Značenje žrtve u Bibliji (audio)

Joseph Anton Koch (1768.-1839.) Noin oltar za žrtve paljenice

Hvala Bogu na još jednom skromnom, a važnom koraku u programu cjeloživotnoga učenja! Na Dušni dan, u subotu 2. studenoga 2019., razgovarali smo o središnjoj osjetljivoj temi žrtve paljenice (holocaustum) u Svetom pismu. Kako u Božjim očima izgleda pravi žrtveni prinos? Ako želite poslušati, preuzeti, ponoviti, podsjetiti se, produbiti:

Značenje žrtve u Bibliji (.mp3; 31 MB; 33 min.)

Značenje žrtve u Bibliji

Urednica i voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
Redateljica, ton-majstor, tehnička i glazbena urednica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija!

Petoknjižje – temelj cijele Biblije (audio)

Ovako smo u subotu, 5. listopada 2019., na Radio Mariji razgovarali o tome kako je Božji Zakon, dan preko Mojsija, temelj na kojem je sazidana zgrada biblijskih knjiga. Ako želite poslušati:

Poslušajte, preuzmite: Petoknjižje – temelj Biblije (.mp3; 26,8MB; 29:20 min.)

voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
režija, tehnika, ton: Petar Bilobrk

Hvala, Radio Marija Hrvatska!

Konstituiranje Božjeg naroda u Petoknjižju

Htio bih promucati skromno, ali precizno i dubinski, s osjećajem poštovanja, o otajstvu velike objave koja nam je darovana za smirenje i nadahnuće, pouku i razjašnjenje. Zahvalno se radujem prilici za važan povratak na izvor koji svi poznajemo, koji stoji u temeljima objavljenih religija. Iz grčkoga prijevoda zovemo ga Petoknjižje, u samom tekstu stoji redovit naziv Zakon, ali znamo da u biblijskom jeziku Tora znači Pouka, Upute. Polazim u istraživanje gledajući na Krista Gospodina koji u Evanđelju po Luki na dan Uskrsnuća okupljenim učenicima govori: “Trebalo se ispuniti što piše u Zakonu….” (Lk 24,44). Polazim sa sviješću da vrijednost religije upoznajemo, promatrajući život njezina osnivača i njezine utemeljiteljske spise. Sveta nam je dužnost znati u što vjerujemo, na što se i na koga pozivamo.

Promotrimo kako je narod u Petoknjižju ponajprije obećanje. Prisjetimo se prve molitve praoca Abrahama uz kojega se prvi put u Svetom pismu pojavljuje taj, smijem reći, čudesni glagol “vjerovati” (Post 15,6). Od Post 12 Abraham sluša Božji zov i kreće u novi život, ali tek u Post 15 sa svoje strane upućuje prve riječi Gospodinu. Usuprot vrijednom duhovnom naučavanju njegova je prva molitva otvoren prigovor: “Nisi mi dao potomstvo” (Post 15,3) tuži se on, optužujući Boga da nije izvršio svoje obećanje. Abrahamova pritužba odmah nas podsjeća na ono bitno. Već kod prvog poziva Bog doista obećava: “učinit ću te velikom nacijom” (12,2). I ne samo to. Za razliku od razumljive ljudske navike da hendikep koji nas muči i tišti ne stavljamo u prvi plan, za Abrahama i Saru već kod prvoga spomena znamo da ne mogu imati djece, što cijelu stvar još naglašava. Pokazuje kako Pismo govori o onome što bračne parove  i danas muči. Još više Pismo kaže kako Božji naum računa baš s onim gdje smo mi sami slabi i zakinuti pa je rezultat dar od Božje snage.

Kad Bog svojom božanskom riječi ustanovljuje Savez s Abrahamom obećava mu zemlju od Nila do Eufrata (Post 15,18). Za teologiju naroda ključan je to podatak jer upozorava kako Božji promisao uključuje i ono teško i mučno razdoblje kad će narod živjeti u Egipatskom ropstvu i kad će biti u Babilonskom izgnanstvu. I to je dio Božjega nauma, i to je život naroda. Bog ih nije ostavio.

Drugi izvještaj, potvrda Saveza s Abrahamom (Post 17), kad se propisuje znak saveza koji će na utjelovljen način čovjek trajno nositi na intimi vlastitoga tijela, jasno zacrtava da se Božji narod ne temelji tek na krvi i srodstvu, nego uključuje svojevrsno ne-etničko definiranje. Obilježje inicijacije i posvećenja Bogu, izrijekom se odnosi ne samo na pripadnike Abrahamova roda, nego i na stranca, koji je druge krvi. Tako je to u nalogu Božjem (Post 17,12), tako je to kod izvršenja (Post 17,27). Na toj pozadini jasno je zašto kod izlaska iz Kuće ropstva nisu samo sinovi Izraelovi, nego i “mnoštvo drugoga svijeta” (Izl 12,38) kako doslovce bilježi Knjiga Izlaska. Razumjet ćemo kad kod prvog čitanja Zakona na cilju, u Obećanoj zemlji, Jošua ima pred sobom zajednicu koja posebice ističe, ne samo žene i djecu kao slušatelje Zakona, nego napose i stranca (Jš 8,35).

