Judita

„Gospodin će mojom rukom donijeti spas Izraelu“ (8,33)

Biblijski put Judite, spasiteljice

Piazzetta_Giovanni_Battista-Judith_and_HolofernesKnjiga o Juditi

S ovom biblijskom knjigom zalazimo u važno područje za hrvatsku povijest. Otac hrvatske umjetničke književnosti Marko Marulić inspiriran ovom biblijskom knjigom napisao je čuveni spjev „va versih harvackih složen” Juditu (Venecija, 1521). Ne samo književni sadržaj nego i egzistencijalna poruka biblijske Judite važni su za potlačeni puk Marulićeva doba pod otomanskom vlašću. Pouzdanje u Boga koji po slabom čovjeku može donijeti spas pred golemom svjetskom silom zlatna je nit biblijskog teksta, a za Marulića je važna i kad piše „Molitvu suprotivu Turkom”.
Biblijska Judita ostaje prisutna kao inspiracija i u najnovijoj hrvatskoj književnosti za istoimeni roman već proslavljenoga Mire Gavrana.

Judita pripada u poseban doprinose Septuaginte i zajedno s Tobijom nije ušla ni u HB ni u kanon zapadne Reformacije. Osim toga grčki tekst bitno se razlikuje od latinskoga u Vulgati.
Septuaginti imamo npr. zahvaliti i samo ime Nakodonozor koje je ušlo u latinsku i hrvatsku tradiciju (i glazbenu umjetnost), a u HB glasi Nebukadnecar, odnosno kako Jeremija ispravlja: Nebukadrecar.

Pripovijedni dijelovi teksta u Knjizi o Juditi još se mogu prepoznati kao odraz hebrejskoga (odn. aramejskoga) stila pisanja, ali govori i molitve, kojima knjiga o Juditi obiluje, posebnost su Septuaginte.

Ako smo već u Knjizi Izlaska prepoznati ime „Egipat” kao šifru i simbol zla – i bez šifre bijaše to „kuća ropstva” – neće nam biti ni ovdje, pri kraju SZ-a teško prepoznati u liku Nabukodonozora simbol. Slično kao “Egipat” u Izl ili 7 naroda u Pnz tako je i Nabukodonozor svjesno postavljen kao tipski predstavnik. To se može prepoznati po nekoliko naznaka u tekstu:

1. Nabukodonozor dobiva naslov „asirski kralj” (Jdt 1,1; 2,4) u tekstu premda nigdje u Sv. pismu nema te vlasti, nego je kralj Babilona. Ovdje je na taj način pod njegovim imenom obuhvaćena i propast Sjevernog kraljevstva i pad Samarije pod Asirskom opsadom 721. pr. Kr.
2. Literarno je smješten u Ninivu (1,1.16; 2,21) premda je ona, o čemu i kraj Tobijine knjige svjedoči, pala upravo dolaskom babilonske vlasti.
3. Ratovanje s Medijom (1,1; 16,10) i spominjanje Perzije (1,7; 16,10) također pokazuje kako se pod jednim simboličnim imenom spaja više povijesnih razdobolja i više geografskih veličina. Čini se da je i naziv „Cilicija” (1,7.12; 2,25) tek iz vremena grčke vladavine. Ovaj fenomen koji najviše podsjeća na tehniku knjige Danijelove koja stvara vlastitu „literarnu” kronologiju ne sastoji se u nijekanju povijesnih činjenica, nego u njihovu namjernom novom povezivanju za literarne svrhe („intencionalni anakronizam”).
4. I sukob s Arfaksadom kojeg je i fonetski teško odvojiti od Arpakšada govori u prilog ovom tumačenju. Bajkovite dimenzije njegovih gradnji (Jdt 1,2–4) i činjenica da je Arpakšad prema Post 10,22 ime Asurova brata odaje dojam simboličkog lika iz prapovijesti. A sukob upravo asirskog kralja tj. Asura (Jdt 16,3) s njime doziva u pamet problematiku bratoubilačkoga sukoba zabilježena već između Kajina i Abela. U istom smjeru smije se tumačiti i namjerno prešućivanje imena „Babilon”.

Za razliku od novovjekih autora biblijska knjiga i svojom strukturom ističe skromnost junakinje Judite koja se pojavljuje tek u drugoj polovici knjige (Jdt 8) te spis tako još jednom pokazuje da je glavni motiv cijelog djela Božja moć koja zaustavlja razaranje.

Stručnjaci upozoravaju da se u pripovijednome obliku glagola ἀκούω „čuti” 4,1; 8,1 (hebr. tzv. narativ: „i čuli su”, „i čula je”) može prepoznati početak 2. i 3. dijela knjige. S četvrtim poglavljem stupaju na scenu kao subjekt „sinovi Izraelovi”: oni čuše (4,1). Za razliku od prva tri poglavlja u kojima je sam Nabukodonozor prisutan kao subjekt, u ovom dijelu aktivno će u tekstu djelovati njegov „vrhovni zapovjednik Holoferno”.

Uvodni dio knjige pokazuje Nabukodonozorov osvajački pohod na Arfaksada, kralja Medije i njegov odbijen i izrugan pokušaj da pridobije saveznike.

Novost u biblijskoj literaturi jest ciljano isticanje ljudskih osjećaja i onoga što čovjeka iznutra pokreće.

Slaba, a snažna

Judita ulazi u Bibliju kao žena koja sluša (ἀκούω 8,1.9). Čula je sve što se zbiva u gradu. Čula je i tvrd odgovor naroda glavarima. Njezino pojavljivanje može se promatrati i kao odgovor na dvostruki molitveni vapaj zajednice u opsjednutom gradu (7,19.29). Ona doduše živi povučeno i asketski ali pozorno prati zbivanja, dobro je obaviještena i poznaje političke događaje. U osobnom životu propatila je mučnu sudbinu. Muž joj je umro pa je ostala sama kao udovica. Juditu takvo iskustvo čini osjetljivom za trpljenje cijeloga grada.

Lijepa

Judita ima autoritet i uživa ugled u narodu. Tu je najprije njezina pojava, ono što se odmah vidi. „Bijaše lijepog stasa i sjajno je izgledala“ (8,7). Kad se uređuje i dotjeruje za svoj hrabri pothvat više puta će izazvati divljenje: poglavari grada, pripadnici njezina naroda, ne mogu se nadiviti i izgovaraju blagoslovnu molitvu nad njom: „Bog otaca naših udijelio ti milost i dao ti da uspješno izvedeš što si naumila na slavu sinova Izraelovih i uzvišenje Jeruzalema“ (10,8).

Njezina ljepota očarala je asirske straže (10,14). Slično se zbiva i u čitavu neprijateljskom taboru, gdje joj se svi čude i dive. Tako je i kod okupljenih pred zapovjednikovim šatorom (v19) i kod dvorjanika u šatoru (v23).

Njezina ljepota djeluje. U svakom od tih slučajeva ljudi reagiraju nekom sadržajnom i važnom primjedbom.

Mudra

Drugi razlog Juditina ugleda i važnosti njezinih riječi jest njezina mudrost. Poglavar grada Ozija primjećuje kako cijela zajednica još od Juditine mladosti poznaje njezinu mudrost i zna kako su plemenite i uzvišene misli njezina srca (8,29). Njezin sadašnji način života takav je da nitko nije govorio ništa ružno o njoj (8,8).

Jednako kao nad njezinom ljepotom vođe napadačke sile zadivljeni su njezinom mudrošću (11,20). Oni uspoređuju i izjednačuju Juditinu ljepotu s njezinom mudrošću (11,21).

Voditeljica

Juditin se autoritet vidi u tome da ona daje pozvati gradske prvake (8,10) i izravno ih poučava i upozorava. Oni su vođe, ali ona ih u isti mah oslovljava kao braću (8,14.24).

Veliki govori, pred predstavnicima njezina naroda (8,11–27) i pred vrhovnim zapovjednikom napadačke vojske (11,5–9), a tako i njezina molitva (9,2–14), svjedoče o njezinoj bogatoj nutrini i njezinoj pameti.

