dužnosti. Ondje domaćin sa svojom logikom iznajmljivanja (ἐκδίδομι, Mt 21,33.41) daje, povjerava im svoja dobra i svoj vlastiti trud na skrb. Ulaže u njih. Ovdje razbojstvo i pljačka, izbacivanje i krađa baštine (Mt 21,39).

Namisli srca

U Isusovoj pouci dobivamo uvid u unutarnji svijet gospodara i njegove osobne perspektive i promišljanja: »Poštovat će moga sina«, očekuje on (Mt 21,37). Dobivamo uvid i u užas s druge strane, u intelektualnu pozadinu premlaćivanja, ubijanja i kamenovanja. Raskrinkana, razotriva se izopačenost, perverzija i hybris, duhovni tumor. Današnje doba gorljivo žudi za tim da prodre u intimu drugoga. Tako je to u medijima – na internetu, u novinama, na televiziji. Tako je to i u našim osobnim tračevima i ogovaranjima. Evanđelje nam u iznenađujućoj mjeri daje pristup i otvoren uvid. Evo, s jedne strane, Božji svijet dostojnosti i očekivana poštovanja prema ljubljenomu sinu. Evo i, s druge strane, mračna i paklena, krvava računica: »Hajde, ubijmo! Hajde otmimo baštinu!« (Mt 21,38). Pred nama se otkrivaju namisli srdaca. Tamo politika izgradnje, zaštite i iznajmljivanja, ljubazna, spremna domaćinova potraga za onim što još valja poduzeti, a da nije već učinio (Iz 5,4). Ovdje politika »Izbaci! Ubij! Oduzmi!«

Posred našega ljudskog srca prolazi tijesna crta bojišnica na kojoj se sukobljavaju sile zla i dobri Božji Duh. I ne bi do danas rješenja bilo da nije sam Sin gospodarev dragovoljno dopustio da – prema proročkomu psalmu (Ps 118,22) – bude odbačen i obescijenjen, izbačen (usp. Mt 21,42). Graditelji su ga prezreli i bacili u grob. A on postade kamen temeljac, nosivi stup nove zgrade od živoga kamenja.

Ako je u svojoj pouci jasno objavio izvornu dobrotu Stvoritelja koji sadi, gradi, zaštićuje, povjerava na brigu i dobrohotno traži što još valja učiniti, Isus je svojim životom išao još i dalje. U nakanama svojega srca prihvaća udarce, izbacivanje i ubijanje, preuzeo je na sebe sudbinu odbačena kamena o kojemu unaprijed otvoreno govori svojim budućim napadačima. Politici ubojstva i otimačine suprotstavlja teologiju pšeničnoga zrna koje je palo na zemlju i koje umire. On je sin koji dragovoljno preuzima ulogu sluge (usp. Fil 2,7). U svojemu srcu on zna tajnu o Ocu koji je sam vinogradar jer su se vinogradari iznevjerili (Iv 15,1). Sam Otac čisti lozu da više roda donese. Učitelj zna tajnu. Njega slavimo, njemu se klanjamo, njemu svoj život povjeravamo i predajemo jer on je loza na koju smo mi kao trsovi usađeni (usp. 15,5).

Iz 5,1–7; Mt 21,31–43
27. nedjelja u liturgijskoj godini A

Za Kristom

Isus obećava onomu čovjeku koji ide za njim da ne će ići po tami, nego da će imati svjetlost života. Tako nam objašnjava da nasljedovanje Krista sa sobom donosi svjetlo koje obasjava ljudski život. U suvremenoj dezorijentiranosti i zbrci ideala i idola to je vrlo dragocjena stvar. Danas kada stojimo pred ozbiljnim i zahtjevnim pitanjima, presudnima za povijest čovjeka i svijeta, Kristovo je svjetlo odlična pomoć i putokaz. Kada ne znamo kamo i kako dalje u životu, kada ne znamo kako ispravno odabrati, u svjetlu Kristova života smijemo potražiti smjer i pravila.

Kršćanska odgovornost ima u sebi nešto vrlo utješno i oslobađajuće. Prvo što apostoli čine na poziv Isusov jest: spremno ostavljaju sve (Lk 5,11). Početak odgovornosti jest zahvalno prepoznati i priznati da je Bog darežljivi Gospodar stvorenja i da njegov promisao seže daleko dublje i dalje negoli sam osobno kadar proniknuti.

Nasljedovanje Krista oslobađa od straha pred nepoznatim jer njegov je put poznat. On otvoreno govori o njemu. I o odbačenosti i o mučenju, i o uskrsnuću. Nasljedovanje Krista čuva nas od straha pred neizmjerno velikim poteškoćama. Svatko treba uzeti i nositi samo svoj vlastiti križ.

