Iz Zakejeva dnevnika

Claes Brouwer Alexander Master Bible historiale, Utrecht, c. 1430.

Ovako smo u nedjelju, 3. 11. 2019., u Bazilici Srca Isusova, gledali na Kristov dolazak. Kako se to Isus čovjeku grešniku svratio? Došao mu je. I mi smo nastojali sići sa stabla oholosti i primiti spasenje. S molitvom: “Dođi, Gospodine Isuse u kuću moga života!”

U dan kad je papa Franjo u svojoj sažetoj internetskoj poruci istaknuo kako oči Isusove, pune milosrđa, gledaju na nas i prije nego što shvatimo da nam je potrebno spasenje, možemo li, pažljivo i oprezno, zaći načas u dušu evanđeoskoga Zakeja? Tiho, s poštovanjem, da ne smetamo, odškrinut ćemo vrata poštujući u svemu ono što Evanđelje (Lk 19,1-10) donosi. Neka nam Zakej dopusti da zavirimo u dnevnik njegova života!

U drevnom,  najstarijem gardu Jerihonu koji je prvi došao u ruke
narodu Božjem, radim kao nadstojnik svih poreznika. Pokrenuo sam i vodim posao. Unosan. Za Rimljane, za stranu vlast. Silno bogatstvo, međutim, ne ispunja mi dušu. Nije mi dosta. Ne živi čovjek samo o kruhu.

Čujem da dolazi glasoviti Učitelj koji čuda čini. Želim vidjeti tko je on! Kako u poslu, tako i danas precizno proračunavam kojim će putem ići.

Ova svjetina samo smeta. Za njih sam omraženi čovjek grješnik, preziru me, vrijeđaju. Pa što onda ako pred svima trčim u svom luksuznom odijelu!? Vuče me želja da vidim tko je Isus. Poput dječarca penjem se na drvo. S visoka se dobro vidi.

Ali, gle čuda koje nisam iskalkulirao! On diže pogled točno prema meni. Zna mi ime, prepoznaje me i priznaje. Gleda me kao Mateja kad ga je iz carinarnice pozvao (usp. Mt 9,9).

U njegovim nebeski dubokim očima, u božanski bistrom pogledu vidim svu povijest svijeta koji je Bog stvorio. Sav je svemir tek djelić, točkica u njegovu oku – baš kako biblijski mudrac piše (usp. Mudr 11,22). U tim očima sav moj život, sva moja prošlost u trenutku se vrti poput filma i sve se vidi. U njegovim očima vidim kako Bog dolazi k meni. Njega vuče želja da potraži i spasi mene izgubljenoga.

Drugo je, novo, čudo, kad mi objavljuje kako ima doći u moj dom. Tako Otac nebeski želi. Zato, na Učiteljev poziv, žurno silazim sa stabla oholosti, iz umišljenih visina, spuštam se, da budem s obje noge na zemlji. Kao što se on spustio da dođe k meni.

Gospodinove oči, njegov dolazak u kuću moga života pokazuju pravo stanje stvari kod mene. Sav radostan primam ga. Prepoznajem i izjavljujem: “Gospodine! Adonaj!” Ti si moj Bog koji je došao u moj dom. Sve svoje dijelim na pola i polovicu ću razdijeliti siromašnima. Na njegovu sam riječ sišao i primio ga, ali ovo od svoje volje odlučujem.

Pred njegovim pogledom moja je savjest živa. Pregledavam – kontroliram – svoj posao. Jesam li prevario? Vratit ću i nadoknaditi dvostruko više negoli sveti Zakon propisuje (Izl 22,3.6.8).

Tako počinje sloboda. Gospodin je došao (usp. 2 Sol 2,1). Spasenje mi je došlo. On sam kaže da sam Abrahamov sin, kao Izak. Kad već svi misle da me po Božjoj volji treba pogubiti, ukloniti, smaknuti, Bog sam potvrđuje da sam ljubljen, da sam njegov, njemu posvećen. I da pripadam u živu zajednicu Abrahamove djece. Nije to svjetina, mnoštvo onih koji su viši od mene i sude mi. To su Abrahamovi sinovi, moja braća. S njima živim.

Je li tako moglo izgledati u duši Zakejevoj? Svakako, ovakav na pogled može pomoći da prepoznamo kako i danas Gospodin dolazi sa svojeg oltara. Bog u sakramentu dolazi k nama. Božje spasenje u svom tijelu dolazi u kuću mojega života, u moju dušu, u moje tijelo.

