Sukob Ezava i Jakova

Jacob-and-Esau-1878Ezav i Jakov, premda su začeti na molitvu oca Izaka (Post 25,21) od početka su u sukobu. Tuku se već u majčinoj utrobi (r. 22). Otpočetka su međusobno podijeljeni kao dva različita naroda (r. 23). I kod rođenja Jakov drži prvorođenoga brata Ezava za petu kao da ga želi spriječiti da bude prvi. Iako su blizanci, mladost će provesti u bitci za prvo mjesto, tko je stariji.

Podjela je utvrđena razlikom zanimanja i načina života. Jedan je lovac, provodi vrijeme u prirodi, drugi je kućni čovjek. Razdijeljenost je pojačana rastrganom roditeljskom ljubavi. Otac Izak kao pravi muškarac daje se voditi jelom i trbuhom. Voli divljač pa mu je draži Ezav. Majka Rebeka, koja će odigrati vrlo nezgodnu ulogu, nekako po naravi stvari voli Jakova (r. 27) koji je tu, prisutan uz nju, u šatoru, i zna kuhati povrće (25,29).

Lukavi hvatač pete svoj odnos prema bratu želi urediti trgovinom (25,31). Još traži i prisegu prije negoli će gladnoga brata nahraniti (Post 25,33). Svakako, Biblija će i Ezava u toj kupoprodaji nemalo osuditi. Prezreo je svoje dostojanstvo i obveze kao prvorođenac (25,34). Poslanica Hebrejima vidjet će u Ezavu bezbožnika koji je za malo hrane prodao svoje obiteljsko pravo (Hebr 12,16). Smijemo primijetiti kako Ezav slijedi svoga oca te mu želja za jelom vrlo visoko kotira.

U gruboj i izravnoj prijevari, kad Jakov pred ocem, i uz višestruke sumnje i provjere, ustrajno glumi brata Ezava, on je uvelike pod diktatom majke. Ona je informantica i savjetnica. Ali to ga ne ispričava uzmemo li u obzir njegovu besprigovornu spremnost na prijevaru, pri punoj svijesti i unatoč bojazni, i njegovo prijašnje lukavstvo. Zapravo na temelju obavljene trgovine njemu i onako već pripada pravo prvoga blagoslova pa prijevara ne bi ni bila potrebna da se Ezav toga držao i da je među braćom vladalo povjerenje umjesto trgovanja i lukavštine.

Jakov je svjestan razlike između njega i brata i otvoreno govori o strahu da sve pođe u krivo pa da umjesto blagoslova zaradi prokletstvo, ali pripravno se daje na igrokaz i dvaput će pred vlastitim ocem zatajiti svoj identitet (27,19.24), u oči će mu lagati. Čak će za svoje laži i ime Božje svetogrdno upotrijebiti (27,20). Svojim postupkom Jakov izaziva užas u oca (27,33) i ogorčen jauk (r. 34) i plač (r. 28) brata Ezava.

Ezav brata pred ocem otvoreno optužuje za dvostruku prijevaru (r. 36) (tumačeći očito kako i prijašnju trgovinu gleda kao prijevaru). Zbog ukradenoga blagoslova Ezav postaje neprijatelj i u srcu već nosi Kajinovski plan da ubije brata.

I opet će majka biti posrednica koja upozorava Jakova na opasnost i organizira njegovo udaljavanje s odgovarajućim i uvjerljivim izgovorom. Iz njezinih riječi – i mi kao čitatelji i Jakov kao protagonist –­ znamo za Ezavov bijes i ljutnju na brata (Post 27,41). Njezina je misao da treba čekati dok on zaboravi što mu je Jakov učinio (r. 45). Stvari će se naravno drukčije odvijati.

Jakov će proći pravi put čišćenja. I to upravo kod prepredena majčina brata koji odmah uviđa da im pred sobom jednoga koji je građen kao on, od njegova mesa i njegovih kostiju (29,14).
Kao što je sam prevario brata tako će biti prevaren sa sestrama, Leom i Rahelom; kao što je sam trgovao pravom prvorodstva i iskoristio trenutak slabosti tako da ucjeni i praktički prevari, tako će Laban trgovati Jakovljevom plaćom i više put će varati nećaka da se obogati na njegov račun.

Premda je prošlo puno vremena, premda je Jakov sam postao otac obitelji i imućan gospodar, premda je ozbiljno započeo svoj duhovni put s Bogom, i premda je u miru dovršio napete i konfliktne veze s ujakom, izvorna nevolja nije sama od sebe prošla. Svađa s bratom, gruba prijevara i prijetnja, sukob s početka, tjeskobno stežu u dnu duše. Jakov šalje posrednike-glasnike u susret bratu Ezavu (32,4). Naziva ga svojim gospodarom (32,5.6), a sebe proglašava njegovim slugom (r. 5.19.21) Osjeća velik strah i tumači bratov dolazak u susret kao napad (32,7.8), sprema taktiku preživljavanja (r. 9).
Šalje novo izaslanstvo. To je prva slika koja prikazuje našu tipičinu politiku izmotavanja. Sprema Jakov silnu povorku poklona: prvo stado od 200 koza i 20 jaraca, pa zatim kao drugi dio povorke, na određenoj udaljenosti 200 ovaca i 20 ovnova, nakon toga 30 deva i njihovu mladunčad i tako redom: 40 krava i 10 bikova, pa 20 magaraca i 10 magarica. Povorka darova treba potkupiti bratovo lice, kupiti pomirenje, zapanjiti mu pogled, služi kao pijesak bačen u oči (Post 32,20).

Taktika je postupna. Iza svakoga poklonjena stada razmak i ondje sluga koji najavljuje da na kraju iza svih poklona dolazi sam Jakov (32,19.21). Ali nešto bitno drukčije bit će potrebno. Jakova unutarnja stiska dovodi do bitno drukčije akcije. Prije nego šalje povorku poklona Jakov moli. Prva je to velika molitva na njegovu životu putu. Dobra mu je molitvena metoda jer se prisjeća Božjih obećanja (32,10.13) kojima Bog ostaje vjeran. Pokazuje stanje svoje duše s obzirom na brata Ezava i traži pomoć na pravom mjestu: „Spasi me od ruke moga brata!“ govori on Bogu svome (32,12). Dragocjeno je što otvoreno priznaje: „bojim ga se“. Njegov je strah skrbnički i solidaran jer obuhvaća cijelu obitelj.

Kad je taktička povorka već krenula, kad je takoreći show počeo, kad je priredba započela, još će se dvije važne stvari zbiti prije nego Jakov bude pripravan stupiti pred bratovo lice.
Prvi korak Jakov poduzima na svoju inicijativu. Usred noći prebacuje sve svoje na drugu stranu rijeke, a on ostaje sam (32,25). To je važan trenutak na njegovu putu pročišćenja. Oslanjanje na moć, na posrednike, na imanje ostaje po strani. U samoći i ogoljelosti svoje duše čovjek vidi kako stvarno stvari stoje. Savjest može otvoreno reći svoj sud.

