Tobija i Sara

Suvremena problematika u deuterokanonskoj knjizi

Nicolaus_Knupfer_-_Tobias_en_Sarah_1654Tobija pripada među svetopisamske likove koji imaju “svoju” knjigu. Njegova žena Sara ima isto ime kao i žena praoca Abrahama, to je ime koje znači ‘kneginja’ i ističe dostojanstvo žene. Knjiga Tobijina u kojoj je opisan postanak njihova braka i obitelji jedan je u nizu pokazatelja da se čitava biblijska povijest s pravom može promatrati kao obiteljska povijest. I Tobijina i Sarina obitelj žive u progonstvu, daleko od domovine. To je vrijeme nakon 721. g. pr. Kr. koja u Izraelskoj povijesti znači kraj sjevernog kraljevstva i odvođenje stanovništva. Asarhadon koji se u knjizi spominje, na vlasti je 680-669.

Tobija po nalogu svojega oca Tobita kreće iz Ninive na dalek put. Treba pronaći ušteđevinu koju je otac davnih dana ostavio kod prijatelja u pokrajini Mediji, s onu stranu Tigrisa (“deset srebrnih talenata” 1,14; 4,20). Za svoje putovanje mladi je Tobija pronašao pratioca Azarju (5,13) koji će se vrlo brzo pokazati kao iskusan i pouzdan voditelj. Čitatelji znaju da je to zapravo Božji glasnik Rafael, poslan kao odgovor na molitvu Sarinu i Tobitovu, ali oni to ne znaju. U tekstu izričito stoji: “Tobija nije znao da je to anđeo Božji.” (5,4). U vrlo kratkom vremenu Tobija odlučuje i prihvaća ženidbu s djevojkom Sarom, kćeri u obitelji kod koje su na putu bili smješteni (7,13). Sara je pritom na čudesan način oslobođena od zloduha koji ju je zarobljavao (8,3). Anđeo ga je okovao (8,3), zašto je i bio poslan (3,17). Sretno se kao bračni par vraćaju do Tobijinih roditelja (11,16). A čudnovati pratilac, koji je preuzeo Tobijinu zadaću i donio očevu ušteđevinu (c9), otkriva svoj identitet (“Ja sam Rafael” 12,15). On je zapravo Božji poslanik, anđeo, poslan od Boga kao odgovor na dvije usrdne molitve u kritičnim trenucima s početka svih ovih događaja.

Pretpovijest ovog bračnog para počinje, naime, u bolnoj krizi. I stari Tobijin otac i Tobijina buduća žena u svojoj su životnoj nevolji došli dotle da Bogu upravljaju tjeskobnu molitvu prožetu željom da ih uzme s ovoga svijeta. Krjeposni otac trpi zbog toga što je oslijepio i tako već drugi put u životu zapao u veliko siromaštvo (2,10). Djevojka Sara pak, na drugom kraju golema kraljevstva, oplakuje svoju gorku sudbinu. Sedam neuspjelih ljubavi stoje iza nje, za sedam momaka bila je spremna poći i svaki je od njih umro (3,7.15). Mlado srce posve je slomljeno. U najtežoj boli već planira samoj sebi oduzeti život, ali se onda s molitvom na usnama ipak zaustavlja. U takvim mučnim, posve nepovoljnim i neplaniranim prilikama dvoje mladih ljudi zakoračit će u novi život.

Otac je velika potpora na mladićevu putu. Spreman je svu ušteđevinu prepustiti svome sinu. Prije polaska na put daje mu obilnu pouku, punu praktičnih savjeta (c4). Pratioca, kojeg mladić za put pronalazi, ne samo da priznaje i odobrava, nego ga primjereno nagrađuje (5,3.12.16; 12,1). Još ne zna da se ostvaruje njegova dvaput izgovorena želja i uvjerenje da mu sina na putu “dobar anđeo prati” (5,17.22). Sarini roditelji također ohrabruju svoju kćer koja će konačno primiti “milost kao nagradu za svoju bol” (7,17).

Zanimljiv je i poučan put koji mladi ljudi prolaze jedno prema drugome. Tobija kreće na put s posve drukčijim zadatkom, ali njegovo hodočašće dovodi ga do drugih i važnijih ciljeva. Uz pomoć svoga pratioca, koji je ispunjen ne samo dobrom voljom, nego i nadnaravnim znanjem, Tobija postaje liječnik Sari od opsjednutosti (8,2), liječnik svome ocu od sljepila (11,10). A osim toga na tom putu, mimo izvornog plana, nalazi ženu, djevojku iz vlastita naroda s kojom će cijeli život podijeliti. Tako ujedno ispunjuje očev nalog koji je primio u oproštajnom blagoslovu (“Pazi da ti žena bude iz plemena tvojih otaca” 4,12).

Između dvije obitelji ne postoje unaprijed izravne veze i bliže poznavanje, žive u dva udaljena mjesta, jedino što ih veže je pripadnost istom narodu i zajednička prognanička sudbina u stranom svijetu. Ipak, iz onoga što Tobija govori zaključujemo da je nekako već bio upoznat s teškom sudbinom djevojke koja je sedam puta doživjela tragičnu svadbu (“čuo sam da su sedmorica nađeni mrtvi…” 6,14).

Sveto pismo otvoreno spominje strah pred brakom koji mladić osjeća. Poznavajući iskustvo moderne civilizacije i prilike u našem narodu, mislim da ćemo pravo kazati primijetimo li da tu Riječ Božja dodiruje važan suvremen problem. Kako ga biblijski mladoženja rješava? Ponajprije ima pratioca koji mu je ovdje, kao i u drugim stvarima, velika potpora. Tobija, potom, otvoreno govori o svom strahu koji počiva na onome što je čuo. Priznaje da ga je strah od smrti, strah ga je zloduha koji je djevojku opsjeo (“bojim se da ću umrijeti” 6,15). Plemenitost njegova srca otkrit ćemo kad čujemo da ga je strah ne samo za sebe, nego i zato da njegova tragedija ne bi roditelje unesrećila (“bojim se da za sobom, zbog žalosti, ne povučem u grob svoga oca i svoju majku” 6,15).