Molitva s nadcarinikom Zakejem

6.11.2019.

p. Niko Bilić, SJ

Juditina velika molitva

Hvala Bogu, organizatorima i domaćinima, a napose svima vama, dragi vrijedni sudionici! Nastavili smo našu Malu školu biblijske duhovnosti. Ovaj put govorili smo o velikoj molitvi biblijske junakinje, spasiteljice Judite, zabilježenoj u cijelom 9. poglavlju u Knjizi o Juditi.

Ako želite pogledati, ponoviti, podsjetiti se, produbiti, upotrijebiti:

Udovica i sudac (Lk 18,1-8)

Blago nama koji se u snazi Euharistije, u njezinu prvom dijelu – Službi riječi, smijemo pridružiti učenicima Kristovim dok ih Isus poučava (usp. Lk 17,22). Poveći je to Isusov govor (Lk 17,22-18,8). Tumači im dolazak Sina Čovječjega, svoj  drugi, konačan dolazak. Služi se Pismom, upozorava: “Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti u dane Sina Čovječjega.” Koliko god Bog taj čas odgađa, doći će on! Zato Učitelj pita o vjeri koju treba njegovati (usp. Lk 18,8) kao ova udovica koja ne posustaje. Gospodin Isus upozorava kako se s tom vjerom i takvim iščekivanjem isplati moliti i ne prestati. Svagda treba moliti i ne odustati. U mladosti i u starosti, u zdravlju i u bolesti, na mukama i u radosti. Kad tražim sreću, a grcam u tjeskobnim osjećajima; kad me ispunja radost i kad me pronašla ljubav. Treba svagda moliti i ne odustati: bilo da doživim težak poremećaj i bolan pad, bilo da dođem do blagoslovljena uspjeha.

Evanđeoska udovica pripada onoj zaštićenoj skupini koja po Božjem zakonu uživa osobitu skrb. Tu su udovica, siroče i stranac zato jer su bez obiteljskoga oslonca. Ostala je sama, pa pristupa sudskoj vlasti i moli: Pribavi mi pravdu! Dosudi mi pravo! Žena je to, vjerojatno i majka, koja ne gubi pouzdanje, ne žali truda. Ponizuje se pa opet i opet, ponavlja molbu. Dugo vremena. Uzor je za izabranike Božje.

Oni, prema riječi Kristovoj, viču (βοάω Lk 18,7). U biblijskoj povijesti vikanje je znak bolne krize sve od kad je Abelova krv vikala k Bogu iz zemlje (usp. Post 4,10). Tjeskoban je to krik iz ljudskih grudiju koji želi prodrijeti u nebesa. Sam će Isus na križu dva put jakim glasom moliti (Mt 27,46.50). Božji izabranici vape Bogu svomu i u danju i noću. Mole se u javnosti, kao Crkva na okupu pred euharistijskim žrtvenikom, mole se u svojoj privatnosti i miru. Bogu govore dok ih svjetlo obasjava, ali i kad im mrak steže oči i srce.

Gospodin predstavlja kao primjer jednoga suca za kojega kaže da pripada nepravdi. Suprotnost je Božjoj pravednosti i pomaže da izbliza, jasnije pojmimo o čemu je riječ. Čovjek je to koji svjesno uviđa svoja dubinska, opaka zastranjenja, ali ne kaje se, ne kani se popraviti. Nema u njemu svetog straha Božjega. Ne mari za svoje bližnje, nije mu stalo. Ne obazire se. Ogledni je uzorak globalizacije ravnodušnosti na koju nas papa Franjo upozorava. Molba udovice za njega je dodijavanje, njezinu strpljivost i ustrajnost doživljava kao mučenje. Ali gle, i takav će je čovjek uslišati.

Učitelj Isus spominje i tužitelja, zlog protivnika koji skriven napada, ruši, želi oduzeti. Bezobrazno se prikriva iza kulisa, djeluje iz pozadine, kriomice, konspirativno, bez Duha Božjega. Uspjeh mu je da pomislimo kako ga uopće nema. A on uporan, ne odustaje, ne povlači se. Poput starozavjetnoga Amaleka kojega neće pobijediti mlađarac Jošua, nego sam Bog svoj boj pokreće. Korjenito ga kani ukloniti. Je li podli napadač evanđeoskoj udovici nakanio sina, jedinca, odvesti u smrt kako kod one udovice iz Naina!? Je li možda nasrnuo da joj oduzme zadnja dva novčića, sav njen žitak, koje je ona htjela Bogu posvetiti kao udovica pred hramom?! Nepravedni sudac ipak ustaje u obranu.