Upozorenje gradskim glavarima smjera na to da se Bogu ne smije propisivati nikakav rok za njegovu pomoć. Oni su naime odlučili još pet dana pouzdati se i čekati na Božju pomoć, a nakon toga će odustati i predati se. Time se – kako Judita bez prikrivanja i uljepšavanja predbacuje – postavljaju namjesto Božjeg autoriteta, što je središnja problematika cijele Knjige o Juditi. Strani kralj naime traži da ga se štuje kao Boga (6,2). Svi koji ga se ne boje i koji ga drže tek „običnim čovjekom“ (1,11) bit će napadnuti i prijeti im potpuno uništenje.

Druga perspektiva

Za dugotrajne opsade cijela je zajednica trpjela zbog nedostatka vode pa su ljudi bili zabrinuti za same sebe i za vlastiti život. Judita međutim, jer je već upoznala svoju osobnu patnju, u svojim objašnjenima pred glavarima očituje kako njezina skrb smjera na svetište (8,21.24) i žrtvenik (8,24), na Božji dom u Jeruzalemu (9,1). Njezina duhovna povezanost s hramom vidi se u tome da svoju veliku molitvu izriče upravo u vrijeme večernje žrtve u Jeruzalemu (9,1).

Njezin je pogled otvoren i širok. Kao dobar vojni strateg dobro procjenjuje da o sudbini njezina grada ovisi sva Judeja („budemo li osvojeni mi, bit će osvojena i sva Judeja“ 8,21).

Ona je prva i jedina u ovoj biblijskoj knjizi koja spominje Abrahamov, Izakov i Jakovljev put s Bogom (8,26). U tom svjetlu ona je kadra i ove najteže aktualne prilike protumačiti kao kušnju (πειράζω 8,25).

Koliko je starješine poštuju i cijene, koliko od nje očekuju vidi se u molbi glavara Ozije koji traži njezinu zagovorničku molitvu (8,31).

Božja snaga

Na više načina Judita u svojoj povijesti pokazuje da Bog stoji u središtu.
O Juditi se govori tek u drugom dijelu knjige (tek od 8. od 16. poglavlja). Ona nije u prvom redu, na drugom je mjestu, ostaje u pozadini.
Njezino je ime Judita יהודית jehûdît– židovka (ž. r. jd. od jehûdîm). Nema nikakvo posebno ime s kojim bi egocentrično izdizala samu sebe, nego se poistovjećuje sa zajednicom, uzima na sebe sudbinu čitavoga naroda.
Žena je.
Osim toga, ona je udovica i tako pripada skupini onih kojima je potrebna zaštita i koji prema Zakonu zaslužuju posebnu ljubav prema bližnjemu i posebnu Božju brigu.

Judita najavljuje Božje djelo spasenja (8,33) i tako slijedi Mojsijev postupak u velikoj nevolji (usp. „Gledajte spasenje Božje!“ Izl 14,13).

U svojoj molitvi neuvijeno ispovijeda kako računa na Božju snagu, a ne na svoju slabost. Opipljivo i sasvim konkretno pokazat će se njezina nedostatnost i ograničenost njezinih sila kad bude u Holofernovu šatoru morala dvaput udariti mačem (13,8).

Ona sama zna da ovisi o Božjoj pomoći. To očituje tako da na prvo mjesto prije cijeloga pothvata stavlja svoju molitvu (Jdt 9) i tako da prije smaknuća napadača opet moli, i to dvaput (13,4.7).

Bogu odana

Judita je Bogu odana. Njemu se klanja. Veliča njegovu veličinu i moć tako što pred njim pada ničice. Taj znak štovanja čini za vrijeme velike molitve (πίπτω 9,1; 10,2). U takvu će stavu Bogu iznijeti svoju molitvu.

Također kad gradski starješine nad njom izgovaraju blagoslov njezin prvi odgovor jest klanjanje Bogu (10,9).

U velikoj molitvi u 9. poglavlju Judita očituje svoju teološku dubinu. Ponajprije, iako sama moli, povezana je s liturgijom u Božjem domu. Moli u isto vrijeme.

Moliteljica

Njezina je molitvena metoda iznijeti pred Bogom iskustva iz prošlosti. Ona podsjeća na veliko djelo iz povijesti povezano s Jakovljevim sinom Šimunom koji je praotac njezina plemena. Kao što je Jakovljeva kći bila silovana od Sihema, tako sada Asirci prijete da će obeščastiti svetište (9,8). U tom smislu i na takvoj pozadini može se ime grada Betulija tumačiti kao בתולה betulâ – „djevica, djevojka“. Ali ime ujedno ostaje aluzija na בית אל  bet ’el – na sam Božji dom.

Slična molitvena metoda živi u Crkvi. Mi podsjećamo u molitvi na otkupiteljsko djelo Isusa Krista u povijesti i molimo da bude učinkovito u sadašnjosti. I primamo čudesan Božji odgovor.

Judita je moliteljica. Kad već bude u neprijateljskom taboru, svake će noći ići na molitvu (12,8).

Žena – mudrac

U svojoj molitvi Judita očituje da je kao žena nalik mudracu iz biblijske mudrosne tradicije. Govori primjerice kako su „svi putovi Božji pripremljeni i sve odluke predviđene“ (9,6). U istom je smislu kao biblijska mudra žena obrazlagala stvari u svom govoru pred gradskim starješinama: starješine koji ne uspijevaju „istražiti dubine ljudskoga srca kako će dokučiti Boga, istražiti njegovu misao i shvatiti njegove nakane?“ (8,14).

Iako se i osobno nalazi u nevolji, njezina molitva usmjerena je na dobro Božjeg doma i Božjeg naroda. Njoj je stalo do Saveza kojeg u molitvi spominje (9,13). To je jedino mjesto gdje se u knjizi spominje Savez i bitan je razlog zašto je knjiga ušla u Bibliju. Judita ga jedina spominje i to u svojoj molitvi.

Judita se posve podlaže Božjem autoritetu. Iako sama kani izvesti spasonosni pothvat, moli snagu od Boga („ojačaj moju udovičku ruku…“ 9,9). Kad je prvi put najavila svoj plan (8,32), znala je već da je Gospodin taj koji njezinom rukom donosi spas (8,33). Ona zna kako uspjeh njezina plana ovisi o pravim riječima koje će od Boga dobiti („Daj mi zamamnu riječ koja ranjava i obara…“ 9,13). Napokon, na kraju svoje molitve jasno uočava i svrhu čitava pothvata. Riječ je o tome da cio Božji narod dođe do spoznaje Boga (9,14).

Niko Bilić, SJ

Gideon, borac

tissot_gideon_angel1197x900Opis Gideonova lika naći ćemo u Knjizi Sudaca od 6. do 8. poglavlja. Gideon je poseban. Gideon oznaku „sudac“ nema, a ključna riječ „izbaviti“ (hebr. ישׁע jaša) pojavljuje se osam puta u tekstu (6,14s.31.36s; 7,2.7; 8,22) i upozorava na bitnu funkciju svih sudaca koji zajednicu kao Božji poslanici izbavljaju iz nevolje. Gideon ne spada u one biblijske likove koji su postojani i uvijek na istoj duhovnoj visini, nego ima svoj unutarnji razvoj, obrate i preokrete. Zaključak njegova puta i dovršetak poslanja koje je imao izvršiti bit će vrlo dvoznačan.

Dublji teološki razlozi istaknuti su nastupom jednog proroka (נביא nabî’ Suci 6,8) – jedine osobe koja osim Debore u Knjizi sudaca nosi proročki naslov. Prorok, koji ostaje toliko povučen i posve predan služenju Riječi Božje da mu ni ime ne znamo, izravno prenosi poruku kojom Bog potvrđuje svoju pripadnost zajednici: „ja sam vaš Bog“ (6,10), ali jasno izriče i svoje predbacivanje i prosudbu: „rekao sam vam da ne štujete tuđih bogova, ali vi me niste poslušali“ (6,10).

Konkretna nevolja obično je ishodište i razlog Božjega poziva u Bibliji. Ovaj put to su Midjanci sa saveznicima Amalekom i sinovima istoka (6,3). Predstavljaju internacionalnu prijetnju. Izrabljivanje je gospodarsko i potpuno („ne ostavljaju ništa…“ 6,4). Potpunost se očituje i u zaokruženom broju od 7 godina (6,1). Amalek predstavlja općenitog neprijatelja i univerzalnu protivničku silu koju poznajemo iz boja Izraelova u pustinji kod kojeg Mojsije moli uzdignutih ruku. Potpuna ekonomska ovisnost koju ovdje opisuje Sveto pismo nije nam nepoznata u suvremenom svijetu.

