Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Da, ja sam, Gospodine

O Muci po Mateju u Velikom tjednu 2020.

Ilustracija: www.seraphicfire.org

Može li nam Veliki tjedan u izolaciji, socijalna distanca i ovaj život “na daljinu” pomoći da dođemo bliže jedni drugima? Jedan pokušaj jest i ovo razmatranje Muke Gospodinove. Dok Hrvatska po rasporedu predsjeda Vijećem Europske unije, neobičan Uskrs 2020. pruža nam priliku da iznutra kušamo kakvi su nam kršćanski korijeni i da se osvjedočimo kako je Kristova Pasha istinski temelj zajedništva ljudi i naroda.

I naš je Fakultet filozofije i religijskih znanosti sa Sveučilišta u Zagrebu dobrano osjetio zajedno sa cijelim Gradom i okolicom kad nas je snažan potres iz temelja prodrmao. Stoga na Cvjetnicu 2020. izvrsno možemo razumjeti što to Muka po Mateju opisuje kad bilježi da se u čas Kristove smrti “zemlja potresla, pećine se raspukle”, “grobovi otvorili” (Mt 27,51.52). Ali to je tek priprava, jer će trećega dana doći i drugi “žestok potres” koji evanđelje zapisuje kad anđeo Gospodnji silazi s neba da otkotrlja kamen s Kristova groba (Mt 28,2).

Izvještaj o muci Gospodinovoj koji na Cvjetnicu slušamo prikazuje sveopći potres i poremećaj koji je nastao. Sve se izokrenulo. U tijeku medicinske izolacije koja nas po naravi vuče u pustinju i vraća nas u vlastite duhovne dubine, to još više razumijemo. Tri sata mraka koji je nastao ured dana, u podne neposredno prije Isusove smrti (Mt 28,45) vanjski su znak mraka koji je zavladao među ljudima, uvukao se u duše. Isus u svojoj muci zahvaća sve ljude, prodire i u najfinije slojeve našega života. Poziva nas na temeljit popravak i obraćenje.

Nakon svečane Pashalne večere koju su učenici pripravili (usp. Mt 26,19), nakon što su potom svi zajedno došli u Getsemani, Isus je osjetio kako ga napušta ljudska snaga (grč. ἀδημονέω Mt 26,37). Približio se nama u trenutku kad smo rano ujutro, u nedjelju, 22. ožujka 2020. iščekivali drugi potres. Približio se Gospodin tolikim ljudima koji od nove bolesti ne mogu više sami disati, guše se i mora im stroj doći u pomoć. S poštovanjem se klanjamo i razumijemo dobro Isusov osjećaj slabosti, njegovu stisku i unutarnju nevolju. U tom bolnom čuvstvu posred Kristova Srca unutarnji je znak sveopće zbrke i izopačenja koji nastaju kod njegove muke i smrti. Već kao čovjek sluti on kakvi predugački, mučni sati slijede.

Njegovi izabrani pozaspat će i svi će pobjeći. Svjetina, poput horde divljaka s toljagama, doći će po njega kao na razbojnika (Mt 26,55). Uz vanjsku pompu i odglumljenu čast izvest će mnoštvo lažnih svjedoka. Izrugivat će ga, pljuvati i udarati najprije vijećnici naroda Božjega (Mt 26,57.68), a zatim Pilatovi vojnici (27,27-30). Izmučen slušat će kako njegov narod urla i bez obrazloženja jednom, pa još jednom zahtijeva njegovu smrt (“Neka se razapne!” Mt 27,22.23). Pribit će ga na drvo križa i, dok je u smrtnoj agoniji, sunarodnjaci (Mt 27,39), vjerski i građanski glavari (27,41), kao i razbojnici pokraj njega (27,44), vrijeđat će ono najsvetije, njegovo pouzdanje u Oca (27,40.43).

Gospodin Isus dodiruje iskonsku nevolju čovjeka, ono prvo što u Svetom pismu nije dobro. Ostao je sam (usp. Post 2,18). A već sama tjelesna muka koja traje i traje, sve tamo od Maslinskoga vrta, preko Vijećnice, Pilatova suda pred izmanipuliranom masom koja razuzdano buči, pa bičevanje i križni put, do čavala koji krvožedno prodiru u tijelo da bi se sve to još jednom pretočilo u beskrajno dugačke ure na križu – dovoljne su da čovjek već unaprijed ostane bez daha, u panici, bez volje i snage.

“Da nisam ja” (Mt 25,22) pitali su učenici redom Gospodina u uzvišenim, posvećenima trenucima Posljednje večere. “Da nisam ja” (Mt 26,25) himbeno pita i Juda, nakon što mu je Gospodin već pokazao da je veći od njegova srca i da znade sve. Ali Juda se ne obraća Gospodinu, nego ga zove “Učitelju” i čeka priliku da ga preda (usp. 26,16), kad će ga isto tako osloviti (“Učitelju!” 26,49). Svoj je odnos prema Isusu posve izopačio.

Dok razmatramo Muku, mi ne moramo pitati, nego možemo iskreno priznati: Da, ja sam to, Gospodine, jer sumnjam i pitam jesi li ti Gospodar povijesti ili to netko drugi organizira pandemiju da hara našim životima. Da, ja sam to, Gospodine, jer ne mogu razumjeti zašto dopuštaš potres, i to baš sada?