Znamo kakav je osjećaj kad nam valja pokucati na vrata vlasti, i još ako je neprijateljski nastrojena, kako evanđeoska udovica čini. Ali kako je ugodno, kako je mila i radosna misija, kucati na vrata dobroga Oca koji nas s ljubavlju prima. Mojsije je ustrajno podizao ruke, drugi su mu pomogli. Isplati se uputiti molbu Bogu koji jedini stvara čvrstu obranu, podiže utvrdu opravdanja. To je vjera koju vječni Sin, Očev misionar donosi na zemlju. Vjera u dobrog Oca koji jedini u punoj mjeri nadoknađuje gubitak, dodjeljuje pravi uzvrat za sve ono što srcem i danas ulažemo kao svoj prinos.

20. listopada 2019.

p. Niko Bilić, SJ

Deset gubavaca (Lk 17,11-19)

James Tissot, Deset gubavaca koje je Isus izliječio

Uđimo na čas u dušu onoga desetoga izliječenoga u trenutku kad se vratio i zahvaljuje Gospodinu (Lk 10,16). Tuđinac je, nije naš (Lk 10,18). Zahvalu izriče ne tek u srcu, nego cijelim bićem, – i tijelom. “Bogu hvala” – rašireno je i uobičajeno reći u hrvatskom narodu, a ovaj evanđeoski bivši gubavac svojim je zahvaljivanjem (εὐχαριστέω Lk 10,16) jedan je od preteča naše Euharistije – našeg zahvaljivanja!

Pao je na lice do nogu Isusovih, redovitim izričajem opisuje Evanđelje (Lk 10,16). Priznaje Gospodina i klanja mu se. Zna on da su ga već u svojoj molbi prepoznali kao nadređenoga (ἐπιστάτης Lk 10,13). Isus je za njih gospodar i zapovjednik, ima moć. Uzviknuli su moleći: eleison (ἐλέησον (Lk 10,13) – smiluj se! Razumijemo dobro taj zaziv. Deset muževa, drevni predstavnici cijele zajednice, tim riječima postavljaju temelje onome što mi činimo u početku euharistijskog slavlja.

Dne 11. listopada 2009., proglašen je svetim otac Damjan, glasoviti svetac s otoka gubavaca – otoka Molokai. Na 12. listopada Družba se Isusova spominje patra Ivana Beyzyma koji je otvorio lječilište za gubavce na Madagaskaru. Na prvu subotu u listopadu dan je ružičaste vrpce koji poziva na pomoć u čuvanju zdravlja posebice žena i majki. Svjesni smo danas kako i najmodernija medicina ističe vrijednost vjere. I liječnik i pacijent svjedoče koliko je za boj s bolešću važan čovjekov duh i stav srca. Tako još bolje razumijemo Gospodinovu zadnju riječ: “Vjera te tvoja spasila” (Lk 10,19). Vjera je odsudna. Na datum Gospe Fatimske na pameti nam je savjet svetoga pape Pija X.: “Ako hoćete mir u svojoj obitelji, molite krunicu!”

Mučno je bilo evanđeoskom sretniku prije, dok je pogođen gubom bio isključen iz zajednice, nečist, prepušten gorkoj sudbini. Zlopatio se – u jeziku sv. Pavla (2 Tim 2,9). Bolest ga je izjedala. A što se u njegovom umu i u njegovoj savjesti zbivalo? Još je teža ona guba koja mu je dušu napala i nagrizala. Istina, bili su sva desetorica na okupu, ali što vrijedi!? Desetorica, predstavnici, potvrđuju: u cjelini zajednice Božjega naroda svi su oboljeli, opterećeni, nečisti!

Na svoj je osobni način ovaj čovjek doživio što se zbiva u njemu kad su poslušali Isusovu zapovijed i krenuli prema svećeniku u Domu Božjemu. Isus ih je vidio i naredio im da pođu (Lk 10,14). Ne samo da je Isus time potvrdio vrijednost onog Božjega Zakona koji do danas zovemo Stari zavjet, nego on ih šalje u istom smjeru kamo sam ide, u Jeruzalem, presudno mjesto konačnog događaja – Izlaska, Otkupljenja.

Evanđeoski pacijent osjetio je kako Otac nebeski na svoj čudesan način daje da rane na koži čudesno iscjeljuju, čirevi se povlače, ružni biljezi na rukama, na nogama, na licu – nestaju. Zacijelo slično i u nutrini organizma: smrdljivo, gnojno, trulo tkivo obnavlja se. Biva očišćen (καθαριζω pasiv, Lk 10,14.17), Bog ga liječi (Lk 10,15). Isusov Otac, vinogradar, čisti lozu (Usp. Iv 15,2). Je li pacijent mogao zamijetiti kako se – još čudesnije – nečist i bolne povrede, rak grijeha povlače iz njegova srca i duše? Svakako u evanđelju se nalazi opis čistoće (καθαριζω) koji stoji nasuprot nečistim duhovima (τὸ πνεύμα τὸ ἀκάθαρτον Lk 9,42), porobljivačima koji opsjedaju. Otac nebeski daje čistoću za kojom čovjek žudi.