Želimo li uočiti ostvarenje Božjega nauma, prvi spomen Božjega naroda u Svetom pismu – kako je znano – naći ćemo kod Mojsijeva poziva. Sam Bog iz gorućega grma govori o svom narodu – ami, moj narod. Izraz je to koji se u taj čas odnosi na skupinu marginaliziranih i potlačenih na rubovima silnoga, tisućljetnoga egipatskoga društva. Oni su robovi pod faraonskom vlašću, a Bog otkriva Mojsiju da je dobro vidio njihovo poniženje (Izl 3,7). Kao što je Stvoritelj na početku sedam puta vidio svoje djelo, da je dobro, sada pak vidi jad i muku, izbliza poznaje (ידע) njihove boli. Čuo je njihov krik, krik koji u jeziku Pisma označava najdublju ljudsku krizu. Isti onaj krik kojim krv ubijenoga brata Abela viče, vrišti k Bogu iz zemlje (Post 4,10).

Za naše je istraživanje važno kako motiv izlaska iz Kuće ropstva nije tek politički projekt oslobođenja nego je bitno religijski. Bog već kod prvoga poziva Mojsiju jasno naznačuje svrhu zašto valja izići: zato da svome Bogu prinesu žrtvu (Izl 3,18). Dobiveni nalog Mojsije prenosi Faraonu (Izl 5,1.3). “Pusti narod moj!” nije ljudski nacrt, nego je Božji zahtjev.

Ako se pri tom u Knjizi Izlaska točno sedam puta ponavlja svrha koju Bog izriče zahtjevom: “da meni služe” (4,23; 7,16.26; 8,16; 9,1.13; 10,3) onda je biblijska sedmica znani podsjetnik na božansku pouzdanu prisegu i dodatno potvrđuje nakanu izlaska. Dok je za Faraona religija odvraćanje od posla (Izl 5,4s), u Božjim očima njegov narod čine oni koji su Božji sluge, služe vječnoj milosrdnoj ljubavi Boga Stvoritelja, a ne krvožednim nacrtima koji porobljuju. Biti sluga Božji vrhunski je naslov u Starom zavjetu koji kod Izaije prima mesijansku dimenziju.

U našem promatranju osobitu vrijednost ima činjenica da se prvi put Božji narod definira kao “zajednica” u noći Pashe, noći izlaska (Izl 12,34). “Zajednica” je naziv izveden od korijena koji označava svjedoke. Božji narod čine svjedoci, očevici Božje poštede pred zatornikom. Štoviše u isti čas kao oznaka za Božji narod prvi put pojavit će se i riječ קחל (Izl 12,6) koja u grčkom prijevodu postaje ekklesia i ima svoje čuveno, dalekosežno značenje. Dobro je znano da će upravo jaganjac koji okuplja zajednicu u pashalnoj noći izlaska biti osnovica na kojoj će Krist Gospodin tumačiti samoga sebe i svoju žrtvu kojom ustanovljuje novozavjetni narod Božji.

Kako nastaje Božji narod? Već kod ponovljenog poziva Mojsiju Bog izriče svoju osnovu: “Uzimam vas”. Ista je to riječ koja, kako u hebrejskom, tako i u hrvatskom jeziku prepoznatljivo označava uspostavu zajednice cijeloga života između muža i žene, bračni savez. Božja je to inicijativa kojom se uspostavlja živi međusobni odnos, sročen u čuvenu formulu saveza: “Uzet ću vas sebi za narod, a ja ću vama biti Bog” (Izl 6,7) – moj narod, vaš Bog!

Nakana se ostvaruje ponajprije dolaskom na goru Saveza, Sinaj, kad opet sam Bog tumači da ih je “k sebi doveo” (Izl 19,4). Oni su – prema Božjoj riječi – “iz svih naroda” (19,5), što potvrđuje sam izbor riječi kad stoji da će biti goj qadoš (19,6) – “sveti pogani”, mogli bismo reći, jer u svetom tekstu stoji izraz goj koji naznačuje ljude koji ne potječu iz svete povijesti. Identitet naroda definira se tako da su Božja predraga svojina (19,5). Svi redom su svećenici u tom Božjem kraljevstvu (19,6).

Ali postoji naravno onaj “ako” koji ističe slobodu ljudi i određuje uvjet kako postati Božjim narodom. Prvi je uvjet: “Budete li slušali, zaista slušali moj glas” (Izl 19,5). Razumljiva je to formula u biblijskom jeziku koja upozorava na poštivanje Božjega autoriteta, a u Novom zavjetu, sve do duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga do naših dana bit će poznata kao razlikovanje duhova. Drugi je znani uvjet: “Budete li čuvali moj Savez” (Izl 19,5). Poziv je to koji, gledajući na prvi spomen kod Noe (Post 6,18), jasno govori o tome da valja brižljivo čuvati onu svetu obvezu kojom se sam Bog obvezao da će zauvijek pripadati svojoj zajednici i da će ona zauvijek biti njegova. Treba je čuvati kao što je čovjeku povjereno čuvati vrt Gospodnji na početku Biblije, kao što će u Novom zavjetu Gospodin od svojih učenika tražiti da čuvaju njegove zapovijedi jer tako ostaju u ljubavi njegovoj (Iv 15,10).