Gideon se više puta susreće s Bogom. Prvi put Bog mu se objavljuje preko posrednika, svojega glasnika. Anđeo Jahvin dolazi pod hrast i ukazuje mu se (6,11s). Međutim, u onom času kad Gideon izražava svoje razočaranje i prigovor: „Gdje su sva ona čudesa!… Gospodin nas je ostavio!“ (6,13), Bog mu se izravno obraća i upućuje mu svoju riječ bez posrednika (v14). I ovdje se prepoznaje osobita Božja pedagogija i susretljivost. Biblijska riječ koja je ovdje upotrijebljena (hebr. glagol panâ) sugerira da mu je Bog okrenuo svoje lice.

Drugi susret s Bogom donosi Gideonu konkretan Božji nalog još iste noći (6,25s). Gideon svoje djelovanje započinje od teološke pozadine, od problema krivoboštva. Treba jasno vidjeti koga priznaju kao vrhunski autoritet, iz toga će slijediti gospodarska pravičnost i blagostanje.

Treći susret s Bogom jest osobit. Tek ovdje Gideon kreće u razrješavanje vanjske nevolje. Ovaj susret s Bogom sastoji se u tome da je Gideon – kako doslovno veli biblijski tekst – „odjeven“ Duhom Božjim (hebr. labaš KS „obuzet“, Šarić “dođe” 6,34). Učinak je očit. Prvi put izlazi u javnost, okuplja vlastiti rod (v34), pleme kojemu pripada (Manaše 6,35 usp. v15), i još tri druga plemena (Ašer, Zebulun, Naftali v35) kojemu će se naknadno pridružiti i četvrto, Efrajim (7,24). Gideon će još tri puta doživjeti izravan susret s Bogom.

Gideon dobiva više Božjih znakova za svoje poslanje. Ponajprije to su ljevanica i paljenica pod hrastom, druga dva su s runom, kad najprije samo vuna skuplja rosu (6,36–38), a potom samo vuna ostaje suha (6,29). Idući znak jest dvostruko smanjivanje Gideonove vojske. Najprije od 32.000 ostaje 10.000 (7,3), potom od 10.000 ostaje svega 300 Gideonovih vojnika (7,6).

I nakon posljednjeg znaka, a to je san o kojem se priča u midjanskom taboru (7,13s) Gideon reagira pred Bogom odano (7,15): klanja se, priznaje Božju moć koja daje pobjedu i koja će se djelatno očitovati tako da u neprijateljskom taboru nastane zbrka u kojoj protivnici jedan drugoga napadaju (7,22). To je poznati biblijski motiv rata Gospodnjeg. Bogu treba prepustiti svoju parnicu. Njegovo vodstvo treba prepoznati. Izrael se ne smije uzoholiti i držati da svojom silom dolazi do pobjede.

Gideonov razvojni put ispočetka je obilježen strahom. Prvi Božji nalog da ukloni krivovjerni, idolopoklonički oltar i prinese žrtvu pravom Bogu, Gideon izvršava po noći jer se bojao svoje obitelji i sugrađana (6,27). I poslije, kad bude trebao poći u izvidnicu i ušuljati se sve do pred neprijateljski tabor, osjećat će strah, pa će Bog s njime poslati pratioca da mu bude čuvar i osiguranje (7,10).

Bitan preokret nastaje kad čuje san protivnika (7,13s). U protivničkom taboru već unaprijed vlada strah. Savjest napadača i izrabljivača nemirna je. U pogači koju sanja on vidi Gideonov mač i osjeća jezu (7,14). Gideon prepoznaje Božje djelo jer se klanja i pred Bogom iskazuje štovanje (7,15). Razbijen je njegov strah. Sad on hrabro stupa na čelo četama i sebe stavlja kao uzor. Poziva: „Kako vidite da ja činim, tako i vi činite“ (7,17).

Unutarnja preobrazba očita je. Na početku otac čuva leđa sinu Gideonu i uspješno ga brani pred mnoštvom sumještana koji spremaju linč. Potom Gideona susrećemo kako šalje glasnike i okuplja Izraelova plemena. Vrhunac njegove spretnosti u vodstvu vidi se kad galantno, kao pravi političar, odbija žestoki prigovor Efrajimaca. Uvjerljiv mu je argument koji upozorava na njihovu važnu i vrijednu ulogu i primiruje ih (8,2).

Uspješnost i lukavost ujedno je dio problema u kojem se pokazuje Gideonov otpad od Božjega poslanja. Posljednja Božja poruka koju je Gideon saslušao bijaše da mu Bog predaje tabor midjanski (7,9), poslije je radio po svome. Osveta nad Sukotom i Penuelom (8,15–17) svakako prelazi Božji nalog da izbavi Izrael od Midjanaca. Na svoju ruku svog mladog prvorođenca želi učiniti krvnikom (8,20).

Izostanak savjetovanja s Bogom ima svoj vrhunac u idolopoklonstvu koje povlači cijelu zajednicu sa sobom (8,27b). Slično Aronu u pustinji Gideon skuplja zlato od naroda za pokretanje lažnog kulta (8,26). Otpad od vjere ima dalju i dublju posljedicu jer njegova obitelj biva uništena bratoubojstvom. Sin mu Abimelek ubija svoju braću (9,5).

Gideon je ispočetka ili uporno tražio znak, ili je poslušno izvršavao nalog Božji, a potom, u pola njegova životopisa, tu komunikaciju prestaje njegovati. Veliko nam je to upozorenje da valja ustrajno tražiti pravo nadahnuće od Boga. Sv. Ignacije, veliki učitelj zapadne duhovnosti, upozorava kako moramo mudro prepoznati kamo nas Duh Božji poziva. Samo ono što od njega dolazi i samo ono što smo u razgovoru s Bogom, u molitvi, rasvijetlili i potvrdili, doista se isplati poduzeti.

(8.11.2008., 27.05.09., 29.05.2009.) 3.12.2013.

vidi:
“Kamo to vodi?”, Olimp. Magazin Hrvatskog olimpijskog odbora (ISSN 1331-9523), 26 (2008), 16-17 (.pdf)

Neuspjelo zvanje

dr. sc. N. Bilić SJ

 

Praotac Jakov opet u domovini (Post 35,1-15)

Snažan je doživljaj na životnomu putu praoca Jakova, oca Izraelovih plemena, koji Sveto pismo bilježi u manje poznatom, kratkom dokumentu gotovo neprocjenjiva značenja u Post 35,9–15. Jakov se vraća u svoje, dolazi na izvore, smirit će se i skrasiti nakon dugih lutanja. Kršćanska vjera dragocjen je povratak na izvorni nacrt čovjeka, otkriće i smirenje u milomu gnijezdu iz kojega ljudska duša potječe.

Objava Božja

Bog se praocu Jakovu ponovno objavljuje kad se vratio iz dugogodišnjega nadničarenja u tuđini. U Svetom pismu za to novo ukazanje stoji onaj isti opis kakav se nalazi primjerice kod Abrahama kad ga Bog pohađa u liku trojice stranaca-namjernika (Post 18,1; 35,9). Jakovu je dano na zamjetljiv način doživjeti Božju prisutnost. Vjera je milosni dar po kojemu je čovjek kadar pažljivo zamijećivati Božje djelovanje u svojemu životu.

Dragocjene stvari Bog Jakovu čini. Kada ga blagoslivlja, – sada, na povratku u kraj iz kojega je potekao, – time daje potvrdu za blagoslov koji je Jakov već dobio nakon čuvene cjelonoćne borbe (Post 32). Još jednom, evo, Gospodin pokazuje i utvrđuje da nema vrijednosti ono što je Jakov u početku pokušao steći spletkom, drsko obmanjujući vlastitoga oca (Post 27). Nije valjalo niti svojim snagama i bitkom nasilno osvajati blagoslov. Blagoslov je čisti dar Božji – zna sada Jakov.