“Gdje su devetorica?” – pita Gospodin (Lk 10,17). Obično se kaže da u našem gradu oko 10% ljudi ide u crkvu. Ako je to točno, onda još bolje možemo razumjeti kako Gospodin i danas traži gdje su oni ostali da podaju slavu Bogu (Lk 10,18). Papa Franjo pozvao nas je da listopad 2019., Marijin mjesec bude misijski mjesec. Potaknimo, obodrimo, privucimo primjerom na zajedničko zahvaljivanje – Euharistiju, središte i vrhunac kršćanskoga života!

Isusova metoda izlječenja od gube nije neko novo ropstvo, navezivanje. Ne zarobljuje on za sebe, ne podređuje nekoj svojoj stranci i sebičnim, zakulisnim interesima. Ne opsjeda i ne osvaja za svoju kampanju. Odmah na početku poslao ih je: “Idite!” (πορεύομαι Lk 10,10 usp. “Idi!” 10,19). I sada Samarijancu zapovijeda: “Ustani!” (ἀνίστημι Lk 10,19). To je uskrsni glagol koji opisuje što će – Očevim darom – ljubljeni Sin učiniti kad bude položen u grob (usp. “treći će dan ustati od mrtvih” Lk 24,46).

Gospodinova metoda jest njegov put u Jeruzalem, gdje će on sam biti odbačen i isključen, na sebe će uzeti nečistoću, gubu grijeha. Na putu već on zahvaća prostore Galileje poganske (Mt 4,5 usp. Iz 8,24), dolazi do tuđinske Samarije, a u Jeruzalemu njegovo tijelo bit će kao gubom nagriženo, u gnojnim ranama od pljuske i bičeva, od pljuvanja i udaraca, od trnove krune, čavala i koplja. Zato na oltar na kojemu slavimo njegovu žrtvu stavljamo i danas svu gubu naših grijeha, naših trpljenja, uvreda i nerazumijevanja. Donosimo iskrenu zahvalu za zdravlje, za čistoću duše, za snagu da svoj križ nosimo.

28. nedjelja u liturgijskoj godini C

p. Niko Bilić, SJ

Petoknjižje – temelj cijele Biblije (audio)

Ovako smo u subotu, 5. listopada 2019., na Radio Mariji razgovarali o tome kako je Božji Zakon, dan preko Mojsija, temelj na kojem je sazidana zgrada biblijskih knjiga. Ako želite poslušati:

Poslušajte, preuzmite: Petoknjižje – temelj Biblije (.mp3; 26,8MB; 29:20 min.)

voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
režija, tehnika, ton: Petar Bilobrk

Hvala, Radio Marija Hrvatska!

Sluga svoga gospodara (Lk 17,5-10)

Kome ili čemu mi služimo?! Tko je i kakav je moj gospodar? Ovako smo razmišljali o Isusovoj pouci apostolima o važnosti vjere u nedjelju, 6. listopada 2019. u našoj dragoj bazilici Srca Isusova (Palmotićeva 31, Zagreb). Ako želite poslušati, preuzeti:

Sluga svoga gospodara (MP3, 11,5MB; 12:23 min.)

Sluga svoga gospodara (nedjelja, 6. 10. 2019., Bazilika Srca Isusova)

Kome služim? Znamo, narod Božji u svojim počecima robovao je egipatskom Faraonu, prije nego su nakon Izlaska postali Božji sluge. Gospodin Isus sažeto veli: “Tko čini grijeh, rob je grijeha” (Iv 8,34). Vjerovati znači služiti ljubljenom Gospodaru – Spasitelju.

Tebi, majko moja, želim danas reći hvala jer si mi od prvoga dana davala svoje tijelo i krv dok bijah pod tvojim srcem. Na svojim si me grudima hranila, grijala me, umivala, tješila, dala mi da rastem. Znala si kojem Gospodaru služiš!

Tebi, oče moj, u Božje ime želim reći hvala jer si gradio čvrstu konstrukciju moje duše od malena. Zato danas mogu stati pred ovaj svijet i reći svoje “da” ili “ne”. Dobri moj oče, znao si tko je i kakav je Gospodar kojemu služiš!