Kod sklapanja Saveza na Sinaju u Izl 24 dvije nas stvari osobito zadivljuju. Ponajprije velika otvorenost, danas bismo rekli: transparentnost. Mojsije najprije prenosi okupljenima sve Božje riječi (Izl 24,3). Potom ih zapisuje u Knjigu Saveza i još jednom ih, čitajući, pred svima proglašava (Izl 24,7). Nije riječ o nekoj okultnoj objavi samo za iniciranu elitu, nego je svima pristup otvoren.

Druga zadivljujuća činjenica jest što se ne radi o nametanju i prisili autoriteta. U jednom svijetu Staroga Istoka u kojem povijest pamti totalitarnu, monokratsku vlast kojom vlastodržac posjeduje svekoliko imanje i sve živote, u Bibliji narodu je dano da sam odluči. Ako s pravom u demokraciji gledamo poželjni vrhunac mogućega sustava vlasti, onda sklapanje saveza na Sinaju može služiti kao uzor. Ono što se ondje zbiva pravi je referendum – narod odlučuje i složno veli: “Vršit ćemo” (Izl 24,3). Štoviše i drugi put iskazuje svoju volju kad, nakon čitanja, opet kažu: “Izvršit ćemo i poslušat ćemo” (Izl 24,7). Bibličar će nas pritom upozoriti da to što je “slušanje” stavljeno na drugo mjesto nije zabuna, nego namjerno želi istaknuti ne samo formalno, vanjsko izvršavanje – kakvo će obilježavati farizeje koje Evanđelje kritizira – nego unutarnje osobno prihvaćanje, razumijevanje i posluh.

I opet da nije riječ o pukom političkom činu pokazuje bogoslužje smješteno u sredinu između dva proglasa Zakona. Prinos Bogu ostvaruje napokon onu žrtvu koja od početka bijaše motiv i svrha izlaska (usp. Izl 3,18; 5,3), a “krv saveza” (Izl 24,8) kojom Mojsije škropi narod u znak potvrde svih Božjih riječi, osnovica je koju će Krist Gospodin citirati i primijeniti kod ustanovljenja Euharistije (1 Kor 11,25).

Koja pravila određuju Božji narod u Petoknjižju? Čuvenu zapovijedi ljubavi prema bližnjemu Evanđelje će uzdići na najveću moguću razinu, kad je i pismoznanac prema Lukinu pisanju stavlja uz ljubav prema Bogu (Lk 10,27 usp. Lev 19,18). Znamo međutim da u istom poglavlju Levitskoga zakonika s istim kriterijem stoji i zapovijed “Ljubi stranca kao samoga sebe” (Lev 19,34). Pri tom se u duhu suvremene pedagogije ne iznosi zahtjev sam za sebe nego daje obrazloženje: “Sami ste bili stranci” (Lev 19,34). Biblija utemeljuje moralni propis na vlastitom iskustvu slušatelja.

U istom smislu vrijedi u Knjizi Brojeva potražiti kako onaj središnji blagdan, koji izgrađuje identitet Božjega naroda – Pasha – izrijekom vrijedi i za stranca (Br 9,14). Ponajviše pak valja istaknuti kako obred pomirenja vrijedi i za stranca (Br 15,29) čime se upozorava na osnovni problem grijeha i dar Božjega oproštenja u žrtvi pomirnici (usp. Lev 4) kojom će Krist tumačiti svoj život. Svojevrsni vrhunac definiranja pripadnosti Božjemu narodu naći ćemo u potvrdi kako Bog “jednu Pouku i jedno Pravo” daje svima na raspolaganje (Br 15,16), domaćima i strancima, što će postati osnovni profil Evanđelja namijenjenoga svim narodima. Na ovim odlomcima Petoknjižja možemo zaključiti da je dvotisućljetna kršćanska kultura u Europi s pravom u Deset zapovijedi prepoznavala izričaj naravnoga zakona koji sve obvezuje.

Na kraju prisjetimo se kako i slika sveopćega potopa na počecima Biblije nije tek dijalog s drugim kulturama, pjesnička slika i promišljanje o prapovijesti, nego je daleko više realno povijesno iskustvo Božjega naroda koji je pod Babilonskom agresijom izgubio i kralja i domovinu, i sveti grad i Božji hram, ali onda mu Bog dariva novi početak.

Zaključimo kratko: promotrili smo da je stvaranje Božjega naroda u Petoknjižju Božje djelo koje odmah na početku ima i religijsku motivaciju. Narod se ne definira isključivo etnički, počiva na savezu koji poštuje slobodnu volju i odluku, te predstavlja izravnu pozadinu za stvaranje novozavjetnoga naroda po Evanđelju.

Sukob Ezava i Jakova

Jacob-and-Esau-1878Ezav i Jakov, premda su začeti na molitvu oca Izaka (Post 25,21) od početka su u sukobu. Tuku se već u majčinoj utrobi (r. 22). Otpočetka su međusobno podijeljeni kao dva različita naroda (r. 23). I kod rođenja Jakov drži prvorođenoga brata Ezava za petu kao da ga želi spriječiti da bude prvi. Iako su blizanci, mladost će provesti u bitci za prvo mjesto, tko je stariji.

