Sluga svoga gospodara (Lk 17,5-10)

Kome ili čemu mi služimo?! Tko je i kakav je moj gospodar? Ovako smo razmišljali o Isusovoj pouci apostolima o važnosti vjere u nedjelju, 6. listopada 2019. u našoj dragoj bazilici Srca Isusova (Palmotićeva 31, Zagreb). Ako želite poslušati, preuzeti:

Sluga svoga gospodara (MP3, 11,5MB; 12:23 min.)

Sluga svoga gospodara (nedjelja, 6. 10. 2019., Bazilika Srca Isusova)

Kome služim? Znamo, narod Božji u svojim počecima robovao je egipatskom Faraonu, prije nego su nakon Izlaska postali Božji sluge. Gospodin Isus sažeto veli: “Tko čini grijeh, rob je grijeha” (Iv 8,34). Vjerovati znači služiti ljubljenom Gospodaru – Spasitelju.

Tebi, majko moja, želim danas reći hvala jer si mi od prvoga dana davala svoje tijelo i krv dok bijah pod tvojim srcem. Na svojim si me grudima hranila, grijala me, umivala, tješila, dala mi da rastem. Znala si kojem Gospodaru služiš!

Tebi, oče moj, u Božje ime želim reći hvala jer si gradio čvrstu konstrukciju moje duše od malena. Zato danas mogu stati pred ovaj svijet i reći svoje “da” ili “ne”. Dobri moj oče, znao si tko je i kakav je Gospodar kojemu služiš!

Vama, dragi moji roditelji, želim posebno zahvaliti što ste njegovali najvažniji sloj mojega bića – milosni dar vjere. Njegovali ste ono zdravo znanje koje mogu kao čovjek imati o Božjoj dobroti, milosrđu i svetosti. Niste me u tom najvažnijem dijelu mojega života zlostavljali dok bijah dijete. Niste mi zapriječili put da – onako kako je meni kao čovjeku dano – napredujem u poznavanju Boga, u prihvaćanju Evanđelja. Znali ste, dragi roditelji, kojem i kakvom Gospodaru služite!

Tebi, cijenjeni profesore, profesorice, učitelju, učiteljice, danas zajedno s Kristom Učiteljem, želim reći “Hvala!” jer ste gradili moj um i moje srce svojim znanjem, svojom strpljivošću, svojom vlastitom plemenitošću. Gradili ste veliku i lijepu zgradu koja ostaje za vječnost – iz dana u dana, iz godine u godinu. Znali ste kojem i kakvom Gospodaru služite!

Je li možda tako nekako mogao razmišljati i onaj umorni sluga kada je jednom, na kraju dana, i on smio sjesti za stol – onaj tamo za služinčad? Pred njim skroman obrok. Počinje blagovati da okrijepi svoje tijelo. Prisjeća se kako je već za rana ustao i krenuo na posao. Zlopatio se (usp. 2 Tim 1,8). Boja kože na njegovu licu odmah pokazuje da je to čovjek koji dobar dio svojega posla provodi vani, na otvorenom. Snažni mišići ne mogu sakriti one ožiljke koji ostaju na rukama – po šakama i podlakticama, po dlanovima i prstima – jednostavno zato što stalno radi s njima. Pamti on kako mu se znoj nakupljao i prijetio da će se kroz obrve probiti i oči mu zagušiti dok su pred njima bile tvrde brazde; trebalo je orati jednu po jednu. Snažna životinja pred njima, plug u njegovim rukama. Dobro on zna što je pobrinuti se za veliko stado kada su pred njim daleki pašnjaci. Treba onamo doći; treba svaku ovcu, svako janje, opet natrag dovesti – sačuvane, neozlijeđene. Znoj i prašina prekrili su njegovo tijelo za dana, a onda – znao je on – kad sav taj posao dovrši i vrati se kući, još mu je zadaća najprije se pobrinuti za samoga gospodara.

Sluga svoga gospodara pripasat će odijelo u kojem će služiti. Baš onako kako je Isus na Posljednjoj večeri skinuo svoju svečanu haljinu, uzeo ubrus i opasao se njime (Iv 13,4). Potom je krenuo od jednog do drugog učenika i prao im noge, a rekao im je poslije: “Da, ja jesam Učitelj i Gospodin. Pravo velite!” (Iv 13,13). Isus je znao da je sluga onoga pravoga Gospodara.