Druga stvar koja se zbiva čuvena je i dobro poznata. Nastaje ne toliko na Jakovljevu inicijativu nego zacijelo kao odgovor na njegovu molitvu. Cijele noći Jakov se bori s neznancem. To je borba izbliza, prsa o prsa, hrvanje. Jakovljeva je inicijativa da ne popušta dok ne dobije blagoslov (32,27) i tako pokazuje da onaj na prijevaru zadobiveni nema pune vrijednosti. Prije nego što primi blagoslov (r. 30) mora još nešto dovesti u red. Mora reći svoje pravo ime, priznati i potvrditi svoje „ja“ (28). On je Jakov. Nije on Ezav ili netko drugi. Sad je spreman primiti novu definiciju od Boga koja će nositi cijelu daljnju biblijsku povijest. Ime je program dan Jakovu. Izrael znači: Bog će se boriti. Bog će voditi tvoje bitke, Jakove.

Prvi plodovi tajanstvenoga susreta dragocjeni su. Sunce mu je ogranulo (32,32) kaže Sveto pismo, sunce koje je bilo zašlo kad je započeo svoj bijeg (28,11).
Jakov kreće u susret bratu. I sada hrabro staje na čelo obiteljske povorke, na predvodničko, najizloženiji mjesto.
Susret među braćom više je nego dirljiv. Ezav, usuprot Jakovljevu tumačenju i očekivanju napada, trči u susret, grli ga i ljubi – baš kao dobri otac iz pouke o rasipnom sinu. Obojica plaču.

Jakov sam svjedoči koliko je pomirenje duboko i koliki su mu razmjeri. Kaže bratu: „Vidio sam tvoje lice kao što se lice Božje gleda.“
A mi promatramo i zaključujemo. Strašno je to i utješno u isti mah. Užasno je primijetiti kako su zadnje riječi koje su si progovorili bile kod trgovanja tanjurom graha ili leće. To je zadnji u Bibliji zapisani razgovor. Sve ostalo jest preko posrednika i izdaleka.

A sada, nakon naglašenih gesta: nakon višestrukoga Jakovljeva klanjanja pred bratom, nakon zagrljaja i poljupca, nakon zajedničkoga plača i suza od ganuća, počinje razgovor.
Oni ne ostaju živjeti zajedno. Svatko ide svojim putom, Ezav je u Edomu, Jakov u Izraelu.
Ono što se traži, ono što je prijeko potrebno jest pomirenje. I na tom putu, prije nego će s bratom raščistiti račune, Jakov nakon iskrene molitve, uređuje račune s Bogom – ne bez napora i cjelovita angažmana duše i tijela.

(Iz “Obiteljski konflikti u biblijskoj povijesti”, FTI, 2011).

Gideon, borac

tissot_gideon_angel1197x900Opis Gideonova lika naći ćemo u Knjizi Sudaca od 6. do 8. poglavlja. Gideon je poseban. Gideon oznaku „sudac“ nema, a ključna riječ „izbaviti“ (hebr. ישׁע jaša) pojavljuje se osam puta u tekstu (6,14s.31.36s; 7,2.7; 8,22) i upozorava na bitnu funkciju svih sudaca koji zajednicu kao Božji poslanici izbavljaju iz nevolje. Gideon ne spada u one biblijske likove koji su postojani i uvijek na istoj duhovnoj visini, nego ima svoj unutarnji razvoj, obrate i preokrete. Zaključak njegova puta i dovršetak poslanja koje je imao izvršiti bit će vrlo dvoznačan.

Dublji teološki razlozi istaknuti su nastupom jednog proroka (נביא nabî’ Suci 6,8) – jedine osobe koja osim Debore u Knjizi sudaca nosi proročki naslov. Prorok, koji ostaje toliko povučen i posve predan služenju Riječi Božje da mu ni ime ne znamo, izravno prenosi poruku kojom Bog potvrđuje svoju pripadnost zajednici: „ja sam vaš Bog“ (6,10), ali jasno izriče i svoje predbacivanje i prosudbu: „rekao sam vam da ne štujete tuđih bogova, ali vi me niste poslušali“ (6,10).

Konkretna nevolja obično je ishodište i razlog Božjega poziva u Bibliji. Ovaj put to su Midjanci sa saveznicima Amalekom i sinovima istoka (6,3). Predstavljaju internacionalnu prijetnju. Izrabljivanje je gospodarsko i potpuno („ne ostavljaju ništa…“ 6,4). Potpunost se očituje i u zaokruženom broju od 7 godina (6,1). Amalek predstavlja općenitog neprijatelja i univerzalnu protivničku silu koju poznajemo iz boja Izraelova u pustinji kod kojeg Mojsije moli uzdignutih ruku. Potpuna ekonomska ovisnost koju ovdje opisuje Sveto pismo nije nam nepoznata u suvremenom svijetu.

Gideon se više puta susreće s Bogom. Prvi put Bog mu se objavljuje preko posrednika, svojega glasnika. Anđeo Jahvin dolazi pod hrast i ukazuje mu se (6,11s). Međutim, u onom času kad Gideon izražava svoje razočaranje i prigovor: „Gdje su sva ona čudesa!… Gospodin nas je ostavio!“ (6,13), Bog mu se izravno obraća i upućuje mu svoju riječ bez posrednika (v14). I ovdje se prepoznaje osobita Božja pedagogija i susretljivost. Biblijska riječ koja je ovdje upotrijebljena (hebr. glagol panâ) sugerira da mu je Bog okrenuo svoje lice.

Drugi susret s Bogom donosi Gideonu konkretan Božji nalog još iste noći (6,25s). Gideon svoje djelovanje započinje od teološke pozadine, od problema krivoboštva. Treba jasno vidjeti koga priznaju kao vrhunski autoritet, iz toga će slijediti gospodarska pravičnost i blagostanje.

Treći susret s Bogom jest osobit. Tek ovdje Gideon kreće u razrješavanje vanjske nevolje. Ovaj susret s Bogom sastoji se u tome da je Gideon – kako doslovno veli biblijski tekst – „odjeven“ Duhom Božjim (hebr. labaš KS „obuzet“, Šarić “dođe” 6,34). Učinak je očit. Prvi put izlazi u javnost, okuplja vlastiti rod (v34), pleme kojemu pripada (Manaše 6,35 usp. v15), i još tri druga plemena (Ašer, Zebulun, Naftali v35) kojemu će se naknadno pridružiti i četvrto, Efrajim (7,24). Gideon će još tri puta doživjeti izravan susret s Bogom.

Gideon dobiva više Božjih znakova za svoje poslanje. Ponajprije to su ljevanica i paljenica pod hrastom, druga dva su s runom, kad najprije samo vuna skuplja rosu (6,36–38), a potom samo vuna ostaje suha (6,29). Idući znak jest dvostruko smanjivanje Gideonove vojske. Najprije od 32.000 ostaje 10.000 (7,3), potom od 10.000 ostaje svega 300 Gideonovih vojnika (7,6).