Podjela je utvrđena razlikom zanimanja i načina života. Jedan je lovac, provodi vrijeme u prirodi, drugi je kućni čovjek. Razdijeljenost je pojačana rastrganom roditeljskom ljubavi. Otac Izak kao pravi muškarac daje se voditi jelom i trbuhom. Voli divljač pa mu je draži Ezav. Majka Rebeka, koja će odigrati vrlo nezgodnu ulogu, nekako po naravi stvari voli Jakova (r. 27) koji je tu, prisutan uz nju, u šatoru, i zna kuhati povrće (25,29).

Lukavi hvatač pete svoj odnos prema bratu želi urediti trgovinom (25,31). Još traži i prisegu prije negoli će gladnoga brata nahraniti (Post 25,33). Svakako, Biblija će i Ezava u toj kupoprodaji nemalo osuditi. Prezreo je svoje dostojanstvo i obveze kao prvorođenac (25,34). Poslanica Hebrejima vidjet će u Ezavu bezbožnika koji je za malo hrane prodao svoje obiteljsko pravo (Hebr 12,16). Smijemo primijetiti kako Ezav slijedi svoga oca te mu želja za jelom vrlo visoko kotira.

U gruboj i izravnoj prijevari, kad Jakov pred ocem, i uz višestruke sumnje i provjere, ustrajno glumi brata Ezava, on je uvelike pod diktatom majke. Ona je informantica i savjetnica. Ali to ga ne ispričava uzmemo li u obzir njegovu besprigovornu spremnost na prijevaru, pri punoj svijesti i unatoč bojazni, i njegovo prijašnje lukavstvo. Zapravo na temelju obavljene trgovine njemu i onako već pripada pravo prvoga blagoslova pa prijevara ne bi ni bila potrebna da se Ezav toga držao i da je među braćom vladalo povjerenje umjesto trgovanja i lukavštine.

Jakov je svjestan razlike između njega i brata i otvoreno govori o strahu da sve pođe u krivo pa da umjesto blagoslova zaradi prokletstvo, ali pripravno se daje na igrokaz i dvaput će pred vlastitim ocem zatajiti svoj identitet (27,19.24), u oči će mu lagati. Čak će za svoje laži i ime Božje svetogrdno upotrijebiti (27,20). Svojim postupkom Jakov izaziva užas u oca (27,33) i ogorčen jauk (r. 34) i plač (r. 28) brata Ezava.

Ezav brata pred ocem otvoreno optužuje za dvostruku prijevaru (r. 36) (tumačeći očito kako i prijašnju trgovinu gleda kao prijevaru). Zbog ukradenoga blagoslova Ezav postaje neprijatelj i u srcu već nosi Kajinovski plan da ubije brata.

I opet će majka biti posrednica koja upozorava Jakova na opasnost i organizira njegovo udaljavanje s odgovarajućim i uvjerljivim izgovorom. Iz njezinih riječi – i mi kao čitatelji i Jakov kao protagonist –­ znamo za Ezavov bijes i ljutnju na brata (Post 27,41). Njezina je misao da treba čekati dok on zaboravi što mu je Jakov učinio (r. 45). Stvari će se naravno drukčije odvijati.

Jakov će proći pravi put čišćenja. I to upravo kod prepredena majčina brata koji odmah uviđa da im pred sobom jednoga koji je građen kao on, od njegova mesa i njegovih kostiju (29,14).
Kao što je sam prevario brata tako će biti prevaren sa sestrama, Leom i Rahelom; kao što je sam trgovao pravom prvorodstva i iskoristio trenutak slabosti tako da ucjeni i praktički prevari, tako će Laban trgovati Jakovljevom plaćom i više put će varati nećaka da se obogati na njegov račun.

Premda je prošlo puno vremena, premda je Jakov sam postao otac obitelji i imućan gospodar, premda je ozbiljno započeo svoj duhovni put s Bogom, i premda je u miru dovršio napete i konfliktne veze s ujakom, izvorna nevolja nije sama od sebe prošla. Svađa s bratom, gruba prijevara i prijetnja, sukob s početka, tjeskobno stežu u dnu duše. Jakov šalje posrednike-glasnike u susret bratu Ezavu (32,4). Naziva ga svojim gospodarom (32,5.6), a sebe proglašava njegovim slugom (r. 5.19.21) Osjeća velik strah i tumači bratov dolazak u susret kao napad (32,7.8), sprema taktiku preživljavanja (r. 9).
Šalje novo izaslanstvo. To je prva slika koja prikazuje našu tipičinu politiku izmotavanja. Sprema Jakov silnu povorku poklona: prvo stado od 200 koza i 20 jaraca, pa zatim kao drugi dio povorke, na određenoj udaljenosti 200 ovaca i 20 ovnova, nakon toga 30 deva i njihovu mladunčad i tako redom: 40 krava i 10 bikova, pa 20 magaraca i 10 magarica. Povorka darova treba potkupiti bratovo lice, kupiti pomirenje, zapanjiti mu pogled, služi kao pijesak bačen u oči (Post 32,20).