Da, ja sam, Gospodine, među učenicima kojima je stalo do redovitoga radosnoga slavlja za bogatim stolom (“Gdje da pripravimo?” Mt 26,17). Spremaju se svečano obilježiti Pashu, spomen na moćnu Božju ruku koja nas je otkupila iz “Kuće ropstva”. A Gospodin umjesto pashalnoga janjeta daje svoje tijelo (26,26) i svoju krv – to je sada krv Saveza, ne više ona na Sinaju (26,28 usp. “krv Saveza” Izl 24,8). Izručuje sama sebe. A ja zajedno se Prvakom-apostolom gorljivo obećavam: “Sigurno te neću zatajiti” (Mt 26,35), ali odmah zatim od muke i od križa bježim.

Da, ja sam, Gospodine, poput Jude s kojim bratski dijeliš zalogaj i poznaješ ga (Mt 26,23.25). A on ide po svome. I kad ti daje izdajnički poljubac, ti mu još nudiš prijateljstvo, primaš ga kao sebi ravna (grč. ἑταῖρος “kolega” 26,50). Tražiš ga kao što je Stvoritelj očinski tražio Adama: “Gdje si?” (Post 3,9), kao što je najrevnijega proroka tražio: “Što ćeš ti ovdje?” (1 Kr 19,9.13). A Juda, i kad se kaje (Mt 27,3), ne dolazi k tebi, nego ide u smrt. Tako i ja, kad god odbijam i niječem sakrament pomirenja.

Da, ja sam, Gospodine, kao Petar kad god sam se ponosio svojom vjerom, silnim osjećajem i velikim riječima. Zanosno sam isticao časni križ i slobodu zlatnu, ljubav sam ti obećao, a onda sam prvi pobjegao da bih iz prikrajka, na daljinu, poput uhode promatrao kraj (Mt 26,58). Pred pogledom i glasom žene (26,69.71), zbog svoga narječja i podrijetla (26,73), u strahu za sebe, tebe sam se odrekao, opet i opet. A na vrijeme si me s ljubavlju obuzdavao i sve mi najavio (26,34). Da, ja sam to. Sad je čas da se sjetim tvojih riječi (usp. 26,75). Neka provru gorke suze iz mojih očiju. S kajanjem i velikom žudnjom čekam kad će doći spasonosni susret na jezeru, da me pitaš, da ti kažem. Sve (usp. Iv 21,15-17).

Da, ja sam to, Gospodine, među starješinama, kad ga sam imao vlast nad drugima, a nisam tebe na prvo mjesto stavio. Ja sam među pismoznancima kad god sam se stručno dao na znanost i oslanjao na njezinu snagu, a nisam gledao da si ti Istina i Svjetlo svijeta. Da ja sam to, Gospodine, kad god sam imao neku službu u Crkvi: Jesam li te priznao i poklonio se tebi, a prvi sam trebao znati da si ti Mesija koji dolazi? Odlučili su već da te usmrte (grč. θανατόω Mt 26,59; 27,1), sada je samo pitanje spretne i ekspeditivne politike, kako to izvesti. Brat brata predaje na smrt (usp. Mt 10,21)

Da, Gospodine, ja sam to, kada sam svojim osjećajem ignorirao i u sebi izbrisao svoga bližnjega, kad god sam mu riječju ili pogledom oduzeo identitet, isključio ga, kad god sam mu, dok je još pod srcem majke svojim mudrovanjem govorio: “Ti nisi čovjek. Ti nemaš pravo na život.”

Da, ja sam, Gospodine, kao vijećnik u cijelom sazvanom saboru (usp. Mt 26,59), i kao Pilat, sudac (usp 27,24). O da poslušam životno upozorenje i hitan poziv te pogledam što to danas zovem pravom, na koje se institucije mi ljudi danas možemo osloniti! Kolika je doista bila silna teološka pogođenost kad je Gospodin skromno posvjedočio da je Sin Božji i Sin Čovječji? Priznao je riječ velikoga svećenika (Mt 26,64). Nakon teatralno razderanih haljina u Vijeću (26,65), pred Pilatom se optužba odjednom iz temelja mijenja. Na sudu je sada optuženik kralj židovski (27,11), što će biti i dokumentirano u osudi (27,37). Važno je pogoditi pravu formulaciju! Upravitelj, nositelj slavnoga rimskoga prava, vrlo brzo vidi da je u pitanju čista zavist (27,18) i ništa drugo. Ali on ide protiv savjesti  i protiv prava. Razara povjerenje svoje supruge (usp. 27,19), pere ruke od krvi koju mi – narod Božji, u prvi mah zacijelo nesvjesni što govorimo, zazivamo na sebe (27,25). Vlast dopušta mučenje i pogubljenje (27,26). Da, ja sam to, Gospodine, ako sam, kao sudac, odvjetnik i nositelj vlasti, zanemario pravednost, pregazio ljubav. Iz političke računice i novčanog koristoljublja uništio sam brata čovjeka.

Da, ja sam to, Gospodine, kad sam, ne vojnički, nego zvjerski popljuvao bližnjega u okovima, mučio ga, izvrijeđao i izranio (27,27-30) u srcu ili djelom, a onda sve htio lijepim odijelom prikriti, kao da nije bilo (31). Pamtimo ljuti nasilnički totalitarizam koji se ne želi pokajati.

Da, ja sam to, Gospodine, kad sam licemjerno sebe držao čuvarom Božje svetinje, a dao sam novac, ne za život, nego da oduzmem život čovjeku (usp. Mt 26,15), da ga smaknem i onda sam gradio groblje (usp. 27,7) umjesto doma za obitelj i za narod.

Da, ja sam to, Gospodine kada sam u silnom strahu da se ne razotkrije moja laž kojom oduzimam dostojanstvo i život bližnjemu, pokušao sve zapečatiti silnim pečatima (usp. Mt 27,64). Mnoge sam stražare naručio i podmitio da u grobu čuvaju tajnu o plodovima mojih optužbi i osuda kojima sam brata ranjavao, ubijao. Lažljivac istinu iz svega glasa proglašava prijevarom.

