Grijeh i oproštenje u Ps 51

Cio je psalam sročen kao upravni govor, kao molitva. Fenomen koji Sveto pismo uočava već u početku kod Adama i Kajina, da se čovjek obraća Bogu i uzvraća komunikaciju nakon što je sagriješio (Post 3,9; 4,10), nalazi svoj odraz i u ovoj poznatoj pokorničkoj pjesmi Davidovoj.

Raskajan grješnik obraća se izravno Bogu. Boga riječima spominje, oslovljava ga u neposrednu razgovoru, više put tražeći smilovanje, nazivajući ga svojim spasiteljem: “Smiluj mi se, Bože” (Ps 51,3); “Bože, spasitelju moj!” (v16). Psalam bismo načelno mogli formalno podijeliti na dva dijela. Prvi dio teče od početka gdje pokajnik prvi put u izravnom zazivu spominje Božje veličanstvo, a drugi dio počinje dvanaestim stihom psalma, kad drugi put nailazimo na situaciju da molitelj poimence oslovljava Boga, obraćajući mu se. Vrhunac psalma bio bi na onom mjestu gdje se Bog spominje dvaput za redom: “Bože, Bože” (hebr. elohîm elohe, v16). Dva puta nekoga osloviti znači učiniti to naglašeno i istaknuto.

Kad bismo se željeli dati na to da saznamo i potanko procijenimo pozadinu i okolnosti ovoga psalma – koje uglavnom poznamo – morali bismo marljivo pretražiti 11. i 12. poglavlje u Drugoj knjizi poroka Samuela. Drugi uvodni redak (Ps 51,2) precizira o kojoj je zgodi riječ. Davidov dvostruk grijeh, preljub i ubojstvo, smješteni su u kontekst. Biblija naznačuje put kojim čovjek ide sve dublje. Na vrhuncu moći, u vrijeme kad su kraljevi kretali u akciju (2 Sam 11,1), David ostaje na svom dvoru. Štoviše tek predvečer ustaje od svoga počinka (v2). Ponesen osjećajem, uzima tuđu ženu. Kralj je i gospodar, ali jasno osjeća da nije u redu što je učinio pa nastoji nedopušten postupak prikriti na najgrublji mogući način, smišljajući ubojstvo. Ružna spletka pokazuje da ima grižnju savjesti: Ispisuje smrtnu osudu za muža, ratnika, i njemu je daje u ruke kao pismo za njegova zapovjednika (v15). Sveto pismo otkriva i pozadinu: u cijelom poglavlju David Bogu ne daje pristupa. Tek u posljednjem retku Bog jasno daje svoju procjenu (v27) i poduzima akciju kod svoga glasnika, proroka Natana. Još goru nijansu svemu daje činjenica da je David već primio veliko mesijansko proroštvo (2 Sam 7).

Bog po proroku grješnika otvoreno suočava sa zlodjelima: “ubio si”, “uzeo si tuđu ženu” (2 Sam 12,9). David u susretu s Natanom odmah dolazi do spoznaje svoga grijeha, do pokajničkog uvida “Sagriješio sam” (2 Sam 12,9). I Božje oproštenje ne oklijeva. Upravo na ovo mjesto u 12 poglavlju Druge Samuelove knjige koje donosi Davidovu ispovijed grješnosti uklapa se tekst pslama. Međutim, njegova pokornička molitva (2 Sam 12,16) koja traje “sedam dana” (v18) jednako tako daje naslutiti u kojoj je dubini susreta s Bogom doslovce mogao nastati Davidov psalam.

Tekst psalma 51 svjedoči o važnoj pojavi koju Sveto pismo respektira: Premda je nanio zlo čovjeku, ogriješio se o bližnjega, oduzeo je život bratu čovjeku, grješnik se u svom kajanju obraća Bogu. Ako je sagriješio s tuđom ženom i dao ubiti njezina muža, ogrješuje se ponajprije o ljude, nanosi uvrede i oduzima život ljudima, pa ipak prijekor koji osjeća vodi ga k Bogu. Već je Jakov na vlastitoj koži osjetio da mora najprije izmiriti račune s Bogom (Post 32), da bi onda mogao u plodan susret s bližnjim, s bratom Ezavom (Post 33).

Čovjekovu savjest može potpuno rasteretiti samo Bog. Grijeh raskajanoga grješnika dovodi do molitve. Izvještaj u Samuelovoj knjizi svjedoči da se David u hramu poklonio Bogu (2 Sam 12,20), priznajući njegov autoritet i u zloj kobi do koje se doveo i kod smrti vlastitog djeteta. Psalam 51 je razgovor s Bogom, to su molbe i vapaji. Psalam daje osjetiti blizinu Bogu, grješnikov vapaj za Bogom, neposredno utjecanje Božjoj dobroti. Samo v5.7 u cijelom psalmu ne sadrži “Ti” božanskoga sugovornika, nego grješnik ostaje na opisu svojega stanja. Tako se još jednom potvrđuje fromalna podjela teksta jer u drugom dijelu svaki je redak izravan vapaj.

Dobro je da smo grješni. To nas tjera da padnemo dobrom Ocu u naručje. U uskrsnom hvalospjevu Crkva moli: “o sretne li krivice koja nam je zavrijedila božanskog Otkupitelja”. Nemirna savjest izvrsna je škola molitve. Tjera nas da preskočimo nevažne sitnice i gledamo na srž problema.

Psalam izvrsno pokazuje što se to zbiva u duši grješnikovoj. David moli da bude opran, da bude očišćen. Taj vapaj ponavlja:

Operi me svega… od grijeha me očisti… (v4)
Poškropi me da se očistimoperi me… (v9).

Grješnik se osjeća prljavim. Žudi za tim da njegovo bezakonje, njegova krivica bude ‘izbrisana’ (“izbriši” v3.11). I ta je molba opetovana. Davidova molba: “izbriši!” obilježava početak i kraj prvog dijela psalma koji je očito više usmjeren na grijeh, dok u drugom dijelu prevladava oproštenje i nova perspektiva. Tko treba “oprati i očistiti”? Bog! Onaj koji može “izbrisati” grijeh jest sam Bog. Grješnik čezne za ‘bjelinom’ (v9) koju može dati Bog. Snježna bjelina odgovara i Božjoj riječi u Knjizi Izaijinoj (Iz 1,18).

Grješniku Davidu prema riječima psalma njegov je grijeh stalno pred očima: “Grijeh je moj svagda preda mnom” (v5b). Pred njim je kao prepreka, zid, ograda koja sprječava hod naprijed. Zapriječen mu je put, zastrt pogled. Jednom ga čovjek učini, a on ga stalno progoni. Umjesto da mu pogled bude usmjeren na Boga i budućnost, tu je nešto drugo što se stavilo pred njega, nešto što mu zastire pogled i plijeni pozornost i energiju.

Raskajan grješnik spoznao je svoj prijestup, spoznao je zlo koje je učinio. Ali, grijeh ga čini pesimistom, odjednom apsolutizira, sve gleda crno, doživljava da je u grijehu od početka: kaže da je “grješan već rođen” (v7). Kompletnu sliku o sebi obojio je negativno. Osuđuje cijeli svoj život. Ukupno dvanaest puta u psalmu ćemo naći izraze koji opisuju bezakonje (peša’ “prijestup” v3.5.15) i krivicu (‘avôn “krivnja” v4.7.11.), grijeh (hata’ “sagriješiti” v4s.7.11.15) i zlo (ra’ v6).

Grješnik se osjeća emocionalno pogođenim; kad traži “radost i veselje” (v10a) znači da ga more žalost i tuga. Slomljenost je “somatizirana”, obuhvaća i njegovo tijelo: njegove su “kosti satrvene” (10b) – kosti koje označuju srž, središte čovjeka i njegovu uspravnost. Zbog grijeha čovjek je kadar na sve gledati mračnim očima, može izgubiti tlo pod nogama.

Nije samo grješnikova pozornost zaokupljena grijehom. Grješniku izgleda da je i Bog svoj pogled upravio na njegove grijehe. On moli: “Odvrati lice od grijeha mojih!” (v11). Gledaj na mene, ne na moje grijehe. Ne daj da grijeh zastre Tvoj pogled na me. Zbog snage grijeha grješnik pogrešno misli da mu je čitav život razoren; pogrešno misli da Bog gleda samo na njegov grijeh. Doživljava kao da se Bog razljutio, namrgodio; naizgled je postao neki zao bog. Kao da je nestao mio pogled dobrog Oca i grješnik moli: “ne odbaci me od lica svojega” (v13)! Prisjetimo se što se zbiva u nama kad osoba koju volimo ilii s kojom nas veže neka pravna ovisnost na nas pogleda mrkim, strogim, odbojnim licem, prijekorno, osuđivački i zastrašujuće. A što se događa kad me obasja lice iskreno nasmiješeno, dobrohotno, vedro? David jasno uočava najteži teret koji ga progoni: “prolivena krv” (v16) u psalmu stoji neposredno prije dvostrukog zaziva božanskog spasitelja.

Lijepa i paradoksalna činjenica u psalmu jest da spoznaja pojedinačnog grijeha u Davidu budi za cjelovitim obraćenjem i potpunim očišćenjem. On moli: “izbriši svu moju krivicu” (11b). Dovoljno je čovjeku prepoznati jednu stvar koja ga u savjesti muči pa da ode na vrelo spasenja i s radošću se napije. Kao što je negativno preuveličavao, tako sada David dolazi do pozitivne apsolutizacije. Pomirenje pokreće u grješniku univerzalni dinamizam, oni želi postati učitelj koji će ljude dovoditi do obraćenja (v15). Što je sam iskusio, to u svom hiperboličnom zanosu kani dijeliti ostalim “bezakonicima i grješnicima”. Pritom daje dragocjenu biblijsku definiciju: obraćenje (šûb) znači obratiti se Bogu, vratiti se k njemu (“tebi će se obraćati”). Čak i za službeno bogoslužje – za koje je uvidio da je bez duhovna sadržaja isprazno (v19) – ima osjećaj da će nakon njegova obraćenja postati plodno i vrijedno (v21).

Grješnik traži Božje smilovanje, njegovo milosrđe, njegovu ljubav. U izvorniku u prvom stihu upravnog govora (v3) za pojam ‘milosrđe’ nalazimo hebrejsku riječ hésed kao u psalmu 118 ili 136 “Vječna je ljubav njegova”. To milosrđe grješnik zaziva. Riječ je o božanskom svojstvu za koje će Mojsije saznati nakon što je sam podlegao bijesu i razbio prve ploče saveza. U drugom, pokorničkom, boravku na Sinaju Bog Mojsiju objavljuje nutrinu svojega bića koje obilježavaju sućut i privrženost (Izl 34,6). Nakon što mu je u početku objavio svoju uzvišenost i “nedodirljivost” (Izl 3), sada mu daju uvid u svoju božansku solidarnost i povezanost s ljudima.

Kad psalmist moli: “Čisto srce stvori mi Bože” (v12) podsjeća nas na prvu stranicu Biblije i ističe kako je čovječje srce vrijedno, veliko i važno. Srce se izjednačuje sa svemirom. Čisto srce treba stvoriti. Svetopisamska riječ “stvarati” (ברא bara’) pridržan je glagol, susrećemo ga na početku Svetog pisma i potom samo na izabranim mjestima. Samo Bog može stvarati. Čisto srce Božje je djelo. Za čistoću srce traži se božanska akcija.

David traži: “otvori usne moje” što znači da obraćenje i Božje oproštenje dovode grješnika do toga da progovara. Grješnost je nalik nijemosti i nesposobnosti za uspostavljanje komunikacije. Obratiti se znači naučiti govoriti. Zbog grijeha je bio nijem, a sad će Bog otvoriti njegove usne (v17) za govor Bogu u molitvi i za govor drugima, za svjedočenje koje je najbolja pouka (usp. v15). Retkom 17 psalam 51 ukazuje na važnu ulogu koju psalmi imaju sve do danas u svagdanjoj molitvi Božjega naroda. Dio su bogoštovlja.

Psalam nadilazi svoje vrijeme. U obraćenu grješniku budi se nova nada i njegov se pogled širi. Grad je razoren (v20) i obraćenik sada to vidi jer više nije zarobljen samo svojom prošlošću i vlastitim grijehom. Ali on sada vjeruje da Bog može opet sagraditi zidine i darovati budućnost. Psalmistov pogled seže preko granica moćnog kraljevskog razdoblja u doba progonstva nakon Nabukodonozorova osvajanja. Slično drugom dijelu Knjige Izaijine on nazire nov početak koji Bog može darovati.