Taktika je postupna. Iza svakoga poklonjena stada razmak i ondje sluga koji najavljuje da na kraju iza svih poklona dolazi sam Jakov (32,19.21). Ali nešto bitno drukčije bit će potrebno. Jakova unutarnja stiska dovodi do bitno drukčije akcije. Prije nego šalje povorku poklona Jakov moli. Prva je to velika molitva na njegovu životu putu. Dobra mu je molitvena metoda jer se prisjeća Božjih obećanja (32,10.13) kojima Bog ostaje vjeran. Pokazuje stanje svoje duše s obzirom na brata Ezava i traži pomoć na pravom mjestu: „Spasi me od ruke moga brata!“ govori on Bogu svome (32,12). Dragocjeno je što otvoreno priznaje: „bojim ga se“. Njegov je strah skrbnički i solidaran jer obuhvaća cijelu obitelj.

Kad je taktička povorka već krenula, kad je takoreći show počeo, kad je priredba započela, još će se dvije važne stvari zbiti prije nego Jakov bude pripravan stupiti pred bratovo lice.
Prvi korak Jakov poduzima na svoju inicijativu. Usred noći prebacuje sve svoje na drugu stranu rijeke, a on ostaje sam (32,25). To je važan trenutak na njegovu putu pročišćenja. Oslanjanje na moć, na posrednike, na imanje ostaje po strani. U samoći i ogoljelosti svoje duše čovjek vidi kako stvarno stvari stoje. Savjest može otvoreno reći svoj sud.

Druga stvar koja se zbiva čuvena je i dobro poznata. Nastaje ne toliko na Jakovljevu inicijativu nego zacijelo kao odgovor na njegovu molitvu. Cijele noći Jakov se bori s neznancem. To je borba izbliza, prsa o prsa, hrvanje. Jakovljeva je inicijativa da ne popušta dok ne dobije blagoslov (32,27) i tako pokazuje da onaj na prijevaru zadobiveni nema pune vrijednosti. Prije nego što primi blagoslov (r. 30) mora još nešto dovesti u red. Mora reći svoje pravo ime, priznati i potvrditi svoje „ja“ (28). On je Jakov. Nije on Ezav ili netko drugi. Sad je spreman primiti novu definiciju od Boga koja će nositi cijelu daljnju biblijsku povijest. Ime je program dan Jakovu. Izrael znači: Bog će se boriti. Bog će voditi tvoje bitke, Jakove.

Prvi plodovi tajanstvenoga susreta dragocjeni su. Sunce mu je ogranulo (32,32) kaže Sveto pismo, sunce koje je bilo zašlo kad je započeo svoj bijeg (28,11).
Jakov kreće u susret bratu. I sada hrabro staje na čelo obiteljske povorke, na predvodničko, najizloženiji mjesto.
Susret među braćom više je nego dirljiv. Ezav, usuprot Jakovljevu tumačenju i očekivanju napada, trči u susret, grli ga i ljubi – baš kao dobri otac iz pouke o rasipnom sinu. Obojica plaču.

Jakov sam svjedoči koliko je pomirenje duboko i koliki su mu razmjeri. Kaže bratu: „Vidio sam tvoje lice kao što se lice Božje gleda.“
A mi promatramo i zaključujemo. Strašno je to i utješno u isti mah. Užasno je primijetiti kako su zadnje riječi koje su si progovorili bile kod trgovanja tanjurom graha ili leće. To je zadnji u Bibliji zapisani razgovor. Sve ostalo jest preko posrednika i izdaleka.

A sada, nakon naglašenih gesta: nakon višestrukoga Jakovljeva klanjanja pred bratom, nakon zagrljaja i poljupca, nakon zajedničkoga plača i suza od ganuća, počinje razgovor.
Oni ne ostaju živjeti zajedno. Svatko ide svojim putom, Ezav je u Edomu, Jakov u Izraelu.
Ono što se traži, ono što je prijeko potrebno jest pomirenje. I na tom putu, prije nego će s bratom raščistiti račune, Jakov nakon iskrene molitve, uređuje račune s Bogom – ne bez napora i cjelovita angažmana duše i tijela.

(Iz “Obiteljski konflikti u biblijskoj povijesti”, FTI, 2011).

Gideon, borac

tissot_gideon_angel1197x900Opis Gideonova lika naći ćemo u Knjizi Sudaca od 6. do 8. poglavlja. Gideon je poseban. Gideon oznaku „sudac“ nema, a ključna riječ „izbaviti“ (hebr. ישׁע jaša) pojavljuje se osam puta u tekstu (6,14s.31.36s; 7,2.7; 8,22) i upozorava na bitnu funkciju svih sudaca koji zajednicu kao Božji poslanici izbavljaju iz nevolje. Gideon ne spada u one biblijske likove koji su postojani i uvijek na istoj duhovnoj visini, nego ima svoj unutarnji razvoj, obrate i preokrete. Zaključak njegova puta i dovršetak poslanja koje je imao izvršiti bit će vrlo dvoznačan.