Da, ja sam to Gospodine, kad god sam se uvukao i sakrio u masu da ondje razuzdano prikrijem i pamet i odgovornost, pa da ponavljam što mi drugi kažu. Pogazio sam vlastito ja, prepustio se struji i razvukao transparent na kojem stoji: “Zlo je dobro. Laž je istina.” Navijački sam tražio za zločinca slobodu (usp. Mt 27,21), za pravednika smaknuće (27,22). Što mi vrijedi da sam nekoliko dana ranije pun jednako vrućeg osjećaja klicao: “Hosana!” (Mt 21,9)?

Gospodin Isus nije se prepustio izgubljenoj masi i sveukupnoj pomutnji. Jasno govori i Judi (26,25.50) i apostolskom prvaku Petru (26,34.40). Izravno, izbliza daje odgovor i velikom svećeniku Kajfi i upravitelju Ponciju Pilatu, odajući poštovanje njihovim riječima, jednako kao i svome učeniku-izdajniku (“Ti kažeš” Mt 26,25.64; 27,11). Prisebno i suvislo u Getsemanskom vrtu obraća se i učenicima (26,36.45) i napadačima s mačevima i toljagama (26,55).

Najvažnije nam je ipak kad Isus progovara Ocu. Obraća se Ocu, moli, i na početku (“Oče moj!” grč. πάτερ μου Mt 26,39.42 usp. “treći put iste riječi” 26,44), kad je ostao sam jer su i najbliži teških očiju od ukusna obroka i dobroga vina utonuli u sladak san. Ocu govori i na kraju (Mt 27,46), kad ga je ruka egzekutora razapela, nakon što su se učenici davno razbježali, glavari i narod su ga odbacili, jednako kao i rimska velevlast i suosuđenici, a i vjerne žene morale su ostati po strani. Opet je sam. Duhovna je patnja najgora i prelijeva se na sve osjećaje i cijeli organizam.

U Getesmanskom vrtu, gledajući zdravim razumom na kalež muke već unaprijed, Isus usrdno, vruće preklinjući Oca, triput ponavlja ono što je i nas naučio: “Budi volja tvoja!” (Mt 26,42; usp. 6,10). A onda, na križu, kad je već je toliko krvi izgubio, obješen guši se, nakon što mu je od bičeva, od trnove krune, od pljuski i udaranja, od nesnosnih rana na nogama i rukama bol izjela organizam. Izdaja i bijeg najbližih, toljagaško uhićenje usred noći, teror institucija, pljuvanje, izrugivanje, do kraja mu je izmrcvarilo dušu. Nema tu Boga, samo kruta sila stvorene prirode i pregolema ljudska zloća! Sva ta muka slila se u povijesni gorak ljudski vapaj: “Ostavio si me!” i u drevno pitanje biblijske mudrosti: “Zašto? Čemu?” (Mt 27,46 usp. Ps 22,2). Taj je vapaj iz istoga psalma u kojem zapisano stoji toplo, utješno, toliko istinito iskustvo: “od utrobe majčine ti si Bog moj” (Ps 22,11). A sada Božji izabrani narod napada i vrijeđa njegovo povjerenje u Boga. Izruguju se onoj ljubavi Očevoj koju je s neba posvjedočio i kod Krštenja i kod Preobraženja: “u njemu mi sva milina” (Mt 3,17; 17,5).

Krik u Bibliji označava dubinsku ljudsku krizu. Već ovaj prvi krik Isusov (grč. φωνῇ μεγάλῃ 27,46) pokazuje da je Sin Božji do kraja ušao u nju, približio nam se i sjedinio se s nama i u najvećoj našoj krizi. Potom je došao i drugi Isusov krik uz koji je Isus izdahnuo (φωνῇ μεγάλῃ 27,50). Drugi krik daje nam prepoznati da Isusova smrt nije bila smirena, bezbolna, lijepa, nego je na sebe Gospodin uzeo, otkupio, posvetio i sve one koji u muci, uz težak, glasan jauk na usnama umiru.

Nakon potresa i snebivanja koji čak i centuriona i njegovu vojsku prestrašile i dovele do vjere u Sina Božjega (Mt 27,54), nastala je tišina puna groze. Neka traje i u ovoj zamorno izolaciji tako da dobro vidimo što smo to učinili i što činimo na ovome svijetu! Neka traje sve do trećeg dana!

5. travnja 2020.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Djela Očeva

(Iv 10, 31-42)

Danas, 3. travnja 2020., stigao nam je prvi put dan velikih obećanja Srca Isusova, Prvi petak, nakon što je Bazilika teško uzdrmana u potresu. Dobro došli svi i danas u 19:00 sati na misu iz kapelice uz Baziliku na internetskom kanalu hrvatskih isusovaca kojemu se može pristupiti preko https://www.isusovci.hr/ ili izravno na https://www.youtube.com/c/IsusovciHR

Pogled na glavni oltar, 3. 4. 2020.

Evanđelje po Ivanu izvješćuje kako je Gospodin nakon otvorenog sukoba s napadačima opet ondje s onu stranu Jordana, gdje je sve počelo, gdje je Ivan prije krstio (Iv 10,40). Je li to bilo zatišje pred buru, smiren predah, blagoslovljen povratak na početke? Ivanovim učenicima sada je jasno: Krstitelj doduše nije bio čudotvorac, ali je kao pravi prorok točno nagovijestio Isusov put (10,41). Prvi petak i iz razorene Bazilike pokazuje nam istinu o Srcu Isusovu.