Učenici u dobro znanom odlomku iz Evanđelja traže nadopunu za svoju vlastitu vjeru. “Nadodaj nam još” (Lk 17,5) kažu oni, služeći se istom onom riječi s kojom Gospodin Isus upozorava: “Ako Kraljevstvo Božje najprije tražite, sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6,33). “Nadodavanje” oni za svoju vjeru traže jer su vrlo svjesni kako već starozavjetni prorok opisuje: Neće biti dosta samo svojim rukama raditi, ili – ne daj Bože – služiti se uporno nekim spletkama u mraku i potaji. Neće biti dovoljno samo prikupljati financije. Pravednik od vjere živi (Hab 2,4)! Zato sveti Pavao, apostol, tumači svojem učeniku, pastiru i nasljedniku Timoteju: Raspiruj milosni dar (2 Tim 1,6)! Čuvaj lijepi poklad vjere – taj dragocjeni fond našeg vjerovanja (usp. 2 Tim 1,14)!

Na molbu učenika Gospodin Isus odgovara ponajprije tako da se mnogostruko njima obraća, ulazi u dijalog s njima. Njima govori: “Ako imate vjere, onda recite” (Lk 17,6)! Potom govori u jednoj slici, kao i mnogo puta, o gospodaru i o sluzi, pa pita: “Tko to od vas” (Lk 17,7)? S njima on razgovara. Samoga sebe kao Učitelj posvećuje njima. Napokon kaže: “Tako i vi – recite” (Lk 17,10)! Onda kada ste ispunili sve ono što vam je Otac nebeski naložio. Učinili ste sve one stvari koje ste po Božjoj zapovijedi bili dužni učiniti. Stvorili ste ih.

Gospodin Isus zapravo vrlo žestoko potvrđuje da su apostoli malovjerni. Vjera im nije ni kao sićušno zrno gorušice! Znamo da će Prvaku apostolu reći, onda kada je već počeo tonuti na jezeru: “Malovjerni! Posumnjao si!” (Mt 14,31). U isti mah Gospodin Isus upozorava kako vjera ima veliku i odlučujuću, presudnu ulogu. Potvrđuje silnu moć vjere.

Već kao djeca u maštanjima, potom u pričama i filmovima gledamo na tu zamišljenu mogućnosti da mi ljudi svojom riječju pomičemo predmete oko sebe. Kako bi to bilo lijepo da samo pomislim i zapovjedim pa da se onda preda mnom dogodi ono što hoću. Slično Gospodin kaže: “Recite riječ, ako imate vjere, i drvo će se presaditi” (Lk 17,6).

Upravo početkom listopada 2019. godine pod vodstvom Svetoga Oca, pape Franje, upriličena je izvanredna biskupska sinoda koja govori o očuvanju Božjega stvorenja, o ekologiji. Razmatra se napose stanje s amazonskim velešumama. U Amazoniji se izgleda najviše pokazuje kako s jedne strane govorimo o tome da valja štititi okoliš, a s druge strane podmuklim načinom uništavamo i spaljujemo samo zato da bismo se mi sada i ovdje zgrnuli novac, a uopće ne razmišljamo o drugima i o onima koji će doći.

Koja je poruka vrlo dobro znane evanđeoske slike s drvetom koje može čak i iz mora rasti? Vrlo je jednostavna! Gospodin Isus zacijelo hoće reći: onda kad mi ljudi sami ne možemo i ne znamo kako dalje, Bog – koji je Tvorac svemira, koji je Stvoritelj – naravno da ima vlast dati rješenje. Teolog će upozoriti: Nije nipošto neka velika stvar s jednim drvetom napraviti senzaciju koja će osvojiti reflektore i kamere, tako da se, primjerice, stablo iščupa nekim mađioničarskim trikom. O tome Gospodin ne govori, nego o onom bitnom obraćenju pri kojem se valja iščupati s korijenom, radikalno napustiti dosadašnje stanište, i presaditi se kao kad su apostoli ostavili sve da krenu za Isusom (Lk 5,11). Gospodin govori o onome što nije više samo od naravi. Drvo koje raste iz mora slika je onoga što je Božji milosni dar u Kraljevstvu Božjem, kao što je u prvom redu sam Gospodin Isus, vječni Sin Božji, došao na ovaj svijet kao čovjek začet po Duhu Svetom od Majke Djevice.

Najvažnije je ipak primijetiti ono što se u evanđeoskom jeziku stručno zove božanski, teološki pasiv. Kad Gospodin, naime, govori o tome da će učenik izreći naredbu: “Iščupaj se!”, onda se u Evanđelju nalazi onakav izričaj koji govori o Božjem djelovanju. Ta naredba zapravo je molba koja kaže: Neka te Otac nebeski iščupa! Neka Otac nebeski učini da sada rasteš ondje gdje on to hoće! Budi predmet Očeva djelovanja, glina u rukama božanskoga Lončara!