Vama, dragi moji roditelji, želim posebno zahvaliti što ste njegovali najvažniji sloj mojega bića – milosni dar vjere. Njegovali ste ono zdravo znanje koje mogu kao čovjek imati o Božjoj dobroti, milosrđu i svetosti. Niste me u tom najvažnijem dijelu mojega života zlostavljali dok bijah dijete. Niste mi zapriječili put da – onako kako je meni kao čovjeku dano – napredujem u poznavanju Boga, u prihvaćanju Evanđelja. Znali ste, dragi roditelji, kojem i kakvom Gospodaru služite!

Tebi, cijenjeni profesore, profesorice, učitelju, učiteljice, danas zajedno s Kristom Učiteljem, želim reći “Hvala!” jer ste gradili moj um i moje srce svojim znanjem, svojom strpljivošću, svojom vlastitom plemenitošću. Gradili ste veliku i lijepu zgradu koja ostaje za vječnost – iz dana u dana, iz godine u godinu. Znali ste kojem i kakvom Gospodaru služite!

Je li možda tako nekako mogao razmišljati i onaj umorni sluga kada je jednom, na kraju dana, i on smio sjesti za stol – onaj tamo za služinčad? Pred njim skroman obrok. Počinje blagovati da okrijepi svoje tijelo. Prisjeća se kako je već za rana ustao i krenuo na posao. Zlopatio se (usp. 2 Tim 1,8). Boja kože na njegovu licu odmah pokazuje da je to čovjek koji dobar dio svojega posla provodi vani, na otvorenom. Snažni mišići ne mogu sakriti one ožiljke koji ostaju na rukama – po šakama i podlakticama, po dlanovima i prstima – jednostavno zato što stalno radi s njima. Pamti on kako mu se znoj nakupljao i prijetio da će se kroz obrve probiti i oči mu zagušiti dok su pred njima bile tvrde brazde; trebalo je orati jednu po jednu. Snažna životinja pred njima, plug u njegovim rukama. Dobro on zna što je pobrinuti se za veliko stado kada su pred njim daleki pašnjaci. Treba onamo doći; treba svaku ovcu, svako janje, opet natrag dovesti – sačuvane, neozlijeđene. Znoj i prašina prekrili su njegovo tijelo za dana, a onda – znao je on – kad sav taj posao dovrši i vrati se kući, još mu je zadaća najprije se pobrinuti za samoga gospodara.

Sluga svoga gospodara pripasat će odijelo u kojem će služiti. Baš onako kako je Isus na Posljednjoj večeri skinuo svoju svečanu haljinu, uzeo ubrus i opasao se njime (Iv 13,4). Potom je krenuo od jednog do drugog učenika i prao im noge, a rekao im je poslije: “Da, ja jesam Učitelj i Gospodin. Pravo velite!” (Iv 13,13). Isus je znao da je sluga onoga pravoga Gospodara.

Učenici u dobro znanom odlomku iz Evanđelja traže nadopunu za svoju vlastitu vjeru. “Nadodaj nam još” (Lk 17,5) kažu oni, služeći se istom onom riječi s kojom Gospodin Isus upozorava: “Ako Kraljevstvo Božje najprije tražite, sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6,33). “Nadodavanje” oni za svoju vjeru traže jer su vrlo svjesni kako već starozavjetni prorok opisuje: Neće biti dosta samo svojim rukama raditi, ili – ne daj Bože – služiti se uporno nekim spletkama u mraku i potaji. Neće biti dovoljno samo prikupljati financije. Pravednik od vjere živi (Hab 2,4)! Zato sveti Pavao, apostol, tumači svojem učeniku, pastiru i nasljedniku Timoteju: Raspiruj milosni dar (2 Tim 1,6)! Čuvaj lijepi poklad vjere – taj dragocjeni fond našeg vjerovanja (usp. 2 Tim 1,14)!

Na molbu učenika Gospodin Isus odgovara ponajprije tako da se mnogostruko njima obraća, ulazi u dijalog s njima. Njima govori: “Ako imate vjere, onda recite” (Lk 17,6)! Potom govori u jednoj slici, kao i mnogo puta, o gospodaru i o sluzi, pa pita: “Tko to od vas” (Lk 17,7)? S njima on razgovara. Samoga sebe kao Učitelj posvećuje njima. Napokon kaže: “Tako i vi – recite” (Lk 17,10)! Onda kada ste ispunili sve ono što vam je Otac nebeski naložio. Učinili ste sve one stvari koje ste po Božjoj zapovijedi bili dužni učiniti. Stvorili ste ih.