Rijetko gdje u Evanđeljima nalazimo da je dijalog do te mjere gotovo uspio kao u prethodnom sukobu (3x grč. ἀποκρίνομαι “odgovoriti” Iv 10,32.33.34). Kao da su poslušali Kristovo pitanje i nastoje dati obrazložen odgovor (“odgovoriše mu” Iv 10,33). Ali kad im potom Isus nudi nastavak, želi ih povesti dalje i dublje (10,34-38), guše razgovor i opet ga žele uhvatiti (10,39). Koliko je slučaj hule, blasfemije, zlokoban ne samo u nekom dalekom, davnom svijetu, pokazuje nam čuveni slučaj kršćanske majke Asije Bibi koja se, nakon deset godina progona i nakon što su dvojica njezinih branitelja ubijeni, tek prošle godine uspjela skloniti na sigurno. Dokaz je kako su do danas Kristovi vjerni, a bez ikakva smisla i bez potrebe, najprogonjenija svjetska religija.

U današnjem evanđelju Galilejac, izložen, bez zaštite stoji pred Judejcima koji su ponovno pograbili kamenje i žele ga kamenovati (Iv 10,31). Maloprije su već htjeli to učiniti (8,59) kad je spasio optuženu ženu u Hramu. Koje li sve silnice kipte u tom bijednom, promašenom sukobu sa sunarodnjakom koji dolazi iz prezrenoga kraja? No čas šutnje još nije došao i Isus ih otvoreno suočava s njihovim vlastitim namjerama (Iv 10,32). Vraća svoje slušatelje i pogled im usmjerava na njihovo srce, na osnovicu njihova optuživanja. Sami neka vide koje je to dobro djelo koje od Oca nebeskog dolazi, a da zaslužuje kaznu.

U vremenu zamorne izoliranosti zbog pandemije, u vremenu nakon opakog potresa koji je srce Hrvatske prodrmao, prvi put nam stiže Prvi petak uz razorenu baziliku presvetoga Srca Isusova. Žalosni petak! Kamenje je bilo poletjelo i palo, nismo ga mogli zaustaviti.

Vrijeme bez sakramenata

U ovoj pravoj, teškoj duhovnoj korizmi do u dubinu otkrivamo odricanje. Punim sjajem sada blista pred nama izvorna vrijednost sakramenata koji su nam na neko vrijeme uskraćeni, udaljeni. Uz napuknutu katedralu, crkvu sv. Franje i našu baziliku – te ispovjedaonice grada i sve okolice – kao da zli Protivnik na tren pleše svoj dijabolični ples. Sakrament Pomirenja, sveta Ispovijed, koji je u Hrvatskoj još tako živ, prisilno je na čas, baš za Veliki tjedan 2020. prekinut. Ali, znamo, pobožnost Prvih petaka se ne prekida. Poslušno ćemo se odazvati Svetom Ocu. Već sada Bogu svome priznajemo svoje grijehe, kajemo se savršenim kajanjem – iz ljubavi prema Bogu, s odlukom da ćemo, čim bude moguće, pristupiti sakramentu ispovijedi. I već danas primimo duhovnu svetu pričest! Sakramenti su dobra djela Očeva koja nam je Sin pokazao (usp. Iv 10,32). Sad je čas: ako se zbog mnogih slaboća nas crkvenih službenika možemo i pokolebati, samim djelima vjerujemo (usp. Iv 10,38)!

Argumentacija Isusa Učitelja još je jednom precizna, jasna i očita. Sveto Pismo na koje se pozivaju, na kojemu grade svoj nauk i autoritet, ne usteže se u svima njima prepoznati božansko dostojanstvo: “bogovi ste!” (Iv 10,34 usp. 82,6). Čovječe, na sliku si Božju stvoren! U tebi je slika i prilika dobroga Stvoritelja od samoga začeća! Čovjek je “malo manji od Boga” – kaže drugi Psalam (Ps 8,6).

A Isusa optužuju samo zato što skromno veli da je Sin. Ne kaže “Ja sam Bog.” Skromnost Isusova govora, kad sebe naziva Sinom, još je jasnija sjetimo li se biblijskoga načina izražavanja: “sin proroka” naziv je za prorokova učenika, vratar se u duhu starozavjetnoga jezika naziva “sin vratiju”. Ipak u Isusovoj argumentaciji, naglasak smijemo primijetiti u prvom dijelu toga šestog retka iz Psalma 82. Važno je i istaknuto, i u izvorniku i u prijevodu, tko govori, čije su to riječi! Božansko “ja” u kratkoj rečenici: “ja rekoh” pokazuju da je i to jedno djelo Očevo (Iv 10,34). Vječni Otac tako proglašava, dobri Otac nebeski koji je svojim vlastitim “ja” posvetio i poslao Sina (Iv 10,36).

U središtu današnje radosne poruke nježna je, skrovita a neraskidiva veza između Gospodina Isusa i tajanstvenoga, svevišnjeg Očeva “ja”. Potpuno su povezani. Zacijelo vi, dragi muževi i žene, možete odlično pojmiti o čemu je riječ kad mislite na bračni vez, sakramentom posvećen, tako da trajno i cjelovito pripadate jedno drugome. Još i više, vi dragi roditelji, možete najbolje shvatiti o čemu se radi kad gledate na svoju djecu i sve nevidljive niti koje vas nezatomljivom ljubavlju vežu uz njih.