Dublji teološki razlozi istaknuti su nastupom jednog proroka (נביא nabî’ Suci 6,8) – jedine osobe koja osim Debore u Knjizi sudaca nosi proročki naslov. Prorok, koji ostaje toliko povučen i posve predan služenju Riječi Božje da mu ni ime ne znamo, izravno prenosi poruku kojom Bog potvrđuje svoju pripadnost zajednici: „ja sam vaš Bog“ (6,10), ali jasno izriče i svoje predbacivanje i prosudbu: „rekao sam vam da ne štujete tuđih bogova, ali vi me niste poslušali“ (6,10).

Konkretna nevolja obično je ishodište i razlog Božjega poziva u Bibliji. Ovaj put to su Midjanci sa saveznicima Amalekom i sinovima istoka (6,3). Predstavljaju internacionalnu prijetnju. Izrabljivanje je gospodarsko i potpuno („ne ostavljaju ništa…“ 6,4). Potpunost se očituje i u zaokruženom broju od 7 godina (6,1). Amalek predstavlja općenitog neprijatelja i univerzalnu protivničku silu koju poznajemo iz boja Izraelova u pustinji kod kojeg Mojsije moli uzdignutih ruku. Potpuna ekonomska ovisnost koju ovdje opisuje Sveto pismo nije nam nepoznata u suvremenom svijetu.

Gideon se više puta susreće s Bogom. Prvi put Bog mu se objavljuje preko posrednika, svojega glasnika. Anđeo Jahvin dolazi pod hrast i ukazuje mu se (6,11s). Međutim, u onom času kad Gideon izražava svoje razočaranje i prigovor: „Gdje su sva ona čudesa!… Gospodin nas je ostavio!“ (6,13), Bog mu se izravno obraća i upućuje mu svoju riječ bez posrednika (v14). I ovdje se prepoznaje osobita Božja pedagogija i susretljivost. Biblijska riječ koja je ovdje upotrijebljena (hebr. glagol panâ) sugerira da mu je Bog okrenuo svoje lice.

Drugi susret s Bogom donosi Gideonu konkretan Božji nalog još iste noći (6,25s). Gideon svoje djelovanje započinje od teološke pozadine, od problema krivoboštva. Treba jasno vidjeti koga priznaju kao vrhunski autoritet, iz toga će slijediti gospodarska pravičnost i blagostanje.

Treći susret s Bogom jest osobit. Tek ovdje Gideon kreće u razrješavanje vanjske nevolje. Ovaj susret s Bogom sastoji se u tome da je Gideon – kako doslovno veli biblijski tekst – „odjeven“ Duhom Božjim (hebr. labaš KS „obuzet“, Šarić “dođe” 6,34). Učinak je očit. Prvi put izlazi u javnost, okuplja vlastiti rod (v34), pleme kojemu pripada (Manaše 6,35 usp. v15), i još tri druga plemena (Ašer, Zebulun, Naftali v35) kojemu će se naknadno pridružiti i četvrto, Efrajim (7,24). Gideon će još tri puta doživjeti izravan susret s Bogom.

Gideon dobiva više Božjih znakova za svoje poslanje. Ponajprije to su ljevanica i paljenica pod hrastom, druga dva su s runom, kad najprije samo vuna skuplja rosu (6,36–38), a potom samo vuna ostaje suha (6,29). Idući znak jest dvostruko smanjivanje Gideonove vojske. Najprije od 32.000 ostaje 10.000 (7,3), potom od 10.000 ostaje svega 300 Gideonovih vojnika (7,6).

I nakon posljednjeg znaka, a to je san o kojem se priča u midjanskom taboru (7,13s) Gideon reagira pred Bogom odano (7,15): klanja se, priznaje Božju moć koja daje pobjedu i koja će se djelatno očitovati tako da u neprijateljskom taboru nastane zbrka u kojoj protivnici jedan drugoga napadaju (7,22). To je poznati biblijski motiv rata Gospodnjeg. Bogu treba prepustiti svoju parnicu. Njegovo vodstvo treba prepoznati. Izrael se ne smije uzoholiti i držati da svojom silom dolazi do pobjede.

Gideonov razvojni put ispočetka je obilježen strahom. Prvi Božji nalog da ukloni krivovjerni, idolopoklonički oltar i prinese žrtvu pravom Bogu, Gideon izvršava po noći jer se bojao svoje obitelji i sugrađana (6,27). I poslije, kad bude trebao poći u izvidnicu i ušuljati se sve do pred neprijateljski tabor, osjećat će strah, pa će Bog s njime poslati pratioca da mu bude čuvar i osiguranje (7,10).

Bitan preokret nastaje kad čuje san protivnika (7,13s). U protivničkom taboru već unaprijed vlada strah. Savjest napadača i izrabljivača nemirna je. U pogači koju sanja on vidi Gideonov mač i osjeća jezu (7,14). Gideon prepoznaje Božje djelo jer se klanja i pred Bogom iskazuje štovanje (7,15). Razbijen je njegov strah. Sad on hrabro stupa na čelo četama i sebe stavlja kao uzor. Poziva: „Kako vidite da ja činim, tako i vi činite“ (7,17).