Dvaput mladić mora uspješno svladati zadatak odvajanja od najbližih. Ponajprije od majke koja zaplakana kori svoga muža: “Zašto si dopustio da nam sin ode?” (5,18). Majka je pogođena odlaskom sina iz obitelji, nedostajat će joj njegova pomoć. Ne odobrava njegov odlazak po ušteđevinu, upozoravajući muža da je taj novac “smeće prema njihovu sinu” (5,19). Drugi rastanak, od Sarinih roditelja bit će još zahtjevniji jer se sad mladić mora sam izboriti za svoja prava; nema ovdje oca koji bi svojim nalogom i autoritetom presudio. Opetovano mladić mora pristupiti s molbom svojemu tastu koji ga je zaklinjao da ostane (“Ne idi” 8,20; “Ostani” 10,9). Morat će se i otvoreno usprotiviti: »Ne, nego pusti me da idem!« (Tob 10,9). Tobija sa svojom ženom Sarom poštuje svoju odluku i vlastiti životni put. Životni korak rastajanja blagoslovljen je ponovnim susretom. Vratit će se oni sretno do obitelji mladoženje, a nakon smrti časnih staraca opet će doći u kuću Sarinih roditelja (14,12).

Put međusobne ljubavi ima nekoliko koraka. Tobija najprije čuje od svoga pratioca istinu o Sari (c6). To je trenutak kad u njegovu srcu započinje iskrena ljubav prema Sari. “Njegova se duša privinula uz njezinu” (6,18) – tako Sv. pismo dočarava fenomen odlučujuće simpatije i zaljubljenosti koja nipošto ne staje na hirovitoj privlačnosti izgleda i vanjštine, nego se krije duboko unutar osobe. Poslije, kad se jednom budu našli nasamo u bračnoj sobi, Tobija i Sara zajednički mole. U toj molitvi Tobija se prisjeća Božje riječi iz stvaranja: “Nije dobro da čovjek bude sam” (8,6), u Sari gleda ostvarenje onoga što je Bog na temelju svoje božanske prosudbe podario.

Tako dobivamo zanimljiv nacrt koji je suvremenom uhu možda malo stran: ponajprije dolazi ljubav, zatim duhovnost i molitva, tek potom tjelesna blizina i nježnost. Sva tri koraka u ovom trolistu su važna; tri stepenice do zajedništva. I na tom se uzoru Tobije i Sare temelji moralni zahtjev, vjerojatno najpopularniji i najosporavaniji, da se poštuje predbračna čistoća.

Poznati dio njihove molitve pokazuje ozbiljnost bračnoga programa koji su si zacrtali. Tobija moli: »učini da s njom doživim starost« (8,7). Započinju zajednički život ne samo kao rezultat sadašnje sklonosti i potrebe za blizinom druge osobe, nego gledaju na cjelinu i dovršetak ljudskog života.

Dirljiv je prvi susret sa Sarinom obitelji (c7). Nema mučnoga skrivanja simpatije i ljubavi. Tobiju prepoznaju jer mu je otac čuven kao plemenit i dobar čovjek. Susret je to upravo nabijen osjećajima. Ganut što susreće Tobiju, otac Sarin grli ga suznih očiju (7,6). Na vijest o bolesti njegova oca svi se žaloste i plaču (v6s). Potom se vraćaju velikom veselju i gozbi jer su se sretno okupili u tuđini (v8). Kad je riječ o ženidbi otvoreno govore o poteškoćama koje djevojka ima (v11).

Tobijin dolazak u njezin život znači dokončanje velike Sarine patnje. Mladoženja je svojim postupkom oslobađa od zloduha koji ju je držao u svojoj vlasti. U Sarinu putu kroz patnju do oslobođenja ocrtava se Božji plan naznačen u riječima anđeoskog pratioca koji objavljuje Tobiji: “ona ti je bila dosuđena oduvijek.” (Tob 6,18).

Tobija ispunja svoju prvu zadaću: donosi očevu ušteđevinu u kuću. Osim toga, povrh zadaće koju je preuzeo, on, neočekivano, na radost sviju, donosi lijek za očevu bolest. Stari otac progledao je i poput novozavjetnoga Zaharije, oca Ivana Krstitelja, odmah izriče “Benedictus”, zahvalu Bogu koji se smilovao: “Blagoslovljen si, Bože” (11,14). I na primjeru Tobije i Sare, Riječ Božja pokazuje kako njihov brak nije usmjeren samo na njih dvoje i njihovu djecu, nego u svoje poslanje uključuje i nešto drugo. Oni imaju svoju misiju koja se ne ograničava samo na njihovu budućnost.

Perspektiva koju ova biblijska knjiga nudi za brak i obitelj blagoslov je i velika mjera radosti. Svadbena proslava Tobije i Sare odvija se u dva dijela, ponajprije u kući mladenkinoj (“gozba” 8,19), potom nakon sretnog povratka u kući mladoženje (“svadba u veselju” 11,19), ukupno tri tjedna. Imaju djecu, koja se sretno okupljaju oko svoga djeda i čuju proročke riječi o Božjem smilovanju i obnovi Jeruzalema koja će doći nakon progonstva. Njihova obitelj nasljeđuje mnoga dobra i doživljava pad neprijateljske vlasti (14,13s).

N. Bilić SJ

 

Nehemija, graditelj, i sv. Josip

Postoje li neke važne crte koje sv. Josipa vežu uz Nehemijin lik?

Točno je da je Nehemija među općenito manje poznatim biblijskim likovima premda ima svoju vlastitu knjigu. Za nas je ponajprije važno da od kralja dobiva titulu i službu namjesnika. Nehemija je namjesnik, zastupnik kraljevske vlasti, što je i pismima-dokumentima koje dobiva potvrđeno. Za sv. Josipa znamo da je djetetu Isusu namjesnik očev. On je na mjestu oca, poočim Kristov.