I nakon posljednjeg znaka, a to je san o kojem se priča u midjanskom taboru (7,13s) Gideon reagira pred Bogom odano (7,15): klanja se, priznaje Božju moć koja daje pobjedu i koja će se djelatno očitovati tako da u neprijateljskom taboru nastane zbrka u kojoj protivnici jedan drugoga napadaju (7,22). To je poznati biblijski motiv rata Gospodnjeg. Bogu treba prepustiti svoju parnicu. Njegovo vodstvo treba prepoznati. Izrael se ne smije uzoholiti i držati da svojom silom dolazi do pobjede.

Gideonov razvojni put ispočetka je obilježen strahom. Prvi Božji nalog da ukloni krivovjerni, idolopoklonički oltar i prinese žrtvu pravom Bogu, Gideon izvršava po noći jer se bojao svoje obitelji i sugrađana (6,27). I poslije, kad bude trebao poći u izvidnicu i ušuljati se sve do pred neprijateljski tabor, osjećat će strah, pa će Bog s njime poslati pratioca da mu bude čuvar i osiguranje (7,10).

Bitan preokret nastaje kad čuje san protivnika (7,13s). U protivničkom taboru već unaprijed vlada strah. Savjest napadača i izrabljivača nemirna je. U pogači koju sanja on vidi Gideonov mač i osjeća jezu (7,14). Gideon prepoznaje Božje djelo jer se klanja i pred Bogom iskazuje štovanje (7,15). Razbijen je njegov strah. Sad on hrabro stupa na čelo četama i sebe stavlja kao uzor. Poziva: „Kako vidite da ja činim, tako i vi činite“ (7,17).

Unutarnja preobrazba očita je. Na početku otac čuva leđa sinu Gideonu i uspješno ga brani pred mnoštvom sumještana koji spremaju linč. Potom Gideona susrećemo kako šalje glasnike i okuplja Izraelova plemena. Vrhunac njegove spretnosti u vodstvu vidi se kad galantno, kao pravi političar, odbija žestoki prigovor Efrajimaca. Uvjerljiv mu je argument koji upozorava na njihovu važnu i vrijednu ulogu i primiruje ih (8,2).

Uspješnost i lukavost ujedno je dio problema u kojem se pokazuje Gideonov otpad od Božjega poslanja. Posljednja Božja poruka koju je Gideon saslušao bijaše da mu Bog predaje tabor midjanski (7,9), poslije je radio po svome. Osveta nad Sukotom i Penuelom (8,15–17) svakako prelazi Božji nalog da izbavi Izrael od Midjanaca. Na svoju ruku svog mladog prvorođenca želi učiniti krvnikom (8,20).

Izostanak savjetovanja s Bogom ima svoj vrhunac u idolopoklonstvu koje povlači cijelu zajednicu sa sobom (8,27b). Slično Aronu u pustinji Gideon skuplja zlato od naroda za pokretanje lažnog kulta (8,26). Otpad od vjere ima dalju i dublju posljedicu jer njegova obitelj biva uništena bratoubojstvom. Sin mu Abimelek ubija svoju braću (9,5).

Gideon je ispočetka ili uporno tražio znak, ili je poslušno izvršavao nalog Božji, a potom, u pola njegova životopisa, tu komunikaciju prestaje njegovati. Veliko nam je to upozorenje da valja ustrajno tražiti pravo nadahnuće od Boga. Sv. Ignacije, veliki učitelj zapadne duhovnosti, upozorava kako moramo mudro prepoznati kamo nas Duh Božji poziva. Samo ono što od njega dolazi i samo ono što smo u razgovoru s Bogom, u molitvi, rasvijetlili i potvrdili, doista se isplati poduzeti.

(8.11.2008., 27.05.09., 29.05.2009.) 3.12.2013.

vidi:
“Kamo to vodi?”, Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 26 (2008), 16-17 (.pdf)

Neuspjelo zvanje

dr. sc. N. Bilić SJ

 

Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15)

Snažan je doživljaj na životnomu putu praoca Jakova, oca Izraelovih plemena, koji Sveto pismo bilježi u manje poznatom, kratkom dokumentu gotovo neprocjenjiva značenja u Post 35,9–15. Jakov se vraća u svoje, dolazi na izvore, smirit će se i skrasiti nakon dugih lutanja. Kršćanska vjera dragocjen je povratak na izvorni nacrt čovjeka, otkriće i smirenje u milomu gnijezdu iz kojega ljudska duša potječe.

Objava Božja

Bog se praocu Jakovu ponovno objavljuje kad se vratio iz dugogodišnjega nadničarenja u tuđini. U Svetom pismu za to novo ukazanje stoji onaj isti opis kakav se nalazi primjerice kod Abrahama kad ga Bog pohađa u liku trojice stranaca-namjernika (Post 18,1; 35,9). Jakovu je dano na zamjetljiv način doživjeti Božju prisutnost. Vjera je milosni dar po kojemu je čovjek kadar pažljivo zamijećivati Božje djelovanje u svojemu životu.

Dragocjene stvari Bog Jakovu čini. Kada ga blagoslivlja, – sada, na povratku u kraj iz kojega je potekao, – time daje potvrdu za blagoslov koji je Jakov već dobio nakon čuvene cjelonoćne borbe (Post 32). Još jednom, evo, Gospodin pokazuje i utvrđuje da nema vrijednosti ono što je Jakov u početku pokušao steći spletkom, drsko obmanjujući vlastitoga oca (Post 27). Nije valjalo niti svojim snagama i bitkom nasilno osvajati blagoslov. Blagoslov je čisti dar Božji – zna sada Jakov.

Ponovno davanje imena slična je značaja. Gospodin odmah govori da je to Jakov (35,15). Ne mora Jakov, kao one noći, ponajprije reći kako mu je ime (32,28) da bi tako razotkrio, priznao i ispravio svoju bijednu smicalicu kojom je pred ocem Izakom nijekao vlastiti identitet, govoreći: “Ja sam Ezav” (27,19). To je pitanje razriješeno, pomirenje s Bogom i sa samim sobom došlo je i Gospodnji hodočasnik Jakov može doista primiti novo ime! “Izrael – jiśra’el piše u Bibliji i doslovce znači: “Borit će se Bog”, dajući jasnu poruku: Gospodin će voditi tvoje životne bitke, Jakove; Bog se zauzima za te i preuzima tvoju parnicu; ne moraš to ti svojim naopakim metodama činiti – trgovanjem, prijevarom, mišicama i prisilom.

Koliko smo puta već iskusili snagu vjere koja nam daje da prepoznamo istinu o sebi, ostavivši maske i iluzije. Vjera je blago Crkve po kojem svaki kršćanin prima ime od Boga. Otkrivamo sami sebe u punini – pa i svoje kajanja vrijedno izopačeno nadmetanje s bližnjima i žalosno opiranje Bogu. Jakov, koji je već kod rođenja brata Ezava konkurentski hvatao za petu, dobiva istinsku definiciju svojega života i svoje misije!