Otac je u Isusu, Isus je u Ocu. Da to možemo spoznati i to znanje čuvati, u tom razumijevanju živjeti – djelo je Očevo. Zato služe sveti sakramenti koji su nam baš u skladu s Kristovim pashalnim misterijem, nakratko nedostupni. “Još malo i opet ćete me vidjeti”, govori Gospodin (Iv 16,16.19). “Neću vas ostaviti, doći ću k vama”, obećava učenicima kod svoje Pashe (Iv 14,18). Koliko god bolno bilo što se – na neko vrijeme – iz medicinskoga opreza ne okupljamo u crkvi, ovaj Veliki tjedan donosi pravu zgodu da svim srcem otkrijemo koliko je Crkva – kućna crkva, živa zajednica u obitelji. Crkva je doma!

Dragovoljna muka

Još je jedna ključna poruka današnjega evanđelja. Smiješno je i pitati! Razumije se da bismo svi voljeli da do zarazne bolesti nije ni došlo, da potresa nije ni bilo. Isto tako, po naravi, rado bismo od svega pobjegli nekamo na sigurno. Na toj pozadini još bolje razumijemo što znači ono “dragovoljno” što i danas u središtu svete mise o Isusu slušamo.

Kad su u Hramu pograbili kamenje da bace na njega, sakrio se i izišao (Iv 8,59). Kad ga, evo, ponovno kane kamenovati (10,31), riječju ih zaustavlja; a kad ga potom iznova žele uhvatiti, izmaknuo im se iz ruku (10,39). Lako ćemo zaključiti da bi se već i svojom ljudskom spretnošću i dovitljivošću, a pogotovu božanskom moću, i u Getsemaniju Isus mogao neokrznut izvući. Dvanaest bi ga legija bez teškoća obranilo (usp. Mt 26,53). Ali on dragovoljno prima na sebe bolnu agoniju, muku, križ i smrt. Dragovoljno – ne mora i uvijek može umaći – ulazi u naše potrese i boli, naše krivice, pa i za širenje ove bolesti, našu pandemiju grijeha. Njegova je žrtva cijena spasenja. 

Njegova žrtva posvećuje žrtvu svih nas koji za Vazmeno trodnevlje i Uskrs, središte crkvene godine, moramo prihvatiti izolaciju. Posvećuje posebice žrtvu svih naših doktora, medicinskih sestara i zdravstvenih djelatnika, zaštitara, redarstvenika, dragovoljaca, profesora na daljinu,  proizvođača, dostavljača, trgovaca, svih onih koji već sada iskreno i plemenito planiraju i rade na velikoj obnovi koja dolazi. Dok njima kažemo “Hvala!” za njih Bogu zahvaljujemo, za njih se na ovaj Prvi petak molimo: Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, smiluj nam se!

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Žena Samarijanka i “virus Korona”

Angelika Kaufmann (1796.), Christus und die Samariterin am Brunnen

Korizma 2020., baš kao i ženi Samarijanki iz Evanđelja (Iv 4,5-42), čudesa nam donosi. Vrstan, iskusan Europski kontinent, koji se ponosi znanjem i sredstvima, vrhunskim sustavom, postade žarište pandemije. Dirnuti, otkrivamo svetu Koronu, mučenicu Kristovu iz drugoga stoljeća, koja je među inim zaštitnica od pošasti. Nacionalni je dan molitve u SAD. U Rimu crkve su opet otvorene da vjerne duše mogu izbliza uputiti molitvu prisutnom Kristu. Naša najveća stranka koja treba voditi i zemlju i Uniju ima svoje izbore. Posljednji je dan prijava za radosni Susret hrvatske katoličke mladeži, a ne znamo hoće li se uopće moći održati.  

Evanđelje nam na 3. korizmenu nedjelju pred oči stavlja jednu ženu, odraslu u tijelu i duši, zacijelo graciozna, posve razvijena izgleda, umilna lica, jasnih crta. Žena je redovit i uobičajen biblijski simbol za Božji narod, zaručnicu i suprugu koju je Gospodin sebi izabrao, uz nju se vječnim vezom vezao. Žena Samarijanka dolazi na mjesto koje je posvećeno starinom i svetom uspomenom na početke, na mjesto koje je životno važno jer tu je voda. U 21. stoljeću još smo više svjesni što znači voda.

Ova revna domaćica nosi vrč da opskrbi svoj dom. Korak joj ugodan; privlačnu, vedru toplinu šire njezine ruke i drag osmjeh na licu. U toplim, milim zjenicama vidi joj se duša koja voli život, koja je bogata iskustvom. Ženskom spretnošću, hitrinom i marom brine se za svaki dan. Važna joj je povijest i praotac Jakov, iz doba kad se deset plemena još nije odvojilo da grade svoja napredna svetišta namjesto Judeje od koje dolazi spasenje, pa su svi napokon otišli u propast razorene kulture, vjere i narodnosti pod osvajačkom rukom s kojom su šurovali. Ženi Samarijanki važan je Bog kome se klanja, čuva ona vatrenu nadu da će doći Mesija.

Iz onoga je kraja odakle dolazi milosrdni Samarijanac u Isusovoj pouci, i ona zna da je Samarijanka (Iv 4,9). Svjesna je nesloge s Judejcima koji čuvaju Davidovu lozu i vjernost jeruzalemskom hramu, Božjem domu na gori Sionu. Ovoj je ženi na Jakovljevu zdencu dana osobita milost da susretne Sina Božjega koji je na sebe uzeo pravi ljudski umor, izmorio se od hoda (Iv 4,6). Osjeća pravu ljudsku žeđ (Iv 4,7) koja će u istom Ivanovu evanđelju obilježiti i njegove posljednje trenutke na križu (Iv 19,28). Približio nam se posve u našoj ranjivosti, patnji i boli.