Nasljedovanje Krista oslobađa nas od preuzetnosti kojom si pripisujemo sile koje nemamo i želimo uzeti odgovornosti koje su nam prevelike. Čovjeka, koji prehrabro i prebrzo obećaje da će za Isusom kamo god on pošao, Učitelj zaustavlja (Lk 9,58). Oslobađa ga od pogrješne ambicije upozorenjem da je stalno na putovanju – još i više negoli praotac Jakov koji je ipak imao kamen za uzglavlje.

Isus jasno govori o tome da ne moramo biti veliki kao on. Treba ići za njim. Ne moramo i ne valja trčati ispred njega jer nije učenik veći od učitelja (Mt 10,24). Nije potrebno čak ni da idemo s njime u korak, odmah uz njega. Dovoljno je da idemo za njime. I sam će nam Otac nebeski dodijeliti čast koja nam pripada (Iv 12,26). Koliko nasljedovanje Krista oslobađa vidi se izvrsno na primjeru bogataša koji je od mladosti čuvao zapovijedi. Isus mu je ponudio da se i velika imetka odrekne (Mt 19,21). Mogao ga je nepovratno uložiti, odgovorno se pobrinuti za siromahe. Stekao bi nebesko blago koje ni moljac, ni rđa, ni kradljivac ne mogu ugroziti. Ne bi žalostan otišao, nego bi slobodna duha išao za Učiteljem.

Prvi učenici, ribari, hitro, u tili čas, ostavili su mreže i lađe, čak i oca. Ali ne zato da ih neodgovorno odbace i zanemare, ne zato da zapuste ribarenje. Tko se odrekne i ostavi, steći će mnogostruko, obećava Učitelj (Mt 19,29). U lađu će ga uzeti da se malo odmaknu od obale i da mu lađa bude govornica s koje će se obratiti mnoštvu. U lađi će Gospodin pokazati da je vlastan oluju smiriti. Iz lađe će Petar poći k njemu kada za noćnih sati bude k njima po vodi dolazio.

Nasljedovanje Krista oslobađa jer se učenik treba odreći sama sebe. Apostoli uče kako se na Isusa mogu osloniti jer je jači od bolesti i gladi. Pokazuje im da je moćniji od prirodnih sila. Učenici stječu povjerenje u njega jer ima vlast i nad zlodusima koji opsjedaju i muče čovjeka. Čak i nad smrću može Isus preuzeti odgovornost kada uskrisuje jedinca udovice iz Naina i prijatelja Lazara. Istinitost njegovih riječi da će dati život kao otkupninu apostoli već vide kada donosi ljudima oproštenje grijeha. Uz Isusa apostoli uče i iz iskustva vide da zapravo on sam preuzima odgovornost za njih. Nazvat će ih prijateljima. I takav je postupak plodan.

Nakon Isusova uskrsnuća Petar je ribar (Iv 21). Baš kao i na početku. Ali promjena je očita. On sada vodi, ide ribariti na Genezaretskome jezeru, a ostali idu s njim. Mučna noć nije donijela uspjeha. Praznih su ruku, umorni, iscrpljeni – frustrirani. Još jednom Isus preuzima odgovornost. Isus pripravlja doručak poput evanđeoskoga gospodara koji nagrađuje svojega slugu. Isus preuzima inicijativu i pretvara promašaj u pun pogodak. Na njegovu riječ ponovno bacaju mreže. Isus je sada odgovoran i njegova odgovornost donosi obilan plod: lovina je vrlo, vrlo obilna.

Isus će od Petra tražiti da položi račun. Triput Petar mora dati odgovor. Mora odgovarati za trostruko zatajenje. Isusu je odgovoran. Tako Petar postaje spreman preuzeti Učiteljevu zadaću. Isus je dobri pastir. Sada tu službu povjerava Petru: »Pasi ovce moje! Pasi jaganjce moje!« (Iv 21,16). Isus je dobar pastir zato što je do kraja upoznao, uzeo je na sebe sudbinu ovaca, sudbinu janjeta. Jaganjac je Božji. Kao janje na klanje odvedoše ga.

Petar je prošao školu vlastite slabosti i grijeha, i božanskoga oproštenja. Doživio je pomirenje s Isusom koji triput prihvaća njegovu potvrdu ljubavi. Sada je spreman preuzeti veliku odgovornost. Iskazano mu je povjerenje. Isus ga je učinio ribarom ljudi i pastirom duša. Ali Petar je dobro čuo svoj zadatak: Isusove ovce i njegove jaganjce treba pasti. Isusovo je stado i pred Isusom je za nj odgovoran.

Mt 16,21–27; Mk 8,27–35
22. nedjelja u liturgijskoj godini A
24. nedjelja u liturgijskoj godini B

Zahvala i radost

Gospodine, ti si nas stekao krvlju svojom, pošalji nam Duha Svetoga! Gospodine, smiluj se!

Pošalji nam Duha Svetoga i oprosti nam svaku našu pohlepu za imanjem i nemar u ljubavi prema bližnjemu! Kriste, smiluj se!