Glavna stvar po kojoj Nehemija dobiva svoje mjesto u Svetom pismu jest to da gradi Jeruzalemske zidine. O tome on sam osobno svjedoči pišući u prvom licu, autobiografski. Dobio je obavijest o ruševinama, kralj mu daje dopuštenje i on kreće u Jeruzalem gdje organizira praktički cijelu zajednicu. Svaka obitelj preuzima po dio. Saniraju pukotine, obnavljaju, grade. Ni protivnici ih ne mogu zaustaviti sve dok zidine napokon nisu potpuno dovršene i svečano blagoslovljene.

Nehemija omogućuje da cijela zajednica povratnika bude zaštićena i da nakon progonstva u Babilonu može opet započeti život u slobodi, u vlastitoj domovini koju je Bog ocima obećao. Pobrinut će se Nehemija također da se unutar zidina osobito poštuje sveti počinak, subota, kako propisuje Božji zakon. Pod zaštitom gradskih zidina bit će moguće organizirati veliku svečanost – čuveni Blagdan sjenica kad će se s posebnog postolja cijelom narodu čitati i tumačiti Zakon, odlomak po odlomak.

Znamo da je sv. Josip i službeno izabran i od Hrvatskoga sabora proglašen zaštitnikom domovine. U tome mu biblijski uzor svakako može biti Nehemija.

Nehemija u svojoj autobiografiji opisuje kako se sam zalagao u poslu. Kao što Noa gradi korablju tako Nehemija gradi Jeruzalemske zidine. Je li i u tome uzor sv. Josipu?

Josip je u svom zavičaju očito bio na cijeni: Poznat jednostavno kao drvodjelja. Tako ga zovu, takav je na glasu. “Majstor” – rekli bismo danas. Kod Nehemije nam je važno upravo to da se sam dao na posao i da je znao zavrnuti rukave. Poduzetan je i djelotvoran. Baš kako i sv. Josipa prepoznajemo u Evanđelju. Pa i kad se Nehemija trebao braniti od lukavih neprijatelja, on je spreman. U isto je vrijeme i vojnik i radnik. Protivnici su i psovanjem i ruganjem, i spletkama i otvorenim napadima pa i pokušajem atentata htjeli spriječiti obnavljanje gradskih zidina. Nehemija ih sve nadvladava jer je – kako sam svjedoči – Božja ruka bila s njime. Sv. Josip je, znamo, u litanijama ne samo uzor radnika, nego i strah zlih duhova.

Na početku Nehemijina djelovanja nalazimo ga u postu i molitvi. U Nehemijinu načinu pisanja istaknuto mjesto imaju molitveni zazivi koje on uklapa izravno u svoje autobiografsko izvještavanje. Na kratko prekida opis i izravno upućuje Bogu zaziv. To je nalik tradicionalnim strelovitim molitvama. Nehemija tako ostvaruje duhovnost u svakodnevici koja će biti obilježje sv. Josipa, sabranog, šutljivog, poslušnog.

(iz: Sv. Josip i njegovi biblijski uzori)

Judita

„Gospodin će mojom rukom donijeti spas Izraelu“ (8,33)

Biblijski put Judite, spasiteljice

Piazzetta_Giovanni_Battista-Judith_and_HolofernesKnjiga o Juditi

S ovom biblijskom knjigom zalazimo u važno područje za hrvatsku povijest. Otac hrvatske umjetničke književnosti Marko Marulić inspiriran ovom biblijskom knjigom napisao je čuveni spjev „va versih harvackih složen” Juditu (Venecija, 1521). Ne samo književni sadržaj nego i egzistencijalna poruka biblijske Judite važni su za potlačeni puk Marulićeva doba pod otomanskom vlašću. Pouzdanje u Boga koji po slabom čovjeku može donijeti spas pred golemom svjetskom silom zlatna je nit biblijskog teksta, a za Marulića je važna i kad piše „Molitvu suprotivu Turkom”.
Biblijska Judita ostaje prisutna kao inspiracija i u najnovijoj hrvatskoj književnosti za istoimeni roman već proslavljenoga Mire Gavrana.

Judita pripada u poseban doprinose Septuaginte i zajedno s Tobijom nije ušla ni u HB ni u kanon zapadne Reformacije. Osim toga grčki tekst bitno se razlikuje od latinskoga u Vulgati.
Septuaginti imamo npr. zahvaliti i samo ime Nakodonozor koje je ušlo u latinsku i hrvatsku tradiciju (i glazbenu umjetnost), a u HB glasi Nebukadnecar, odnosno kako Jeremija ispravlja: Nebukadrecar.

Pripovijedni dijelovi teksta u Knjizi o Juditi još se mogu prepoznati kao odraz hebrejskoga (odn. aramejskoga) stila pisanja, ali govori i molitve, kojima knjiga o Juditi obiluje, posebnost su Septuaginte.

Ako smo već u Knjizi Izlaska prepoznati ime „Egipat” kao šifru i simbol zla – i bez šifre bijaše to „kuća ropstva” – neće nam biti ni ovdje, pri kraju SZ-a teško prepoznati u liku Nabukodonozora simbol. Slično kao “Egipat” u Izl ili 7 naroda u Pnz tako je i Nabukodonozor svjesno postavljen kao tipski predstavnik. To se može prepoznati po nekoliko naznaka u tekstu:

1. Nabukodonozor dobiva naslov „asirski kralj” (Jdt 1,1; 2,4) u tekstu premda nigdje u Sv. pismu nema te vlasti, nego je kralj Babilona. Ovdje je na taj način pod njegovim imenom obuhvaćena i propast Sjevernog kraljevstva i pad Samarije pod Asirskom opsadom 721. pr. Kr.
2. Literarno je smješten u Ninivu (1,1.16; 2,21) premda je ona, o čemu i kraj Tobijine knjige svjedoči, pala upravo dolaskom babilonske vlasti.
3. Ratovanje s Medijom (1,1; 16,10) i spominjanje Perzije (1,7; 16,10) također pokazuje kako se pod jednim simboličnim imenom spaja više povijesnih razdobolja i više geografskih veličina. Čini se da je i naziv „Cilicija” (1,7.12; 2,25) tek iz vremena grčke vladavine. Ovaj fenomen koji najviše podsjeća na tehniku knjige Danijelove koja stvara vlastitu „literarnu” kronologiju ne sastoji se u nijekanju povijesnih činjenica, nego u njihovu namjernom novom povezivanju za literarne svrhe („intencionalni anakronizam”).
4. I sukob s Arfaksadom kojeg je i fonetski teško odvojiti od Arpakšada govori u prilog ovom tumačenju. Bajkovite dimenzije njegovih gradnji (Jdt 1,2–4) i činjenica da je Arpakšad prema Post 10,22 ime Asurova brata odaje dojam simboličkog lika iz prapovijesti. A sukob upravo asirskog kralja tj. Asura (Jdt 16,3) s njime doziva u pamet problematiku bratoubilačkoga sukoba zabilježena već između Kajina i Abela. U istom smjeru smije se tumačiti i namjerno prešućivanje imena „Babilon”.

Za razliku od novovjekih autora biblijska knjiga i svojom strukturom ističe skromnost junakinje Judite koja se pojavljuje tek u drugoj polovici knjige (Jdt 8) te spis tako još jednom pokazuje da je glavni motiv cijelog djela Božja moć koja zaustavlja razaranje.

Stručnjaci upozoravaju da se u pripovijednome obliku glagola ἀκούω „čuti” 4,1; 8,1 (hebr. tzv. narativ: „i čuli su”, „i čula je”) može prepoznati početak 2. i 3. dijela knjige. S četvrtim poglavljem stupaju na scenu kao subjekt „sinovi Izraelovi”: oni čuše (4,1). Za razliku od prva tri poglavlja u kojima je sam Nabukodonozor prisutan kao subjekt, u ovom dijelu aktivno će u tekstu djelovati njegov „vrhovni zapovjednik Holoferno”.

Uvodni dio knjige pokazuje Nabukodonozorov osvajački pohod na Arfaksada, kralja Medije i njegov odbijen i izrugan pokušaj da pridobije saveznike.

Novost u biblijskoj literaturi jest ciljano isticanje ljudskih osjećaja i onoga što čovjeka iznutra pokreće.

Slaba, a snažna

Judita ulazi u Bibliju kao žena koja sluša (ἀκούω 8,1.9). Čula je sve što se zbiva u gradu. Čula je i tvrd odgovor naroda glavarima. Njezino pojavljivanje može se promatrati i kao odgovor na dvostruki molitveni vapaj zajednice u opsjednutom gradu (7,19.29). Ona doduše živi povučeno i asketski ali pozorno prati zbivanja, dobro je obaviještena i poznaje političke događaje. U osobnom životu propatila je mučnu sudbinu. Muž joj je umro pa je ostala sama kao udovica. Juditu takvo iskustvo čini osjetljivom za trpljenje cijeloga grada.

Lijepa

Judita ima autoritet i uživa ugled u narodu. Tu je najprije njezina pojava, ono što se odmah vidi. „Bijaše lijepog stasa i sjajno je izgledala“ (8,7). Kad se uređuje i dotjeruje za svoj hrabri pothvat više puta će izazvati divljenje: poglavari grada, pripadnici njezina naroda, ne mogu se nadiviti i izgovaraju blagoslovnu molitvu nad njom: „Bog otaca naših udijelio ti milost i dao ti da uspješno izvedeš što si naumila na slavu sinova Izraelovih i uzvišenje Jeruzalema“ (10,8).

Njezina ljepota očarala je asirske straže (10,14). Slično se zbiva i u čitavu neprijateljskom taboru, gdje joj se svi čude i dive. Tako je i kod okupljenih pred zapovjednikovim šatorom (v19) i kod dvorjanika u šatoru (v23).

Njezina ljepota djeluje. U svakom od tih slučajeva ljudi reagiraju nekom sadržajnom i važnom primjedbom.

Mudra

Drugi razlog Juditina ugleda i važnosti njezinih riječi jest njezina mudrost. Poglavar grada Ozija primjećuje kako cijela zajednica još od Juditine mladosti poznaje njezinu mudrost i zna kako su plemenite i uzvišene misli njezina srca (8,29). Njezin sadašnji način života takav je da nitko nije govorio ništa ružno o njoj (8,8).

Jednako kao nad njezinom ljepotom vođe napadačke sile zadivljeni su njezinom mudrošću (11,20). Oni uspoređuju i izjednačuju Juditinu ljepotu s njezinom mudrošću (11,21).

Voditeljica

Juditin se autoritet vidi u tome da ona daje pozvati gradske prvake (8,10) i izravno ih poučava i upozorava. Oni su vođe, ali ona ih u isti mah oslovljava kao braću (8,14.24).

Veliki govori, pred predstavnicima njezina naroda (8,11–27) i pred vrhovnim zapovjednikom napadačke vojske (11,5–9), a tako i njezina molitva (9,2–14), svjedoče o njezinoj bogatoj nutrini i njezinoj pameti.

Upozorenje gradskim glavarima smjera na to da se Bogu ne smije propisivati nikakav rok za njegovu pomoć. Oni su naime odlučili još pet dana pouzdati se i čekati na Božju pomoć, a nakon toga će odustati i predati se. Time se – kako Judita bez prikrivanja i uljepšavanja predbacuje – postavljaju namjesto Božjeg autoriteta, što je središnja problematika cijele Knjige o Juditi. Strani kralj naime traži da ga se štuje kao Boga (6,2). Svi koji ga se ne boje i koji ga drže tek „običnim čovjekom“ (1,11) bit će napadnuti i prijeti im potpuno uništenje.