Na svijet se spustila prava korizma. Pandemija – kao kušnja i kazna – hitno nas zove na obraćenje. Propisana izolacija nuka nas da dođemo k Isusu u pustinju. Pandemija nas goni da do srži otkrijemo kako nam je život u Božjoj ruci, njegov dragocjen dar koji treba s ljubavlju njegovati – kod sebe i kod bližnjega. Zbog bolesti koja prijeti, iznova postajemo bolno svjesni onih koji iz dana u dan u velikom broju umiru od gladi zbog naše nepravde i obijesti. Zbog siline sićušnog, nevidljivog virusa, spoznajemo iznova kako smo u ljubavi zaduženi za ono djetešce, pripadnika najranjivije skupine, koje, kao mali živi organizam s vječnom dušom pod srcem majke, još nije ni rođen. Razumijemo zašto je ova korizma diljem Hrvatske ujedno i “40 dana za život”.

Gospodin Isus posvećuje se osobi s kojom je u kontaktu, sluša je, razumije, prepoznaje, razgovara s njom. Najprije traži pomoć. Kao što je Petra na početku bio zamolio da ga primi u svoju lađu (usp. Lk 5,3), tako sada traži: “Daj mi piti!” (Iv 4,7). Samarijanka izbliza doživljava kako utjelovljeni Sin Božji traži našu ljudsku suradnju.

Isus započinje razgovor koji vodi u korizmenu dubinu, dopire sve do vječne žeđi. Počeli su od vode, prešli na živu vodu Duha Svetoga koja je dar Božji (Iv 4,10) i postaje nepresušan izvor u onome tko to moli od Isusa (Iv 4,14). Dolaze potom do središnjega pitanja koje je sam Gospodin u svojoj korizmenoj pustinji do u najdublje dubine bića iskusio: “Čovječe, kome se klanjaš?” Klanjanje, štovanje Boga – najvažnija je ljudska moć koja određuje sav naš život, naš pogled na bližnje, našu karijeru. Ključno je kome iskazujem štovanje i priznajem ga svojim Bogom. Samarijanka čuje neposredno od samoga Sina, koji jedini ima do kraju ispravnu i izgrađenu sliku o Bogu: Bog je Otac i pravo je klanjanje duhovne naravi, ne tek izvanjsko, u tijelu, a odvija se u istini, ne u staroj ili novoj laži.

Žena Samarijanka i Rabbi dolaze napokon do, najbliže, odlučujuće teme, do blažene nade (Iv 4,25). Gorljivo tražimo Mesiju, Spasitelja – i danas! Kome je Isus s tolikom otvorenošću otkrio tko je (usp. Iv 4,26)? Samarijanka doživljava nešto slično kao prvak-apostol, kome to nisu objavili tijelo i krv, nego Otac koji je na nebesima. Gospodin Samarijanku uvodi u tajnu svojega životnog poslanja, prima ju u svoje srce. Njegove riječi: “Ja sam” takvim su nebeskim tonom zazvonile u njezinim ušima da je brižna domaćica ostavila svoj vrč s vodom i bez njega pohrlila u grad. U živom susretu s Kristom ona postaje evanđelistica koja donosi radosnu vijest. Postaje apostolska duša koja dovodi ljude k Isusu (“Dođite!” Iv 4,29 usp. 4,40), dovodi ih do vjere (Iv 4,39). Postaje svjedokinjom (grč. μαρτυρέω Iv 4,39), zabilježena za vječnost u Evanđelje onom istom riječi koja označava mučenike, onom istom zadaćom koju Gospodin povjerava svojim odabranima nakon slavnog uskrsnuća: da mu budu svjedoci (Dj 1,8).

Od tako potrebne vode za žeđ, za čistoću, razgovor ih je brzo doveo na naše bliske međuljudske odnose, na obiteljski život. I tu se odmah pokazuje Isusovo prodorno proročko znanje (“Vidim da si prorok” Iv 4,19). Ispod zanosne koprene istkane od snage i ljupkosti, koja ženstvenim sjajem i dirljivom ljepotom obavija cio lik Samarijanke, otkriva on bolno ranjeno srce. Ne jednom, ne dvaput, nego pet puta (Iv 1,18) dala se ponijeti vrućom zaljubljenošću, htjela utonuti u trajan zagrljaj; tražila je onoga pravoga i jedinoga, koga joj Bog šalje, koji zna biti muž. Prigrlila bi ga srcem, nježno privinula na grudi, pod kožu bi ga zauvijek radosno pohranila, sretna, vezala se odano uz njega da zajedno grade život, marljivo bi iz dana u dan po vodu išla i za sve potrebno revno se brinula, cijelo svoje biće bi mu predala, da bude jedno s njime. Ali ne! Opet i opet promašaj, grijeh, kajanje, krvava rana na srcu. Duša plače. Ožiljak do ožiljka skuplja se i zloguko prijeti, zavodi. No ona nije odustala, nije dala da je gorčina zaguši. Vječna žeđ živi u njoj. Iskusna, sad već gotovo do kraja realna i mudra, opet je pokušala naći muža s kojim će biti (Iv 4,18).

“Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). To je njoj ključno. Rekao joj je sve što je počinila (usp. Iv 4,29). To je radosna vijest koju ona darežljivo razglašuje. Današnji čovjek žudi za tim da bude prepoznat i razjašnjen. U tome je silno oslobođenje; bukti energija za novi život. Razotkrio je Isus i milosrdno priznao, blagoslovio njezinu vječnu žeđ.