Pa to je ono što mi molimo kad kažemo: “Budi volja tvoja!” (Mt 6,10). Gospodin Isus govori o onoj vjeri pri kojoj je čovjek svoju volju toliko sljubio s Božjom voljom, svojom se voljom toliko sjedinio s njom, da više nema vlastitih sebičnih interesa i egoizma. Htijenje vjernika postaje posve zbliženo, privinulo se uz htijenje Oca nebeskoga, “koji hoće da se svi spase” (1 Tim 2,4). To je vjera ne po mojim grješnim kriterijima, nego po evanđeoskoj mjeri! Gospodin je započeo sa zahtjevom: “Vjerujte Evanđelju!” Vjerujte na temelju i u prostoru Evanđelja! Vjerujte onako kako to Kristovo Evanđelje kaže!

Kako ćemo shvatiti tešku priču, koja današnjemu uhu uopće ne odgovara, o robovanju, o sluzi (δοῦλος) koji se mora, nakon što je cijeli dan radio, ponajprije pobrinuti za svojega gospodara. Što je s ljudskima pravima, gdje ostade dostojanstvo svake ljudske osobe?

Može li nam nekakvu prvu pomoć pružiti Pavao, apostol, koji kaže ja sam sužanj, zatvorenik Kristov u okovima (δέσμιος 2 Tim 1,8)? U središtu svakako stoji “trajni lik Božji” – Gospodin Isus, koji je “uzeo lik sluge (δοῦλος Fil 2,7)”. Bit roba uzeo je Krist na sebe. On je orao njivu, njegovao žitna polja za žetvu. On je kao Dobri Pastir okupio i čuvao malo stado da bi se onda poslije duga dana u javnom djelovanju na Posljednjoj večer opasao i prao noge svojim učenicima (Iv 13,4s). On im kaže: “Uzmite, jedite (Mt 26,6)!” Njih će nahraniti. Sama sebe daje za hranu njihovim dušama. Sama sebe daje da naša vjera bude umnožena. I danas. 

27. nedjelja u crkvenoj godini C
Hab 1,2-3; 2,2-4; 2 Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

Vidi: Molitva beskorisnoga sluge

p. Niko Bilić, SJ

Bogataš i siromah (Lk 16,19-31)

Poslušajte, preuzmite: Bogataš i siromah Lazar (.mp3; 11,6MB; 12:43 min.)

Bogataš i siromah Lazar (nedjelja, 29. 9. 2019., Bazilika Srca Isusova, Palmotićeva 31)

Zagledajmo se danas zajedno u krilo Abrahamovo! Ondje, kad život prođe, više nema prijelaza na drugu stranu zbog duboka jaza. Čovječe, brini se za život, ne samo za sjajna jela i odijela!

Glavni dio Gospodinove poznate pouke počinje u času kad anđeli – ta vojska nebeska – odnose siromašnoga Lazara s ovoga svijeta (Lk 16,22). Umro je Lazar, kao što je umro i bogataš. Bogataša su pokopali u grob, prah se vratio zemlji iz koje je uzet. Umrli su, kao što će i Sin Božji pravom smrću za nas umrijeti. U evanđeoskoj priči ovdje počinje onaj daleko veći dio, od čak deset redaka (Lk 16,22-31), koji opisuju život poslije smrti, dok su samo tri koja govore o zemaljskom životu (r. 19-21).

Bogati bijahu dani. Ispunjeni. Sjaj u bogataševoj kući od jutra do mraka i duboko u noć. Simpatični, najnoviji ukrasi posvuda, i oni klasični najviše kategorije, prekrasno cvijeće iz egzotičnih krajeva. Svaka pora ispunjena bojom i mirisom. Dobro je on pazio da najbolja odijela, najskupocjenije “brendove” kupuje. Moderna, cijenjena, privlačna za oko, ugodna i meka za nošenje. Veselje (εὐφραίνω Lk 16,19) je bujalo u njegovoj duši dok se častio ukusnim, biranim jelima. Namirnice iz odabranog uzgoja, vrhunski proizvodi. Svjetiljke gore, slatka glazba zvoni. Užitak, dobra zabava. Eto, nađe se kofein, duhan i žestoki alkohol, pa i droge ima. Na raspolaganju lijekovi za svaku bol. Oko njega razdragani prijatelji, vazda sa smiješkom, ispoliran im obraz i dobro su raspoloženi. Poslovi se sklapaju, kreira se javno mnijenje, donose važne odluke, plasiraju novi produkti. Nek se vidi da im dobro ide i da njihov život ima smisla!