Noćna borba za blagoslov mogla je doduše ostaviti dvojbu o tome tko je tajanstveni neznanac – tajni “on” – na umjetninama redovito oslikan kao anđeo. Sada, međutim, u otvorenoj potvrdi novoga imena, sasvim je jasno da Bog sam Jakovu dodjeljuje novo ime koje će za cijelu povijest obilježiti Božji narod.

Velika bliskost s Bogom

Nov, dragocjen stupanj blizine Gospodin nudi Jakovu. Dok se bio borio u noći, sve do rastanka u zoru, ime njegova suparnika ostalo je tajno – neizgovoreno. Sada pak Bog, koji je potvrdio blagoslov i novo Jakovljevo ime, sam otkriva svoj identitet, takoreći “stavlja karte na stol” i otkriva se. Važan je i dirljiv čas kad se u komunikaciji obje strane otvaraju i izriču tko su. Jakovljeve su maske – na dugom putu pročišćenja – uklonjene. Gospodin sada i svoje ime više ne ostavlja pod velom tajne. On je “El Šadaj” – Bog svesilni i svemogući – pokazuje Gospodin svoju “osobnu iskaznicu” pred praocem Jakovom u čijem životu to ime ponajprije znači: Ja sam Gospodin koji ima moć tvoje stranputice i krive početke okrenuti na dobro.

Može suvremen čovjek svoj vjernički život započeti u čudnim okolnostima, može odrastati u vjerski teškoj obitelji ili doživjeti intenzivno obraćenje u nekom karizamtičkom zanosu, pridružiti se čak nekoj zajednici koja je na rubu sektaštva – ali Bog može stvari izvesti na dobro ako ponizno pred njim priznam istinu o sebi. Isus, Učitelj, veli “Istina će vas osloboditi”, a već je otkrio “Ja sam istina” – predusrećući zbunjeno Pilatovo pitanje.

Jakov – novi čovjek

Nije Jakov po povratku u domovinu samo dobio novo ime da tako poput Abrahama i Sare, poput Šimuna-Petra i čuvenoga Savla-Pavla nagovijesti kako vjera i život s Bogom znači primiti krštenje i krenuti iznova, radikalno ostavljajući “staroga čovjeka”. Bog Jakova stavlja u situaciju stvaranja s prvih stranica Biblije. Bog je, naime, dao ime svojim prvim stvorovima – danu i noći, nebu, zemlji i moru (Post 1,5.8.10); Bog ih je blagoslovio – ribe i ptice, čovjeka, sedmi dan (1,22.28; 2,31) – tako i čovjeka (usp. Post 5,2). Jakov stoji pred svojim Stvoriteljem koji ga iznova oblikuje.

Bog je Jakova konačno doveo do toga da bude spreman poslušati iskonsku Božju zapovijed čovjeku. “Budi plodan i rasti!” (Post 35,11) čuje patrijarh na povratku u svoju zemlju, baš kao što je to tek stvoren čovjek čuo (Post 1,28).

“Tko je u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17) zapisat će u Novom zavjetu sv. Pavao, primjenjujući tako općeprihvaćenu proročku misao o novom stvaraju. Jakov tako nešto doživljava na povratku u domovinu. Nov susret s Bogom više nije tek u snu, kao onaj prvi, nije to boj obavijen noćnom tminom. Gospodin se daje vidjeti svojemu odabraniku koji je očito pripravan na nov način pristupiti Božjoj objavi. U početku Jakov, bjegunac, dalekosežne riječi o potomstvu i o zemlji iz Post 28,13 kao da nije bio kadar čuti pa je u svom zavjetu gledao samo na sebe – tražio je kruha, ruha i siguran put (28,20). Sada Jakov na Gospodnje riječi o mnoštvu naroda, o kraljevima koji će poteći od njega (35,11) i o zemlji koju Bog daje u baštinu (r. 12) odgovara prinošenjem žrtve ljevanice (r. 14). Izražava tako pred Bogom svoj pristanak.

Primio je objavu imena El Šadaj koje je već njegovu djedu Abrahamu objavljeno (Post 17,1), koje i njegov otac Izak poznaje i pred njim izgovara (28,3). Sada žrtvenim prinosom kaže “Da!” Gospodinu koji spominje baštinu, danu Abrahamu i Izaku. Silan je to preokret, boljitak za Jakova i pomirenje s precima s kojima  je, varajući oca i zlorabeći pritom Božje ime (Post 27,20), raskinuo veze i krenuo na svoj odvojeni put. Jakov sada u punini priznaje Boga svojih otaca. Jasno najavljuje da je vjera s poštovanjem obilježen povratak dobroj tradiciji i cjelovito pristajanje uz sveti pradjedovski zavjet.

(14.11.12.; 3.12.13.)
dr. sc. Niko Bilić, SJ

Plodonosan zavjet majke Ane (1 Sam 1s)

Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu.

Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.

Textfeld: §	Psihosomatske tegobe  §	Ima suparnicu, neplodna, muž nije utjeha  §	Zavjet uronjen u molitvu  o	Dugačku 1,12.16  o	Tihu r. 13  o	Izlijeva dušu r.15  §	Prakticirana vjera; klanjanje 1,3.19.28  §	Dobro pogledaj poniženje 1,11 usp. Izl 3,7  o	Pogledao je neznatnost Lk 1,48  o	“Tvoja službenica” 3x 1,11  §	Plodovi:  o	Novo lice 1,18  o	Uslišanje: sjećanje 1,19, sin 20  o	Komunikacija  o	Samostalnost  o	Voditeljica zajednice  Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa (1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr. “osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8). Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.

Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).

Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost, prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana – svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).

Sadržajem Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio – dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje nevolje (ראה vidjeti 2x + עני poniženje 2 Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk 1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x “tvoja službenica” 1,11).

Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su. Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.

Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije. Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22) i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.

U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice. Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).

Ana ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje djece radi Boga.

Textfeld: §	Samuel uzvraćen 1,28  o	Bogu služi 2,11.18  o	Korekcija za Post 22  o	Ana donosi odjeću 2,19  o	Samuel raste 2,21.26  §	Plodovi:  o	Univerzalna moliteljica  §	Bog vlada krugom zemaljskim 2,8  §	Luk junaka se lomi 2,4  §	Bog izvodi iz grobne jame 2,6  o	Blagoslov za cijelu zajednicu 2,20  Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću (2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao, bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).

I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva. Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj, pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6). Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?

Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).

Niko Bilić, SJ

Iz “Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) – Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu” (24.09.2011.) vidi: Posvećeni život (ISSN 1846-7180), br 1 i 2 (29 i 30), god. 15, Zagreb 2011., str. 7–20.
usp. Ana, majka velikoga proroka * Anin zavjet

Jakovljev povratak u domovinu

Čitava ova Godina vjere darovana nam je da se vratimo u onaj zavičaj koji vjernim dušama pruža Drugi vatikanski sabor, otvoren prije 50, i veliki Katekizam Katoličke crkve, objavljen prije 20 godina. Takve je vrste doživljaj na životnomu putu praoca Jakova, oca Izraelovih plemena, koji Sveto pismo bilježi u manje poznatom, kratkom dokumentu gotovo neprocjenjiva značenja u Post 35,9–15. Jakov se vraća u svoje, dolazi na izvore, smirit će se i skrasiti nakon dugih lutanja. Kršćanska vjera dragocjen je povratak na izvorni nacrt čovjeka, otkriće i smirenje u milomu gnijezdu iz kojega ljudska duša potječe.