Unutarnja preobrazba očita je. Na početku otac čuva leđa sinu Gideonu i uspješno ga brani pred mnoštvom sumještana koji spremaju linč. Potom Gideona susrećemo kako šalje glasnike i okuplja Izraelova plemena. Vrhunac njegove spretnosti u vodstvu vidi se kad galantno, kao pravi političar, odbija žestoki prigovor Efrajimaca. Uvjerljiv mu je argument koji upozorava na njihovu važnu i vrijednu ulogu i primiruje ih (8,2).

Uspješnost i lukavost ujedno je dio problema u kojem se pokazuje Gideonov otpad od Božjega poslanja. Posljednja Božja poruka koju je Gideon saslušao bijaše da mu Bog predaje tabor midjanski (7,9), poslije je radio po svome. Osveta nad Sukotom i Penuelom (8,15–17) svakako prelazi Božji nalog da izbavi Izrael od Midjanaca. Na svoju ruku svog mladog prvorođenca želi učiniti krvnikom (8,20).

Izostanak savjetovanja s Bogom ima svoj vrhunac u idolopoklonstvu koje povlači cijelu zajednicu sa sobom (8,27b). Slično Aronu u pustinji Gideon skuplja zlato od naroda za pokretanje lažnog kulta (8,26). Otpad od vjere ima dalju i dublju posljedicu jer njegova obitelj biva uništena bratoubojstvom. Sin mu Abimelek ubija svoju braću (9,5).

Gideon je ispočetka ili uporno tražio znak, ili je poslušno izvršavao nalog Božji, a potom, u pola njegova životopisa, tu komunikaciju prestaje njegovati. Veliko nam je to upozorenje da valja ustrajno tražiti pravo nadahnuće od Boga. Sv. Ignacije, veliki učitelj zapadne duhovnosti, upozorava kako moramo mudro prepoznati kamo nas Duh Božji poziva. Samo ono što od njega dolazi i samo ono što smo u razgovoru s Bogom, u molitvi, rasvijetlili i potvrdili, doista se isplati poduzeti.

(8.11.2008., 27.05.09., 29.05.2009.) 3.12.2013.

vidi:
“Kamo to vodi?”, Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 26 (2008), 16-17 (.pdf)

Neuspjelo zvanje

Molitva s Gideonom

dr. sc. N. Bilić SJ

Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15)

Snažan je doživljaj na životnomu putu praoca Jakova, oca Izraelovih plemena, koji Sveto pismo bilježi u manje poznatom, kratkom dokumentu gotovo neprocjenjiva značenja u Post 35,9–15. Jakov se vraća u svoje, dolazi na izvore, smirit će se i skrasiti nakon dugih lutanja. Kršćanska vjera dragocjen je povratak na izvorni nacrt čovjeka, otkriće i smirenje u milomu gnijezdu iz kojega ljudska duša potječe.

Objava Božja

Bog se praocu Jakovu ponovno objavljuje kad se vratio iz dugogodišnjega nadničarenja u tuđini. U Svetom pismu za to novo ukazanje stoji onaj isti opis kakav se nalazi primjerice kod Abrahama kad ga Bog pohađa u liku trojice stranaca-namjernika (Post 18,1; 35,9). Jakovu je dano na zamjetljiv način doživjeti Božju prisutnost. Vjera je milosni dar po kojemu je čovjek kadar pažljivo zamijećivati Božje djelovanje u svojemu životu.

Dragocjene stvari Bog Jakovu čini. Kada ga blagoslivlja, – sada, na povratku u kraj iz kojega je potekao, – time daje potvrdu za blagoslov koji je Jakov već dobio nakon čuvene cjelonoćne borbe (Post 32). Još jednom, evo, Gospodin pokazuje i utvrđuje da nema vrijednosti ono što je Jakov u početku pokušao steći spletkom, drsko obmanjujući vlastitoga oca (Post 27). Nije valjalo niti svojim snagama i bitkom nasilno osvajati blagoslov. Blagoslov je čisti dar Božji – zna sada Jakov.

Ponovno davanje imena slična je značaja. Gospodin odmah govori da je to Jakov (35,15). Ne mora Jakov, kao one noći, ponajprije reći kako mu je ime (32,28) da bi tako razotkrio, priznao i ispravio svoju bijednu smicalicu kojom je pred ocem Izakom nijekao vlastiti identitet, govoreći: “Ja sam Ezav” (27,19). To je pitanje razriješeno, pomirenje s Bogom i sa samim sobom došlo je i Gospodnji hodočasnik Jakov može doista primiti novo ime! “Izrael – jiśra’el piše u Bibliji i doslovce znači: “Borit će se Bog”, dajući jasnu poruku: Gospodin će voditi tvoje životne bitke, Jakove; Bog se zauzima za te i preuzima tvoju parnicu; ne moraš to ti svojim naopakim metodama činiti – trgovanjem, prijevarom, mišicama i prisilom.