Pred Isusom smijemo ponizno i iskreno pitati: zašto je nov, strašan virus tu? Zar ne zato da nas dovede Mesiji, milosrdnom Spasitelju, Otkupitelju čovjeka? Zato da i nama podari barem ona dva sudbonosna dana (Iv 4,40) koja je Gospodin proveo sa Samarijancima jer su ga oni, koji nisu njegovi, primili. Bilo je dosta, oni sada čuju i znaju tko je Spasitelj svega svijeta – σωτὴρ τοῦ κόσμου (Iv 4,42) – Spasitelj cijeloga stvorenoga svemira.

Zlokobni je virus zato tu da opet osjetimo vječnu žeđ u sebi, da otkrijemo kako nam je drag život koji od prvog pa do posljednjeg trenutka na zemlji traži toliko ljubavi, brige i odgovornosti, tako je ovisan i toliko mu je toga potrebno. Virus je tu zato da nas baci na koljena, ne u panici i depresiji, nego u usrdnoj, poniznoj, žarkoj molitvi – a u korizmi jest pravi čas. Molimo za svoj život, za svoje najmilije, molimo za one koji trpe u bolesti i strahu, molimo posebice, s poštovanjem i zahvalnošću za sve nositelje medicine koji svojom stručnošću i marom vode k pobjedi.

Što je korizma? Živi pogled zajedno sa ženom Samarijankom, svom pameću i svim srcem, na Isusa koji se u svojoj pokori i muci do kraja približio našem životnom umoru i izmučenosti, našim razočaranjima i bolnim ranama na duši, našim bolestima i smrtnom strahu, našoj vječnoj žeđi. U korizmi u punom svjetlu blista sakrament ispovijedi u kojemu Gospodin pokazuje da poznaje sve što smo počinili. Kao Jaganjac Božji, kao janje koje vode na klanje, milosrdno oduzima od nas vječni virus grijeha. U Euharistiji, tom drevnom, časnom zdencu, na kojem su se stoljećima napajali naši oci, daje nam Gospodin da i danas radosno crpimo iz vrela spasenja na njegovu probodenom boku na križu iz kojega je potekla krv i voda. Euharistijom on taži našu vječnu žeđ za Mesijom, jedinim pravim i živim.

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Blaženi Svetac (audio)

Dok se sprema novi ključni Susret hrvatske katoličke mladeži, dok uz blaženoga Alojzija u pripravnoj molitvi iz dana u dan zazivamo i blaženoga Ivana Merza, apostola mladeži, koji počiva u Bazilici u glavnom gradu, i mi smo se upravo tu pred oltarom Gospodinova Srca prisjetili blaženog Kardinala, globalnog sveca, našega svetog zaštitnika, koji je predao duh Ocu nebeskom prije 60 godina. Znao je dobro što je rat jer je oba svjetska iskusio, znao je što je politika jer je pet država doživio. Životom je postao zaštitnik međunarodnog pomirenja na našem dijelu kontinenta i spašavanja drugih i drugačijih. Je li došao čas da bude suzaštitnik Europe u oslobađanju od totalitarizma, napose onoga komunističkog koji još pod pepelom smaknutih života žari i nije dospio do pravnoga, priznatoga epiloga s dostojnim grobovima? Datum početka pilatovskog procesa protiv blaženoga Nadbiskupa, 30. rujna, današnji spomendan sv. Jeronima, biblijskog naučitelja Crkve iz naših krajeva, dragocjen je trajan povijesni zov na temeljit i cjelovit oporavak hrvatskog sudstva. Blaženi Alojzije živi je učitelj kršćanskog shvaćanja žrtve, donositelj utjehe u patnji. Njegova kanonizacija, koja nije politička pobjeda nad drugima, čeka naše iskreno obraćenje od laži koja još bukti, i stoljetnu, osvjedočenu vjernost Svetom Ocu za koju je Kardinal život dao.

Poslušajte, preuzmite: Blaženi Svetac (.mp3; 13,8MB; 14,40min.)

CROSBI:  1048847 
Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Sol i svjetlo

Poslušajte: Sol i svjetlo (.mp3; 8,5MB; 9:08 min.)

Kakav okus ostavljam u ustima svojega bližnjega kad se susretnem s njime, kad radim s njime?

Ovaj naš Zagreb-grad, dok izrađuje nacrt svojega budućega lica, kao da se novom žičarom odvezao na Sljeme i svi ga vidimo. Grad je na gori od reflektora i medija – pisanih, elektroničkih. Jučer, dok smo baš tu, u našem glavnom gradu, zahvaljujući Hrvatskom katoličkom sveučilištu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, na Trgu Republike Hrvatske gledali pod novim svjetlom život blaženoga Kardinala, globalnoga sveca i našega svetog zaštitnika, nositelja spasenja i pomirenja u mraku svjetskog rata, u paklu ideologije koja laže i ubija, još jednom smo otkrili kako zbog Kristova svjetla i tama – riječima Proroka – kao podne blista (Iz 58,10).

Dok slušamo kako sudbena vlast proglašava svoje odluke, u betlehemskoj tmini punim sjajem sjaji (Iz 58,10) Vječna Riječ – Logos koji je tijelom postao, našoj se skrbi, našoj krhkoj ljudskoj ljubavi, od začeća pod srcem Marijinim povjerio. Poput zore puca svjetlost (Iz 58,8) naših dragih majki i očeva koji u ovakvom svijetu, kakav jest, daju svoje srce, daju topao dom, hranu, odijelo, nama svojoj djeci – plodu svoje ljubavi, čudesnom daru Stvoriteljevu, a da pritom nisu pred kamerama ni pod reflektorima, ne daju se, uvučeni u ideologiju, voditi tek nagonom i titrajem privlačnosti koja prolazi.