Objava Božja

Bog se praocu Jakovu ponovno objavljuje kad se vratio iz dugogodišnjega nadničarenja u tuđini. U Svetom pismu za to novo ukazanje stoji onaj isti opis kakav se nalazi primjerice kod Abrahama kad ga Bog pohađa u liku trojice stranaca-namjernika (Post 18,1; 35,9). Jakovu je dano na zamjetljiv način doživjeti Božju prisutnost. Vjera je milosni dar po kojemu je čovjek kadar pažljivo zamijećivati Božje djelovanje u svojemu životu.

Dragocjene stvari Bog Jakovu čini. Kada ga blagoslivlja, – sada, na povratku u kraj iz kojega je potekao, – time daje potvrdu za blagoslov koji je Jakov već dobio nakon čuvene cjelonoćne borbe (Post 32). Još jednom, evo, Gospodin pokazuje i utvrđuje da nema vrijednosti ono što je Jakov u početku pokušao steći spletkom, drsko obmanjujući vlastitoga oca (Post 27). Nije valjalo niti svojim snagama i bitkom nasilno osvajati blagoslov. Blagoslov je čisti dar Božji – zna sada Jakov.

Ponovno davanje imena slična je značaja. Gospodin odmah govori da je to Jakov (35,15). Ne mora Jakov, kao one noći, ponajprije reći kako mu je ime (32,28) da bi tako razotkrio, priznao i ispravio svoju bijednu smicalicu kojom je pred ocem Izakom nijekao vlastiti identitet, govoreći: “Ja sam Ezav” (27,19). To je pitanje razriješeno, pomirenje s Bogom i sa samim sobom došlo je i Gospodnji hodočasnik Jakov može doista primiti novo ime! “Izrael – jiśra’el piše u Bibliji i doslovce znači: “Borit će se Bog”, dajući jasnu poruku: Gospodin će voditi tvoje životne bitke, Jakove; Bog se zauzima za te i preuzima tvoju parnicu; ne moraš to ti svojim naopakim metodama činiti – trgovanjem, prijevarom, mišicama i prisilom.

Koliko smo puta već iskusili snagu vjere koja nam daje da prepoznamo istinu o sebi, ostavivši maske i iluzije. Vjera je blago Crkve po kojem svaki kršćanin prima ime od Boga. Otkrivamo sami sebe u punini – pa i svoje kajanja vrijedno izopačeno nadmetanje s bližnjima i žalosno opiranje Bogu. Jakov, koji je već kod rođenja brata Ezava konkurentski hvatao za petu, dobiva istinsku definiciju svojega života i svoje misije!

Noćna borba za blagoslov mogla je doduše ostaviti dvojbu o tome tko je tajanstveni neznanac – tajni “on” – na umjetninama redovito oslikan kao anđeo. Sada, međutim, u otvorenoj potvrdi novoga imena, sasvim je jasno da Bog sam Jakovu dodjeljuje novo ime koje će za cijelu povijest obilježiti Božji narod.

Velika bliskost s Bogom

Nov, dragocjen stupanj blizine Gospodin nudi Jakovu. Dok se bio borio u noći, sve do rastanka u zoru, ime njegova suparnika ostalo je tajno – neizgovoreno. Sada pak Bog, koji je potvrdio blagoslov i novo Jakovljevo ime, sam otkriva svoj identitet, takoreći “stavlja karte na stol” i otkriva se. Važan je i dirljiv čas kad se u komunikaciji obje strane otvaraju i izriču tko su. Jakovljeve su maske – na dugom putu pročišćenja – uklonjene. Gospodin sada i svoje ime više ne ostavlja pod velom tajne. On je “El Šadaj” – Bog svesilni i svemogući – pokazuje Gospodin svoju “osobnu iskaznicu” pred praocem Jakovom u čijem životu to ime ponajprije znači: Ja sam Gospodin koji ima moć tvoje stranputice i krive početke okrenuti na dobro.

Može suvremen čovjek svoj vjernički život započeti u čudnim okolnostima, može odrastati u vjerski teškoj obitelji ili doživjeti intenzivno obraćenje u nekom karizamtičkom zanosu, pridružiti se čak nekoj zajednici koja je na rubu sektaštva – ali Bog može stvari izvesti na dobro ako ponizno pred njim priznam istinu o sebi. Isus, Učitelj, veli “Istina će vas osloboditi”, a već je otkrio “Ja sam istina” – predusrećući zbunjeno Pilatovo pitanje.

Jakov – novi čovjek

Nije Jakov po povratku u domovinu samo dobio novo ime da tako poput Abrahama i Sare, poput Šimuna-Petra i čuvenoga Savla-Pavla nagovijesti kako vjera i život s Bogom znači primiti krštenje i krenuti iznova, radikalno ostavljajući “staroga čovjeka”. Bog Jakova stavlja u situaciju stvaranja s prvih stranica Biblije. Bog je, naime, dao ime svojim prvim stvorovima – danu i noći, nebu, zemlji i moru (Post 1,5.8.10); Bog ih je blagoslovio – ribe i ptice, čovjeka, sedmi dan (1,22.28; 2,31) – tako i čovjeka (usp. Post 5,2). Jakov stoji pred svojim Stvoriteljem koji ga iznova oblikuje.

Bog je Jakova konačno doveo do toga da bude spreman poslušati iskonsku Božju zapovijed čovjeku. “Budi plodan i rasti!” (Post 35,11) čuje patrijarh na povratku u svoju zemlju, baš kao što je to tek stvoren čovjek čuo (Post 1,28).

“Tko je u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17) zapisat će u Novom zavjetu sv. Pavao, primjenjujući tako općeprihvaćenu proročku misao o novom stvaraju. Jakov tako nešto doživljava na povratku u domovinu. Nov susret s Bogom više nije tek u snu, kao onaj prvi, nije to boj obavijen noćnom tminom. Gospodin se daje vidjeti svojemu odabraniku koji je očito pripravan na nov način pristupiti Božjoj objavi. U početku Jakov, bjegunac, dalekosežne riječi o potomstvu i o zemlji iz Post 28,13 kao da nije bio kadar čuti pa je u svom zavjetu gledao samo na sebe – tražio je kruha, ruha i siguran put (28,20). Sada Jakov na Gospodnje riječi o mnoštvu naroda, o kraljevima koji će poteći od njega (35,11) i o zemlji koju Bog daje u baštinu (r. 12) odgovara prinošenjem žrtve ljevanice (r. 14). Izražava tako pred Bogom svoj pristanak.