Zašto bi netko uopće gledao na bijednoga Lazara?! Za biznis beskoristan, u zabavi samo smeta. Sa svojim gnojnim, upaljenim ranama, oteklinama i povredama po cijelomu tijelu (Lk 16,20), nagrđuje ulaštenu sliku uspjeha i veselja. Skutrio se nedaleko od ulaza. Gleda na mrvice s bogatoga stola (usp. Lk 16,21) jer mu u trbuhu kruli od produžene gladi, bol tjeskobno steže utrobu. Psi dolaze, ližu. I o psu i o mrvicama s gospodareva stola (Mt 15,27) bit će riječi u Gospodinovu razgovoru s majkom Kanaankom, vjernicom i moliteljicom. Pogledaj još danas na svoga bližnjega, na svoga brata čovjeka u potrebi! – poziva naš papa Franjo, jer u tome je kršćanska vjera i život. Pomozi, koliko god možeš, prihvati svoga brata!

Jesu li se ovaj bogati čovjek i Lazar iz Evanđelja otprije znali, možda iz djetinjstva? Može biti da je bogataš sve imanje stekao što nasljedstvom, što neumornim radom, spretnim poslovanjem, dobrim vezama. Zašto se ne bi i od očinske kuće odvojio, izgradio svoj dvor? Na brojnim zabavama možda bi sa stilom umočio vršak kažiprsta desne ruke u konjak od nekoliko tisuća kuna i pred svima ga položio na svoj jezik da znalački oćuti bogat okus koji ga je ispunjao blaženstvom (usp. Lk 16,24). A Lazar je, moguće, sve izgubio u ratu, od zvjerskih agresora i pljačkaša kojima ništa nije sveto. Imanje mu ukrali i uništili, sve njegove mučili i ubili. Sam je jedva, izranjen, živu glavu izvukao i do danas se oporavio nije.

Gledamo li unatrag, sve u hipu prođe! Ode život. Ali tu je istom prava slika. Lazar, kojemu je Bog pomagao (hebr. ‘el ‘azar) jer smo ga mi ljudi ostavili, sada je poput malenoga sinka na krilu očevu. Na toplom i snažnom krilu očevu, u zagrljaju koji pruža milinu i sigurnost, raste duša djetetova. Slično kao što je Isus nakon krštenja i na brdu preobraženja čuo da je ljubljeni Sin Očev (usp. Mk 1,11; 9,7). Mjesto je to spokoja na kojem se sve smiruje. Utjeha stiže i prelijeva se cijelim bićem.

A onaj drugi čovjek, bogataš, toliko se posvetio odijelu i veselju da ni imena nema, uopće nije gledao tko je. Sada sa svom silinom primjećuje da je u paklenim mukama. Oči mu više nisu zabljesnute sjajem iza njegovih zatvorenih vratiju pa tek sada on vidi Abrahama i kako je daleko od njega. Ipak, naziva ga ocem. “Oče Abrahame” veli dvaput (Lk 16,24.29), onda treći put ponavlja “Oče!” (r. 27). Tek ovdje, u podzemnom  svijetu mrtvih, on započinje razgovor s praocem vjere. Tek sada gleda na izvor od kojeg potječe. Nije imao vremena dok se sav bavio poslovanjem, sklapanjem profitabilnih veza i dobrim provodom. Sada tek misli i na svoju braću i na njihovu sudbinu (Lk 16,28). Sada tek iznosi svoje molbe, ali gotovo je. Prijelaza nema (Lk 16,26). Smrtni čas donosi konačan sud i nema povratka. Jaz je nepremostiv.

Pa i sada, unatoč svemu proteklom vrhunskom svladavanju konkurencije i neograničenom probitku, ne ide li taj čovjek  ukrivo? Umjesto da se Bogu obrati, on Abrahamu upravlja svoju molitvu za smilovanjem (ἐλέησον Lk 16,24). Poznaje on očito Lazara kad mu ime točno navodi (2x “Pošalji Lazara!” Lk 16,24.27). Zna on potanko tko je to. Međutim, još uvijek u tom srcu vlada njegov nemilosrdni stil. Lazar neka radi za njega, neka ga služi (Lk 16,24), neka bude glasnik njegovima (r. 27). Kako iskoristiti bližnjega za svoje projekte i potrebe, samo za mene i moje!?