Ponovno davanje imena slična je značaja. Gospodin odmah govori da je to Jakov (35,15). Ne mora Jakov, kao one noći, ponajprije reći kako mu je ime (32,28) da bi tako razotkrio, priznao i ispravio svoju bijednu smicalicu kojom je pred ocem Izakom nijekao vlastiti identitet, govoreći: “Ja sam Ezav” (27,19). To je pitanje razriješeno, pomirenje s Bogom i sa samim sobom došlo je i Gospodnji hodočasnik Jakov može doista primiti novo ime! “Izrael – jiśra’el piše u Bibliji i doslovce znači: “Borit će se Bog”, dajući jasnu poruku: Gospodin će voditi tvoje životne bitke, Jakove; Bog se zauzima za te i preuzima tvoju parnicu; ne moraš to ti svojim naopakim metodama činiti – trgovanjem, prijevarom, mišicama i prisilom.

Koliko smo puta već iskusili snagu vjere koja nam daje da prepoznamo istinu o sebi, ostavivši maske i iluzije. Vjera je blago Crkve po kojem svaki kršćanin prima ime od Boga. Otkrivamo sami sebe u punini – pa i svoje kajanja vrijedno izopačeno nadmetanje s bližnjima i žalosno opiranje Bogu. Jakov, koji je već kod rođenja brata Ezava konkurentski hvatao za petu, dobiva istinsku definiciju svojega života i svoje misije!

Noćna borba za blagoslov mogla je doduše ostaviti dvojbu o tome tko je tajanstveni neznanac – tajni “on” – na umjetninama redovito oslikan kao anđeo. Sada, međutim, u otvorenoj potvrdi novoga imena, sasvim je jasno da Bog sam Jakovu dodjeljuje novo ime koje će za cijelu povijest obilježiti Božji narod.

Velika bliskost s Bogom

Nov, dragocjen stupanj blizine Gospodin nudi Jakovu. Dok se bio borio u noći, sve do rastanka u zoru, ime njegova suparnika ostalo je tajno – neizgovoreno. Sada pak Bog, koji je potvrdio blagoslov i novo Jakovljevo ime, sam otkriva svoj identitet, takoreći “stavlja karte na stol” i otkriva se. Važan je i dirljiv čas kad se u komunikaciji obje strane otvaraju i izriču tko su. Jakovljeve su maske – na dugom putu pročišćenja – uklonjene. Gospodin sada i svoje ime više ne ostavlja pod velom tajne. On je “El Šadaj” – Bog svesilni i svemogući – pokazuje Gospodin svoju “osobnu iskaznicu” pred praocem Jakovom u čijem životu to ime ponajprije znači: Ja sam Gospodin koji ima moć tvoje stranputice i krive početke okrenuti na dobro.

Može suvremen čovjek svoj vjernički život započeti u čudnim okolnostima, može odrastati u vjerski teškoj obitelji ili doživjeti intenzivno obraćenje u nekom karizamtičkom zanosu, pridružiti se čak nekoj zajednici koja je na rubu sektaštva – ali Bog može stvari izvesti na dobro ako ponizno pred njim priznam istinu o sebi. Isus, Učitelj, veli “Istina će vas osloboditi”, a već je otkrio “Ja sam istina” – predusrećući zbunjeno Pilatovo pitanje.

Jakov – novi čovjek

Nije Jakov po povratku u domovinu samo dobio novo ime da tako poput Abrahama i Sare, poput Šimuna-Petra i čuvenoga Savla-Pavla nagovijesti kako vjera i život s Bogom znači primiti krštenje i krenuti iznova, radikalno ostavljajući “staroga čovjeka”. Bog Jakova stavlja u situaciju stvaranja s prvih stranica Biblije. Bog je, naime, dao ime svojim prvim stvorovima – danu i noći, nebu, zemlji i moru (Post 1,5.8.10); Bog ih je blagoslovio – ribe i ptice, čovjeka, sedmi dan (1,22.28; 2,31) – tako i čovjeka (usp. Post 5,2). Jakov stoji pred svojim Stvoriteljem koji ga iznova oblikuje.

Bog je Jakova konačno doveo do toga da bude spreman poslušati iskonsku Božju zapovijed čovjeku. “Budi plodan i rasti!” (Post 35,11) čuje patrijarh na povratku u svoju zemlju, baš kao što je to tek stvoren čovjek čuo (Post 1,28).

“Tko je u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17) zapisat će u Novom zavjetu sv. Pavao, primjenjujući tako općeprihvaćenu proročku misao o novom stvaraju. Jakov tako nešto doživljava na povratku u domovinu. Nov susret s Bogom više nije tek u snu, kao onaj prvi, nije to boj obavijen noćnom tminom. Gospodin se daje vidjeti svojemu odabraniku koji je očito pripravan na nov način pristupiti Božjoj objavi. U početku Jakov, bjegunac, dalekosežne riječi o potomstvu i o zemlji iz Post 28,13 kao da nije bio kadar čuti pa je u svom zavjetu gledao samo na sebe – tražio je kruha, ruha i siguran put (28,20). Sada Jakov na Gospodnje riječi o mnoštvu naroda, o kraljevima koji će poteći od njega (35,11) i o zemlji koju Bog daje u baštinu (r. 12) odgovara prinošenjem žrtve ljevanice (r. 14). Izražava tako pred Bogom svoj pristanak.

Primio je objavu imena El Šadaj koje je već njegovu djedu Abrahamu objavljeno (Post 17,1), koje i njegov otac Izak poznaje i pred njim izgovara (28,3). Sada žrtvenim prinosom kaže “Da!” Gospodinu koji spominje baštinu, danu Abrahamu i Izaku. Silan je to preokret, boljitak za Jakova i pomirenje s precima s kojima  je, varajući oca i zlorabeći pritom Božje ime (Post 27,20), raskinuo veze i krenuo na svoj odvojeni put. Jakov sada u punini priznaje Boga svojih otaca. Jasno najavljuje da je vjera s poštovanjem obilježen povratak dobroj tradiciji i cjelovito pristajanje uz sveti pradjedovski zavjet.

(14.11.12.; 3.12.13.)
dr. sc. Niko Bilić, SJ

Plodonosan zavjet majke Ane (1 Sam 1s)

Dobro nam je poznata majka Ana – majka proroka Samuela. Pruža nam vjerojatno najplodniji i najbogatiji primjer zavjetovanja u Svetom pismu.

Zavjet koji Ana polaže zavjet je žene “srca natmurena, rastužena”, kako njezin životni drug Elkana primjećuje (1 Sam 1,8), i “duše ogorčene”, kako biblijski opis prikazuje (1,10). Žena je to koja gorko plače, plače i plače (1,7.8.10), pritisnuta i opterećena duha, ispunjena obiljem muke i jada, kako sama svjedoči (1,15). Nesretna ne samo u duši, nego i u tijelu, trpi od tipičnih psihosomatskih simptomima. Od muke ne može jesti, od produžena plača lice ima posljedice, zacijelo je izbrazdano suzama. Poremećaj je i to što ne govori. Nema nijedne njezine riječi, samo suze.

Textfeld: §	Psihosomatske tegobe  §	Ima suparnicu, neplodna, muž nije utjeha  §	Zavjet uronjen u molitvu  o	Dugačku 1,12.16  o	Tihu r. 13  o	Izlijeva dušu r.15  §	Prakticirana vjera; klanjanje 1,3.19.28  §	Dobro pogledaj poniženje 1,11 usp. Izl 3,7  o	Pogledao je neznatnost Lk 1,48  o	“Tvoja službenica” 3x 1,11  §	Plodovi:  o	Novo lice 1,18  o	Uslišanje: sjećanje 1,19, sin 20  o	Komunikacija  o	Samostalnost  o	Voditeljica zajednice  Biblija razotkriva i etiologiju – postanak njezine muke. Već kod prva Anina spomena jasno je da ima suparnicu; odmah se navodi i to da je Ana neplodna (1 Sam 1,2) i bez prikrivanja Pismo ističe da je zatvorenost njezine utrobe Božje djelo (1,5.6). Po sebi ne može ispuniti prve Božje zapovijedi o rađanju, pa zacijelo sama osjeća odsutnost Božjega blagoslova, a još k tome njezina je suparnica zbog toga vrijeđa (1,6.7– suparnica koja svojim ponašanjem ne stječe nikakvu budućnost u povijesti Božjega naroda). Zavjetovanici Ani pobožan muž, koji je ljubi i vidi njezino stanje, ne može ni biranim zalogajima (hebr. “osobit obrok” 1,5) ni svojom vlastitom osobom pružiti utjehe (1,8). Čežnja za majčinstvom duboka je i snažna. Dok svi slave na gozbi pred svetištem ona se povlači (1,9). Odlazi pred Gospodina.