U središtu psalma, na početku drugog dijela stoji duh (רוח rúah). U razmišljanju o vlastitom grijehu čovjek dolazi do Božjega Duha. Čovjekova slabost i jad dovodi ga do Božje svetosti i veličine.”Postojan Duh” (v12), “svet Duh” (v13), “spreman Duh” (v14) – to je Božji Duh, što je u v13 (“tvoj duh”) sasvim očito.

(26.02.2010.; 30.10.13.)

p. Niko Bilić, SJ

Debora – sutkinja vjernica

Promotrimo li  izbliza lik biblijske žene i majke Debore, opisane u 4. i 5. poglavlju Knjige Sudaca, vidjet ćemo da se ističe već time što je među sucima-izbaviteljima jedina žena. Uživa ugled osobe kojoj ljudi uzlaze da bi pravedno riješili svoje pravne poslove (Suci 4,5).

Vjera i pravda

Biblijska Debora autentična je žena: ima muža, a za samu sebe u velikoj će pjesmi reći da ustaje kao “majka u Izraelu” (Suci 5,7) pa s pravom smijemo zaključiti da imaju djece. Njezinu marnu zauzetost oslikava ime koje doslovno znači – “pčela”. Debora je vrijedna pčelica koja neumorno iz dana u dan rješava sitnije ili krupnije pravne zavrzlame u Božjemu narodu. U Godini vjere osjećamo da vjera uvijek traži pravdu u ime Evanđelja, inače ostaje mrtva i bez sadržaja.

I baš u Deborinu svagdanjem poslu očituje se njezina veličina. Uza svoju aktivnu obiteljsku ulogu i uza svu uronjenost u zamorne sudačke zadaće koje zahtijevaju ne samo bistrinu uma, nego i emotivnu snagu, Debora ima oka i srca za ukupne prilike u velikoj zajednici. Nije zatvorila oči, nije se dala zarobiti sitničavim natezanjima između privatnih interesa. Vjera otvara srce čovječje za božanske razmjere.

Crkva u Hrvatskoj može živo osjetiti Deborino doba. Punih dvadeset godina Božji narod trpi izvrgnutost tuđinskoj velesili – pra-neprijatelju Kanaanu (4,1.23). Danas, kad se cijeli narodi doslovce guše u dužničkoj krizi, zadivljuje aktualan biblijski opis da su sinovi Izraelovi “prodani” (4,2) – tako izvorni biblijski jezik. Bolno svjesni da upravo novac može biti sredstvo nepravedne vlasti nad drugima, osjećamo kako vjera nudi iskren pogled na pravo stanje stvari i silnice koje pokreću događaje, ali u isti mah daje veliku slobodu od grabeža koji dušu ne usrećuje.
Široko srce Deborino očito prati zbivanja kad ona zove odabranika koji treba okupiti branitelje iz Izraelovih plemena. S punim autoritetom ona šalje po njega (4,6) i, kad dođe čas, naređuje: “Ustani!” (r. 14). Plod Biblija ne skriva. Nasuprot dvadeset patničkih godina, njih četrdeset velik je dar – obuhvaćaju, kako u biblijsko doba tako i danas, takoreći cio jedan odrasli život.

Vjerodostojna proročica

Deborah-of-the-bible-Charles-Landelle-1901U Svetom pismu Debora je u vrhunskoj mjeri odlikovana naslovom proročice (Suci 4,4). Jedina među sucima ima odsudnu titulu koja će po krštenju biti dodijeljena svakoj kršćanskoj duši – pridruženoj Kristu proroku.

Poučno je s kojim oprezom i taktom Debora govori o Bogu. “Nije li Gospodin zapovjedio: idi, uziđi na goru Tabor” (4,6), sazovi one koji će s tobom braniti svetu zemlju – iznosi ona pred svojega budućega suradnika, dajući mu da sam ispita i promisli. “Nije li Gospodin pred tobom izišao?” (4,14) govori mu Debora na dan velike pobjede. Ako je on prije tražio uvjete i jamstva da bi donio odluku, ovaj put odmah kreće u akciju. Debora ne nameće, nego oba puta iznosi Božje stvari tako da svoje zvanje sam čovjek osobno prosudi. Od početaka Crkva gleda Evanđelje kao zov ljudskoj slobodi. Isus poziva: “Hoće li tko ići za mnom…”, “Tko hoće služiti mi…”.

Na tajnovitost Deborina postupka upozorava izostanak uobičajenih biblijskih struktura. Nećemo za nju naći izvještaja da ju je Bog podigao i postavio u sudačku službu. Nisu kod nje zapisane redovite formule koje služe kao znak raspoznavanja – ni ona velika proročka: “i dođe joj riječ Gospodnja”, ni ona glasnička formula koja bi po naravi slijedila: “ovako govori Gospodin”. Ne čudimo se kad joj Izraelov vojvoda postavlja uvjet: “Poći ću samo ako i ti pođeš” (Suci 4,9)!

Osobno jamstvo

Velika je vjera ove žene! Debora samu sebe daje kao jamstvo. Osobno će biti talac pouzdanosti Božjega naloga. “Sigurno idem s tobom” veli ona te ni časa ne časi, nego već u istom biblijskom retku polazi!

Pouzdano Debora svjedoči o Božjemu vodstvu. Već njezina najava: “privući ću” napadačke postrojbe i”dat ću” ih tebi u ruke jasno naznačuje da je Debora poput svih istinskih proroka vlastito “ja” ustupila Bogu na raspolaganje (Suci 4,7). Božje riječi zvone u njezinim ustima u skladu s prvom zadaćom proroka (usp. Pnz 18,18). Istinitost Deborina vidljiva je u tome što se ostvaruje proroštvo da će pobjednička slava pripasti jednoj ženi (Suci 4,9). Još je daleko važnije što se obistinjuju riječi o spuštanju napadačke vojske ne potok Kišon. Bijahu to doista Božje odredbe o dovitljivoj strategiji: Branitelji na gori Taboru u naravnoj su prednosti pred napadačima u dolini Kišona, potoka koji će biti mjesto radikalna obračuna Ilijina s lažnim prorocima. Tko je na visini, na boljem je.

Korjenita pobjeda Božja

deborah-a-prophetess-the-wife-of-lapidoth-she-judged-israel-at-that-timeVažna potvrda Božja njegovoj proročici očituje se u zahvatu kakav znamo iz središnjega događaja u starozavjetnoj povijesti spasenja – prijelaza preko Crvenoga mora. Ista ona riječ koja u Izl 14,24 označava čudesno “blokiranje” moćnoga progonitelja, prepoznatljivo u kotačima koji su zakočeni i ne mogu dalje, naći se i ovdje u opisu Deborine pobjede. Zbunio je Gospodin i osujetio moć napadača – zapisuje biblijski izvještaj (Suci 4,15). Autentičnost Deborinih riječi utemeljuje i Božje vodstvo naznačeno motivom svetoga “rata Gospodnjega”. “Ispred” njih Gospodin je zaustavio agresore, “pred” sinovima Izraelovim spasonosno je ponizio iskonskog protivnika – izvješćuje dvaput sveti tekst (4,15.23).

Do kojih razmjera seže veličanstvena pobjeda očituje se u povlačenju napadača sve do mjesta iz kojega su pošli (r. 16) i u konačnom “iskorjenjivanju” (r. 24), koje u Bibliji označuje radikalnu borbu protiv grijeha. Da Debora s pravom najavljuje Božju moć koja natkriljuje svu ljudsku snagu pokazuje i činjenica da se na početku okuplja šačica pješaka – kako izvornik otkriva u 4,10 – nasuprot mnoštvu željeznih bojnih kola (r. 3.13), a na kraju ljuti vožd agresorskih vojski “pješice” bježi (r. 17). Znamo dobro, Božja pobjeda na stranicama Staroga zavjeta, pripravlja osnovicu na kojoj počiva kršćanska vjera, a to je Kristovo uskrsnuće iznad ljudskih silâ i shvaćanja!

Važna je molitva

Čista vjernička duša i istinitost Deborina proročkoga poslanja očituju se u tome što nakon velikoga uspjeha nipošto ne dolazi do uznositosti i pripisivanja zasluga samoj sebi. Ona za veliko djelo poziva na hvalu Bogu. Silna pobjeda dovodi do proslave Boga. Dvaput ona u pjesmi zove: “Hvalite Gospodina!” (Suci 5,2.9). A vrućom molbom, koja je toliko skrovita da se u prijevodima jednostavno izgubila, otkriva izvor svoje snage. Usred raskošna hvalospjeva Debora vapi: “Siđi k meni, Gospodine!” (5,13) rabeći pri tom sliku “silaženja” koja već zaufano najavljuje središnju kršćansku istinu o Utjelovljenju. “Ponizio je sam sebe” (Fil 2,8) – pisat će sv. Pavao o Sinu Božjemu koji se odrekao božanskoga veličanstva i postao ljudima sličan. Sišao je – sve do nogu apostola na Posljednjoj večeri, sve do Podzemlja – baš kao što je Debora za se valjano molila.

doc. dr. sc.  Niko Bilić, SJ

vidi: Molitva proročice Debore

Debora, svjedok Božjega vodstva

Idem s tobom

Idem s tobom (.pdf) (Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odobra (ISSN 1331-9523), 27 (2008), 16-17.

Poslušajte: Duhovna misao na Hrvatskom radiju (06.09.10.)

Velika molitva kraljice Estere

(KS: Est 4,17l–7; Šarić: Est E,3-19)

QUEEN-ESTHER

Molitva kraljice Estere – kako to biva – usprkos njezinoj važnosti i ključnom mjestu, u nekim je biblijskim izdanjima izostavljena. Toliko je skrivena i u pozadini jer pripada onome kasnije nastalom, tzv. deuterokanonskom dijelu koji nam dolazi s grčkom Biblijom. Dragocjena nam je zbog prepoznatljive geste: kada se daje na molitvu, Estera posipa glavu pepelom. Prije toga ona poziva cijelu zajednicu pripadnika Božjega naroda koji se nalaze u Perzijskom carstvu na molitvu i tako se prvi put očituje kao voditeljica što je važno u njezinu osobnu razvoju. Još uvijek su u progonstvu, nisu na svome, još uvijek su izvan domovine te čine dijasporu – raseljeni su. Estera ih poziva na post jer prijeti velika nevolja. Post ovdje dobiva oba značenja. S jedne je strane izraz tuge i jada, straha pred prijetnjom koja dolazi. S druge strane post je priprava za akciju koja dolazi, spremanje za aktivnost. „I ja ću postiti“ (Est 4,16) veli Estera, naznačujući kako počinje njezino pripremanje za odlučni zagovornički čin.

Pravo stanje duše

Kraljičina molitva u četvrtom poglavlju Knjige Esterine vezana je uz jedan redak Hebrejske Biblije a ostali – iz grčkoga izvornika – označeni su slovima. (U Šarićevu izdanju koje drugačije broji, ova se molitva nalazi u E 3-19). Estera nam je kao moliteljica dragocjena jer pripada među one biblijske ljude koji pred svojim Bogom otvoreno iznose pravo stanje svoje duše. Bitno je obilježje biblijske molitve reći istinu svojemu Gospodinu, jer pred njim stvarno čovjek ne mora ništa skrivati i pred njim jedinim i ne može ništa sakriti. Bog gleda u dubinu moje duše. „Znaš Gospodine tjeskobu moju“ izriče Estera u molitvi vrlo negativan i težak osjećaj, ali pred Bogom ga smije izreći (Est 4,17v). Traži oslobođenje od onoga što je sputava, što joj ne da naprijed. „Oslobodi me od mojega straha“ moli ona (4,17z).

Bitna karakteristika molitve jest „izliti dušu svoju“ (1 Sam 1,15) – kako svoju molitvu opisuje druga biblijska žena, majka Samuelova. Svoje unutarnje stanje očito nikome nije mogla priopćiti, ništa nije govorila, ali onda se čaša prelijeva i pred Bogom sve otvoreno iznosi u molitvi. Slično Estera u molitvu ne ulazi samo riječju, izvršavajući naređenu formu i propis, nego svom svojom dušom, s realnim stanjem svojega srca. Bogu svome jasno kaže u kakvu se stanju nalazi: Premda je na kraljevskome prijestolju, nemoćna je. Sama ostade (Est 4,17l.t). Mordokaj traži „zauzmi se nas“, a ona zna da perzijski zakon zabranjuje da bilo što pokrene, ako joj kralj to prije ne dopusti i ne pozove je. Stoga je prvo odbila zauzeti se, braneći se, pa sada i u molitvi jasno govori kako se osjeća potpuno sama.