Druga perspektiva

Za dugotrajne opsade cijela je zajednica trpjela zbog nedostatka vode pa su ljudi bili zabrinuti za same sebe i za vlastiti život. Judita međutim, jer je već upoznala svoju osobnu patnju, u svojim objašnjenima pred glavarima očituje kako njezina skrb smjera na svetište (8,21.24) i žrtvenik (8,24), na Božji dom u Jeruzalemu (9,1). Njezina duhovna povezanost s hramom vidi se u tome da svoju veliku molitvu izriče upravo u vrijeme večernje žrtve u Jeruzalemu (9,1).

Njezin je pogled otvoren i širok. Kao dobar vojni strateg dobro procjenjuje da o sudbini njezina grada ovisi sva Judeja („budemo li osvojeni mi, bit će osvojena i sva Judeja“ 8,21).

Ona je prva i jedina u ovoj biblijskoj knjizi koja spominje Abrahamov, Izakov i Jakovljev put s Bogom (8,26). U tom svjetlu ona je kadra i ove najteže aktualne prilike protumačiti kao kušnju (πειράζω 8,25).

Koliko je starješine poštuju i cijene, koliko od nje očekuju vidi se u molbi glavara Ozije koji traži njezinu zagovorničku molitvu (8,31).

Božja snaga

Na više načina Judita u svojoj povijesti pokazuje da Bog stoji u središtu.
O Juditi se govori tek u drugom dijelu knjige (tek od 8. od 16. poglavlja). Ona nije u prvom redu, na drugom je mjestu, ostaje u pozadini.
Njezino je ime Judita יהודית jehûdît– židovka (ž. r. jd. od jehûdîm). Nema nikakvo posebno ime s kojim bi egocentrično izdizala samu sebe, nego se poistovjećuje sa zajednicom, uzima na sebe sudbinu čitavoga naroda.
Žena je.
Osim toga, ona je udovica i tako pripada skupini onih kojima je potrebna zaštita i koji prema Zakonu zaslužuju posebnu ljubav prema bližnjemu i posebnu Božju brigu.

Judita najavljuje Božje djelo spasenja (8,33) i tako slijedi Mojsijev postupak u velikoj nevolji (usp. „Gledajte spasenje Božje!“ Izl 14,13).

U svojoj molitvi neuvijeno ispovijeda kako računa na Božju snagu, a ne na svoju slabost. Opipljivo i sasvim konkretno pokazat će se njezina nedostatnost i ograničenost njezinih sila kad bude u Holofernovu šatoru morala dvaput udariti mačem (13,8).

Ona sama zna da ovisi o Božjoj pomoći. To očituje tako da na prvo mjesto prije cijeloga pothvata stavlja svoju molitvu (Jdt 9) i tako da prije smaknuća napadača opet moli, i to dvaput (13,4.7).

Bogu odana

Judita je Bogu odana. Njemu se klanja. Veliča njegovu veličinu i moć tako što pred njim pada ničice. Taj znak štovanja čini za vrijeme velike molitve (πίπτω 9,1; 10,2). U takvu će stavu Bogu iznijeti svoju molitvu.

Također kad gradski starješine nad njom izgovaraju blagoslov njezin prvi odgovor jest klanjanje Bogu (10,9).

U velikoj molitvi u 9. poglavlju Judita očituje svoju teološku dubinu. Ponajprije, iako sama moli, povezana je s liturgijom u Božjem domu. Moli u isto vrijeme.

Moliteljica

Njezina je molitvena metoda iznijeti pred Bogom iskustva iz prošlosti. Ona podsjeća na veliko djelo iz povijesti povezano s Jakovljevim sinom Šimunom koji je praotac njezina plemena. Kao što je Jakovljeva kći bila silovana od Sihema, tako sada Asirci prijete da će obeščastiti svetište (9,8). U tom smislu i na takvoj pozadini može se ime grada Betulija tumačiti kao בתולה betulâ – „djevica, djevojka“. Ali ime ujedno ostaje aluzija na בית אל  bet ’el – na sam Božji dom.

Slična molitvena metoda živi u Crkvi. Mi podsjećamo u molitvi na otkupiteljsko djelo Isusa Krista u povijesti i molimo da bude učinkovito u sadašnjosti. I primamo čudesan Božji odgovor.

Judita je moliteljica. Kad već bude u neprijateljskom taboru, svake će noći ići na molitvu (12,8).

Žena – mudrac

U svojoj molitvi Judita očituje da je kao žena nalik mudracu iz biblijske mudrosne tradicije. Govori primjerice kako su „svi putovi Božji pripremljeni i sve odluke predviđene“ (9,6). U istom je smislu kao biblijska mudra žena obrazlagala stvari u svom govoru pred gradskim starješinama: starješine koji ne uspijevaju „istražiti dubine ljudskoga srca kako će dokučiti Boga, istražiti njegovu misao i shvatiti njegove nakane?“ (8,14).

Iako se i osobno nalazi u nevolji, njezina molitva usmjerena je na dobro Božjeg doma i Božjeg naroda. Njoj je stalo do Saveza kojeg u molitvi spominje (9,13). To je jedino mjesto gdje se u knjizi spominje Savez i bitan je razlog zašto je knjiga ušla u Bibliju. Judita ga jedina spominje i to u svojoj molitvi.

Judita se posve podlaže Božjem autoritetu. Iako sama kani izvesti spasonosni pothvat, moli snagu od Boga („ojačaj moju udovičku ruku…“ 9,9). Kad je prvi put najavila svoj plan (8,32), znala je već da je Gospodin taj koji njezinom rukom donosi spas (8,33). Ona zna kako uspjeh njezina plana ovisi o pravim riječima koje će od Boga dobiti („Daj mi zamamnu riječ koja ranjava i obara…“ 9,13). Napokon, na kraju svoje molitve jasno uočava i svrhu čitava pothvata. Riječ je o tome da cio Božji narod dođe do spoznaje Boga (9,14).