Velika je pouka i ugodna utjeha u tome što je Anin zavjet uronjen u molitvu (1,10). To su njezine neposredne riječi Bogu. Silan je to korak naprijed prisjetimo li se Jakovljeva zavjeta. Njezina je molitva dugačka – potvrđuje biblijski opis (1,12) i svjedoči Ana naknadno (r. 16). Njezin zavjet uronjen je u tihu molitvu u srcu kod koje su se samo usne pomicale (r. 13), molitvu koja bijaše izlijevanje vlastite duše pred Gospodinom (r. 15). Molitva je to koje se nakon više godina i ona i svećenik Eli prisjećaju (r. 26).

Važnu podlogu i pozitivne okolnosti za dobro zavjetovanje Ani pružaju religijska redovitost, prakticiranje vjere. Ana je u zajednici u kojoj pobožni muž Elkana – svjedoči opis od početka (1,3) – redovito sa svima svojima hodočasti u svetište, klanja se (usp. 1,19.28), prinosi žrtve (usp. 2,19). Sveto pismo trostrukim ponavljanjem osobito kao kontekst polaganja i ispunjenja zavjeta postavlja klanjanje Bogu (1,3.19.28).

Sadržajem Anina je molitva važna jer se ona točno vraća na temeljni događaj Izlaska. Kod Mojsijeva zvanja Gospodin objavljuje “vidio sam, vidio – dobro sam vidio siromaštvo i poniženje svoga naroda” (ראה vidjeti 2x + עני poniženje Izl 3,7). Upravo tim riječima Ana izriče svoju molbu pokazujući odličnu molitvenu metodu. Ponavlja podvostručeni, naglašeni izričaj: “Dobro pogledaj!”, a ponavlja i istu riječ za opis svoje nevolje (ראה vidjeti 2x + עני poniženje 2 Sam 1,11). U isti mah riječi su nam to tako dobro znane jer se pretaču u svjedočanstvo Blažene Djevice Marije u Magnificatu: pogledao je Gospodin moju neznatnost (Lk 1,48). Što Ana moli, to je Majka Božja doživjela. Njoj je bliska, osim u kasnijem velikom hvalospjevu (1 Sam 2,1–10), i time što u svojoj zavjetnoj molitvi samu sebe jasno naziva službenicom Gospodnjom (3x “tvoja službenica” 1,11).

Plodovi Anina zavjetovanja višestruki su. Sveti tekst ističe njezino novo lice; psihosomatski simptomi nadvladani su. Ona sada može jesti, lice joj nije kao prije (1,18). Nakon zavjeta Bog uslišava njezinu molitvu. Molila je “sjeti me se” (1,11), a Pismo potom potvrđuje: “Gospodin je se sjetio” (1,19). Molila je sina (1,11) i dobila je sina (1,20) koji je u središtu njezina zavjeta.

Neposredni je plod njezina zavjetovanja sposobnost razgovora, uspostavljanje komunikacije. Prije nema ni jedne njezine riječi. Nakon što je položila zavjet, Ana razgovara sa svećenikom Elijem. Kadra je, iznošenjem istine, obraniti se (1 Sam 1,15.16). Premda je uvredljivo i grubo optužena od osobe koja je religiozni autoritet i vlast ona, navikla na redovite uvrede, sada se uspješno brani. Postiže štoviše njegov zagovor (1,17). Ana nakon zavjetovanja razgovara i s mužem. Izriče svoju želju i nakanu (r. 22) i, gle, odmah nailazi na odobrenje (r. 23). Neće ići na hodočašće dokle god sina na prsima hrani. Nakon zavjeta Ana je došla do zadivljujuće samostalnosti. Donosi svoje odluke i nije više zarobljena i utopljena u diktat mase. Ona daje ime sinu i tumači ga (1,20). U zajednici u kojoj i prije i sada živi postaje subjekt, priznata kao osoba.

U idućem stupnju jasno je da nakon zavjeta majka Ana postaje i voditeljicom te iste zajednice. Kad naime sljedeći put idu na hodočašće – Pismo opisuje – ona je na vodećem položaju: ona uzima sina i sve što je potrebno, ona ga vodi u svetište (1,24) i ona govori svećeniku (r. 26.27).

Ana ispunja zavjet – predaje sina u Božju službu (1 Sam 1,28). Samuel je Gospodinu uzvraćen za sve dane svoga života. Kao što je izmoljen, tako je sada molitveno natrag posvećen. On Bogu služi (2,11.18). Majka Ana svojim vjernim ispunjenjem zavjeta podsjeća na to kako redovnički zavjet čistoće uključuje odricanje od roditeljstva. Odričemo se svoje djece radi Boga.

Textfeld: §	Samuel uzvraćen 1,28  o	Bogu služi 2,11.18  o	Korekcija za Post 22  o	Ana donosi odjeću 2,19  o	Samuel raste 2,21.26  §	Plodovi:  o	Univerzalna moliteljica  §	Bog vlada krugom zemaljskim 2,8  §	Luk junaka se lomi 2,4  §	Bog izvodi iz grobne jame 2,6  o	Blagoslov za cijelu zajednicu 2,20  Anino ispunjenje zavjeta bitan je napredak, korekcija i blagotvorna pouka s obzirom na Abrahama u času kada u svojem primordijalnom shvaćanju u prvi mah poseže za nožem da zakolje sina, nakon što ga je svezao i položio na oltar kao žrtvenu životinju (Post 22,10). Samuelu majka ne ugrožava život, ne odbacuje ga i ne prezire, ne ostavlja njegovoj sudbini, nego mu naprotiv – kako Pismo svjedoči – iz godine u godinu donosi odjeću (2,19). Dijete raste, majka prati. Njegov razvoj nije zaustavljen i dokinut. Dapače – sveti tekst ističe i ponavlja da je Samuel rastao, bivao sve veći i veći čovjek – kod Boga i kod ljudi (2,21.26).

I ispunjenje zavjeta ima svoje nove plodove. Ana, kako je znano, postaje univerzalna moliteljica koja nipošto više nije skučena na osobnu povijest i problematiku. Samo u jednom retku svoga hvalospjeva ona spominje nerotkinju koja sada rađa (2,5). Ana u svojim širokim vidicima sada gleda na Boga koji ima vlast nad krugom zemaljskim (2,8) i nad pravednošću cjelokupne strukture društva. Njezina tema sada su lukovi junaka koji se lome (2,4) i kralj, pomazanik Gospodnji (r. 10). Ispunivši zavjet Ana postaje osim toga eminentna navjestiteljica uskrsnuća kad s najoštrijom preciznošću govori kako Bog mrtve oživljuje i izvodi čovjeka iz grobne jame (2,6). Ima li u cijelom SZ tako precizne slike i najave Kristova uskrsnuća?

Ana i Elkana, napokon, nakon njezina zavjeta zarađuju svećenički blagoslov za cijelu svoju zajednicu i za podmladak koji će doći (2,20).

Niko Bilić, SJ

Iz “Bit ćeš Bog moj (usp. Post 28,21) – Zavjetovanje i posvećeni život u Svetom pismu” (24.09.2011.) vidi: Posvećeni život (ISSN 1846-7180), br 1 i 2 (29 i 30), god. 15, Zagreb 2011., str. 7–20.
usp. Ana, majka velikoga proroka * Anin zavjet

Petrov put, Petrove suze

El Greco, Suze sv. PetraKako je prodorna i uspješna Kristova uskrsna pedagogija izvrsno se vidi na poznatom primjeru apostolskoga prvaka Petra. Poznat opis iz Ivanova evanđelja o njihovu dijalogu budi oprez i strahopoštovanje. Na obali jezera žar (grč. ἀνθρακιά Iv 21,9). Isti takav naći ćemo još samo jednom u cijelom Novom zavjetu i to u noći Isusova uhićenja kad su se ljudi, i Petar s njima, kušali ogrijati jer bijaše studeno (Iv 18,18). Isus, umjetnik ljudske duše, dolazeći k svojima nakon Uskrsa najprije stvara ugođaj. Izmučenoj sedmorici, koji su s Petrom na čelu žrtvovali noć – i ništa!, – Učitelj je pripravio doručak.