Estera će dva put istaknuti svoju ostavljenost koja nas vraća na početke Svetoga pisma, na temeljno iskustvo čovjeka kao Božjega stvorenja – čovjeka koji doživljava samoću, a nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18). Estera to živo osjeća u svojoj egzistencijalnoj samoći te pred Bogom svojim nalazi onu zadnju utjehu govoreći: „Nemam nikoga, jedino si Ti ostao“.

Ima ljudi kod kojih jednostavno računamo na njihovu potporu i razumijevanje, a onda se dogodi da nas ne razumiju i ostavljaju nas same. I ne ulazeći u to tko je kriv i zašto je to tako, poznajemo tu činjenicu našega života; to nam se događa. Mudra biblijska žena Estera rješava problem jednostavno, govoreći Bogu: „Gospodine situacija je takva i jedino si ti ostao“. Teški su i blagoslovljeni takvi trenuci. Zacijelo je po svojoj naravi takvo i iskustvo Krista u pustinji. On se odvaja se od svih i od svega kako bi se samo s Ocem nebeskim družio, kako bi se samo na Oca oslonio.

Esterina teološka dubina

Esterin pogled na Boga ključan je za teologiju cijele knjige. Zna ona: Bog je kralj – „kralj naš“ s punim značenjem izgovara to ona koja je kraljica (14,17l). „Ti si Gospodine kralj, u tebi je izvor svakoga gospodstva“, reći će ona (17r). I Esterina kakva-takva kraljevska vlast, i dalekosežna vlast kralja Ahasvera, koji vlada cijelom Perzijom od Indije do Afrike, dolaze od Boga. Estera u Bogu vidi kralja koji vlada ne samo u zemaljskoj sferi, kao onaj od koga je svako gospodstvo na zemlji, nego u molitvi veli: „Ti si kralj bogova“ (17r).

Mudro i hrabro Estera u molitvi otkriva kako se u pozadini krije teološki razlog. Ne samo da su ih tuđinski gospodari zasužnjili i drže ih izvan domovine, nego se sada odlučuju na to da ih potpuno istrijebe, unište i zatru (Est 3,13; 7,4). Riječ je o prvom realnom antisemitskom progonu koji biblijska povijest pamti. Samo zato što su pripadnici Božjega naroda, osuđeni su na propast. Estera prepoznaje: „evo to je sada odluka njihova, da svoje bogove nametnu tebi“. Digli su se ne samo protiv njih kao naroda, nego protiv Božjega Zakona, Božje odredbe i protiv Božjega hrama (17o).

Znano nam je kako se i u najnovije doba glavne bitke ipak vode na ideološkomu polju. U naše se vrijeme to opet osjetilo kada je govor o spolnom ili zdravstvenom odgoju, a treba precizno ponoviti da zdravstveni odgoj postoji u Hrvatskoj od prvoga dana Hrvatske države, jer je u nastavnom programu predmet koji se zove tjelesna i zdravstvena kultura pa ako ljudi ne rade svoj posao, neka tako kažu, a neka ne zavaravaju i nameću svoje ideje svima. Uvijek je tako bilo da se misao čovjekova prvo treba riješiti, a potom dolaze djela.

Estera moli u realnoj opasnosti. Njezina je molitva vrijedna jer se moliteljica Estera ne zaustavlja na samoj sebi, na svojemu dvorskome životu i na egoističnim intrigama, nego gleda na cjelinu prilika u kojima se nalazi Božji narod i realno vidi prijetnju. Lako nam se, naime, dogodi da u nekoj „teološkoj sitničavosti“ jednostavno ispuštamo iz vida egzistencijalne prilike cijele Crkve i naroda u kojemu živimo. Estera nas vraća na to da pogledamo kako realno stvari stoje. Štoviše Knjiga Esterina izvrsno pokazuje kako opaki pothvat koji ide za tim da pobije čitav Božji narod počiva na osobnoj zamjerci, na povrijeđenoj taštini jednoga čovjeka – Hamana, koga je, eto, uvrijedilo što mu nije iskazana gesta počasti koja mu pripada. Kako je to često i u našem svijetu da se bitne odluke donose na temelju vlastite taštine! Ratovi se pokreću zbog toga, ljude se masovno ubija, uništavaju se životi, a samo zbog nečijega osobnoga izopačenoga hira i ludosti.

Esterin nam je lik važan jer je i ona jedna od starozavjetnih slika i najava hrabre biblijske novozavjetne žene, Majke Božje Marije. Estera se naime u molitvi pred Bogom izravno označava i definira „Ja sam tvoja službenica“ (4,17x.y). Kraljica samu sebe gleda kao sluškinju u Božjoj službi, izričući to dva puta u svojoj molitvi. Još nam je draže u njezinoj molitvi čitati nešto što je dobro poznato i ulazi u ključni novozavjetni tekst. „Gospodine, tebi je poznato. Ti sve znaš…“ govori Estera u molitvi (17u). Odmah osjećamo u tome izravnu najavu Petrovih riječi koji će u čuvenoj zgodi pred Isusom jasno reći „Gospodine, ti znaš, tebi je sve poznato“ (Iv 21,17). Tolika je snaga drevne starozavjetne Esterine molitve! U njezinoj je molitvi poziv je na otvaranje očiju za bitne stvari i priprava da nešto poduzmemo.

Zagovornica prvo pred Bogom

Estera ulazi u biblijsku povijest kao zagovornica pred kraljem. Doista, svojim nastupom i zauzimanjem kod kralja Ahasvera spasila je narod od smišljene osude. Uočavamo međutim važnu činjenicu u ovoj molitvi: prije nego što odlazi pred kralja, Estera je zagovornica pred Bogom. To je snaga biblijske duhovnosti. Prije nego što se dadne na vrijedne poslove i  na apostolske zadaće, Božji je čovjek ponajprije molitelj i zagovornik za svoj narod pred Bogom.

U svojoj molitvi Estera nam otkriva svoj razvojni put. Od djetinjstva je slušala je o tome kako je Bog izabrao svoj narod i o tome kako je Bog svoja obećanja izvršio (Est 4,17m). Bitan je dio svake naše molitve anamneza: Sjećamo se što je Bog učinio, kako je izabrao i kako je vjeran. Kada je nešto obećao, to je i izvršio. Premda Estera odrasta u poganskomu carstvu, premda je postavljena na prijestolje gdje još uvijek taji i ne priznanje svoju pripadnost Bogu, ona je itekako imala pravi religijski odgoj. Ovdje je potvrda i takoreći božanska zahvalnost svemu nastojanju oko zdrave vjerske pouka. Znamo danas kako je tipičan oblik zlostavljanja djece kada im se ne pruži zdrava, realna, utemeljena spoznaja Boga te se čovjek dođe i na visokoj poziciji, a kaže da Bog možda postoji, a možda ne postoji. Kobno je to zlostavljanje i propust roditelja, propust starije generacije koja ga je odgajala!

Estera nam u molitvi otkriva intimu svoga srca. Premda je kraljica, jasno kaže da od svega njezina dostojanstva nema nikakve radosti. „Ti si mi Gospodine jedino veselje bio“ (Est 4,17y). Pokazuje se divna duša koju smijemo u moderno vrijeme uzeti kao uzor za djevičanstvo i Bogu posvećeni život: „Moje veselje, ono što ispunja moje srce, ti si Gospodine“. Čisto srce nije prazno srce!

Snaga Esterina u tome je što u molitvi nastupa kao zagovornica i posrednica koja se svrstava zajedno s narodom. Ona sama mogla je dobro proći, jer je bila na dvoru. Mogla se prikriti i izvući da njoj ne bude ništa. Ali ne! Ona ide tako daleko da se svrstava u red grješnika i izriče hrabar teološki uvid: „Gospodine, mi smo se počeli klanjati njihovim bogovima i zato nas je ovo snašlo“ (Est 4,17n). U našoj se domovini ne čuje hrabrih teoloških izjava o tome da užasne stvari koje su nam se događale u nedavnoj povijesti dođoše zbog naših grijeha. Nisu se zacijelo zbile samo zbog toga što smo mi pogrješno postupali, nego je u pitanju velika zloća drugih, ipak teološka je mudrost ispitati i uvidjeti koliko smo mi zgriješili, mi smo krivo činili pa nam se dogodilo da nas napadnu, još prije toga da zavlada komunizam…. Takav je pogled u Svetom pismu prisutan i pozvani smo pred Bogom živom savjesti pregledati i uvidjeti jesmo li i što pogrešno poduzeli.

Estera, žena koja se svrstava se u red zajedno sa svima, priznaje i svoju odgovornost, ne moli samo za sebe, nego ona zagovara sve. Njezin molitva vraća u životnu realnost i nije nekakav pobožan skok u zamišljeni svijet, nekakvo odvajanje i bijeg k Bogu koji bi „ružni svijet“ ostavio po strani. Estera je konkretna moliteljica. Uočava teološku pozadinu nevolje i traži: „Gospodine ti mi daj hrabrost!“ (Est 4,17r) Osjećam strah, ti me ohrabri! I potom: „ti stavi pravu riječ u moja usta!“ (17s). Estera očito već ima plan i sprema se stupiti pred kralja pa stoga posve konkretno moli od Boga da joj on podari prave riječi. Koliko god mi kritizirali puku prošnju pred Bogom, odlika prave molitve jest i konkretnost: molim ono što hoću i što mi je potrebno.

Ovakva Esterina molba osim toga velika je i važna u Sv. pismu jer se vraća na izvornu definiciju proročke službe, zapisane unutar Ponovljenoga zakona. „Ja ću proroku staviti svoju riječ u usta“ (Pnz 18,18). To je prva zadaća biblijskoga proroka: dopustiti Bogu da mu svoje riječi stavi u usta. Estera se, eto, svojom molitvom uzdiže na vrlo visoku razinu tražeći od Gospodina: „Ti stavi svoju riječ u moja usta!“

usp. Estera – siroče i kraljica

red. 20.05.13.

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

 

Molitva i vjera majke Kanaanke (Mt 15,21-28)

kanaankaS velikim poštovanjem i zahvalni Bogu promatramo kako je papa Franjo živim primjerom i neumornim svjedočenjem nastavio godinu vjere, preuzevši pastirsku skrb od svojega velikoga prethodnika. Vjernici i nevjernici, gorljivi i mlaki, pobožni i hladni s novom pozornošću prate, ispituju i očekuju što Isus Krist i njegov otkupljeni narod znače u današnjem svijetu. Vjerničko srce gori jače, nevjernik prilazi bliže.

Majčinska molba

Je li baš tako kao s dobrim papom Franjom bilo i u onoj zgodi kada jedna Kanaanka, strankinja i inovjerka, dolazi k izraelskom slavnom Učitelju? Zacijelo je saznala za nj i – možda već na rubu očaja, rastrošivši sve imanje poput one druge evanđeoske majke na puste vidare i iscjelitelje – s novim tračkom nade čula je da dolazi u njihov kraj, tamo negdje oko Tira i Sidona. Kako stoji u Matejevu evanđelju pripadnica je Kanaana – takoreći pra-poganâ, udaljenih od Božjega svijeta. Međutim, tko zna otkud ona u srcu nosi moć da u Isusu prepozna dugoočekivana Spasitelja. S najvećom biblijskom točnošću obraća mu se. „Sine Davidov!“ (Mt 15,22) – govori, pogađajući u srce Natanova velikoga mesijanskoga proročanstva iz 2 Sam 7. Zaziv koji potom upućuje Isusu poznat nam je do danas. Ona vapi: „Eleison!“ – „Smiluj se!“ Znamo taj izraz iz bogoslužja i iz omiljene božićne pjesme.

U naše suvremeno, napredno doba – bogato znanošću i tehnikom – sa zaprepaštenjem i žalošću svjedočimo kako živi mračni interes za sotonske sile i često s gorčinom i grožnjom sudimo da se ovolika količina podmuklosti i zlonamjerna lukavstva širokih razmjera može objasniti tek utjecajem Zloduha. Evanđeoska se majka upravo s tim mora nositi. Njezinu je kćer opako zgrabio i teško opsjeo demon. Zato ona pred Kristom moli smilovanje.