Gospodin Isus zapravo vrlo žestoko potvrđuje da su apostoli malovjerni. Vjera im nije ni kao sićušno zrno gorušice! Znamo da će Prvaku apostolu reći, onda kada je već počeo tonuti na jezeru: “Malovjerni! Posumnjao si!” (Mt 14,31). U isti mah Gospodin Isus upozorava kako vjera ima veliku i odlučujuću, presudnu ulogu. Potvrđuje silnu moć vjere.

Već kao djeca u maštanjima, potom u pričama i filmovima gledamo na tu zamišljenu mogućnosti da mi ljudi svojom riječju pomičemo predmete oko sebe. Kako bi to bilo lijepo da samo pomislim i zapovjedim pa da se onda preda mnom dogodi ono što hoću. Slično Gospodin kaže: “Recite riječ, ako imate vjere, i drvo će se presaditi” (Lk 17,6).

Upravo početkom listopada 2019. godine pod vodstvom Svetoga Oca, pape Franje, upriličena je izvanredna biskupska sinoda koja govori o očuvanju Božjega stvorenja, o ekologiji. Razmatra se napose stanje s amazonskim velešumama. U Amazoniji se izgleda najviše pokazuje kako s jedne strane govorimo o tome da valja štititi okoliš, a s druge strane podmuklim načinom uništavamo i spaljujemo samo zato da bismo se mi sada i ovdje zgrnuli novac, a uopće ne razmišljamo o drugima i o onima koji će doći.

Koja je poruka vrlo dobro znane evanđeoske slike s drvetom koje može čak i iz mora rasti? Vrlo je jednostavna! Gospodin Isus zacijelo hoće reći: onda kad mi ljudi sami ne možemo i ne znamo kako dalje, Bog – koji je Tvorac svemira, koji je Stvoritelj – naravno da ima vlast dati rješenje. Teolog će upozoriti: Nije nipošto neka velika stvar s jednim drvetom napraviti senzaciju koja će osvojiti reflektore i kamere, tako da se, primjerice, stablo iščupa nekim mađioničarskim trikom. O tome Gospodin ne govori, nego o onom bitnom obraćenju pri kojem se valja iščupati s korijenom, radikalno napustiti dosadašnje stanište, i presaditi se kao kad su apostoli ostavili sve da krenu za Isusom (Lk 5,11). Gospodin govori o onome što nije više samo od naravi. Drvo koje raste iz mora slika je onoga što je Božji milosni dar u Kraljevstvu Božjem, kao što je u prvom redu sam Gospodin Isus, vječni Sin Božji, došao na ovaj svijet kao čovjek začet po Duhu Svetom od Majke Djevice.

Najvažnije je ipak primijetiti ono što se u evanđeoskom jeziku stručno zove božanski, teološki pasiv. Kad Gospodin, naime, govori o tome da će učenik izreći naredbu: “Iščupaj se!”, onda se u Evanđelju nalazi onakav izričaj koji govori o Božjem djelovanju. Ta naredba zapravo je molba koja kaže: Neka te Otac nebeski iščupa! Neka Otac nebeski učini da sada rasteš ondje gdje on to hoće! Budi predmet Očeva djelovanja, glina u rukama božanskoga Lončara!

Pa to je ono što mi molimo kad kažemo: “Budi volja tvoja!” (Mt 6,10). Gospodin Isus govori o onoj vjeri pri kojoj je čovjek svoju volju toliko sljubio s Božjom voljom, svojom se voljom toliko sjedinio s njom, da više nema vlastitih sebičnih interesa i egoizma. Htijenje vjernika postaje posve zbliženo, privinulo se uz htijenje Oca nebeskoga, “koji hoće da se svi spase” (1 Tim 2,4). To je vjera ne po mojim grješnim kriterijima, nego po evanđeoskoj mjeri! Gospodin je započeo sa zahtjevom: “Vjerujte Evanđelju!” Vjerujte na temelju i u prostoru Evanđelja! Vjerujte onako kako to Kristovo Evanđelje kaže!

Kako ćemo shvatiti tešku priču, koja današnjemu uhu uopće ne odgovara, o robovanju, o sluzi (δοῦλος) koji se mora, nakon što je cijeli dan radio, ponajprije pobrinuti za svojega gospodara. Što je s ljudskima pravima, gdje ostade dostojanstvo svake ljudske osobe?

Može li nam nekakvu prvu pomoć pružiti Pavao, apostol, koji kaže ja sam sužanj, zatvorenik Kristov u okovima (δέσμιος 2 Tim 1,8)? U središtu svakako stoji “trajni lik Božji” – Gospodin Isus, koji je “uzeo lik sluge (δοῦλος Fil 2,7)”. Bit roba uzeo je Krist na sebe. On je orao njivu, njegovao žitna polja za žetvu. On je kao Dobri Pastir okupio i čuvao malo stado da bi se onda poslije duga dana u javnom djelovanju na Posljednjoj večer opasao i prao noge svojim učenicima (Iv 13,4s). On im kaže: “Uzmite, jedite (Mt 26,6)!” Njih će nahraniti. Sama sebe daje za hranu njihovim dušama. Sama sebe daje da naša vjera bude umnožena. I danas. 