Svagdanje iskustvo potvrđuje: nakon okrjepe i ugodna zalogaja stvari bolje izgledaju, teškoće su laganije. Baš za jelom bit će prostora za govor i razgovor o ključnim događajima i poslovima, za pregovore i dogovore. Na Kristovu inicijativu započinje dijalog. Poput dobra oca koji, premda stariji – možda i poznije dobi – i nositelj autoriteta, trčeći ide ususret rasipnu sinu, uskrsli Učitelj Isus kreće u odsudni razgovor s Petrom (Iv 21,15–17). Postupa bez požurivanja. Ovo je već treći put da se ukazuje. Strpljivo čeka pravi čas, ali nipošto ne zanemaruje ni ne umanjuje bolnu nevolju koja guši Petra. Petru očito nije bio dosta opći, dvaput ponovljeni proglas “Mir vama!” (Iv 20,19.21) na uskrsni dan uvečer kojim Isus onima koji su ga ostavili, pogazivši vlastitu riječ, donosi pomirenje. Svi su s Petrom govorili da će biti vjerni do kraja (Mk 14,31), a onda su utekli. Na uskrsnu večer mir se daje u savjest bjegunaca, slomljenih u svojoj ljudskoj grješnosti, zatvorenima u strahu. Petru je međutim potrebno još više. S Petrom Učitelj ima osobit naum.

Metoda koja ide u dubinu

Put je postupan, metoda ponavljanje. Pita Isus pred svima o Petrovoj ljubavi, tražeći pritom da ona bude veća: “Ljubiš li me više nego ovi?” (Iv 21,15). Odmah Isus cilja u središte u kojem smo svi osjetljivi. Razorno je kad čovjek posumnja u svoju ljubav, kad osjeti da je njegova ljubav stavljena u pitanje. Tko ne njeguje i ne razvija vlastitu sposobnost za ljubav uništen je čovjek. Propada, ostaje samo sjena i obris, mjehur zrakom napuhan. Isus pita: “Ljubiš li me?” – jednom (Iv 21,15), pa drugi (r. 16), i potom treći put (r. 17). Ne optužuje Petra za grijeh ni ne predbacuje mu što ga je triput zatajio, iznevjerivši se vlastitoj odluci i obećanju: “Ako te svi zaniječu, ja neću!” (Mk 14,31). Ne grdi ga ni ne izruguje, a mogao bi jer je najavio Petru: “Zatajit ćeš me. Tri put” (Mk 14,30). Učitelj ne ispituje i ne istražuje uzroke, ne opravdava Petrovu unutarnju, ljudsku slomljenost, nego postavlja ključno pitanje. Samo na to traži odgovor, samo o tome pita: ljubav! I onda sluša, s pažnjom, ne prekidajući, opetovano. Tri puta poslušat će Petrovu potresnu ispovijed: “Da, Gospodine!” O, kako dobro Petar zna da se plodna ljubav ne sastoji u sklonosti i pukoj ugodi, u zabavi i površnoj nježnosti.

Vraćajući se opet i opet na praktički jedno te isto, Isus, u skladu s drevnim iskustvom ljudskoga umovanja, ide u dubinu, raščišćuje pojmove. Slika postaje jasnija, osjećaj se oslobađa. Cio je čovjek prisutan, zahvaćen. Krist pažljivo sluša i onda opet preuzima inicijativu. Petru daje i ponavlja odlučujući nalog: “Pasi ovce moje! Čuvaj moje stado! Budi pastir!” Dobro Petar zna da ljubav traži skrb za bližnjega. “Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15,12.17) triput je zapovjedio Isus u delikatnim časovima Posljednje večere i o tome traži od Petra račun. U kršćanskoj je vjeri ljubav zapovijed, a ne osjećajna privlačnost niti pravno nadmudrivanje. Ljubav traži liječenje dubokih rana koje je čovjek na duši prikupio jer se nakon tri godine opet vratio ribarenju na svom jezeru, kao da je tek na početku, jer je cijelu noć lovio i ostao praznih ruku, jer je opterećen svojom nevjernošću, slabošću i pogaženom riječju, a mora biti voditelj kojega drugi slijede.

Gospodin spasava

Nitko ne pita, svi znaju. Nitko ne kaže, a svima je jasno. Kao i one noći kada je na drugi pjev pijetla gorko zaplakao i sada Petra kod trećega pitanja preplavljuje žalost (Iv 21,17). Jesu li mu u dušu navrla sjećanja kako je trčao do groba, trčao da vidi što je, trčao je jer ga je duša na to nukala (Iv 20,4)? Prvi je doplivao čim je čuo da je to Gospodin na obali (Iv 21,7). Odmah je skočio jer mu duša tjeskobno žudi da dođe do Učitelja, da raščiste račune. Na njegovu riječ isti čas dovlači mrežu punu velikih riba (r. 11). I evo ga sada pred Isusom bez barikada i maski, bez krilatica i uzbuđene mase, bez ljudske veličine i svjetske časti!

Ne bijaše li slično one noći na istom ovom jezeru kad im je Učitelj u gluho doba dolazio ususret, hodeći po vodi (Mt 14,25)? Prizor toliko zapanjujući da iskusni morski vuci koji se oluje ne boje, svi kriknuše od straha (r. 26). Petar, uvijek na svojem vlastitom putu i uvijek brz, kao da želi provjeriti i sam steći iskustvo. Isus veli: “Ja sam!”, a Petar ispituje i uvjetuje “Ako si ti…!” (r. 28) Njegova neobična i brzopleta – ljudska! – želja da po vodi dođe k Isusu, dio je njegova nasljedovanja Krista. Kako Isus, tako želi i on! One je noći izvršio nalog Kristov: “Dođi!” (Mt 14,29), ispunila mu se želja da dođe do Isusa. Na tom se putu gotovo utopio; nije došao do kraja vlastitim silama. Iz njegova straha, od njegova utapanja spasila ga je Kristova ispružena ruka (r. 31).

Ujutro, kod trećega ukazanja poslije Uskrsa, na danjem svjetlu pred Kristom jamačno se Petru bistri prizor, a dušu ispunja olakšanje. Ono bijaše istom slika i najava. Sada ga Isus stvarno spašava da se ne utopi u svojoj slabosti i nevjernosti – u grijehu. Ispružena ruka, mišica snažna, desnica uzdignuta kojom je Bog od početka spasavao narod svoj iz ropstva Petru postaje očita. Možda mu pritom sviće kako je ono točno rekao, zatajujući svoju povezanost s Isusom: “Ne znam toga čovjeka” (Mt 26,72). Sada mu istom postaje jasno pred kime je. Sada zna.

Vjernički put

To je put apostolske vjere! Tri godine Kristove škole uživo bile su priprava, uskrsnuće veliki preokret, a pomirenje na jezeru djelatan je dovršetak. Sada Petar može pravo čuti zov: “Slijedi me!” (Iv 21,19). Poziv na koji smo navikli na početku, evo Petru dolazi na kraju čitava puta, kao zaključak. Ima isto značenje kao i trostruki nalog da preuzme skrb za stado Kristovo. Dobri pastir, koji je sam prošao iskustvo jaganjca, govori apostolu: “Budi pastir!” – Budi kao ja! Mene slijedi! I kod zapovijedi ljubavi postavio je Isus jednako mjerilo: “Ljubite – kao ja!” (Iv 13,34; 15,12).