Primio je objavu imena El Šadaj koje je već njegovu djedu Abrahamu objavljeno (Post 17,1), koje i njegov otac Izak poznaje i pred njim izgovara (28,3). Sada žrtvenim prinosom kaže “Da!” Gospodinu koji spominje baštinu, danu Abrahamu i Izaku. Silan je to preokret, boljitak za Jakova i pomirenje s precima s kojima  je, varajući oca i zlorabeći pritom Božje ime (Post 27,20), raskinuo veze i krenuo na svoj odvojeni put. Jakov sada u punini priznaje Boga svojih otaca. Jasno najavljuje da je vjera s poštovanjem obilježen povratak dobroj tradiciji i cjelovito pristajanje uz sveti pradjedovski zavjet.

P. Niko Bilić, DI

Knjiga Ponovljenog zakona (prema G. Brauliku)

Važnost Pnz-a prepoznaje se i u NZ-u gdje postoji 280 navoda i aluzija na te tekstove. Dva su mjesta istaknuta:

1. Pitanje o prvoj i najvećoj zapovijedi: Mk 12,28–31 (+par)
Od svih starozavjetnih zapovijedi i zakona Pnz 6,4s o cjelovitoj i potpunoj ljubavi prema Bogu zauzima glavno mjesto. Isus dopunjuje SZ stavljajući uz nju ljubav prema bližnjemu, opet iz Petoknjižja (Lev 19,18).
Dopuna jest također: “iz svega uma svojega”. Isus ističe ratio, intellectus.
Dakle: NZ citira SZ, dopunjuje ga i proširuje.

2. Isusova kušnja u pustinji Mt 4,1–11
Tri kušnje dobivaju tri svetopisamska odgovora koji su obrambeni štit.
I. …pisano je: … čovjek ne živi samo o kruhu nego čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih (Pnz 8,3)
II. Ne iskušavajte Jahvu, Boga svojega,… (Pnz 6,16 )
III. Boj se Jahve, Boga svojega; njemu iskazuj štovanje… Pnz 6,13 (NZ + μονος)
Dakle: Isus odgovara središnjim dokumentom: Tora, i od tamo rado i često uzima baš Pnz. Među brojnim zakonima u SZ-u Pnz je stoga ključ.

Posljednja knjiga Petoknjižja. Pnz dovršava pripovijedanje koje je započelo u Knjizi Postanka, ističući Mojsija kao lik koji povezuje više knjiga u cjelinu.

Literarne paralele kojima se Pnz veže uz prethodne tekstove mogu se naći npr. u:

Post 13,14–17:
14Jahve reče Abramu, pošto se Lot od njega rastao: “Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu; 15jer svu zemlju što je možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu zauvijek. 16Potomstvo ću tvoje učiniti kao prah na zemlji. Ako tko mogne prebrojiti prah zemlje, i tvoje će potomstvo moći prebrojiti. 17Na noge! Prođi zemljom uzduž i poprijeko jer ću je tebi predati.”

Pnz 34,1–4:
Poslije toga ode Mojsije s Moapskih poljana na brdo Nebo, na vrhunac Pisge nasuprot Jerihonu, gdje mu Jahve pokaza svu zemlju: Gilead do Dana, 2sav Naftali, kraj Efrajimov i Manašeov, svu Judinu krajinu do Zapadnog mora; 3zatim Negeb, područje doline Jerihona – grada palmi – do Soara. 4Potom mu reče Jahve: “Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu da ću je dati tvome potomstvu. Dopustio sam da je pogledaš svojim očima, ali ti onamo nećeš prijeći.”

Zadatak: Što povezuje ova dva teksta?

Ili ako čitamo:

Pnz 34,11s: po svim onim znakovima i čudesima u zemlji egipatskoj za koja ga je Jahve slao da ih učini na faraonu, na svim službenicima njegovim i na svoj zemlji njegovoj, 12po onoj moćnoj ruci njegovoj i po svim onim velikim zastrašnim djelima koja učini na oči svega Izraela.

očito je Pnz svojevrsni sažetak Izlaska i izvještaja o egipatskih zlima.

Naslov. U HB ova se knjiga po običaju naziva prema prvim riječima. U ovom slučaju to je דברים debarim što znači “riječi”, ali i “događaji”, “stvari”. Ovaj naslov odgovara sadržaju u oba smisla. Knjiga donosi gotovo isključivo riječi Mojsijeve, a sadržaj im je opis događaja prije ulaska u obećanu zemlju.

Latinski i međunarodni naziv “Deuteronomium” potječe od prijevoda važnog retka Pnz 17,18 u LXX, gdje se rabi izraz δευτερονόμιον, odnosno u Vg deuteronomium. U biblijskom tekstu riječ je o “prijepisu” Zakona za kralja koji treba izraditi na jednom svitku (משׁנה התורה הזאת mišne hatôrâ haz’ot repeticija ove tore). Ne izrađuje se neki drugi, drugačiji zakon, nego je u pitanju baš ponavljanje istoga Zakona koji stoji “pred svećenicima, levijevcima” (Pnz 17,18). Naslov “Ponovljeni zakon” tumači knjigu kao opetovano stupanje na snagu, nakon Sinaja, još jednom u Moabu.

Književna vrsta: (1) Pnz je izvještaj o događajima neposredno prije Mojsijeve smrti koja se izričito spominje u tri biblijska retka, najprije kao nalog, a potom kao izvršenje.

Pnz 32 50Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima.
Pnz 34 5I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi.
7Mojsiju bijaše sto dvadeset godina kad umrije. Oko mu nije oslabilo niti mu je snaga popustila.

Sluga Gospodnji poslušan je do smrti.

Literarna struktura knjige daje misliti da se sve zbiva upravo na smrtni dan Mojsijev: Jedan redak ističe kako baš “toga istoga dana”, kad Mojsije izgovara sve ove riječi, dolazi završna zapovijed Božja (בעצם היום הזה 32,48). Cijela knjiga jest Mojsijev velik oproštajni govor, njegova oporuka.

Datum je jasno naznačen: 1.11.40. (1,3) od izlaska iz Egipta. Isto tako gotovo uvijek saznajemo u opisu da Mojsije govori. Mojsije iznosi najveći dio radnje koja se spominje. Time je ujedno istaknuta razlika od npr. Lev koji je najvećim dijelom Božji govor.

[Unutar toga literarnoga okvira nalazi se Knjiga Zakona tj. Pouke (Tora) koju Mojsije piše i to je knjiga u knjizi. U 31,9 čitamo izvještaj kako je Mojsije napisao ovu Toru i dao je “svećenicima, sinovima Levijevim, koji su nosili Kovčeg Saveza Gospodnjega i svim starješinama Izraelovim”. U 31,24 kratka je napomena o tome kako je završio pisanje Tore u knjigu (ספר). ]

Mojsijev govor ne slijedi kronologiju događaja jer se npr. u c1–3 opisuju događaji iz Knjige Brojeva, a tek u c5 događaji na Horebu koji su se zbili prije toga. Na taj je način sklapanje Saveza u središtu.