27. nedjelja u crkvenoj godini C
Hab 1,2-3; 2,2-4; 2 Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

Vidi: Molitva beskorisnoga sluge

p. Niko Bilić, SJ

Bogataš i siromah (Lk 16,19-31)

Poslušajte, preuzmite: Bogataš i siromah Lazar (.mp3; 11,6MB; 12:43 min.)

Bogataš i siromah Lazar (nedjelja, 29. 9. 2019., Bazilika Srca Isusova, Palmotićeva 31)

Zagledajmo se danas zajedno u krilo Abrahamovo! Ondje, kad život prođe, više nema prijelaza na drugu stranu zbog duboka jaza. Čovječe, brini se za život, ne samo za sjajna jela i odijela!

Glavni dio Gospodinove poznate pouke počinje u času kad anđeli – ta vojska nebeska – odnose siromašnoga Lazara s ovoga svijeta (Lk 16,22). Umro je Lazar, kao što je umro i bogataš. Bogataša su pokopali u grob, prah se vratio zemlji iz koje je uzet. Umrli su, kao što će i Sin Božji pravom smrću za nas umrijeti. U evanđeoskoj priči ovdje počinje onaj daleko veći dio, od čak deset redaka (Lk 16,22-31), koji opisuju život poslije smrti, dok su samo tri koja govore o zemaljskom životu (r. 19-21).

Bogati bijahu dani. Ispunjeni. Sjaj u bogataševoj kući od jutra do mraka i duboko u noć. Simpatični, najnoviji ukrasi posvuda, i oni klasični najviše kategorije, prekrasno cvijeće iz egzotičnih krajeva. Svaka pora ispunjena bojom i mirisom. Dobro je on pazio da najbolja odijela, najskupocjenije “brendove” kupuje. Moderna, cijenjena, privlačna za oko, ugodna i meka za nošenje. Veselje (εὐφραίνω Lk 16,19) je bujalo u njegovoj duši dok se častio ukusnim, biranim jelima. Namirnice iz odabranog uzgoja, vrhunski proizvodi. Svjetiljke gore, slatka glazba zvoni. Užitak, dobra zabava. Eto, nađe se kofein, duhan i žestoki alkohol, pa i droge ima. Na raspolaganju lijekovi za svaku bol. Oko njega razdragani prijatelji, vazda sa smiješkom, ispoliran im obraz i dobro su raspoloženi. Poslovi se sklapaju, kreira se javno mnijenje, donose važne odluke, plasiraju novi produkti. Nek se vidi da im dobro ide i da njihov život ima smisla!

Zašto bi netko uopće gledao na bijednoga Lazara?! Za biznis beskoristan, u zabavi samo smeta. Sa svojim gnojnim, upaljenim ranama, oteklinama i povredama po cijelomu tijelu (Lk 16,20), nagrđuje ulaštenu sliku uspjeha i veselja. Skutrio se nedaleko od ulaza. Gleda na mrvice s bogatoga stola (usp. Lk 16,21) jer mu u trbuhu kruli od produžene gladi, bol tjeskobno steže utrobu. Psi dolaze, ližu. I o psu i o mrvicama s gospodareva stola (Mt 15,27) bit će riječi u Gospodinovu razgovoru s majkom Kanaankom, vjernicom i moliteljicom. Pogledaj još danas na svoga bližnjega, na svoga brata čovjeka u potrebi! – poziva naš papa Franjo, jer u tome je kršćanska vjera i život. Pomozi, koliko god možeš, prihvati svoga brata!

Jesu li se ovaj bogati čovjek i Lazar iz Evanđelja otprije znali, možda iz djetinjstva? Može biti da je bogataš sve imanje stekao što nasljedstvom, što neumornim radom, spretnim poslovanjem, dobrim vezama. Zašto se ne bi i od očinske kuće odvojio, izgradio svoj dvor? Na brojnim zabavama možda bi sa stilom umočio vršak kažiprsta desne ruke u konjak od nekoliko tisuća kuna i pred svima ga položio na svoj jezik da znalački oćuti bogat okus koji ga je ispunjao blaženstvom (usp. Lk 16,24). A Lazar je, moguće, sve izgubio u ratu, od zvjerskih agresora i pljačkaša kojima ništa nije sveto. Imanje mu ukrali i uništili, sve njegove mučili i ubili. Sam je jedva, izranjen, živu glavu izvukao i do danas se oporavio nije.