Gospodin Isus, dobri Učitelj, upućuje ovu prodornu pouku farizejima (“njima” usp. Lk 16,15) srebroljupcima koji su mu se rugali (r. 14). Evo, i za njih ima dobrohotnu ponudu! Ona je doduše prijeko upozorenje, ali apelira na njihovu pamet dok nije kasno. Pritom je baš bio istaknuo Zakon i Proroke koji su tu do Ivana Krstitelja (Lk 16,16) i farizejima su sveti, autoritet na koji se oslanjaju. Božja je to Riječ iz koje nijedan potezić neće propasti (r. 17).

Dobri starac Abraham, koji je s početaka Pisma došao, evo, u središte Evanđelje, i sebičnom bogatašu toplo govori: “Sinko”. Njemu tumači koliko vrijedi poslušati Sveto pismo jer u pitanju je vječna sudbina (Lk 16,29). Obrazlaže: uskrsnuće će uvjeriti one koji već slušaju Mojsija i Proroke (r. 31).

Zato se mi, koji s poštovanjem prihvaćamo Mojsijev Zakon, Proroke i sav Stari zavjet, okupljamo da proslavimo Onoga koji je doista ustao od mrtvih. Njega slavimo, njemu se molimo. On je radi nas i radi našega spasenja siromahom postao, cijelo mu tijelo bje u bolnim čirevima od biča i trnja, dok smo ga mi – grijesima bogati – svojim egoizmom razapinjali na drvo križa. Njegovu žrtvu prikazujemo Ocu koji ga je uskrisio. Ponizno molimo neka vječno sjaji Isusov križ i tješi nas već danas na euharistijskoj gozbi. Gostimo se, a sam Gospodin, bogat milosrđem, naš je domaćin. Vjerom praoca Abrahama odjenimo se u skupocjene – najugodnije i prekrasnoga izgleda – bijele haljine koje nam Gospodin dariva, jer ih je svojom krvlju umio.

26. nedjelja u crkvenoj godini C

Molitva sa siromahom Lazarom

p. Niko Bilić

Za život (audio)

Marijanska procesija za život u Zagrebu, 25. 9. 2019., Bazilika Srca Isusova – foto: Laudato.hr

Ovako smo u srijedu, 25. rujna 2019., na svečanoj svetoj misi za život u Bazilici presvetog Srca Isusa nakon Marijanske procesije, razmišljali zašto – na temelju Božje riječi – Kristovi vjerni vole malene, vrhunski paze na ljudski život od početka.

Želite li poslušati, ponoviti, prisjetiti se? (Poslušajte, preuzmite!):

Zašto kršćani ljube djecu? .mp3; 11,3MB; 12:25 min.

Zašto kršćani ljube djecu – od početka?

Kristova ekonomija

Nepošteni upravitelj u Lk 16,1-13

Upravitelj – gospodari, ne robuje stvarima, zna da su dobra za čovjeka i da su ljudi važniji, ima na pameti da će ovo proći i da ga čekaju vječni šatori. Odgovara za svoj princip upravljanja.

Što je Kristova ekonomija? Vječna Božje Riječ utjelovila se. “Jedan posrednik između Boga i ljudi” (1 Tim 2,5) sišao je među nas. Svjetlo istinsko došlo je u ovaj naš svijet u kojemu lako možemo vidjeti da “varamo krivim mjerama” (Am 8,5). Smanjujemo kakvoću i količinu, a povećavamo cijenu. Uvozne jabuke od prošle godine nudimo kao svježe i domaće – jeftino, a svojega uzgajivača ostavljamo kratkih rukava. Trgujemo. Kupujemo ljude za “fotelje”… Čovjek, grijehu odan, odavno već prodaje “rog za svijeću”. Ali baš takvom svojem narodu Bog već u Amosovo doba po proroku progovara (“vi” Am 8,4).

Upravitelj gospodareva doma

U Evanđelju riječi Isusa Učitelja ovaj put nisu upućene farizejima i pismoznancima, ni carinicima i grješnicima (usp. Lk 15). Isus govori svojim učenicima (Lk 16,1); sinove svjetla poučava (usp. 16,8). Stavlja pred njih onaj važan čas kad će ovaj svijet uminuti, kad će nepoštena bogatstva nestati (Lk 16,9). Čas dolazi kad upravitelj mora položiti račun, iznijeti svoj princip upravljanja, čime se je ravnao, kako i zašto postupao. Već sada odjekuje ključna poruka: “Ne možeš više biti upravitelj!” (Lk 16,2)

Znamo mi dobro kakav je to svijet u kojem duh optužbe olako iskače. Ocrnjujemo i napadamo. Blatimo bez odgode i sustezanja. Doduše zao je glas o evanđeoskom upravitelju točan. Zaista, evo, gospodarevo imanje rasipa. Oduzima, pljačka 50% odnosno 20% – od 100 mjera ulja 50, od 100 mjera pšenice 20.