Niko Bilić, SJ

Gideon, borac

tissot_gideon_angel1197x900Opis Gideonova lika naći ćemo u Knjizi Sudaca od 6. do 8. poglavlja. Gideon je poseban. Gideon oznaku „sudac“ nema, a ključna riječ „izbaviti“ (hebr. ישׁע jaša) pojavljuje se osam puta u tekstu (6,14s.31.36s; 7,2.7; 8,22) i upozorava na bitnu funkciju svih sudaca koji zajednicu kao Božji poslanici izbavljaju iz nevolje. Gideon ne spada u one biblijske likove koji su postojani i uvijek na istoj duhovnoj visini, nego ima svoj unutarnji razvoj, obrate i preokrete. Zaključak njegova puta i dovršetak poslanja koje je imao izvršiti bit će vrlo dvoznačan.

Dublji teološki razlozi istaknuti su nastupom jednog proroka (נביא nabî’ Suci 6,8) – jedine osobe koja osim Debore u Knjizi sudaca nosi proročki naslov. Prorok, koji ostaje toliko povučen i posve predan služenju Riječi Božje da mu ni ime ne znamo, izravno prenosi poruku kojom Bog potvrđuje svoju pripadnost zajednici: „ja sam vaš Bog“ (6,10), ali jasno izriče i svoje predbacivanje i prosudbu: „rekao sam vam da ne štujete tuđih bogova, ali vi me niste poslušali“ (6,10).

Konkretna nevolja obično je ishodište i razlog Božjega poziva u Bibliji. Ovaj put to su Midjanci sa saveznicima Amalekom i sinovima istoka (6,3). Predstavljaju internacionalnu prijetnju. Izrabljivanje je gospodarsko i potpuno („ne ostavljaju ništa…“ 6,4). Potpunost se očituje i u zaokruženom broju od 7 godina (6,1). Amalek predstavlja općenitog neprijatelja i univerzalnu protivničku silu koju poznajemo iz boja Izraelova u pustinji kod kojeg Mojsije moli uzdignutih ruku. Potpuna ekonomska ovisnost koju ovdje opisuje Sveto pismo nije nam nepoznata u suvremenom svijetu.

Gideon se više puta susreće s Bogom. Prvi put Bog mu se objavljuje preko posrednika, svojega glasnika. Anđeo Jahvin dolazi pod hrast i ukazuje mu se (6,11s). Međutim, u onom času kad Gideon izražava svoje razočaranje i prigovor: „Gdje su sva ona čudesa!… Gospodin nas je ostavio!“ (6,13), Bog mu se izravno obraća i upućuje mu svoju riječ bez posrednika (v14). I ovdje se prepoznaje osobita Božja pedagogija i susretljivost. Biblijska riječ koja je ovdje upotrijebljena (hebr. glagol panâ) sugerira da mu je Bog okrenuo svoje lice.

Drugi susret s Bogom donosi Gideonu konkretan Božji nalog još iste noći (6,25s). Gideon svoje djelovanje započinje od teološke pozadine, od problema krivoboštva. Treba jasno vidjeti koga priznaju kao vrhunski autoritet, iz toga će slijediti gospodarska pravičnost i blagostanje.

Treći susret s Bogom jest osobit. Tek ovdje Gideon kreće u razrješavanje vanjske nevolje. Ovaj susret s Bogom sastoji se u tome da je Gideon – kako doslovno veli biblijski tekst – „odjeven“ Duhom Božjim (hebr. labaš KS „obuzet“, Šarić “dođe” 6,34). Učinak je očit. Prvi put izlazi u javnost, okuplja vlastiti rod (v34), pleme kojemu pripada (Manaše 6,35 usp. v15), i još tri druga plemena (Ašer, Zebulun, Naftali v35) kojemu će se naknadno pridružiti i četvrto, Efrajim (7,24). Gideon će još tri puta doživjeti izravan susret s Bogom.

Gideon dobiva više Božjih znakova za svoje poslanje. Ponajprije to su ljevanica i paljenica pod hrastom, druga dva su s runom, kad najprije samo vuna skuplja rosu (6,36–38), a potom samo vuna ostaje suha (6,29). Idući znak jest dvostruko smanjivanje Gideonove vojske. Najprije od 32.000 ostaje 10.000 (7,3), potom od 10.000 ostaje svega 300 Gideonovih vojnika (7,6).

I nakon posljednjeg znaka, a to je san o kojem se priča u midjanskom taboru (7,13s) Gideon reagira pred Bogom odano (7,15): klanja se, priznaje Božju moć koja daje pobjedu i koja će se djelatno očitovati tako da u neprijateljskom taboru nastane zbrka u kojoj protivnici jedan drugoga napadaju (7,22). To je poznati biblijski motiv rata Gospodnjeg. Bogu treba prepustiti svoju parnicu. Njegovo vodstvo treba prepoznati. Izrael se ne smije uzoholiti i držati da svojom silom dolazi do pobjede.

Gideonov razvojni put ispočetka je obilježen strahom. Prvi Božji nalog da ukloni krivovjerni, idolopoklonički oltar i prinese žrtvu pravom Bogu, Gideon izvršava po noći jer se bojao svoje obitelji i sugrađana (6,27). I poslije, kad bude trebao poći u izvidnicu i ušuljati se sve do pred neprijateljski tabor, osjećat će strah, pa će Bog s njime poslati pratioca da mu bude čuvar i osiguranje (7,10).

Bitan preokret nastaje kad čuje san protivnika (7,13s). U protivničkom taboru već unaprijed vlada strah. Savjest napadača i izrabljivača nemirna je. U pogači koju sanja on vidi Gideonov mač i osjeća jezu (7,14). Gideon prepoznaje Božje djelo jer se klanja i pred Bogom iskazuje štovanje (7,15). Razbijen je njegov strah. Sad on hrabro stupa na čelo četama i sebe stavlja kao uzor. Poziva: „Kako vidite da ja činim, tako i vi činite“ (7,17).