Bez odgovora

Božja nam šutnja ostaje tajanstvena, kadikad i vrlo bolna, premda poznamo i poštujemo njegovu najuzvišeniju beskrajnu slobodu. Usred izvještaja u Matejevu evanđelju žena je i majka koja se shrvana nalazi doslovce na tlu. Došla je do dna. Na zemlji je (Mt 15,25). Višestruk je neuspjeh doživjela. Sveti tekst neskriveno veli: na njezinu molbu Isus joj ponajprije ne odgovara ni riječi. Ni dvoznačni intervent učenika nije donio ploda. Njezin krik boli oni ističu kao razlog da je se riješe. „Otpusti je!“ – vele oni istom onom riječi kojom su Učitelju bili svjetovali da gladne pošalje od sebe kako bi si sami našli hrane (Mt 14,15). Njezin zdvojan vapaj za njih je vikanje. Smeta!

Prva riječ koju Učitelj progovara nije upravljena njoj nego je objašnjenje učenicima. Nije on poslan nikome doli jedino izgubljenim ovcama doma Izraelova (r. r 24). Za majku Kanaanku sva se krutost slila u mučnu, hladnu poruku: „Jesam ja dobri pastir, ali ne za tebe!“

Velika vjera

Pogledamo li izbliza, uočit ćemo kako ova žena na tlu pred Kristom nije podlegla gorkom razočarenju. To ona pada ničice, klanja se i tako cijelim bićem iskazuje štovanje Kristovu autoritetu. Samu sebe odano podastire. Ali ne odustaje, zna što hoće i još jednom ponavlja molbu. „Pomozi mi“ – govori (Mt 15,25). Ni drugi Isusov odgovor nije upućen njoj osobno, nego je općenito tumačenje, koje kaže da nije lijepo oduzimati hranu djeci da bismo je dali kućnim ljubimcima, psićima.

Teška srca prihvaćamo ovako grubu Isusovu usporedbu! Njegovo govor o psima obrazlažemo si duhom vremena, semitskim slikovitim govorom, nekim posebnim značenjem ili skrivenom pedagogijom. Ali sva težina njegove usporedbe ostaje u Evanđelju i možemo je donekle relativizirati tek ako se sjetimo da će u idućem evanđeoskom poglavlju svome prvaku, Stijeni, Isus reći da je Sotona. A ova majka traži baš pomoć protiv demona i oslobođenje od njega. Pogledamo li pak ozbiljno Matejev opis da se Isus „povukao“ (25,21) ili, još više, ako u Markovu evanđelju sasvim konkretno čitamo da se Isus sklonio u kuću i nije htio da bilo tko to sazna (Mk 7,24), možda ćemo Isusovu riječ najbolje prevesti suvremenim: „Pusti me na miru!“

Vjera i molitva

Ne da sa majka zaustaviti. Ne stavlja na sebe masku uvrijeđenosti; ne kreće u protunapad, neće se sakriti u mnoštvo i početi luđački vrijeđati; neće rezignirano dići ruke od svega. Na početku je već hrabro istupila naprijed. „Gospodine!“ – zazvala je, započinjući tako pravu molitvu (Mt 15,22). Riječ je to  u kojoj se skriva sva svetost drevnoga biblijskoga Božjega imena. Riječ je to koju ona upravlja Isusu s povjerenjem, tražeći i očekujući – jedanput (κύριε r. 22), pa drugi put, klanjajući se (κύριε r. 25) i napokon treći put (κύριε r. 27) kada svojom nevjerojatnom komunikacijskom vještinom pokazuje svoju nezaustavljivu prodornost. Zna što hoće. Od početka pokušava uspostaviti dijalog.

Suprotno od svake naše prirodne reakcije ona uvredu otvoreno, bez pridržaja prihvaća. „Da, Gospodine!“ (r. 27) potvrđuje ona, priznajući već Isusu dostojanstvo gospodara za stolom. Sama na sebe primjenjuje uvredu. Ne odbacuje usporedbu s psićima nego je otvoreno prihvaća i preokreće u svoj argument. Preuzima je te njome obrazlaže i potkrepljuje svoju molbu. Vrijedna je to i precizna pouka i za svaku našu međuljudsku komunikaciju. Jest, sinovi su Izraleovi djeca, ali i nama psićima pripadaju barem ostaci – tako bismo mogli shvatiti novi stupanj njezina razgovora s Isusom, njezine molitve.

Još veći plodovi

Uspjelo je. Evanđeoski tekst jasno kaže da u početku Gospodin „njoj“ ne daje nikakva odgovora (Mt 15,23), a sada evanđeoska majka konačno doživljava da se Isus upravo „njoj“ obraća (Mt 15, 28). „Ženo!“ govori Isus izravno ženi Kanaanki (r. 28) kao što je rekao i svojoj majci na svadbi u Kani i kao što će joj s križa reći (Iv 2,4; 19,26). Što je od početka pokušavala, na što se trostrukim zazivom vraćala, sada je konačno ostvareno. Komunikacija je uspostavljena.

Više puta u Evanđelju naići ćemo na to da Isus ističe i hvali nečiju vjeru, ali čini se da je jedino u ovo ženi prepoznao „veliku vjeru“. Stoga u svom odgovoru i Isus prelazi granice. „Neka ti bude kako želiš“ kaže on i opet razbijajući naše duhovne navike. Nije samo usporedba s psima nego i ova objava Božje velikodušnosti i širokogrudnosti izazov koji zapanjuje i čudi. Sve tamo od blagoslovljena primjera Svete Djevice mi molimo „Neka bude tvoja volja!“ Pokorno se podlažemo Božjoj volji, a ovdje Isus pokazuje dokle Bog ide u svojoj tajnoj dobroti. Božanska riječ „neka bude“ – kojoj pripada stvaralačka moć – ovdje treba ispuniti volju majke moliteljice. Isusov odgovor „Neka ti bude kako želiš!“ ne zaustavlja se i ne mora se zaustaviti na granicama izlječenja opsjednute kćeri, nego odgovara svoj širini molbe izrečene u „Pomozi mi“ (r. 25).

Otkuda taj korijenit i dalekosežan zaokret? Od prvoga ignoriranja, pa do ovih božanskih obećanja! Ne prepoznaje li Učitelj u ženinu poniznu spominjanju mrvica nešto daleko važnije? Kruh (ἄρτος Mt 15,26), o kojemu on govori u svom drugom objašnjenju, u središtu je čudesnoga događaja koji tek za nekoliko epizoda prethodi molbi žene Kanaanke, a bit će opet u središtu zgodu-dvije kasnije. Poznajemo dobro oba evanđeoska izvještaja! Našavši se pred nepreglednim mnoštvom u kojim je samo muškaraca bilo pet tisuća, Učitelj ne zdvaja nego zahvalno uzima ono malo kruha što učenici imaju na raspolaganju, gleda u nebo, razlama i daje. Isto će tako biti, znamo, i u onoj idućoj krizi kada je muških bilo četiri tisuće, a tome treba još pribrojati i žene i djecu. Isus na skromnom, daleko premalenom daru zahvaljuje, a rezultati su čudesni. Svi su podmireni, siti.

Skrovita euharistijska širina

Je li Isus s ganućem i suzom u očima čuo odgovor majke Kanaanke? Na mrvice upozorava ona. Nije doduše ista riječ ni u evanđeoskomu tekstu, ali slika je ista. Kad je maloprije nahranio mnoštvo preostalo je dvanaest košarica ulomaka (Mt 14,20), a poslije će ih opet biti sedam (r. 37). Od ostataka, mrvica, novo je obilje koje nadilazi naše očekivanje i zdravu ljudsku računicu. Kruh koji Isus daje, to je on sam – uvijek veći, neizmjeran, Bog. Majka Kanaanka to već može osjetiti. Ona, inovjerka, potpunim povjerenjem i nezaustavljivom upornošću prihvaća Kristovu vlast. Isus cijeni i hvali vjeru poganke! To je putokaz za zdrav međureligijski dijalog i pravi stav prema raznim vjerama.

Nećemo li upravo u ovoj evanđeoskoj ženi zahvaliti bitno objašnjenje koje svećenik, izgovarajući Kristove riječi, kod svake Svete mise ponavlja. Ovo je Krv Kristova za vas, milo stado doma Izraelova – tumači Učitelj u svetom času Pashalne večere dvanestorici predstavnika svih plemena izabranoga naroda. Prolijeva se „i za sve ljude“, prepoznaje Crkva na oltaru baš kao što se i žena iz krajeva tirskih i sidonskih nije dala zaustaviti samo na granicama drevnoga doma Izraelova. Pred njom Isus otkriva svu širinu svojega božanskoga Srca – ljubavi koja seže do sve do granica svijeta.

Primjer Kanaanke dragocjen je u Godini vjere i nezaobilazan za svaku zdravu teologiju ljudskoga vjerovanja. Ona pokazuje da za pravu vjeru u Boga nije zaključno važna i presudna tradicija – bilo ateistička bilo pseudoreligijska – iz koje čovjek dolazi. Moguće je obraćenje! Vjera zahtijeva priznavanje nenatkriljiva Kristova autoriteta i njegove božanske moći koja oslobađa od sotonskih sila. Vjera počiva na ustrajnoj i nepokolebljivoj molitvi.

vidi: Molitva majke Kanaanke

red. 20.05.2013.

doc.dr. sc. Niko Bilić, SJ

Ezra i nov početak

ezra_readsU Jeruzalemskoj se Bibliji uz nov početak sustavna vjerskog života biblijskog izabranog Božjega naroda veže svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz 12,7.12.18). Radosna gozba u Jeruzalemu, koja uključuje i one koji nemaju, ispunjenje je nacrta i zapovijedi iz Pnz 12,7.12.18 (Neh 8,10.12). Božji nalog očekuje veliku radost koja obuhvaća i roditelje i djecu, i gospodare i sluge, i domaće i strance. Ezra tako pokreće veliko obraćenje  povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj vjeri. Obnavlja vjernost propisima Božjeg zakonu koja je još od vremena prvog ulaska u Obećanu zemlju bila zanemarena (Neh 8,17).

U pet biblijskih poglavlja (Ezr 7–10; Neh 8) o Ezri najdraži su nam oni izvještaji gdje on autobiografski piše sam o sebi. Tako nam daje uvid u svoju misao i osjećaje te potvrđuje da je doista i sam “pisar” svetih stranica (7,12.21). Štoviše pred vrhovnom je i to stranom vlasti svećenik Ezra respektiran ne samo zato što “u rukama ima Božji zakon” (7,14), nego uživa autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – konstatira perzijski kralj Artakserkso u svom dokumentu (7,25). Prema samom kraljevu svjedočenju Božji je zakon i kraljev zakon (7,26).

Silna zadaća bit će mu ne samo da bude predvoditelj nove skupine povratnika, nego njegovoj odgovornosti povjereni su kraljevski darovi namijenjeni kao prinos Bogu (7,15) te brojni pokloni iz cijele pokrajine, što od naroda što od drugih svećenika kojima je na srcu bilo jeruzalemsko bogoslužje (7,16).

Ezra – svećenik i pismoznanac

Ezrin je svećenički naslov već u uvodnom opisu opravdan rodoslovljem koje ga vodi sve do praoca Arona, vrhovnoga svećenika (Ezr 7,15).

Veličina svećenika Ezre počiva ponajprije na jasnom i ustrajnom duhovnom usmjerenju. Svoje je srce dao na proučavanje i izvršavanje Božjeg zakona (Ezr 7,10). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetog pisma cijenjen je na perzijskom dvoru gdje dobiva poslanje izvidjeti prilike u Svetoj zemlji i to s obzirom na Božje zapovijedi i uredbe (Ezr 7,14).

Imat će osim toga ključni zadatak poučavati o Zakonu Božjem (Ezr 7,25). Dakle, ne samo da poznaje i voli božansku Pouku, nego i sam poučava. U tom je poslu, zajedno sa svojim suradnicima, uspješan kako dvostruko svjedoče izvještaji u Nehemijinoj knjizi (Neh 8,8.12)

Ezra je kao svećenik uzoran jer zna okupiti zajednicu. Za povratak iz Babilona okuplja više od 7.000 ljudi, brojimo li cijele obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca” 8,21). Čovjek je to koji sam zna s povjerenjem delegirati zadatke i rasporediti poslove. Poput velikog izbavitelja Mojsija i Ezra treba postaviti suce (7,25; usp. Izl 18,21s). Pronalazi i poimence šalje jedanaest pomoćnika. Posve jasno im daje do znanja koja im je zadaća (8,16s). Pobrinut će se da sa cijelom zajednicom povratnika pođu i leviti – poslužitelji Doma Božjega (7,17). Među kolegama svećenicima postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom. Suradnike nalazi i za izvršenje središnje zadaće poučavanja. Tada će broj biti još veći. Ukupno trinaest imena se nabraja (8,7).