Jedan ekonom u središtu je Isusove pouke. Poput starozavjetnoga Josipa Egipatskoga. Gospodar mu je povjerio svoj dom, sve svoje dao mu je u ruke. Josip je u ono doba bio nepravedno optužen, da bi potom postao vrsni upravitelj cijeloga Egipta i osnivač egipatske ekonomije.

U primjeru Isusa Učitelja možemo doista prepoznati dobre osobine. Unatoč optužbama, upravitelj ostaje priseban. Realno gleda na svoje fizičke i psihičke sile: Ne može kopati, stidi se prositi (Lk 16,3). Neki je oblik milosrđa, premda nepošten, kad ljudima smanjuje dugove, olakšava im. Svakako ovaj upravitelj zna učiniti ono najvažnije. Stvara prijatelje. Nalazi ljude na koje se može osloniti, koji će ga primiti u svoj dom kad više ne bude imao gospodarev dom na raspolaganju. “Tko će me primiti” – razmišlja upravitelj (usp. Lk 16,4). “Primit će vas u vječne šatore” – upozorava Učitelj Isus (Lk 16,9).

Evanđeoska ekologija

Tako jednostavno: imanje i dobra mogu biti u službi međuljudskih odnosa. Papa Franjo ističe radosnu vijest današnjega evanđelja: Dobra ovoga svijeta možemo upotrijebiti za ljubav prema bližnjemu. Smisao im je da s njima gradimo Kristovo kraljevstvo u kojem vrijedi i izvršava se ona nova zapovijed, Isusova baština, tri put ponovljena: “Ljubite kao što sam ja ljubio! Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15,9.12).

Sam gospodar u Isusovoj pouci hvali upraviteljevu dovitljivost i pronicavost, njegov spretan um. Upravitelj gospodari stvarima, ne robuje im. Zna ih upotrijebiti za svrhu koju želi postići Svjestan je da su dobra u službi čovjeka. Ljudi su važniji od novca. Papa Franjo u svojem naučavanju izvrsno razotkriva kako je za očuvanje okoliša, za ekologiju i spašavanje klime, presudan naš odnos prema bližnjemu, napose prema siromasima, daleko više negoli naš odnos prema kamenju, bilju i životinjama. U našem svijetu koji stalno računa kako povisiti gospodarski rast, natječe se kako povećati profit, ipak već dugo valjan menadžment dobro zna kako su ljudi i međuljudski odnosi najvažniji. Daleko više znače od svih financija i novčane matematike.

Čovjek – upravitelj Božjih dobara

Ono što evanđeoskoga upravitelja pokreće u akciju jest svijest o gospodarevoj najavi: “Nećeš više biti upravitelj”. Od početka Sveto pismo gleda na čovjeka kojemu je povjereno gospodarenje. Što je na prvoj stranici “gospodar”, to na drugoj stranici Pisma razjašnjava znana slika: čovjek će obrađivati i čuvati vrt Gospodnji. Treba dobro gospodariti. Upravitelj je Božjih dobara koji ima na pameti da mu je zemaljski život izmjeren. U Božjoj je ruci. Pred ulazom u vječne šatore oduzet će nam se sva uprava. Što je bilo, bilo je.

Dubinska je ipak razlika između nepoštena upravitelj koji želi spasiti sebe i Boga “koji hoće da sve svi spase” kako ističe Apostol (1 Tim 2,4). Bog želi da svi dođu do spoznanja Svjetla istinskog koje je došlo na svijet, da budu sinovi svjetla. Pred Bogom koji “dovijeka neće zaboraviti nijednoga našeg djela” (usp. Am 8,7) vjernost u sitnicama dovodi do presudnoga uspjeha. Gospodin Isus to zacijelo najbolje pokazuje kad svojim učenicima kod Posljednje večere ponizno pere noge. Možemo mi doći do onoga istinskoga bogatstva koje iz dna duše priželjkujemo. Možemo doći do one autentičnosti u kojoj imam baš ono moje, što mi Bog daje. Jedino to donosi mi punu radost i slobodu.

Gospodin se svojom poukom brine za nas. Nudi nam slobodu od bolne podijeljenosti srca i rastrgane duše. Zaista, ne možemo i jedno i drugo jer to je bolna duhovna šizofrenija. Gospodin stavlja izbor pred nas: S kime ćeš se sljubiti, s kunama i milijunima ili s Bogom svojim? Uz koga ćeš prionuti, uza što se privinuti? Služiti Bogu – jedina je prava sloboda, jedini on ne tlači, ne iskorištava.