Unutarnja preobrazba očita je. Na početku otac čuva leđa sinu Gideonu i uspješno ga brani pred mnoštvom sumještana koji spremaju linč. Potom Gideona susrećemo kako šalje glasnike i okuplja Izraelova plemena. Vrhunac njegove spretnosti u vodstvu vidi se kad galantno, kao pravi političar, odbija žestoki prigovor Efrajimaca. Uvjerljiv mu je argument koji upozorava na njihovu važnu i vrijednu ulogu i primiruje ih (8,2).

Uspješnost i lukavost ujedno je dio problema u kojem se pokazuje Gideonov otpad od Božjega poslanja. Posljednja Božja poruka koju je Gideon saslušao bijaše da mu Bog predaje tabor midjanski (7,9), poslije je radio po svome. Osveta nad Sukotom i Penuelom (8,15–17) svakako prelazi Božji nalog da izbavi Izrael od Midjanaca. Na svoju ruku svog mladog prvorođenca želi učiniti krvnikom (8,20).

Izostanak savjetovanja s Bogom ima svoj vrhunac u idolopoklonstvu koje povlači cijelu zajednicu sa sobom (8,27b). Slično Aronu u pustinji Gideon skuplja zlato od naroda za pokretanje lažnog kulta (8,26). Otpad od vjere ima dalju i dublju posljedicu jer njegova obitelj biva uništena bratoubojstvom. Sin mu Abimelek ubija svoju braću (9,5).

Gideon je ispočetka ili uporno tražio znak, ili je poslušno izvršavao nalog Božji, a potom, u pola njegova životopisa, tu komunikaciju prestaje njegovati. Veliko nam je to upozorenje da valja ustrajno tražiti pravo nadahnuće od Boga. Sv. Ignacije, veliki učitelj zapadne duhovnosti, upozorava kako moramo mudro prepoznati kamo nas Duh Božji poziva. Samo ono što od njega dolazi i samo ono što smo u razgovoru s Bogom, u molitvi, rasvijetlili i potvrdili, doista se isplati poduzeti.

(8.11.2008., 27.05.09., 29.05.2009.) 3.12.2013.

vidi:
“Kamo to vodi?”, Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 26 (2008), 16-17 (.pdf)

Neuspjelo zvanje

dr. sc. N. Bilić SJ

 

Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15)

Snažan je doživljaj na životnomu putu praoca Jakova, oca Izraelovih plemena, koji Sveto pismo bilježi u manje poznatom, kratkom dokumentu gotovo neprocjenjiva značenja u Post 35,9–15. Jakov se vraća u svoje, dolazi na izvore, smirit će se i skrasiti nakon dugih lutanja. Kršćanska vjera dragocjen je povratak na izvorni nacrt čovjeka, otkriće i smirenje u milomu gnijezdu iz kojega ljudska duša potječe.

Objava Božja

Bog se praocu Jakovu ponovno objavljuje kad se vratio iz dugogodišnjega nadničarenja u tuđini. U Svetom pismu za to novo ukazanje stoji onaj isti opis kakav se nalazi primjerice kod Abrahama kad ga Bog pohađa u liku trojice stranaca-namjernika (Post 18,1; 35,9). Jakovu je dano na zamjetljiv način doživjeti Božju prisutnost. Vjera je milosni dar po kojemu je čovjek kadar pažljivo zamijećivati Božje djelovanje u svojemu životu.

Dragocjene stvari Bog Jakovu čini. Kada ga blagoslivlja, – sada, na povratku u kraj iz kojega je potekao, – time daje potvrdu za blagoslov koji je Jakov već dobio nakon čuvene cjelonoćne borbe (Post 32). Još jednom, evo, Gospodin pokazuje i utvrđuje da nema vrijednosti ono što je Jakov u početku pokušao steći spletkom, drsko obmanjujući vlastitoga oca (Post 27). Nije valjalo niti svojim snagama i bitkom nasilno osvajati blagoslov. Blagoslov je čisti dar Božji – zna sada Jakov.

Ponovno davanje imena slična je značaja. Gospodin odmah govori da je to Jakov (35,15). Ne mora Jakov, kao one noći, ponajprije reći kako mu je ime (32,28) da bi tako razotkrio, priznao i ispravio svoju bijednu smicalicu kojom je pred ocem Izakom nijekao vlastiti identitet, govoreći: “Ja sam Ezav” (27,19). To je pitanje razriješeno, pomirenje s Bogom i sa samim sobom došlo je i Gospodnji hodočasnik Jakov može doista primiti novo ime! “Izrael – jiśra’el piše u Bibliji i doslovce znači: “Borit će se Bog”, dajući jasnu poruku: Gospodin će voditi tvoje životne bitke, Jakove; Bog se zauzima za te i preuzima tvoju parnicu; ne moraš to ti svojim naopakim metodama činiti – trgovanjem, prijevarom, mišicama i prisilom.

Koliko smo puta već iskusili snagu vjere koja nam daje da prepoznamo istinu o sebi, ostavivši maske i iluzije. Vjera je blago Crkve po kojem svaki kršćanin prima ime od Boga. Otkrivamo sami sebe u punini – pa i svoje kajanja vrijedno izopačeno nadmetanje s bližnjima i žalosno opiranje Bogu. Jakov, koji je već kod rođenja brata Ezava konkurentski hvatao za petu, dobiva istinsku definiciju svojega života i svoje misije!

Noćna borba za blagoslov mogla je doduše ostaviti dvojbu o tome tko je tajanstveni neznanac – tajni “on” – na umjetninama redovito oslikan kao anđeo. Sada, međutim, u otvorenoj potvrdi novoga imena, sasvim je jasno da Bog sam Jakovu dodjeljuje novo ime koje će za cijelu povijest obilježiti Božji narod.