Oko Ezre će se ljudi okupiti i kad bude u znak potresenosti i sablazni razderao haljine (9,4), a i njegova pokornička molitva privući će veliko mnoštvo (10,1).

I u najslavnijem i najsvečanijem trenutku za svečanog čitanja Knjige zakona pred cijelim narodom on je u zajedništvu, uz druge, nije individualist. I ne samo to: uklapa se u zajednicu, jedan je od sedmorice slijeva koji stoje uz ostalih sedam s desne strane (Neh 8,4). U čuvenu pozivu na radost također je s drugima. Štoviše ustupa prvo mjesto Nehemiji (Neh 8,9). Kao što uživa ugled kod kralja tako poštuje upraviteljevu ulogu.

Posljednji put susrećemo Ezru kako  sudjeluje u zahvalnom zboru i svečanoj procesiji kod posvete jeruzalemskih zidina (Neh 12,36). I opet je u zajedništvu s mnogo imenom pobrojenih predstavnika. Kroči na njihovu čelu.

Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom koja se kod njega ostvaruje: ljudi su se okupili “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).

Ezra zna poslušati glas naroda i prepoznati vox Dei. Tako je i kad budu predložili obnovu Saveza s Bogom (Ezr 10,3) i tražili njegovo predvodništvo u tome (Ezr 10,4), i kad zatraže da im objavi Knjigu zakona koju Bog zapovijedio svome narodu (Neh 8,1)

Ezra, svećenik, zna isto tako vrlo otvoreno i strogo javno nastupiti što se vidi kad je na zborovanju u Jeruzalemu pred svima progovorio o neurednosti u bračnim vezama i nepoštovanju Božjih zapovijedi. Njegov je zahtjev odrješit: Bogu svojih otaca izrecite svoje priznanje i činite što je njemu milo (Ezr 10,11). Iz svetopisamskih tekstova znamo da je bračna nevjera i blud ponajprije simbol krivovjerja i štovanja lažnih bogova. To je posve očito u neuspjelom i grešnom završetku Salomonova kraljevanja.

Duhovni predah i post

Najljepše nam je ipak što su prve riječi koje potekoše iz Ezrine svećeničke duše pohvala Bogu (Ezr 7,27): “Blagoslovljen Gospodin, Bog naših otaca” zapisuje on prvu osobnu rečenicu u prvom licu, zahvalan za uspješan početak novog povratka u domovinu. Slično će nastupiti na dan kad započne čitanje svetog Zakona u Jeruzalemu (Neh 8,6). Ovaj put njegov će blagoslov odobriti i potvrditi cijela zajednica.

Svake godine u korizmi Crkva započinje post od grijeha i zlih navika, ulazi u vrijeme obraćenja i duhovne priprave za najvažniju tajnu vjere. Tako s posebnim osjećajem prepoznajemo blagotvornu Ezrinu svećeničku aktivnost u taboru prije polaska na put. On sam tumači u svojim zapisima smisao posta koji je proglasio. Cilj mu je da cijela zajednica bude ponizna pred Bogom i da zajedno izmole duhovnu zaštitu i sretan put (Ezr 8,21). Sveto će pismo dvostruko potvrditi da je njihovo traženje bilo uslišano (8,23.31). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post, ustežući se od hrane i pića, kad sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).

U našem stresnom tempu života i rada osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i na kraju petomjesečnog putovanja, kad su već stigli na cilj u sveti grad Jeruzalem, tri dana traje predah – kao kakve trodnevne duhovne vježbe. Tri dana treba će i za veliki pokornički skup Judina i Benjaminova plemena u Jeruzalemu (10,9). Smijemo li u tom svetopisamskom svjedočanstvu vidjeti već neki udaljeni pogled na Vazmeno trodnevlje? Cijela Crkva tri će dana zastati da opet uroni duboko u izvor spasenja, u pashalni misterij koji traži potpuno očišćenje od zla. Sedam dana boravka u sjenicama koji naknadno opisuje knjiga Nehemijina također pripada ovom nizu odabranih dana predaha i skupljanja snaga – sveta uspomena na Božje djelo otkupljenja iz ropstva (8,16s).

Ezra u molitvi

Osobito ogledalo Ezrine svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Izriče je nakon duge priprave u tišini, povučenosti, poniženju (9,4). Moli na koljenima, raširenih ruku. Moli u službeno liturgijsko vrijeme, u vrijeme večernje žrtve (9,5) – pred Hramom s kojim je povezan, klanjajući se pred svetim Božjim prebivalištem (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o kojemu govori (9,6), nego i plač – suze koje natapaju njegove vapaji (10,1).

U molitvi se Bogu osobno i s povjerenjem obraća. Nastupa kao zagovornik cijele zajednice, svrstavajući i sama sebe među grešnike. “Naši su grijesi do neba veliki” govori (9,6). Iskreno i hrabro prepoznaje uzroke progonstva i zle sudbine kroz koju su prošli upravo u njihovim vlastitim zlodjelima i nevjernosti Božjem zakonu (9,7). Najbolnija stvar koja traži hitno obraćenje jest što su i sada kad im je darovana sloboda, novi život, kad su nakon robovanja opet dobili svoju domovinu, napustili Božje zapovijedi (9,10). Zar da ih dokinemo? (9,14) – pita zgroženi svećenik koji poznaje iskonsku Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15). Potrebna je dubinska obnova vjernosti.

22.02.12., red. 30.04.13.
Niko Bilić, SJ

Ezra – svećenik i pismoznanac

Ezra01U Bibliji je uz nov početak  sustavna vjerskoga života vezan  svećenik Ezra (usp. Neh 8). Na Blagdan sjenica  više dana čita i tumači Božji zakon cijeloj zajednici koja je opet zadobila  slobodu. Tako pokreće veliko obraćenje i povratak višestoljetnoj, pradjedovskoj  vjeri. Obnavlja vjernost propisima koji su od ulaska u Obećanu zemlju bili  zanemareni (Neh 8,17). Zajedništvo u Jeruzalemu (Neh 8,10.12) ispunjenje je zapovijedi  o velikoj radosti za roditelje i djecu, gospodare i sluge, domaće i strance (Pnz  12,7.12.18).

I za suvremenu vjerničku praksu dragocjeno je prisjetiti se kako Ezra tumači post koji je proglasio prije velikog povratka u  domovinu. Cilj mu je poniznost pred Bogom i zajednička molitva za duhovnu  zaštitu na putu (Ezr 8,21). Ezra će se sam još jednom dati na strogi post kad  sazna za veliku nevjeru u narodu (10,6).

U stresnu tempu  života osobito nam je zanimljivo Ezrino duhovno vodstvo. Na početku, a tako i  na kraju petomjesečnoga putovanja, kad su već stigli u Sveti grad, tri dana  traje predah – kao kakve duhovne vježbe.

U biblijskim  poglavljima o Ezri (Ezr 7–10; Neh 8) najdraži su nam autobiografski izvještaji.  Daje nam uvid u svoju dušu te potvrđuje da je doista “pisar” svetih  stranica (Ezr 7,12.21). Upravo kao vrstan poznavatelj Svetoga pisma cijenjen je  na kraljevskomu dvoru (“u rukama ima Božji zakon” Ezr 7,14). Štoviše uživa  autoritet kao njegov pisac (7,12.21). Na raspolaganju mu je mudrost Božja – tako  konstatira kralj u svom dokumentu (7,25), prepoznavajući da je Božji zakon vrijedi kao i vladarev  zakon (7,26). Kad razmišljamo o političkom životu, ovaj nam je  biblijski primjer važan poziv i zadatak.

Ezra je uzoran svećenik  jer zna okupiti zajednicu. Okuplja više od 7.000 povratnika brojimo li  obitelji koje biblijski izvještaj spominje (7,28; 8,15; “naša djeca”  8,21). Kadar je s povjerenjem delegirati zadatke. Među kolegama svećenicima  postavlja dvanaestoricu kojima povjerava darove za Božji dom (8,24). I u  najslavnijem trenutku – s Knjigom božanske Pouke pred cijelim narodom – nije  samoljubiv individualist, nego se svrstava među ostale: jedan je od četrnaestorice (Neh 8,4). Veliku slogu oko Ezre Biblija opisuje drevnom slikom: ljudi su se okupili  “kao jedan čovjek” (Neh 8,1).

Ogledalo Ezrine  svećeničke duhovnosti njegova je velika molitva (Ezr 9,6–15). Nakon duge  priprave u povučenosti i poniženju (9,4) moli na koljenima, raširenih ruku  (9,5), klanjajući se (10,1). O snazi njegovih osjećaja svjedoči ne samo stid o  kojemu govori (9,6), nego i suze koje natapaju njegove vapaje (10,1). “Zar  da dokinemo tvoje zapovijedi?” (9,14) – pita zgroženi svećenik koji  poznaje Božju pravednost i zna da na ovaj način nemaju opstanka (9,15).

red. 30.04.13.
Niko Bilić, SJ

Iskustvo krize u biblijskoj povijesti

»Rulje me zločinačke okružile« (Ps 22,17) početna je tema ovoga podsjetnika na sedam poznatih biblijskih prizora koji odlično ocrtavaju fenomen krize i pristup krizi u Svetom pismu. Čak pet tekstova dio su drevne Hebrejske Biblije (usp. Post 4,3-13; 27,30-40; Izl 14; Suci 4, Neh 5), a dva su iz kršćanskoga, grčkoga, Novoga zavjeta (usp. Mk 6,30-44; 8,1-9 i paralele).

Mučenički vapaj iz Ps 22

Ovo biblijsko-teološko promišljanje započinje pogledom na subjektivno osobno iskustvo čovjeka izrečeno u poznatom Psalmu 22 koji započinje vapajem: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!« (Ps 22,2). Krik: »Rulje me zločinačke okružile!« (r. 17) jasno upozorava na krizu koja nije izazvana nekom prirodnom nevoljom ili zadanim razvojem svemira nego nam prikazuje čovjeka koji se osjeća kao crv (r. 7) pred bližnjima jer ih doživljava kao divlje pse, kao bikove koji se zalijeću (r. 13.17). Ljudi su mu kao lavovi koji riču i razdiru (r. 14). Kriza je to izazvana ljudskim – neljudskim! – postupkom. Lako ćemo u tome prepoznati suvremenika koji je u egzistencijalnoj krizi zbog nepravedna sustava, zbog dužničkoga ropstva, zbog opakih, podmuklih prijevara ili onakvih građanskih zakona koji omogućuju da profit bude veća vrjednota od ljudskoga života.

Biblijski Psalam 22 pred nas stavlja realno iskustvo gladi i neishranjenosti. Riječ je o osobi kojoj je »snaga sasušena«, kako sam veli, tijelo mu je kao crijep (r. 16). »Kost i koža« rekli bismo mi; sve mu kosti mogu prebrojiti – opisuje on (r. 18). Žeđ je »prilijepila uz nepce« njegov jezik (r. 16). Nametljivo je prepoznatljiva slika moderna čovjeka – ovdje i sada, usred bogatoga staroga kontinenta – koji zbog financijske krize ostaje bez osnovnih potrepština, bez hrane i pića. Takav čovjek s pravom osjeća egzistencijalni strah: organizam brzo pokazuje da ne može više tako. Srce mu se topi u grudima – kaže psalam (r. 15).

Poznata slika, preuzeta u Evanđelja, u ovom kontekstu postaje tragično realna: Ovom čovjeku, životno ugroženom, još i odijelo oduzimlju (Ps 22,19; Mt 27,35). Dijele ga među sobom. Udri po siromahu! I to za svoju – gotovo bismo mogli reći – kockarsku zabavu koja neodoljivo i prebrzo podsjeća na suvremenu sliku nadmetanja primjerice u Wall Streetu ili sličnim živahnim burzama. »Za odjeću moju baciše kocku« – kaže goli i bosi siromah (Ps 22,19; Iv 19,24).