Molitvena ekonomija

Evanđeoski nepošteni upravitelj odmah je krenuo u odlučnu kampanju da pridobije ljude za sebe. Apostol nas poziva. Započnimo i predkampanju i kampanju molitve: Prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice – na svakom mjestu, posebice za one koji su na vlasti (1 Tim 2,1s.8). Pred oltarom Gospodinovim najbolje je mjesto jer ovdje se klanjamo predivnoj tajni. Što je Kristova ekonomija? Sam Gospodin nije prepolovio, niti tek za petinu umanjio, nego je svojom žrtvom posvema izbrisao našu zadužnicu pred Bogom. Prihvatio je naš princip trgovanja, dopustio da bude prodan za 30 srebrnika. “Samoga sebe dao je kao otkup”. Krvlju svojom poništio je zadužnicu u cijelosti, “uklonio ju je pribivši je na križ” (Kol 2,14). To je osnovica naše molitve, to je princip našeg upravljanja, to je razlog našeg slavlja.

(25. nedjelja u crkvenoj godini C), 22. 9. 2019.

p. Niko Bilić, SJ

Možeš li biti Isusov učenik?

Na 23. nedjelju u crkvenoj godini C

U poznatom evanđeoskom odlomku Lk 14,25-33 Isus govori o onoj posebnoj sposobnosti koja se traži da bi netko mogao biti njegov učenik

Sveti su trenutci mira oko euharistijskoga stola u kojima možemo sjesti i proračunati čime to gradimo veliku zgradu svojega života. Pred Gospodinovim srcem pravi je čas da sjednemo i dobro promislimo kakve to neprijateljske vojske stare zmije, oca laži hrle da napadanu, optuže, zbune i razore. Čime se obraniti?

Velika je pomoć što idemo na hodočašće svojoj Majci u Mariju Bistricu, koja nas sve okuplja u veliku Isusovu obitelj kao braću i sestre. Kako bismo inače mogli suvislo govoriti i zdravo razumjeti gorko zahtjevne riječi Evanđelja koje traže mržnju: Mrzi oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život (usp. Lk 14,26). Majku Kristovu od početka, od njezina začeća, Bog je odabrao i posvetio, od grijeha je otkupljena tako da može graditi Božju kulu, oslobođena od stotine tisuća sotonskih napada. Uz nju pokušavamo shvatiti ovaj mučan trostruki proglas: “Ne možeš biti moj učenik” (usp. Lk 14, 26.27.33).

Zna Gospodin dobro kako smo to mi ljudi od početka krenuli u izgradnju babilonske kule (Post 11). Oholo smo si sami htjeli pribaviti ime, uzdići se na Božje mjesto. Zna Gospodin kako je taj projekt – nedovršen – nesretno, u nerazumljivu blebetanju završio. Zna Učitelj naš kako je to njegov narod u povijesti samouvjereno zborio: “Imamo Kovčeg Gospodnji” i kretao u neki svoj rat koji Bog nikad naredio nije. I narod bi bolno potučen. Zna Rabi iz Nazareta kako su sami sebe uzvisivali, oslanjajuć se na Božji grad Jeruzalem, pa se digoše na premoćna Nabukodnozora. Sve su izgubili (2 Kr 25; Jr 52): i grad i sveti hram, i kralja i domovinu. Prognani bijahu.

Kako shvatiti britak izazov o mržnji kad upravo Isus gradi cijelu svoju Crkvu kao veliku obitelj u kojoj su mu brat, sestra, majka – svi koji vrše volju Božju (Mk 3,35)? Sam Gospodin vrhovnu i završnu zapovijed daje: “Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15.12,17). Pa što je sad to? Kakav to uvjet postavlja pred silno mnoštvo koje ga želi slijediti!?

Mi smo danas, hvala Bogu, navikli i shvaćamo što znači križ. Ali kako Isusovi prvi učenici slušaju izazovnu riječ o nekom svojem stupu koji valja uprtiti? Nismo li do danas dobro svjesni kako se uz dobar novac sve može postići, pa kako se ovo treba shvatiti? Gospodin kao treći uvjet da bi netko bio sposoban biti njegovim učenikom traži da se čovjek odrekne i odbaci svekoliko svoje imanje.