Gospodine, pošalji nam svojega Duha Svetoga koji će nas čuvati u tvojemu imenu da budemo jedno među sobom i s tobom! Gospodine, smiluj se!

Okupljamo se na zahvalno slavlje u ovomu vremenu kada molimo za darove Duha Svetoga, Duha koji – kako Pismo veli – postavlja nadglednike (Dj 20,28) da dobrohotno i zagovornički bdiju nad Božjim narodom. Sa sv. Pavlom gledamo na dug niz dana i godina koje su nam darovane. Vrijeme je za poniznu međubilancu. U naše doba ne samo u crkvenoj duhovnosti, nego i u menadžmentu i biznisu, poznato je kako je dubok, smiren i zahvalan pogled unatrag najbolje sredstvo da ustanovimo i potvrdimo tko smo i gdje se nalazimo. A to je opet najbolji orijentir koji nam kaže što i kako dalje!

Crkva u Hrvatskoj više je puta u zadnjim desetljećima iskusila pohod Svetoga Oca pa nam je zbog toga bliža Isusova molitva iz Evanđelja. Gospodin moli za nas kao što je u naše dane njegov namjesnik molio za nas i s nama. U riječima svoje molitve Isus nam daje pristup u povlašten i dirljiv prostor njegova odnosa prema Ocu.

Euharistija je molitva. To je ponajprije naša molitva kajanja i obraćenja. Molimo za oproštenje ako smo hlepili za srebrom ili ruhom (Dj 20,33), i ako se nismo zauzimali za nemoćne (Dj 20,35), i ako nismo čuvali one koje nam je Bog dao (Iv 17,12).

Euharistija je zahvalna molitva. Zahvaljujemo na veliku daru što nas je Krist, kako sam veli, čuvao u imenu Očevu, štitio nas je da ne propadnemo (Iv 17,12). Sada moli Oca da nas čuva u svojem imenu i da nas očuva od Zloga (Iv 17,11.15). Zahvaljujemo što smo od Oca darovani Isusu (Iv 17,12). Zahvaljujemo što dolazi drugi Zaštitnik i Branitelj, poput Isusa, koji će nas posvetiti u istini (Iv 17,17).

Živjeti u svijetu, a ne biti od svijeta po sebi je čudan zadatak koji može biti isprazan i puko glumatanje ili pak prezahtjevan. Ali i u tome poslanju Isus nam je učitelj. On je bio u svijetu, premda nije od svijeta (Iv 17,14.16). Po njemu se ravnamo. S njime smo zajedno u tomu neobičnu poslanju da budemo u svijetu, a nismo od svijeta.

Euharistija je zahvalno slavlje. Iskreno bih želio da u istoj mjeri osjetimo svu zahvalnost Božjega srca za sve što smo poduzeli i pretrpjeli. Božja je zahvala i nagrada u istoj krvi Kristovoj kojom smo stečeni. O, kako bih volio da do u dno vlastite duše osjetimo Gospodinovu očinsku hvalu i ljupko odobravanje za svaki korak koji smo učinili kao dobri pastiri u svojoj župi, u svojoj obitelji, na poslu…!

Hoćemo li naći dublje veze i bližega dodira između Pavlove misli i Ivanova Evanđelja negoli u današnjim čitanjima? Pavao u svojemu oproštajnom govoru traži od svojih da paze na povjereno im stado, da pasu Crkvu Božju i da bdiju, upozorava da vuci okrutni dolaze koji ne štede stada (Dj 20,29). Odmah nam se budi sjećanje na Isusa koji poznaje svoje ovce i polaže život za njih (Iv 10). Odmah nam dolazi na pamet nalog svetomu Petru da pase jaganjce (Iv 21).

Euharistija je molitva. Redovito u duhovnosti ističemo da ne valja moljakati i moliti samo kada nam nešto treba. Ipak, mudri sv. Ignacije poučava da na početku svake duhovne vježbe jasno kažem Bogu i sebi za što molim. Ugledajmo se na Gospodina Isusa i danas neka to bude to radost!

Ako po naravi kao bića težimo za tim da budemo sretni, eto nam danas orijentir i odgovor: to je radost o kojoj Isus govori u svojoj molitvi (Iv 17,13). I ne samo to, nego i njegovo aktivno zauzimanje da dođemo do te radosti, i to u punini.

Ne samo, dakle, da je nama stalo do radosti i ne samo da je moguće doći do nje – nego još k tome Gospodin objavljuje da je i njemu stalo do toga da njegova – božanska – radost bude u nama. Upravo zato on i izgovara svoju molitvu, kaže.

Posvetio se za nas, veli (Iv 17,19). Posvetio se za nas u ovomu kruhu i vinu – u kruhu naših napora i snaga, u vinu naših čežnja i još neostvarenih želja – koje prinosimo na oltaru.

Dj 20,28–38; Iv 17,11–19
srijeda 7. vazmenoga tjedna