Snaga Psalma 22 u tome je što nas konkretno vraća na doživljaje izrabljena i pritisnuta čovjeka, ali i u tome što nudi specifično rješenje. Iskustvo ekstremne krize ovoga čovjeka vodi natrag k Bogu. Štoviše, njemu otvoreno predbacuje da ga je ostavio (r. 2). Spasonosno izlijeva svu svoju muku koja se nakupila. Otvara dušu! Čak i u toj izravnoj optužbi i konfrontaciji – baš kao Krist na križu (Mt 27,46; Mk 15,34) – Boga naziva svojim, sažimljući i primjenjujući sav intenzitet biblijskoga Saveza kojim su se Bog i čovjek vezali na međusobnu pripadnost. Spasonosnim, duboko teološkim pogledom usudi se psalmist i u samoj smrti kojoj je izručen prepoznati Božju prisutnost i njegovo djelo, govoreći Bogu da ga je on »bacio u smrtni prah« (r. 16). Štoviše, na početnu ključnu konstataciju da je Bog »daleko« (רחק rāhaq r. 2) on se dvaput vraća i molitveno je preokreće. Ponavlja molbu: »ne budi daleko, ne udaljuj se!« (r. 12.20). Traži od Boga da on promijeni svoje stanje – i tako cijelom psalmu najavljuje novi smjer. Pozitivno rješenje koje ovaj psalam nudi nastaje sa svjedočanstvom koje izvornik zapisuje: »Uslišio si me« (r. 22). Tada nastaje preokret i sretni dovršetak krize.

Krik boli

Koliko realistički i egzistencijalno Biblija pristupa krizi izvrsno pokazuje svetopisamska riječ צעק cāʻaq koju prvi put u Kanonu susrećemo kako opisuje Abelovu krv dok »viče iz zemlje« (Post 4,10). Riječ je to koja označava gorak vapaj i vrištanje, zdvojan krik, urlik od boli.

a) Abelova krv

Biblijski je opis poznat. Dubinska kriza nastala je jer stariji brat, iako je prvorođenac i – prema izravnoj majčinoj prosudbi (Post 4,1) – pravi Božji dar, odbija od Boga ponuđeni dijalog i dopušta da ga bijes vodi do ubojstva njegova poput daška bezazlena brata Abela. Prethodio je zloglasni, opaki teološki promašaj roditelja i simbolički govor o plodu s drveta (Post 3); već se zbio prekršaj protiv ključnoga upozorenja Opasno po život! (usp. Post 2,17), koji je u teologiji sve tamo od velikoga Augustina osnovica za poimanje istočnoga grijeha tj. izvornoga nereda u odnosu prema Bogu i bližnjemu. U Post 4 slijedi puno teži i plastičniji pogled na princip i počelo ljudske krize – one krize koja nema izvor u objektivnu nedostatku potrebnih dobara, nego u neurednu odnosu prema Bogu i u izokrenutim silnicama koje nas pokreću na djelovanje.

Biblija bez prikrivanja i bez uljepšavanja dijagnosticira. Ništa Kajinu ne vrijedi što je prvi u Svetom pismu – i to iz vlastite inicijative – dao svoj prinos Bogu, priredio prvu liturgiju (Post 4,3). U presudnu trenutku on neizrečenom drskošću odbija blagonakloni Božji upit o njegovu osjećaju i stavu: »Zašto si srdit, zašto ti je lice spušteno?« (Post 4,6). I iduću spasonosnu pouku u r. 7 o slobodi i o moći da svlada napast Kajin ignorira i prezire. Uistinu, Bog je prema izvještaju pazio na Abelovu, ne na Kajinovu žrtvu, ali Kajin je onaj biblijski izabranik kojemu Bog neposredno upravlja svoju riječ (Post 4,4.6). A on ne prihvaća dijalog!

Koliko god s pravom prijevodi u mudrosnoj pouci Kajinu donose: »Ako pravo radiš…; ne radiš li pravo…« (Post 4,7), biblijska riječ izvedena od pridjeva טוב tôb – »dobar« u pogodbi znači doslovce: »Ako si uzrokom dobra… ili ako nisi…« odnosno »ako činiš dobro ili ne…«. I jedno i drugo ima svoj učinak, poučava Gospodin Kajina: »Ili će ti lice biti podignuto ili će na tebe grijeh vrebati«. Sloboda i poziv na vlastitu prosudbu u hebrejskom se izvorniku ove rečenice, koja prvi put od početka Biblije izrijekom spominje »grijeh«, krije i u uvodnome: »Nije li (ovako)?« Prva krisis u izvornomu smislu ponuđena je Kajinu; sam neka vidi i prosudi! Prvi biblijski sin čovječji pozvan je pogledati svoju slobodu kojom vlastitim djelima priskrbljuje za sebe posljedice, ali Kajin će Bogu progovoriti tek poslije grijeha (usp. Post 4,9). Sada bez sustezanja odbija ponuđenu riječ, ne daje nikakva odgovora, nego sve što u sebi nosi – svu ljutnju i prigovor Bogu – svom silinom svaljuje na brata (Post 4,8). Rođenu je bratu zločinac.

Istina, i Samarijska Biblija, i grčki i sirski prijevod zapisuju poziv koji Kajin bratu upućuje: »Hajdemo napolje!« (Post 4,8), hebrejski izvornik međutim sa svom strahotom pušta da kriza bukti do te mjere te nema nijedne zapisane riječi među braćom, nego samo mučno ubojstvo bez razgovora, bez poruke. Kriza je krv brata čovjeka prolivena na zemlju. U krizi je Kajin, koji sada doduše progovara Bogu svome, ali ne daje odgovora. Odbija odgovornost za svojega brata, navlači prokletstvo na sebe (r. 9.11). U Bibliji nakon »zmije« i zemlje, zbog Kajinova postupka sada je i čovjek proklet (Post 3,14.17; 4,11).

Kajinova pritužba da je prevelika krivnja kojom je opterećen (Post 4,13) izvrsno dočarava princip naše ljudske krize sve do danas. Čovjek je nestalan i lutalica, u strahu za vlastiti život. Zanimljivo kako Sveto pismo krizu ponajprije vidi u nesređenu odnosu prema Bogu i u međuljudskom sukobu, a ne u nekoj objektivnoj nestašici potrebnih dobara, u dugovima ili u zlim prilikama koje bi same od sebe nastupile.

b) prevareni brat Ezav

Isti bolan krik kakvim nedužna Abelova krv viče k Bogu otet će se Ezavu iz usta u trenutku kad je – ponosno i radosno pristavivši ocu Izaku ukusan obrok i zatraživši očinski blagoslov (Post 27,31) – saznao da je prevaren. I opet Biblija inzistira na krizi koja nastaje narušenim i izopačenim odnosima prema bližnjemu, prema bratu čovjeku. »Snažno je kriknuo krikom velikim i gorkim« opisuje sveti tekst Ezava podvostručujući ovaj izraz koji opisuje mučan vapaj (צעק cāʻaq Post 27,34). Jakov koji od mladosti njeguje trgovački odnos prema bratu, koji na majčino inzistiranje tri puta uzima njezinu vlast namjesto Božje (»Poslušaj moj glas!« Post 27,8.13.43), građenjem lažnoga identiteta izaziva tragičan, snažan vapaj bratov koji će dovesti do jasne zlokobne namisli srca: »Ubit ću Jakova, brata svojega!« nakanio je Ezav (הרג  hārag Post 27,41). Onom riječju koja bilježi Kajinovo bratoubojstvo i krvoproliće (הרג hārag Post 4,8) Biblija opisuje i odluku Ezavovu, koju će i majka Rebeka pred Jakovom potvrditi (הרג hārag Post 27,43).

Kriza u Bibliji jest kriza obitelji, kriza među najbližima. Jakov se, koliko god prikriveno bilo, daje u bijeg. Slično kao kod Kajina, u Post 28 opet u prvi plan izbija egzistencijalno stanje nestalnosti i lutanja. Početak rješenja i dugoga puta zahtjevna unutrašnjega pročišćenja za Jakova će početi kad se u tajanstvenoj objavi prvi put susretne s Božjim autoritetom (»Ja sam יהוה« Post 28,13) koji je bio bestidno zlorabio za svoju laž pred ocem o brzom ulovu (»יהוה mi je dao« Post 27,20). Prvo što će Jakov tražiti bit će da ima kruha, ruha i siguran put natrag u domovinu (Post 28,20s). Traži vrlo konkretan izlazak iz krize.

Čudesni prelazak preko mora (Izl 14)

Prvi biblijski izvještaj u kojem se opis bolnoga vapaja odnosi na sav narod opće je poznat i vrlo plastičan. Ekstremna kriza nastaje kad se narod na putu iz Kuće ropstva u Obećanu zemlju doslovce nalazi u škripcu: ispred njih more, iza njih vojska progonitelja (Izl 14,10). Jedno je prirodna sila, drugo ljudsko nasilje i mržnja. Opći velik strah prelijeva se ponajprije u gorak krik (צעק cāʻaq Izl 14,10). Potom – kako to kod nas često biva, kao po nekom automatizmu – pretvara se u napad na velikoga izbavitelja i voditelja Mojsija. Po njemu drvljem i kamenjem: zašto ih je uopće izveo iz Egipta (r. 11). Optužuju ga da mu je od početka nakana bila pobiti ih. U dvostrukoj se krizi nalazi Mojsije jer ne samo da je pritiješnjen zajedno sa svima, nego još doživljava gorku, sramotnu optužbu. Njegovi sunarodnjaci postadoše rulja zločinačka koja ga je okružila.

Problematičnost reakcije naroda prema Mojsiju, koja je doduše zbog straha razumljiva, još je pojačana kontrastom u njihovu spremnu i preciznu ispunjavanju naloga gdje se imaju utaboriti. Točno onako kako je predviđeno, oni poslušno čine – isti podatci nalaze se u naredbi i u izvršenju: »Pa-Hahirot«, »Baal-Sefon«, »uz more« (Izl 14,2.9). Bijaše to poslušna zajednica koja slijedi Božje vodstvo. Kriza u kojoj su se našli izvlači na površinu ne samo egzistencijalni strah za vlastiti život, nego razotkriva svu njihovu thanatocentričnost. Cijeli pothvat oslobođenja oni odjednom promatraju kao smrt u pustinji – to je početak i kraj njihova napada na Mojsija (2x »umrijeti u pustinji« r. 11s). Čovjekova antropološka nestalnost i lutanje, prisutni sve tamo od Kajina, mogu dovesti do čudnih, izopačenih prosudbi! Crnom ironijom pitaju se nije li izlazak bio potreban zato što je Egipat ostao bez slobodnih grobnih mjesta (Izl 14,11). Hladnokrvnom kalkulacijom objašnjavaju Mojsiju da im je draže služiti u kući ropstva nego umrijeti (r.12). Objektivna krizna situacija stvara unutarnju krizu i zbrku.

Mojsijeva je reakcija iznimno poučna. Hrabro progovara. Ide na korijen problema, kao da preskače sve optužbe, ne uzvraća protunapadom, ne analizira i ne brani se, nego prepoznaje njihov strah koji sve pokreće i prokušanom ih biblijskom utjehom sokoli: »Ne bojte se« (Izl 14,13)! Osobito je vrijedno što pritom, kako biblijski izvornik svjedoči, hrabreći ljude s jedne strane, svoju muku s druge strane izriče zapomažući pred Bogom istim onim očajničkim vapajem (צעק cāʻaq, »vičeš k meni« Izl 14,15). Da je pak njegov smion poziv »Gledajte spasenje Božje!« (ישׁע jāša‘ Izl 14,13) bio ispravan naknadno svjedoči objektivni, pripovijedni sažetak poglavlja, koji kratko veli da je Bog »spasio Izraela u onaj dan« (ישׁע jāša‘ Izl 14,30), i još više zajednička pjesma u kojoj svi subjektivno o sebi priznaju: »Gospodin mi je postao spasenje« (ישׁע jāša‘ Izl 15,2).