Gledamo li unatrag, sve u hipu prođe! Ode život. Ali tu je istom prava slika. Lazar, kojemu je Bog pomagao (hebr. ‘el ‘azar) jer smo ga mi ljudi ostavili, sada je poput malenoga sinka na krilu očevu. Na toplom i snažnom krilu očevu, u zagrljaju koji pruža milinu i sigurnost, raste duša djetetova. Slično kao što je Isus nakon krštenja i na brdu preobraženja čuo da je ljubljeni Sin Očev (usp. Mk 1,11; 9,7). Mjesto je to spokoja na kojem se sve smiruje. Utjeha stiže i prelijeva se cijelim bićem.

A onaj drugi čovjek, bogataš, toliko se posvetio odijelu i veselju da ni imena nema, uopće nije gledao tko je. Sada sa svom silinom primjećuje da je u paklenim mukama. Oči mu više nisu zabljesnute sjajem iza njegovih zatvorenih vratiju pa tek sada on vidi Abrahama i kako je daleko od njega. Ipak, naziva ga ocem. “Oče Abrahame” veli dvaput (Lk 16,24.29), onda treći put ponavlja “Oče!” (r. 27). Tek ovdje, u podzemnom  svijetu mrtvih, on započinje razgovor s praocem vjere. Tek sada gleda na izvor od kojeg potječe. Nije imao vremena dok se sav bavio poslovanjem, sklapanjem profitabilnih veza i dobrim provodom. Sada tek misli i na svoju braću i na njihovu sudbinu (Lk 16,28). Sada tek iznosi svoje molbe, ali gotovo je. Prijelaza nema (Lk 16,26). Smrtni čas donosi konačan sud i nema povratka. Jaz je nepremostiv.

Pa i sada, unatoč svemu proteklom vrhunskom svladavanju konkurencije i neograničenom probitku, ne ide li taj čovjek  ukrivo? Umjesto da se Bogu obrati, on Abrahamu upravlja svoju molitvu za smilovanjem (ἐλέησον Lk 16,24). Poznaje on očito Lazara kad mu ime točno navodi (2x “Pošalji Lazara!” Lk 16,24.27). Zna on potanko tko je to. Međutim, još uvijek u tom srcu vlada njegov nemilosrdni stil. Lazar neka radi za njega, neka ga služi (Lk 16,24), neka bude glasnik njegovima (r. 27). Kako iskoristiti bližnjega za svoje projekte i potrebe, samo za mene i moje!?

Gospodin Isus, dobri Učitelj, upućuje ovu prodornu pouku farizejima (“njima” usp. Lk 16,15) srebroljupcima koji su mu se rugali (r. 14). Evo, i za njih ima dobrohotnu ponudu! Ona je doduše prijeko upozorenje, ali apelira na njihovu pamet dok nije kasno. Pritom je baš bio istaknuo Zakon i Proroke koji su tu do Ivana Krstitelja (Lk 16,16) i farizejima su sveti, autoritet na koji se oslanjaju. Božja je to Riječ iz koje nijedan potezić neće propasti (r. 17).

Dobri starac Abraham, koji je s početaka Pisma došao, evo, u središte Evanđelje, i sebičnom bogatašu toplo govori: “Sinko”. Njemu tumači koliko vrijedi poslušati Sveto pismo jer u pitanju je vječna sudbina (Lk 16,29). Obrazlaže: uskrsnuće će uvjeriti one koji već slušaju Mojsija i Proroke (r. 31).

Zato se mi, koji s poštovanjem prihvaćamo Mojsijev Zakon, Proroke i sav Stari zavjet, okupljamo da proslavimo Onoga koji je doista ustao od mrtvih. Njega slavimo, njemu se molimo. On je radi nas i radi našega spasenja siromahom postao, cijelo mu tijelo bje u bolnim čirevima od biča i trnja, dok smo ga mi – grijesima bogati – svojim egoizmom razapinjali na drvo križa. Njegovu žrtvu prikazujemo Ocu koji ga je uskrisio. Ponizno molimo neka vječno sjaji Isusov križ i tješi nas već danas na euharistijskoj gozbi. Gostimo se, a sam Gospodin, bogat milosrđem, naš je domaćin. Vjerom praoca Abrahama odjenimo se u skupocjene – najugodnije i prekrasnoga izgleda – bijele haljine koje nam Gospodin dariva, jer ih je svojom krvlju umio.

26. nedjelja u crkvenoj godini C

Molitva sa siromahom Lazarom

p. Niko Bilić