Učinci susreta na jezeru očiti su i silni. Na dan Duhova Petar više nije zatvoren u strahu od Judejaca, nego ih otvoreno konfrontira s njihovim postupcima: “Razapeli ste ga!” govori izravno (Dj 2,23). Odvažno prelazi granice svetih izabranika i otvara put svojemu kolegi, Apostolu poganskih naroda, obraćajući se rimskom satniku Korneliju. Ista je poruka o Isusu židovima i nežidovima: “Bog ga uskrisi!” (Dj 2,24.32; 10,40).

Na uskrsno jutro, dotrčavši do groba, nije još bio upoznao Pisma da će Isus ustati od mrtvih (Iv 20,9). Sada je očito upoznao Pisma. Još više – kako sam ističe – s Isusom su “nakon što je uskrsnuo zajedno jeli i pili” (Dj 10,41). Sveto druženje, zajedničko blagovanje kao onda kad je, još istoga dana, Isus “pred njima pojeo komad pečene ribe” (Lk 24,42) ili kad ih je, evo, dočekao s kruhom i ribom na žaru (Iv 21,9) čini Petra očevidcem koji je kadar po uzoru na Učitelja otvoreno reći ljudima što se traži: “Obratite se!” (Dj 2,38) nalaže on, baš kao Isus od početka (“Obratite se!” Mk 1,15). Jasno kaže Petar da krštenje koje će primiti ima svrhu o kojoj proroci složno svjedoče: oproštenje grijeha (Dj 2,38; 10,43). Da i pred Judejcima i pred Rimljaninom Kornelijem, koji će se stoga sa cijelom obitelji priključiti Crkvi, govori o oproštenju, štoviše da u tome vidi sukus i sažetak Prorokâ, razumljivo je dok promatramo susret i trostruki dijalog na jezeru. “Ti sve znaš!” rekao je Petar poput Estere u velikoj molitvi, dok mu se u svim predjelima srca razlila topla emocija, a suze ispunile oči (Iv 21,17; Est 4,17u).

Životvorna ljubav

Potpun uspjeh Kristove uskrsne pedagogije s Petrom pokazuje čudesan događaj u Jopi. Petar je do te mjere pridružen Kristovoj sudbini, do te mjere sada ima dijela s njime, da preminuloj Tabiti vraća život (Dj 9,40). Uskrisuje kao što je Isus uskrisivao – to je, eto, Kristov cilj i njegov uspjeh!

Simpatično je i srcu drago opaziti koliko Petar usvaja Učiteljevu metodu. Sve je istjerao, baš kao što je Isus u domu Jaira, nadstojnika sinagoge, izbacio bukače i naricatelje, a samo je roditeljima i trojici odabranih – Petru, Ivanu i Jakovu – dopustio pristup (Dj 9,40; Mk 5,40). Petar izgovara zapovijed kao Isus: “Ustani!” (Dj 9,40; Mk 5,41). Božja snaga u toj riječi prelazi razmeđu i odzvanja onkraj ljudske smrti, plodno dozivljući. Dobro je Petar naučio. Kao što je Isus Jairovu djevojčicu primio za ruku (Mk 5,41), tako sada Petar Tabiti pruža ruku i ona – živi (Dj 9,41).

13. lipnja 2013.

usp. Petrov put * Petrov put do Isusa * Uskrsli Isus i Petar

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

Velika molitva kraljice Estere

(KS: Est 4,17l–7; Šarić: Est E,3-19)

QUEEN-ESTHER

Molitva kraljice Estere – kako to biva – usprkos njezinoj važnosti i ključnom mjestu, u nekim je biblijskim izdanjima izostavljena. Toliko je skrivena i u pozadini jer pripada onome kasnije nastalom, tzv. deuterokanonskom dijelu koji nam dolazi s grčkom Biblijom. Dragocjena nam je zbog prepoznatljive geste: kada se daje na molitvu, Estera posipa glavu pepelom. Prije toga ona poziva cijelu zajednicu pripadnika Božjega naroda koji se nalaze u Perzijskom carstvu na molitvu i tako se prvi put očituje kao voditeljica što je važno u njezinu osobnu razvoju. Još uvijek su u progonstvu, nisu na svome, još uvijek su izvan domovine te čine dijasporu – raseljeni su. Estera ih poziva na post jer prijeti velika nevolja. Post ovdje dobiva oba značenja. S jedne je strane izraz tuge i jada, straha pred prijetnjom koja dolazi. S druge strane post je priprava za akciju koja dolazi, spremanje za aktivnost. „I ja ću postiti“ (Est 4,16) veli Estera, naznačujući kako počinje njezino pripremanje za odlučni zagovornički čin.

Pravo stanje duše

Kraljičina molitva u četvrtom poglavlju Knjige Esterine vezana je uz jedan redak Hebrejske Biblije a ostali – iz grčkoga izvornika – označeni su slovima. (U Šarićevu izdanju koje drugačije broji, ova se molitva nalazi u E 3-19). Estera nam je kao moliteljica dragocjena jer pripada među one biblijske ljude koji pred svojim Bogom otvoreno iznose pravo stanje svoje duše. Bitno je obilježje biblijske molitve reći istinu svojemu Gospodinu, jer pred njim stvarno čovjek ne mora ništa skrivati i pred njim jedinim i ne može ništa sakriti. Bog gleda u dubinu moje duše. „Znaš Gospodine tjeskobu moju“ izriče Estera u molitvi vrlo negativan i težak osjećaj, ali pred Bogom ga smije izreći (Est 4,17v). Traži oslobođenje od onoga što je sputava, što joj ne da naprijed. „Oslobodi me od mojega straha“ moli ona (4,17z).

Bitna karakteristika molitve jest „izliti dušu svoju“ (1 Sam 1,15) – kako svoju molitvu opisuje druga biblijska žena, majka Samuelova. Svoje unutarnje stanje očito nikome nije mogla priopćiti, ništa nije govorila, ali onda se čaša prelijeva i pred Bogom sve otvoreno iznosi u molitvi. Slično Estera u molitvu ne ulazi samo riječju, izvršavajući naređenu formu i propis, nego svom svojom dušom, s realnim stanjem svojega srca. Bogu svome jasno kaže u kakvu se stanju nalazi: Premda je na kraljevskome prijestolju, nemoćna je. Sama ostade (Est 4,17l.t). Mordokaj traži „zauzmi se nas“, a ona zna da perzijski zakon zabranjuje da bilo što pokrene, ako joj kralj to prije ne dopusti i ne pozove je. Stoga je prvo odbila zauzeti se, braneći se, pa sada i u molitvi jasno govori kako se osjeća potpuno sama.

Estera će dva put istaknuti svoju ostavljenost koja nas vraća na početke Svetoga pisma, na temeljno iskustvo čovjeka kao Božjega stvorenja – čovjeka koji doživljava samoću, a nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18). Estera to živo osjeća u svojoj egzistencijalnoj samoći te pred Bogom svojim nalazi onu zadnju utjehu govoreći: „Nemam nikoga, jedino si Ti ostao“.

Ima ljudi kod kojih jednostavno računamo na njihovu potporu i razumijevanje, a onda se dogodi da nas ne razumiju i ostavljaju nas same. I ne ulazeći u to tko je kriv i zašto je to tako, poznajemo tu činjenicu našega života; to nam se događa. Mudra biblijska žena Estera rješava problem jednostavno, govoreći Bogu: „Gospodine situacija je takva i jedino si ti ostao“. Teški su i blagoslovljeni takvi trenuci. Zacijelo je po svojoj naravi takvo i iskustvo Krista u pustinji. On se odvaja se od svih i od svega kako bi se samo s Ocem nebeskim družio, kako bi se samo na Oca oslonio.

Esterina teološka dubina

Esterin pogled na Boga ključan je za teologiju cijele knjige. Zna ona: Bog je kralj – „kralj naš“ s punim značenjem izgovara to ona koja je kraljica (14,17l). „Ti si Gospodine kralj, u tebi je izvor svakoga gospodstva“, reći će ona (17r). I Esterina kakva-takva kraljevska vlast, i dalekosežna vlast kralja Ahasvera, koji vlada cijelom Perzijom od Indije do Afrike, dolaze od Boga. Estera u Bogu vidi kralja koji vlada ne samo u zemaljskoj sferi, kao onaj od koga je svako gospodstvo na zemlji, nego u molitvi veli: „Ti si kralj bogova“ (17r).