Cio tekst upućen je svečanom skupu. Redak 29,1 opisuje identičan saziv kao i 5,1. Poglavlja 5–30 oblikovana su kao čvrsta cjelina kako bi dokument o savezu ostao autentičan bez obzira na povijesni razvoj teksta prije zaključne redakcije.

(2) Osnovni narativni uzorak cijele knjige jest govor tj. – u skladu s hebr. naslovom – to je zbirka “govora”. Riječ je o posljednjim Mojsijevim riječima – samo se u c31.34 može naći Božji govor. Tekstovi Mojsijeva testamenta obilježeni su prema G. Brauliku s 4 svojevrsna naslova. Naslovi navode o kojoj je vrsti teksta riječ:

“Riječi”: דברום (Događaji 1,1),  “Pouka”, Tora: תורה (Zakon 4,44); “Riječi Saveza”: דברי הברית (28,69) ; “Blagoslov”: הברכה (33,1).

U tekstu slijede napomene o načinu izlaganja, o slušačima i okolnostima, te uvod u sam govor. Ovaj sustav naslova dijeli cijelu knjigu u četiri cjeline. Iz njih su izuzeti samo odlomci o Mojsijevoj smrti (32,48–52 i c34) kao posebni tekstovi.

I. Događaji: c1–4
Osvrt na putovanje kroz pustinju (1,6–3,29) i pogled na obećanu zemlju (4,1–40)

II. Pouka: c5–28
Zakon na Horebu utemeljen na prvoj zapovijedi (c5–11).
Pojedinačni zakoni: centralizirano bogoštovlje, dioba vlasti i slika idealnoga društva (c12–26,16)
Sklapanje saveza (26,17–19).
Nalozi o onome što treba učiniti nakon prelaska Jordana (c27)
Sankcija: blagoslov i prokletstvo (c28).

III. Savez: c29–32 Napomene u sklapanju saveza (c29s); Jošua preuzima vodstvo (c31)
Mojsijeva pjesma (c32)

IV. Blagoslov: c33 Mojsijev blagoslov

(c34 Mojsijeva smrt)

(3) Težište sva četiri dijela jest Pouka, Tora (c5–28). Po svojoj biti Ponovljeni zakon jest “zakon” s proslovom (c5–11), odredbama (c12–26) i epilogom (c28).

Odredbe i prava (חוקים ומשׁפטים hûqîm ûmišpatîm, KS: “zakoni i uredbe”) sintagma je koja se u knjizi ponavlja te ima i formalnu i tematsku funkciju. Odredbe i prava najavljena su u 4,45: “Ovo su svjedočanstva, odredbe i pravni propisi koje je Mojsije govorio sinovima Izraelovima pri izlasku iz Egipta…” (usp. 6,1; 12,1). U 26,16 su zaključeni: “Jahve, Bog tvoj, naređuje ti danas da vršiš ove zakone i uredbe. Drži ih, dakle, i vrši svim srcem svojim i svom dušom svojom.”

Odrebe i prava utemeljuju se u c5–11 (“proslov”), a u c12–26 se razrađuju. Okvir pri kojem se ovaj dvostruki naziv ponavlja u 5,1 na početku i u 11,32 na kraju uvodnog dijela te u 12,1 na početku i u 26,16 na kraju razrade potvrđuje ovakvu podjelu.

Kao izvještaj i kompozicija od četiri vrste govora, s naglaskom na Mojsijevoj pouci Pnz je za sebe definiran. Kao Ponovljeni, tj. opetovani zakon upućuje međutim na veze sa zakonima i izvještajima iz prethodnih knjiga Petoknjižja. Uloga Jošuina i propisi o kralju ujedno pokazuju da je Pnz kao početak Izraelove povijesti u obećanoj zemlji usmjeren na knjige koje slijede u hebr. kanonu (tzv. rane proroke) i čine jednu pripovjednu cjelinu sve do 2 Kr (“Deuteronomistička povijest”.

Prijenos vlasti s Mojsija na Jošuu obilježava radnju knjige od početka do kraja i povod je za središnji dio knjige: proslava Saveza u Moabu. Smjena vodstva i Savez na temelju zakona koji Mojsije opetuje princip su koji objedinjuje Pnz. Pnz-u treba dakle pristupiti unutar cijelog konteksta od Knjige postanka do Kraljeva. To vrijedi i za čitanje unutar kanona, ali i za nastajanje i razvoj teksta. Pnz preuzima tekstove Petoknjižja i povijesnih knjiga koji su već sastavljeni i daje im vlastite naglaske i tumačenja najvišim autoritetom: iz usta najvećeg od Proroka (34,10) u času kad se sprema na smrt.

Ugovor

Pnz 26 17Danas si ugovorio s Jahvom da će ti on biti Bog, a ti da ćeš ići njegovim putovima, držati njegove zakone, njegove zapovijedi i njegove uredbe i slušati njegov glas. 18Danas je Jahve ugovorio s tobom da ćeš ti biti njegov narod, njegova predraga svojina, kako ti je obećao, i da ćeš držati sve njegove zapovijedi. 19On će te uzvisiti čašću, imenom i slavom nad sve narode koje je stvorio; i ti ćeš biti narod posvećen Jahvi, Bogu svome, kako ti je rekao.”

Ovaj tekst, nakon zaključka svih zakona, a prije sankcije u prokletstvima i blagoslovima tumači cio blok c5–28 kao dokument o ugovoru. U tekstu se sažimlju izjave obiju strana u kojima Jahve i Izrael ističu i vlastit doprinos i onaj “partnerov”. Tako tekst daje dojam pravno izjednačenih, jednakih stranaka pri ugovoru. Međutim, sam Jahve određuje sadržaj tzv. formule saveza “on će ti biti Bog” (v17), “ti ćeš biti njegov narod” (v18). Stoga je prema Brauliku naziv formula saveza pogrešan, želi li se u njemu prepoznati riječ obiju strana. Bog sam odabire i stvara vezu s narodom. Ono što Izrael sa svoje strane donosi jest posluh i obdržavanje Božjeg zakona.

Preuzimanje obveze i s Božje strane i sa strane zajednice Mojsije ovim tekstom takoreći “stavlja u zapisnik”. Braulik upozorava da se ta obveza i svečano izriče. Narod se obvezuje riječima svojih starješina:
27,1: Potom Mojsije i starješine izraelske nalože narodu: “Vršite sve zapovijedi što vam ih danas naređujem!”

A Božja obveza izrečena je riječima svećenika:
27,9: Zatim Mojsije i levitski svećenici rekoše svemu Izraelu: “Pozor, Izraele, i slušaj! Danas si postao narodom Jahve, Boga svoga.”

Ovom sklapanju saveza pripada i simbolička akcija “stupanja u savez” u 29,11. Upotrijebljeni glagol עבר podsjeća na prolazak između životinjskih polovica – obred kakav poznajemo iz Post 15.

Savez u Moabu nužan je zbog toga što Jošua preuzima vlast i nipošto nije “obnova” saveza ili novi savez. Isto vrijedi i za javno čitanje Tore kao teksta saveza na Blagdan sjenica svake sedme godine. Svećenici i svi starješine (31,9–13) na taj način drže živim znanje o – jednom, sklopljenom – Savezu.