Izvještaj u Izl 14 za pristup krizi osobito je dragocjen i zahvalan jer ukrjepljuje i potvrđuje općeljudsko uvjerenje i očekivanje da će trenutci krize proći i da će naposlijetku sama kriza izići na dobro. Teološka smionost ovoga biblijskoga teksta očituje se u tome što se odvažuje, nalik na Ps 22,16, u samoj jezgri nevolje prepoznati Boga na djelu. Usprkos težini, koja plaši i bolno pogađa, na izvoru je Božja – dobra – inicijativa, koliko god ona tajanstvena ostala. I taborište Izraelaca tik do mora (Izl 14,2.9), naime, i kruto faraonsko srce koje pokreće silnu potjeru plod su Božjega naloga. Otvrdnuće progoniteljskoga srca Bog Mojsiju najavljuje (Izl 14,4) i izvršava (r. 8) – kako za sam početak potjere, tako i za pogubno srljanje u more (r. 17) koje će naknadno uslijediti.

Poučnost izvještaja u Izl 14 krije se u tipično biblijskoj metodi za svladavanje i zaustavljanje krize. Riječ je o osujećivanju, oduzimanju moći tj. kočenju i zaprječivanju razorne negativne sile koja time postaje bezopasna te samu sebe u svojem postupanju dokida. Biblijski glagol המם (hāmam) koji odlično možemo shvatiti kao »blokiranje« i unutarnju zbrku (Izl 14,24) najbolje je oslikan opisom bojnih kola kojima su kotači oduzeti te ona ne mogu dalje (r. 25). Tajnovito Božje zalaganje omogućuje da narod sretno prebrodi krizu.

Cijela krizna situacija smjera na pozitivnu svrhu, i to na korist samih progonitelja. Od početka Mojsije čuje o nakani da »Egipat« – drevni i prepoznatljivi simbol Kuće ropstva – dođe do spoznaje Boga, do priznanja Božjega autoriteta. »Spoznat će« najavljuje Gospodin unaprijed (14,4) i potom još jednom prije nego što se faraon s vojskom zaleti u more (Izl 14,18). O uspjehu svjedoči sam znakoviti »Egipat« kad prepoznaje da se Bog bori, izgovarajući pri tom sveto i pridržano ime Jahve (Izl 14,25).

Dobar ishod i pozitivan rezultat krize višestruko se očituje na strani zajednice koja trpi krizu. Biblijski tekst u završnoj rečenici na način zaključka i sažetka upozorava kako je na temelju cijeloga iskustva narod došao do straha Božjega (Izl 14,31). »Pobojali su se Boga« – stoji u Pismu uobičajeni izraz koji daleko smjera jer premješta osjećaj ustreptalosti pred morem i progoniteljem (ירא jārēʼ r. 10) na jedino potrebno i plodonosno strahopoštovanje pred Bogom (ירא jārēʼ r. 31). Iskustvo i danas svjedoči: onaj je čovjek nadvladao sve krize koji se jedino Boga boji, a svim opasnostima od prirode ili od ljudi može hrabro, mirne savjesti gledati u oči.

Na odgojnom putu kojim Božji narod kroči ovo je važan stupanj, jer od panične agresije protiv vođe Mojsija, prolazeći krizu, dolaze do povjerenja i pouzdanja u njega. »Povjerovali su u Gospodina i u njegova slugu Mojsija« (Izl 14,31) izvješćuje sveti tekst, ističući onu uzajamnost i usporednost božanskoga s ljudskim koja će iz temelja obilježiti svekoliku kršćansku teologiju. Istinsko povjerenje u čovjeka ide zajedno s povjerenjem u Boga i obratno. Sam Mojsije koji je od početka iznio svoje poteškoće s obzirom na vlastiti autoritet sada može još jednom s mirom odahnuti. Gospodin koji je od početka bio obećao: »Bit ću s tobom« (Izl 3,12) utvrđuje evo Mojsijev autoritet pred narodom koji sada zna iz iskustva da je Mojsije sluga Božji i zaslužuje povjerenje. Mojsiju oni više nisu rulje zločinačke, nego osvjedočeni sljedbenici puni povjerenja.

Iskustvo opisano u Izl 14 ključno je za zajednicu u krizi. Baš u skladu s Godinom vjere u kojoj se održava 9. međunarodni simpozij »Centra za poslovnu etiku« na temu »Uloga i mjesto poslovne etike u vrijeme krize« poznata biblijska slika o narodu koji posred mora prolazi po suhom ima plod u tome da su stekli povjerenje, došli do pouzdanja, uzvjerovali su. Na kraju teksta pojavljuje se glagol »vjerovati« kojemu je subjekt cijeli narod (Izl 14,31). Najsuvremeniji menadžment itekako je svjestan da je poslovanje moguće samo ondje gdje je razvijeno temeljno povjerenje. Kvalitetna investicija i nov gospodarski zamah ostvarivi su ondje gdje postoje pouzdane osobe i pouzdan sustav na koje se čovjek može osloniti.

Debora – sutkinja i proročica (Suci 4-5)

Tekst o sutkinji i proročici Debori poučan je ponajprije stoga što realistično uočava krizu nastalu zbog pritiska međunarodne, vanjske nadmoćne sile i to pritiska koji traje punih 20 godina (Suci 4,3). I ovaj put kriza doseže tolike razmjere da se u cijelom narodu razliježe onaj bolan krik (צעק cāʻaq r. 3). Smionost i posebnost biblijskoga izvještaja očituje se i u bespridržajnom uočavanju da ljudi sami snose krivicu za takvo stanje zbog pogrješnih postupaka koje su poduzimali. »Činili su zlo« (Suci 4,1) veli lapidarno Biblija, a kriterij je prosudben pogled onoga koji ih je izveo u slobodu i podario im domovinu, Bog s kojim su se u sveti Savez vezali i obećali da će izvršavati njegove zapovijedi. Stvoritelj je to koji – prema svjedočanstvu na prvoj stranici Pisma – od početka refleksivno promatra i pregledava svoja djela (7x »I vidje Bog« u Post 1). Na toj pozadini redovita formula »zlo u očima Jahvinim« ima svoju snagu.

U naše doba dugova i dužničkoga ropstva – kako pojedinaca tako i cijelih naroda – zapanjujuće je aktualan i odmah razumljiv izraz kojim se opisuje kriza biblijskoga naroda u Deborino vrijeme: prodani su (Suci 4,2). Isto će tako i pad neprijateljskoga vojskovođe biti najavljen kao prodaja (r. 9). Jezik Svetoga pisma premda simboličan i u prenesenom značenju, nas danas izvrsno upozorava na bitnu ulogu financija u svakoj krizi većih razmjera.

Osobitost Deborina lika jest u tome što je ona žena, a opisana je u tekstovima koji nastaju u izrazito patrijarhalnu okružju i u prvi plan stavljaju muškarce. Ona je jedina žena među biblijskim sucima i jedina među njima nosi časni proročki naslov (Suci 4,4). U prvi plan dolazi ne nekom organiziranom kampanjom ni naglim osvajanjem mišljenja većine, nego tako što je tijekom vremena stekla povjerenje: k njoj su dolazili rješavati svoje sporove. Ona ima znanje i praksu. »Sudila je Izraelu u ono doba« stoji u Pismu (Suci 4,4). »Uzlazili su k njoj« (r. 5) doslovce veli biblijski tekst, ističući uvriježenim izričajem koji označava i hodočašće koliki su joj ugled i čast. Hodočaste k Debori.

U našoj obnovljenoj svijesti o vrijednoj ulozi žene, napose u poslovnome svijetu, dragocjeno je vidjeti ženu kao začetnicu velikoga pothvata oslobođenja i primijetiti kako ona otpočetka bez sustezanja najavljuje da će jednoj ženi – onoj drugoj, Jaeli – pripasti slava i junaštvo u pobjedi nad napadačem (Suci 4,9).

Ne pripada Debora nekoj izdvojenoj elitnoj kasti, nego je udata žena (Suci 4,4) i »majka u Izraelu« kako sama naknadno ističe (5,7). Važna je i velika stoga što nije ograničena samo na obiteljski život i ne gubi se ni ne utapa u lokalnim pravnim rasprama, nego ima oka za međunarodne odnose i ukupno stanje svojega naroda. Kad pokreće akciju nastupa s autoritetom i izravno, a svoju autentičnost potvrđuje time što sama odmah polazi. »Sigurno idem s tobom« obećava ona i već u istom biblijskom retku to obećanje spremno izvršava (r. 9). Nastupa ona u Božje ime, ali vrlo oprezno i skromno, pitajući: »Nije li Bog tako zapovjedio?« (r. 6), »Ne izlazi li Bog danas pred tobom?« (r. 14). Ostavlja prosudbu i odluku slobodnoj volji.

Tako ona – slično kao kod Božje mudrosne pouke Kajinu u Post 4,7 – u krizi stvara prostor za pravu krisis – svjesnu i osobnu prosudbu. Valjanost i realističnost njezina teološkoga obrazloženja potvrdit će ne samo isti, iz Izlaska poznati motiv čudesnoga zaustavljanja, osujećivanja napadačke sile (המם hāmam Suci 4,15 usp. Izl 14,24), nego i opipljiv i trajan uspjeh: nakon dvadesetogodišnje krize Debora je postigla četrdeset godina mira (Suci 5,31) – cijeli jedan odrasli život.

Izvještaj o Debori dragocjen je jer upozorava da kriza sa sobom donosi upletenost u međunarodne, komplicirane odnose i veze s nepoznatim osobama i nakanama gdje nisu strani ni izravni prijestupi protiv nestalnih ljudskih saveza. Heber, koji se poimence spominje, bio je u miru s kanaanskim kraljem Jabinom (Suci 4,17) i vjerojatno će baš stoga vojskovođa u bijegu s pouzdanjem svratiti k Jaeli iz Heberova tabora, ali – usprkos sklopljenu miru – tu mu je kraj. Ovaj biblijski izvještaj ne mimoilazi ni silnice ljudske spolnosti i muško-ženskih odnosa koje također u krizama imaju svoju ulogu. Vojskovođa sluša umilni poziv i ohrabrenje: »Svrati! Ne boj se!«, daje upute i naredbe, ali će brutalno stradati kad mu Jaela u dubokom snu klinom do zemlje probije sljepoočice (Suci 4,21.22; 5,26).

Mudro postupanje Deborino u krizi izvrsno se očituje u tome što ona zna pronaći i dozvati pravu osobu, zna aktivirati i delegirati. Ona daje pozvati Baraka i njemu prenosi nalog (Suci 4,6). Štoviše sama će se povući te će na dan pobjede, opisan u r. 15–24, biti takoreći odsutna iz biblijskoga teksta. Debora hrabro i izravno prenosi Božju riječ koja je odmah prepoznatljiva – nije od njezina autoriteta nego od Boga. S ostalim biblijskim prorocima svoje vlastito »ja« ustupa Bogu na službu. Kad govori: »Privući ću vojskovođu i predat ću ga u tvoje ruke« (Suci 4,7), spretna voditeljica daje prostora Božjemu djelu. Točno upozorava Baraka na dan kada je sam Gospodin ispred njega pošao (Suci 4,14).

Opis će poslije potvrditi kako je toga dana Bog ponizio kralja agresora pred sinovima Izraelovim (Suci 4,23). Upravo taj »ispred« motiv je uspješnoga Božjega rata u kojem Izraelci postižu cilj jer sam Gospodin sve već pred njima izvršava. Debora izvrsno svjedoči da se u krizi isplati onaj put na kojemu Bog ide ispred. Pjesnički će govor poslije opisati kako su se doista vojske Boga nad vojskama borile. U velikoj pjesmi ona spominje kako su se zvijezde nebeske borile protiv moćnoga napadača Sisere (5,20).

Svoju odvažnost i vjerodosojnost Debora očituje prihvaćajući u isti mah uvjete koje Barak takoreći kao ultimatum postavlja: »Ako ideš sa mnom, idem; ako ne ideš, ne idem« (Suci 4,8). Debora spremno kreće kao jamac Božjih riječi i kao talac očekivanoga uspjeha. S Barakom će poslije i veliku pjesmu zapjevati (Suci 5,1). Svojim potezom Debora pokreće cijela dva Izraelova plemena – Zebuluna i Naftalija i to na riskantan pothvat u kojemu su se spremni do kraja založiti, dati život. »Dušu će svoju smrti izložiti« opisuje poslije pjesma (Suci 4,10; 5,18). Snaga Deborine osobe i prodornost njezina autoriteta odmah se vide u njezinoj izravnoj naredbi: »Ustaj!« (Suci 4,14) kao i u neuvijenu pozivu bez sustezanja kraljevima i prinčevima da je poslušaju (5,3).