Zacijelo je prva pomoć u razumijevanju Kristovih riječi uočiti kako je Gospodin na svojem putu u Jeruzalem gdje će sam ponijeti svoj križ do Kalvarije – odbačen, proklet. Kad vidi kampanju koja se za njim stvara, ne želi on ljude zavoditi i lažno privuči, nego postavlja jasne granice, upozorava kako stvari stoje.

Govori li Gospodin o onoj bolesnoj navezanosti i nesamostalnosti kojom u obitelji sve očekujem na gotovo od tate i mame; prepuštam sav posao ženi ili mužu; zlobno, korumpirano teret svaljujem na rođenoga brata, na sestru, pa i za mnogo godina? Što li je za Mariju, Djevicu, zaručnicu, značilo Josipovo bolno smišljanje da je u potaji otpusti (Mt 1,19)? Kad Gospodin traži kidanje obiteljskih sveza, može imati pred očima ono mafijaško spletkarenje koje počiva na krvnim vezama, u potaji, iza kulisa, osvaja, ubija; tajnim vezama nepravedno postiže tajne ciljeve, mračnjački vlada. Od toga se doista i mi želimo radikalno osloboditi. Uostalom, tko od nas nije osjetio da nam i najbliži u obitelji može opako – kako velimo – “ići na živce”, i bolno nas povrijediti!?

Koja je radosna vijest ovoga Evanđelja? Želiš li biti Isusov učenik, smiješ samoga sebe i sve svoje do te mjere predati u njegove ruke da novim očima vidiš kolik su dar mama i tata kad ti u Božje ime darovaše život. Prepoznat ćeš kolik je to Božji dar imati supruga, suprugu, na svojemu putu, koji je s tobom i u dobru i u zlu. Vidiš kako se u tvojem bratu i u tvojoj sestri skriva sam Isus, njegovo srce ondje za te kuca. Štoviše i onoga koji je poput roba pritisnut, prezren, prihvaćaš kao svoje dijete, kao brata ljubljenoga (Flm 10.16).

Sposobnost je Isusova učenika graditi kulu koja zaista ima vrh do neba, do Božje ljubavi. Ne gradimo je svojim ciglama, jer sve svoje materijalno i duhovne imanje, sve svoje novčane, intelektualne i emocionalne talente stavljamo u Božje ruke. Ostavili smo sve, kao apostoli kad ih je od lađa – prema opisu istoga ovog Lukina evanđelja – Gospodin odveo (Lk 5,11).

U blagoslovljenom smo, zaštićenom primirju, pred daleko nadmoćnom đavolskom vojskom jer nam je Gospodinov štit obrana, jer nam je kruh s neba snaga. Sada vidimo od čega je sastavljen križ naš svagdašnji koji nosimo jer ga je Isus svojom krvlju posvetio. Križ ti je blagoslov jer ne juriš bezglavo nekom svojom autocestom, ne lutaš svojim stranputicama, nego za Učiteljem hodiš. Ispred tebe je. Za euharistijskim, gozbenim stolom ljubazno zove: “Sjednite, izračunajte, promislite!” “Uzmite! Jedite!”

Čitanja: Mudr 9,13-18b; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

Na Malu Gospu, 8. rujna 2019.

p. Niko Bilić, SJ

Duh Sveti u Bibliji (audio)

Na početku školske i akademske godine s našim školarcima, gimnazijalcima studentima zazovimo silu Duha Božjega!
Što to Sveto pismo veli, tko je Duh Sveti? Ovako smo u subotu, 7. rujna 2019., razgovarali. Ako želite poslušati, preuzeti:

Molitva: Pošalji Duha svojega (.mp3; 3,38MB; 3:41min.)

Tematska molitva: Pošalji Duha svojega

Pošalji Duha svojega

Razgovor: Duh Sveti u Bibliji (.mp3; 29,8MB; 32:34min.)

voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
tehnička urednica, redateljica, ton-majstorica: Ivka Malkoč Bastašić
Hvala, http://radiomarija.hr

Kršćanska radost (audio)

Koji su to temelji kršćanske radosti? Na čemu se zasniva ona Radost Evanđelja koju papa Franjo stavlja kao počelo cjelokupne svoje papinske službe? Otkrijmo sa Žalosnom Gospom sućut i ganuće što ispunjaju Božje Srce!

24. nedjelja u crkvenoj godini C: Izl 32,7-11.13-14; 1 Tim 1,12-17; Lk 15,1-32

Ovako je to bilo u nedjelju, 15. rujna 2019. u Bazilici Srca Isusova pod misom u 11 sati:

Poslušajte (preuzmite)! Kršćanska radost, radost obraćenja (.mp3; 12MB; 13:05min.)

Kršćanska radost, radost obraćenja (audio)