Mudro i hrabro Estera u molitvi otkriva kako se u pozadini krije teološki razlog. Ne samo da su ih tuđinski gospodari zasužnjili i drže ih izvan domovine, nego se sada odlučuju na to da ih potpuno istrijebe, unište i zatru (Est 3,13; 7,4). Riječ je o prvom realnom antisemitskom progonu koji biblijska povijest pamti. Samo zato što su pripadnici Božjega naroda, osuđeni su na propast. Estera prepoznaje: „evo to je sada odluka njihova, da svoje bogove nametnu tebi“. Digli su se ne samo protiv njih kao naroda, nego protiv Božjega Zakona, Božje odredbe i protiv Božjega hrama (17o).

Znano nam je kako se i u najnovije doba glavne bitke ipak vode na ideološkomu polju. U naše se vrijeme to opet osjetilo kada je govor o spolnom ili zdravstvenom odgoju, a treba precizno ponoviti da zdravstveni odgoj postoji u Hrvatskoj od prvoga dana Hrvatske države, jer je u nastavnom programu predmet koji se zove tjelesna i zdravstvena kultura pa ako ljudi ne rade svoj posao, neka tako kažu, a neka ne zavaravaju i nameću svoje ideje svima. Uvijek je tako bilo da se misao čovjekova prvo treba riješiti, a potom dolaze djela.

Estera moli u realnoj opasnosti. Njezina je molitva vrijedna jer se moliteljica Estera ne zaustavlja na samoj sebi, na svojemu dvorskome životu i na egoističnim intrigama, nego gleda na cjelinu prilika u kojima se nalazi Božji narod i realno vidi prijetnju. Lako nam se, naime, dogodi da u nekoj „teološkoj sitničavosti“ jednostavno ispuštamo iz vida egzistencijalne prilike cijele Crkve i naroda u kojemu živimo. Estera nas vraća na to da pogledamo kako realno stvari stoje. Štoviše Knjiga Esterina izvrsno pokazuje kako opaki pothvat koji ide za tim da pobije čitav Božji narod počiva na osobnoj zamjerci, na povrijeđenoj taštini jednoga čovjeka – Hamana, koga je, eto, uvrijedilo što mu nije iskazana gesta počasti koja mu pripada. Kako je to često i u našem svijetu da se bitne odluke donose na temelju vlastite taštine! Ratovi se pokreću zbog toga, ljude se masovno ubija, uništavaju se životi, a samo zbog nečijega osobnoga izopačenoga hira i ludosti.

Esterin nam je lik važan jer je i ona jedna od starozavjetnih slika i najava hrabre biblijske novozavjetne žene, Majke Božje Marije. Estera se naime u molitvi pred Bogom izravno označava i definira „Ja sam tvoja službenica“ (4,17x.y). Kraljica samu sebe gleda kao sluškinju u Božjoj službi, izričući to dva puta u svojoj molitvi. Još nam je draže u njezinoj molitvi čitati nešto što je dobro poznato i ulazi u ključni novozavjetni tekst. „Gospodine, tebi je poznato. Ti sve znaš…“ govori Estera u molitvi (17u). Odmah osjećamo u tome izravnu najavu Petrovih riječi koji će u čuvenoj zgodi pred Isusom jasno reći „Gospodine, ti znaš, tebi je sve poznato“ (Iv 21,17). Tolika je snaga drevne starozavjetne Esterine molitve! U njezinoj je molitvi poziv je na otvaranje očiju za bitne stvari i priprava da nešto poduzmemo.

Zagovornica prvo pred Bogom

Estera ulazi u biblijsku povijest kao zagovornica pred kraljem. Doista, svojim nastupom i zauzimanjem kod kralja Ahasvera spasila je narod od smišljene osude. Uočavamo međutim važnu činjenicu u ovoj molitvi: prije nego što odlazi pred kralja, Estera je zagovornica pred Bogom. To je snaga biblijske duhovnosti. Prije nego što se dadne na vrijedne poslove i  na apostolske zadaće, Božji je čovjek ponajprije molitelj i zagovornik za svoj narod pred Bogom.

U svojoj molitvi Estera nam otkriva svoj razvojni put. Od djetinjstva je slušala je o tome kako je Bog izabrao svoj narod i o tome kako je Bog svoja obećanja izvršio (Est 4,17m). Bitan je dio svake naše molitve anamneza: Sjećamo se što je Bog učinio, kako je izabrao i kako je vjeran. Kada je nešto obećao, to je i izvršio. Premda Estera odrasta u poganskomu carstvu, premda je postavljena na prijestolje gdje još uvijek taji i ne priznanje svoju pripadnost Bogu, ona je itekako imala pravi religijski odgoj. Ovdje je potvrda i takoreći božanska zahvalnost svemu nastojanju oko zdrave vjerske pouka. Znamo danas kako je tipičan oblik zlostavljanja djece kada im se ne pruži zdrava, realna, utemeljena spoznaja Boga te se čovjek dođe i na visokoj poziciji, a kaže da Bog možda postoji, a možda ne postoji. Kobno je to zlostavljanje i propust roditelja, propust starije generacije koja ga je odgajala!

Estera nam u molitvi otkriva intimu svoga srca. Premda je kraljica, jasno kaže da od svega njezina dostojanstva nema nikakve radosti. „Ti si mi Gospodine jedino veselje bio“ (Est 4,17y). Pokazuje se divna duša koju smijemo u moderno vrijeme uzeti kao uzor za djevičanstvo i Bogu posvećeni život: „Moje veselje, ono što ispunja moje srce, ti si Gospodine“. Čisto srce nije prazno srce!

Snaga Esterina u tome je što u molitvi nastupa kao zagovornica i posrednica koja se svrstava zajedno s narodom. Ona sama mogla je dobro proći, jer je bila na dvoru. Mogla se prikriti i izvući da njoj ne bude ništa. Ali ne! Ona ide tako daleko da se svrstava u red grješnika i izriče hrabar teološki uvid: „Gospodine, mi smo se počeli klanjati njihovim bogovima i zato nas je ovo snašlo“ (Est 4,17n). U našoj se domovini ne čuje hrabrih teoloških izjava o tome da užasne stvari koje su nam se događale u nedavnoj povijesti dođoše zbog naših grijeha. Nisu se zacijelo zbile samo zbog toga što smo mi pogrješno postupali, nego je u pitanju velika zloća drugih, ipak teološka je mudrost ispitati i uvidjeti koliko smo mi zgriješili, mi smo krivo činili pa nam se dogodilo da nas napadnu, još prije toga da zavlada komunizam…. Takav je pogled u Svetom pismu prisutan i pozvani smo pred Bogom živom savjesti pregledati i uvidjeti jesmo li i što pogrešno poduzeli.

Estera, žena koja se svrstava se u red zajedno sa svima, priznaje i svoju odgovornost, ne moli samo za sebe, nego ona zagovara sve. Njezin molitva vraća u životnu realnost i nije nekakav pobožan skok u zamišljeni svijet, nekakvo odvajanje i bijeg k Bogu koji bi „ružni svijet“ ostavio po strani. Estera je konkretna moliteljica. Uočava teološku pozadinu nevolje i traži: „Gospodine ti mi daj hrabrost!“ (Est 4,17r) Osjećam strah, ti me ohrabri! I potom: „ti stavi pravu riječ u moja usta!“ (17s). Estera očito već ima plan i sprema se stupiti pred kralja pa stoga posve konkretno moli od Boga da joj on podari prave riječi. Koliko god mi kritizirali puku prošnju pred Bogom, odlika prave molitve jest i konkretnost: molim ono što hoću i što mi je potrebno.

Ovakva Esterina molba osim toga velika je i važna u Sv. pismu jer se vraća na izvornu definiciju proročke službe, zapisane unutar Ponovljenoga zakona. „Ja ću proroku staviti svoju riječ u usta“ (Pnz 18,18). To je prva zadaća biblijskoga proroka: dopustiti Bogu da mu svoje riječi stavi u usta. Estera se, eto, svojom molitvom uzdiže na vrlo visoku razinu tražeći od Gospodina: „Ti stavi svoju riječ u moja usta!“

usp. Estera – siroče i kraljica

red. 20.05.13.

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