Velika bliskost s Bogom

Nov, dragocjen stupanj blizine Gospodin nudi Jakovu. Dok se bio borio u noći, sve do rastanka u zoru, ime njegova suparnika ostalo je tajno – neizgovoreno. Sada pak Bog, koji je potvrdio blagoslov i novo Jakovljevo ime, sam otkriva svoj identitet, takoreći “stavlja karte na stol” i otkriva se. Važan je i dirljiv čas kad se u komunikaciji obje strane otvaraju i izriču tko su. Jakovljeve su maske – na dugom putu pročišćenja – uklonjene. Gospodin sada i svoje ime više ne ostavlja pod velom tajne. On je “El Šadaj” – Bog svesilni i svemogući – pokazuje Gospodin svoju “osobnu iskaznicu” pred praocem Jakovom u čijem životu to ime ponajprije znači: Ja sam Gospodin koji ima moć tvoje stranputice i krive početke okrenuti na dobro.

Može suvremen čovjek svoj vjernički život započeti u čudnim okolnostima, može odrastati u vjerski teškoj obitelji ili doživjeti intenzivno obraćenje u nekom karizamtičkom zanosu, pridružiti se čak nekoj zajednici koja je na rubu sektaštva – ali Bog može stvari izvesti na dobro ako ponizno pred njim priznam istinu o sebi. Isus, Učitelj, veli “Istina će vas osloboditi”, a već je otkrio “Ja sam istina” – predusrećući zbunjeno Pilatovo pitanje.

Jakov – novi čovjek

Nije Jakov po povratku u domovinu samo dobio novo ime da tako poput Abrahama i Sare, poput Šimuna-Petra i čuvenoga Savla-Pavla nagovijesti kako vjera i život s Bogom znači primiti krštenje i krenuti iznova, radikalno ostavljajući “staroga čovjeka”. Bog Jakova stavlja u situaciju stvaranja s prvih stranica Biblije. Bog je, naime, dao ime svojim prvim stvorovima – danu i noći, nebu, zemlji i moru (Post 1,5.8.10); Bog ih je blagoslovio – ribe i ptice, čovjeka, sedmi dan (1,22.28; 2,31) – tako i čovjeka (usp. Post 5,2). Jakov stoji pred svojim Stvoriteljem koji ga iznova oblikuje.

Bog je Jakova konačno doveo do toga da bude spreman poslušati iskonsku Božju zapovijed čovjeku. “Budi plodan i rasti!” (Post 35,11) čuje patrijarh na povratku u svoju zemlju, baš kao što je to tek stvoren čovjek čuo (Post 1,28).

“Tko je u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17) zapisat će u Novom zavjetu sv. Pavao, primjenjujući tako općeprihvaćenu proročku misao o novom stvaraju. Jakov tako nešto doživljava na povratku u domovinu. Nov susret s Bogom više nije tek u snu, kao onaj prvi, nije to boj obavijen noćnom tminom. Gospodin se daje vidjeti svojemu odabraniku koji je očito pripravan na nov način pristupiti Božjoj objavi. U početku Jakov, bjegunac, dalekosežne riječi o potomstvu i o zemlji iz Post 28,13 kao da nije bio kadar čuti pa je u svom zavjetu gledao samo na sebe – tražio je kruha, ruha i siguran put (28,20). Sada Jakov na Gospodnje riječi o mnoštvu naroda, o kraljevima koji će poteći od njega (35,11) i o zemlji koju Bog daje u baštinu (r. 12) odgovara prinošenjem žrtve ljevanice (r. 14). Izražava tako pred Bogom svoj pristanak.

Primio je objavu imena El Šadaj koje je već njegovu djedu Abrahamu objavljeno (Post 17,1), koje i njegov otac Izak poznaje i pred njim izgovara (28,3). Sada žrtvenim prinosom kaže “Da!” Gospodinu koji spominje baštinu, danu Abrahamu i Izaku. Silan je to preokret, boljitak za Jakova i pomirenje s precima s kojima  je, varajući oca i zlorabeći pritom Božje ime (Post 27,20), raskinuo veze i krenuo na svoj odvojeni put. Jakov sada u punini priznaje Boga svojih otaca. Jasno najavljuje da je vjera s poštovanjem obilježen povratak dobroj tradiciji i cjelovito pristajanje uz sveti pradjedovski zavjet.

(14.11.12.; 3.12.13.)
dr. sc. Niko Bilić, SJ

Plodonosan zavjet majke Ane (1 Sam 1s)

Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu.

Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.

Textfeld: §	Psihosomatske tegobe  §	Ima suparnicu, neplodna, muž nije utjeha  §	Zavjet uronjen u molitvu  o	Dugačku 1,12.16  o	Tihu r. 13  o	Izlijeva dušu r.15  §	Prakticirana vjera; klanjanje 1,3.19.28  §	Dobro pogledaj poniženje 1,11 usp. Izl 3,7  o	Pogledao je neznatnost Lk 1,48  o	“Tvoja službenica” 3x 1,11  §	Plodovi:  o	Novo lice 1,18  o	Uslišanje: sjećanje 1,19, sin 20  o	Komunikacija  o	Samostalnost  o	Voditeljica zajednice  Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa (1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr. “osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8). Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.

Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).

Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost, prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana – svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).

Sadržajem Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio – dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje nevolje (ראה vidjeti 2x + עני poniženje 2 Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk 1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x “tvoja službenica” 1,11).

Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su. Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.

Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije. Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22) i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.

U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice. Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).

Ana ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje djece radi Boga.

Textfeld: §	Samuel uzvraćen 1,28  o	Bogu služi 2,11.18  o	Korekcija za Post 22  o	Ana donosi odjeću 2,19  o	Samuel raste 2,21.26  §	Plodovi:  o	Univerzalna moliteljica  §	Bog vlada krugom zemaljskim 2,8  §	Luk junaka se lomi 2,4  §	Bog izvodi iz grobne jame 2,6  o	Blagoslov za cijelu zajednicu 2,20  Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću (2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao, bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).

I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva. Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj, pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6). Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?

Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).

Niko Bilić, SJ

Iz “Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) – Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu” (24.09.2011.) vidi: Posvećeni život (ISSN 1846-7180), br 1 i 2 (29 i 30), god. 15, Zagreb 2011., str. 7–20.
usp. Ana, majka velikoga proroka * Anin zavjet