Teologija. Ponovljeni zakon označuje se kao “središte Staroga zavjeta” zato što određuje razumijevanje prava, povijesti i proroštva u Izraelu.  U Pnz-u susrećemo veliku teološku sintezu kojoj je misao vodilja obveza Izraela na isključivo služenje svojemu Bogu i odnos između Boga i njegova naroda zasnovan na svojevrsnu ugovoru. Sva područja života u društvu, koje Pnz zacrtava pripadaju u taj odnos prema Bogu.

Neke središnje teološke teme u Pnz jesu:

c1s: “istočni grijeh” nevjere i 40 godina lutanja kroz pustinju
c4: jedini Bog, koji nema lika
c5: Dekalog, priopćen u velikoj objavi, kojeg treba u katehezi dalje prenositi
c6: glavna zapovijed ljubavi prema Bogu, strahopoštovanje pred Bogom
itd.

Svetost se ne usredotočuje na žrtveni prinos, nego na Izrael kao svečano okupljen narod Jahvin:

“Ti si Gospodinu, Bogu svome, narod svet” (7,6; 14,2.21; 26,19). Četiri puta u knjizi narodu se pripisuje svetost i pripadnost Bogu. Tri put to su izjave, nešto što je ostvareno, ne više uvjeti kao u Izl 19. Tek posljednji, četvrti put, pri opisu izricanja obveze riječ je o budućnosti. Otvoren je pogled unaprijed: On će te uzvisiti i ti ćeš biti narod svet (26,19).

Svetost svega Izraela osobina je i zemlje u koju će ući:
“Ne kaljaj zemlje koju ti Gospodin Bog tvoj daje u baštinu!” (21,23)
“Ne navodi na grijeh zemlju koju ti Gospodin Bog tvoj daje u baštinu” (24,4)

Božji narod. U Pnz-u nalazi se starozavjetna teologija naroda Božjega. To je nacrt “civilizacije ljubavi” odnosno ekleziološka sistematika.

Božji narod ostvaruje se u zajedničkom (a) učenju vjere, (b) u radosti “pred Jahvom” i (c) u etici bratskog zajedništva.

Pnz je udžbenik božanskoga prava. Mojsije je arhetip učitelja, postavljen od Boga kako to najbolje opisuje nalog Božji u 5,31 (usp. 6,1): “A ti ostani ovdje kod mene; kazat ću ti sve zapovijedi, zakone i uredbe kojima ćeš ih poučiti i koje će oni vršiti u zemlji što im je dajem u posjed.”

U zajednici koju Pnz zacrtava vjersko znanje, a time i vlastiti identitet naroda Jahvina prenosi se u obitelji i u okupljenoj zajednici svega Izraela u jedinom zajedničkom svetištu.

Odmah nakon glavne zapovijedi izrečene u “Čuj Izraele” Pnz donosi konkretne upute i savjete kako treba naučiti zakon i usvojiti ga.
Pnz 6 6Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. 7Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. 8Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! 9Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!

Gotovo identične upute navode se u 11,18–21.

Za osobite prilike Pnz donosi kratke vjeroispovijesti. Katehetsko vjerovanje 6,21–25 služi za obrazloženje posluha Božjoj zapovijedi unutar obitelji. Roditelji poučavaju djecu.

Malo povijesno vjerovanje 26,5–10 namijenjeno je obiteljskom hodočašću u Jeruzalem.

Na Blagdan sjenica svake sedme godine, kada se svi dugovi otpuštaju i kad je obnovljena jednakost kakva je vladala u naraštaju Izlaska, svećenici i starješine trebaju u Jeruzalemu okupljenoj zajednici izložiti cio zakon (31,10–13). Sva okupljena zajednica sluša kao što se to zbilo na Sinaju i s onu stranu Jordana.

Mojsijeva pjesma (32,1–43) također služi kao tekst za recitiranje, a opominje na posljedice mogućeg otpada s jedne strane i na milosrđe Božje s druge strane.

I službe koje se u 16,18–18,22 propisuju za život u obećanoj zemlji smjeraju na očuvanje i djelotvornost Božjega zakona.

U Pnz-u o radosti se govori samo uz blagdan. Radost se budi u bratskom blagovanju “pred Gospodinom”. Kad Izraelske obitelji dolaze sa svojim prinosima u svetište i ondje slave Pedesetnicu (16,9–12) ili Blagdan sjenica (v13–15), u zajedničkoj molitvi i blagovanju dolaze do potpune radosti pred Bogom. Svi članovi zajednice su na okupu, socijalnih razlika nema.

Etika bratskoga zajedništva zacrtana u blagdanskom slavlju razrađena je kao ideal. Odgovara zajedničkom životu u plemenima koja su povezana rodbinskim vezama, a opisuju se sve od Postanka do uspostave kraljevstva.

I kad se govori o kralju, riječ je o braći. Pnz propisuje da kralj ne smije “svoje srce uzdići iznad svoje braće” (17,20) stavljajući ih tako u bratski odnos.

Sveti rat – borba protiv zla. Beskompromisno i nasilno zauzimanje zemlje kakvo Pnz opisuje i nalaže idejni je konstrukt. Slika je dosljednosti koja se u vjeri traži pred Bogom. Primjena uzorka o uništenju naroda isključena je ne samo za ratove nakon zaposjedanja obećane zemlje nego i za povratak Izraela iz progonstva koje će doći.

Ratni zakon (20,10–20) pravi jasnu razliku između kasnijih ratova i jedinstvenog osvajanja zemlje i herema nad narodima koji su jednom ostvareni u ratu pod Jošuinim vodstvom (20,15–18). Bivši kanaanski stanovnici imenom su nabrojeni (20,17), a herem nad ostalim narodima se odbacuje.
Pogled na povratak iz progonstva (30,1–10) ne spominje, za razliku od izlaska iz Egipta nikakvu primjenu sile s Božje strane. Osobito na onom mjestu gdje se ponovno govori o zaposjedanju obećane zemlje nema nikakva spomena na herem nad narodima. Okupljanje sinova Izraelovih raspršenih u dijaspori i povratak u domovinu ne smiju se vezati ni uz kakvo nasilje s njihove strane.

Isus obećani prorok. “Mojsije tako reče: Proroka poput mene od vaše braće podignut će vam Gospodin, Bog vaš. Njega slušajte u svemu što vam god reče. 23I svaka duša koja ne posluša toga proroka, neka se iskorijeni iz naroda.” Dj 3,22s (Čije su to riječi?)

Petar u trijemu Salomonovu nakon ozdravljenja hromoga u Dj 3,22s dokazuje uz pomoć Pnz 18,15.18s da je Mesija Isus onaj obećani prorok kojega je Mojsije najavio i da samo onaj koji njega sluša ostaje u narodu Božjem.

prema G. Braulik, Das Buch Deuteronomium

popravljeno (26.04.07.) 26.10.2012.
N. Bilić SJ