Izvještaj o Debori dragocjen je u promišljanju o krizi stoga što, unatoč teološkoj pozadini na kojoj se otkriva da su sami naopako postupali i da ih je Bog izvrgnuo neprijateljskoj vlasti, identificira pravi ljudski subjekt, vojskovođu Siseru, koji je neposredan izvor nevolje i potlačivanja cijeloga naroda, a zastupnik je svojevrsnomu biblijskomu praneprijatelju Kaananu. Poticajni vidik Deborina pothvata krije se i u temeljitu svladavanju uzroka krize: »Nijedan nije ostao« (Suci 4,16). Temeljitost je naglašena i onda kad se radi o postupnom napredovanju: »Ruka sinova Izraelovih bijaše jača i i jača sve dok nisu iskorijenili kaananskoga kralja« (r. 24). Neće biti teško ovaj biblijski govor prevesti na naše suvremene prilike prisjetimo li se zdravorazumske logike da za svladavanje krize vrijedi samo ona metoda koja je dijagnosticirala pravi uzrok i koja neće stati na pola puta.

Osobit dragulj svetopisamskoga izvještaja o Debori, kad je u pitanju kriza, skriva se već u samoj kompoziciji teksta. Nakon 24 retka s opisom postupanja i nadvladavanja krize slijedi još duža pjesma koja predstavlja svojevrsnu kontemplativnu refleksiju i pregled učinjenoga. Presudno je to vrijeme nakon akcije i taj angažman koji omogućuje prikupljanje duhovnih plodova – nisu oni isto što i sama objektivna pobjeda nad kriznom situacijom. U pjesmi nam sutkinja, proročica i osloboditeljica istodobno otkriva – ma koliko to bilo skromno i prikriveno – odakle joj snaga za njezin način postupanja. Usred slavljeničke himne nalazi se skrovit vapaj iskrene duše: »Jahve, siđi k meni« (Suci 5,13)!

Uspješan socijalni reformator Nehemija (Neh 5)

Izvještaj iz 5. poglavlja Nehemijine knjige za razmatranje krize relevantan je ne samo zato što prikazuje bolno raspoloženje u narodu izrečeno istom onom biblijskom riječi koja označuje vikanje, vrištanje, gorak krik i urlik boli (צעק cāʻaq Neh 5,1). Ovaj put to nije zbog težine zahtjevnoga posla oko obnove zidina svetoga grada, niti zbog poruge, prijetnji ili izravnoga napada neprijatelja – što se sve do sada zbivalo u prethodnim poglavljima (Neh 2-4).

Nehemijina reakcija nam je važna. On, prvo, poznaje teškoće: u svom izvještaju, kao u suvremenoj sociološkoj anketi, citira što sami ljudi vele, tužeći se da i vlastite posjede moraju prodavati da bi se prehranili i da bi platili poreze, štoviše stvar je tako daleko došla da vlastitu djecu prodaju u roblje (Neh 5,2-4). Tekst doslovce navodi pritužbe jednih, drugih i trećih. Žalostan problem je u tome što je riječ o podjeli u vlastitu narodu: u Božjem Izabranom narodu svojim sunarodnjacima oni su robovi. Pritužbe se odnose na judejsku »braću», na isti »rod« (Neh 5,1.5). S jedne su strane vlastela i predstojnici s naslovom zadržanim iz babilonskoga razdoblja, s druge strane narod.

Prvi put u knjizi čitamo o inače smirenom i dovitljivom Nehemiji kako je doznavši za takvo stanje »uzavreo, uskipio« (Neh 5,6). Toliko je nesretno ovo stanje, toliko ga pogađa da je bijes prva njegova reakcija. Njegovi sunarodnjaci koje je tako uspješno okupio i na gradnju i na obranu od napadača pokazuju se sada kao rulja zločinačka koja ga okružuje. Ipak on neće postupiti u afektu, nego ponajprije poduzima ključan čin koji je i stručnjake za hebrejski jezik i prevoditelje nagnao da potraže novo značenje glagola מלך mālak koji označuje kraljevsku vlast. Ali nama je dobro razumljiv Nehemijin opis: »srce se moje zakraljilo nada mnom« (r. 7). Srce, biblijsko središte misli, dobiva svoj čas. Trenutak je promišljanja, procjene! I opet prava krisis u izvornu značenju. Iz toga slijede odlučni Nehemijini koraci u žalosnoj krizi podjele u vlastitoj zajednici.

Najprije odvažno suočava – izravno i izdvojeno – velikaše i upravitelje s onim što čine (Neh 5,7). Potom upriličuje javni proces – demokratskih obilježja, rekli bismo danas – »velik zbor« po uzoru na uobičajeno biblijsko sudište i prostor za javnu raspru obično uz gradska vrata. Nehemija u svojem izlaganju – a to je njegov četvrti motivacijski govor u knjizi – ponaprije otvoreno i neuvijeno analizira stanje, naziva stvari pravim imenom: »Prodajete svoju braću« (Neh 5,8). Kao u suvremenim prevelikim dugovima ili žalosno konkretnoj trgovini ljudima u novom robovlasništvu 21. stoljeća Nehemija neskriveno uočava što se zbiva: za novac kupuje se čovjek, novac vrijedi više od ljudske osobe.

Nehemija poziva na priznavanje Božjega autoriteta i strahopoštovanje prema Bogu – u čemu on sam daje vrstan primjer. Baš zbog straha Božjega on je otpustio dugove (Neh 5,10). Premda je po službi i časti kraljevski namjesnik, svih dvanaest godina svojega mandata odricao se primanja koja mu zakonito pripadaju, za razliku od prijašnjih namjesnika koji su bezobzirno ubirali i dodatne namete od naroda (r. 14s). Nehemija je uzor jer vlastitim rukama radi na obnovi zidina (r. 16); štoviše o svom trošku opskrbljuje radnike dnevnim obrocima (r. 17s). I sve to – kako njegov završni zaziv svjedoči – ne zato da bi prikupio neke, suvremenim rječnikom izrečeno, političke bodove, nego da mu Bog uračuna njegova dobra djela: »Spomeni se, Bože moj, onoga što sam učinio za ovaj narod« (Neh 7,19).

Krist hrani mnoštvo

Vrhunac kršćanske etike u kriznoj situaciji vezan je dakako uz Kristovu osobu. Sva četiri svetopisamska izvještaja – Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo evanđelje – zaustavljaju se na čudesnoj zgodi s »pet kruhova i dvije ribe« (Mt 14,17.19; Mk 6,38.41; Lk 9,13.16; Iv 6,9) kojima će se u kritičnom trenutku nahraniti veliko mnoštvo gdje je samo muškaraca 5000. Dodatna dva opisa u Matejevu i Markovu evanđelju spominju i drugi događaj kad će sedam kruhova (Mt 15,34.36; Mk 8,5s) i nekoliko ribica uspješno odgovoriti na glad zajednice od 4000 duša kojima treba pribrojiti žene i djecu.

Svim je izvještajima zajedničko da Krist u krizi cijeni i uzima skroman i nesrazmjerno malen prilog koji mu učenici mogu pružiti, ne prezire ga i ne odbacuje. Upravo ono skromno i nedostatno što imaju, on uzima i čini velikim. Zajednički je također dvostruk rezultat. Ne samo da je kriza uspješno riješena – ljudi su se nasitili (Mt 14,20; 15,37; Mk 6,42; 8,8; Lk 9,17; Iv 6,12) – nego svi izvještaji ističu kako i ostaci koji preostadoše čine svojevrsno novo obilje. Bilo da je riječ o »dvanaest košarica« ulomaka kao u sva četiri izvještaja s pet kruhova i dvije ribe (Mt 14,20; Mk 6,43; Lk 9,17; Iv 6,13), bilo da je prikupljeno »sedam košara« preostalih od sedam kruhova na početku (Mt 15,37; Mk 8,8) – i jedno i drugo u Svetom su pismu poznati simbolični brojevi. Dvanaest naznačuje onu puninu i sveobuhvatnost koja želi doseći sav svijet u slici dvanaest Izraelovih plemena, a sedam je znak pouzdanosti i zaokruženosti kao već u prvih sedam dana stvaranja kad je zaključno utvrđeno da je »sve što je stvoreno bilo dobro« (Post 1,31), pri čemu sam broj sedam ima u biblijskom jeziku isti korijen kao i »prisegnuti« što odmah doziva u pamet središnje Božje obećanje ocima da će im dati zemlju.

Osobita dragocjenost u kojoj se tri sinoptička evanđelja slažu jest Kristov konkretan postupak. Prvo što čini, kada je u krizi pred silnim mnoštvom dobio tek skroman prilog, jest pogled u nebo (Mt 14,19; Mk 6,41; Lk 9,16). Gesta, usmjerenje lica i očiju, bez dodatna tumačenja, bogata je u neverbalnoj komunikaciji. U krizi čovjek je pozvan podići pogled, pronaći šire obzore, potražiti gdje je prvi izvor svih dobara i barem naslutiti svrhu.

Neočekivan i neuobičajen čin koji odstupa od logičnih razmjera, a u kriznim prilikama djeluje provokantno i atraktivno, spominju dva dodatna izvještaja, Matejev i Markov, koji se poklapaju s Ivanovim evanđeljem. Na skromnoj, minornoj zalihi od svega sedam kruhova i nekoliko ribica, koja je beznačajna pred mnoštvom od 4000 gladnih muškaraca zajedno sa ženama i djecom, na daru nedorasloga momčića koji nije imao nego pet ječmenih kruhova i dvije ribe, Isus Krist, prihvativši ih, najprije – zahvaljuje (Mt 15,36; Mk 8,6; Iv 6,11). Usred krize i neimaštine – on zahvaljuje! Rezultat će biti čudesan. Sam slijed njegova postupka, pri kojem on uzima, zahvaljuje i potom razlama kruh da ga podijeli, i rasporedom i gramatičkim oblikom εὐχαριστήσας (euharistesas, »zahvalivši«) izravno upućuje na predragocjen prvi zapisani spomen u kojem Pavao govori o Kristovu predanju samoga sebe (Mt 15,36; Mk 8,6; Iv 6,11; 1 Kor 23s). Hrana koju dijeli – to je on sam, tumači govoreći: »Ovo je moje tijelo«. Kao odgovor na krizu cjelovito i do kraja nudi svoju osobu. Krizu rješava vlastitim gledištem. Gladno mnoštvo ne gleda kao rulju zločinačku premda će ga na Veliki Petak gotovo jednoglasno odbaciti i osuditi.

Sva četiri izvještaja o pet kruhova i dvije ribe važan su prinos biblijskom pristupu krizi jer inzistiraju na Kristovu pedagoškome postupku. Učenici upozoravaju na krizu, glad koja je zavladala nakon duga slušanja u pustomu kraju, a Učitelj neočekivano, na prvi dojam neumjesno i vrlo izazovno zahtjeva: »Dajte im vi!« (Mt 14,16; Mk 6,37; Lk 9,13). Bez ikakva spiritualiziranja i upućivanja na pobožnost upozorava ih da gledaju na svoje sile i traži da se založe, koliko god bila ograničena i nedostatna njihova dobra. Ivanovo evanđelje neposredno upozorava na Učiteljev edukativni pristup: pita »zato da iskuša« i dobije njihov odgovor (Iv 6,6).

Vrijednost i angažman učenika sastoji se i u tome što Krist njima povjerava da dijele hranu ljudima – u tom je svih pet sinoptičkih izvještaja složno (Mt 14,19; 15,36; Mk 6,41; 8,6; Lk 9,16). Krist dovodi svoje do toga da su kadri ispuniti njegov zahtjev s početka, osim što će upravo oni rasporediti mnoštvo u male zajednice i nakon blagovanja prikupiti preostale ulomke. Učenici doista – kako je zatražio od njih – daju ljudima jesti! Pedagoški značaj ovoga događaja istaknut će Kristovo naknadno upozorenje kad traži od učenika da se prisjete iskustva i sami osvjedoče kako je u onoj krizi kad su imali svega pet, i u onoj kad su imali sedam kruhova bilo ne samo dosta, nego je i pravo obilje preostalo (Mt 16,9s; Mk 8,19s). Refleksija o tim iskustvima treba pobijediti malovjernost i utemeljiti povjerenje u dobroga Učitelja koji je prisutan.  Sasvim konkretno pred Kristom kriza traži od nas da ponajprije zahvalno gledamo na ono malo što imamo i na ono što nam se čini ostatak koji bismo po navici bacili, i da uzmemo u obzir gdje je izvor svih dobara.