Koliko smo puta već iskusili snagu vjere koja nam daje da prepoznamo istinu o sebi, ostavivši maske i iluzije. Vjera je blago Crkve po kojem svaki kršćanin prima ime od Boga. Otkrivamo sami sebe u punini – pa i svoje kajanja vrijedno izopačeno nadmetanje s bližnjima i žalosno opiranje Bogu. Jakov, koji je već kod rođenja brata Ezava konkurentski hvatao za petu, dobiva istinsku definiciju svojega života i svoje misije!

Noćna borba za blagoslov mogla je doduše ostaviti dvojbu o tome tko je tajanstveni neznanac – tajni “on” – na umjetninama redovito oslikan kao anđeo. Sada, međutim, u otvorenoj potvrdi novoga imena, sasvim je jasno da Bog sam Jakovu dodjeljuje novo ime koje će za cijelu povijest obilježiti Božji narod.

Velika bliskost s Bogom

Nov, dragocjen stupanj blizine Gospodin nudi Jakovu. Dok se bio borio u noći, sve do rastanka u zoru, ime njegova suparnika ostalo je tajno – neizgovoreno. Sada pak Bog, koji je potvrdio blagoslov i novo Jakovljevo ime, sam otkriva svoj identitet, takoreći “stavlja karte na stol” i otkriva se. Važan je i dirljiv čas kad se u komunikaciji obje strane otvaraju i izriču tko su. Jakovljeve su maske – na dugom putu pročišćenja – uklonjene. Gospodin sada i svoje ime više ne ostavlja pod velom tajne. On je “El Šadaj” – Bog svesilni i svemogući – pokazuje Gospodin svoju “osobnu iskaznicu” pred praocem Jakovom u čijem životu to ime ponajprije znači: Ja sam Gospodin koji ima moć tvoje stranputice i krive početke okrenuti na dobro.

Može suvremen čovjek svoj vjernički život započeti u čudnim okolnostima, može odrastati u vjerski teškoj obitelji ili doživjeti intenzivno obraćenje u nekom karizamtičkom zanosu, pridružiti se čak nekoj zajednici koja je na rubu sektaštva – ali Bog može stvari izvesti na dobro ako ponizno pred njim priznam istinu o sebi. Isus, Učitelj, veli “Istina će vas osloboditi”, a već je otkrio “Ja sam istina” – predusrećući zbunjeno Pilatovo pitanje.

Jakov – novi čovjek

Nije Jakov po povratku u domovinu samo dobio novo ime da tako poput Abrahama i Sare, poput Šimuna-Petra i čuvenoga Savla-Pavla nagovijesti kako vjera i život s Bogom znači primiti krštenje i krenuti iznova, radikalno ostavljajući “staroga čovjeka”. Bog Jakova stavlja u situaciju stvaranja s prvih stranica Biblije. Bog je, naime, dao ime svojim prvim stvorovima – danu i noći, nebu, zemlji i moru (Post 1,5.8.10); Bog ih je blagoslovio – ribe i ptice, čovjeka, sedmi dan (1,22.28; 2,31) – tako i čovjeka (usp. Post 5,2). Jakov stoji pred svojim Stvoriteljem koji ga iznova oblikuje.

Bog je Jakova konačno doveo do toga da bude spreman poslušati iskonsku Božju zapovijed čovjeku. “Budi plodan i rasti!” (Post 35,11) čuje patrijarh na povratku u svoju zemlju, baš kao što je to tek stvoren čovjek čuo (Post 1,28).

“Tko je u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17) zapisat će u Novom zavjetu sv. Pavao, primjenjujući tako općeprihvaćenu proročku misao o novom stvaraju. Jakov tako nešto doživljava na povratku u domovinu. Nov susret s Bogom više nije tek u snu, kao onaj prvi, nije to boj obavijen noćnom tminom. Gospodin se daje vidjeti svojemu odabraniku koji je očito pripravan na nov način pristupiti Božjoj objavi. U početku Jakov, bjegunac, dalekosežne riječi o potomstvu i o zemlji iz Post 28,13 kao da nije bio kadar čuti pa je u svom zavjetu gledao samo na sebe – tražio je kruha, ruha i siguran put (28,20). Sada Jakov na Gospodnje riječi o mnoštvu naroda, o kraljevima koji će poteći od njega (35,11) i o zemlji koju Bog daje u baštinu (r. 12) odgovara prinošenjem žrtve ljevanice (r. 14). Izražava tako pred Bogom svoj pristanak.

Primio je objavu imena El Šadaj koje je već njegovu djedu Abrahamu objavljeno (Post 17,1), koje i njegov otac Izak poznaje i pred njim izgovara (28,3). Sada žrtvenim prinosom kaže “Da!” Gospodinu koji spominje baštinu, danu Abrahamu i Izaku. Silan je to preokret, boljitak za Jakova i pomirenje s precima s kojima  je, varajući oca i zlorabeći pritom Božje ime (Post 27,20), raskinuo veze i krenuo na svoj odvojeni put. Jakov sada u punini priznaje Boga svojih otaca. Jasno najavljuje da je vjera s poštovanjem obilježen povratak dobroj tradiciji i cjelovito pristajanje uz sveti pradjedovski zavjet.

(14.11.12.; 3.12.13.)
dr. sc. Niko Bilić, SJ