Već početak Pisma gleda kako nas je Bog stvorio na svoju sliku (Post 1,27). Gospodin i Učitelj objavljuje veliku utješnu istinu. Otvoreno je proglasio: “Ja sam svjetlo svijeta” (Iv 8,12), potvrđujući početak Evanđelja koji kaže da je svjetlo došlo na svijet (Iv 1,9). Sad veli svojim učenicima da su i oni svjetlo svijeta. “Vi ste svjetlo svijeta!” (Mt 5,14) Ti si svjetlo svijeta, brate, sestro. Ja sam svjetlo svijeta.

Stvar razjašnjava obraćeni farizej, kristoljubac, sv. Pavao: u njima (ἐν ὑμῖν – u vama), svojim slušateljima, kršćanima – braći svojoj od koje se ne skriva (usp. Iz 58,7) – ono što jedino hoće znati jest Isus Krist, i to raspeti (1 Kor 2,2). To je silno svjetlo koje ga je bacilo na tlo (usp. Dj 9,4). To je snaga Božja o kojoj piše, a ne mnogobrojne ljudske riječi (1 Kor 2,4.5). I danas kod oltara Duh Sveti pažljivo i nježno, a prodorno donosi Isusov zov: Primi mene! Utaži dušu svoju kruhom s neba! Ja sam svjetlo, pa si onda i ti svjetlo.

Gospodin Isus svojoj živoj zajednici upućuje dvije tvrdnje i samo jedan zahtjev. Kristova je to etika! Ustvrđuje Isus da smo sol zemlje i da smo svjetlo svijeta (Mt 5,13.14). A onda traži da naše svjetlo obasjava ono što je već časni prorok u davnini Staroga zavjeta nabrojio. “Dobra djela – neka ih vide!” (Mt 5,16), zahtijeva Učitelj.

Triput Prorok ponavlja kako je hrana važna: Razlomi kruh svoj s gladnima (Iz 58,7)! Izlij dušu svoju za njega – veli doslovce, utaži dušu potlačenome! (Iz 58,10). Primi u dom siromaha koji nema doma (Iz 58,7), neka i njemu svijetli svjetiljka na svijećnjaku – svima u kući, svima u ovom jednom domu koji je Božje stvorenje za sve nas!

Ako je gol poput Adama i Eve, milosrdno mu podaj odijelo jer je dobri Stvoritelj u početku tako učinio (Iz 58,7 usp. Post 3,21)! Ne skrivaj se pred onima u svojemu domu, koji su tvoji! Otkrij svoje srce i svoje ruke onome koji je od tvojega tijela (Iz 58,7)! Vjerni Božji narod u Crkvi, braća i sestre, najbolje znaju kako je obitelj mjesto zajedništva, a ne odbijanja i skrivanja koje razara. Svjetiljka neka svijetli svima u kući (Mt 5,15)!

Makni prisilu kojom bližnjega čak i na ljubak način u svoju mrežu saplićeš, sputavaš, tlačiš (Iz 58,9)! Kako dobro znamo što je to manipulirati bližnjima! Ne daj se zavesti zloduhom napadanja i optužbe, poruge i vrijeđanja! Tvoje riječi neka ne budu prazne, besplodne, nego Bogom ispunjenje, od Boga nadahnute!

Tvoja dobra djela, živa  Crkvo Božja, to je tvoja pravda koja pred tobom ide (usp. Iz 58,8). A svrha koju Gospodin naznačuje jasna je, blistava, sveta! Dvostruka je. Ponajprije – o divne li utjehe: tada će moja molitva biti uslišana. Kad k Bogu viknem, on će reći: Evo me! Odgovorit će na moju molitvu (Iz 58,9).

Druga jednako važna svrha dobrih djela jest da ih ljudi vide. I – umjesto da tvrdim đonom stupaju po bljutavoj soli – oni će slaviti Oca našega. To je zalaznica o kojoj govori Prorok, prati onoga koji čini dobra djela (Iz 58,8). To je temelj vjere, kako piše Apostol (1 Kor 2,5). Slava Oca našega na nebesima daje nam da gradimo svoje povjerenje, a ne ljudska mudrost s napuhanim zavodničkim nagovaranjem.

I sol zemlje i svjetlo ovoga svijeta tu su zato da punim sjajem blista slava Oca našega koji je na nebesima.

Niko Bilić, SJ

CROSBI:   1048849 
Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Krize Svete Obitelji (audio)

Što li je to sve u onom maču koji će probosti majčinsku dušu Isusove majke, a pravedni starac Šimun ga otvoreno naviješta? Očito smjera na Isusov križ i kalvarijsku grozotu, ali i na udovištvo Marije kad ostaje sama i na strahotu bez dna koju kao majka doživljava jer joj milog sina optužuju da je bogohulnik. Poznajemo dobro brojne krize kroz koje Sveta Obitelj prolazi. Možemo li u Svetom pismu argumentirano nabrojati točno 7 + 7 što znači dvostruku zaokruženost, posvemašnju krizu? Ovako smo u emisiji “Cardoner” Zajednice kršćanskoga života razgovarali o tome u subotu, 4. siječnja 2020. na Radio Mariji.

Poslušajte, preuzmite: Krize svete obitelji (.mp3; 34,4MB; 37:42 min.)

urednica i voditeljica: prof. Andja Jakovljević
redatelj, ton-majstor, realizator: Anđelko Bošnjak
Hvala Radio Marija!

Pregled:

Krize Svete Obitelji

a) novorođenče

1. Galileja poganska (Mt 4,15)

2. zaručništvo (zaručena Lk 1,26; zaručena Mt 1,18)

3. prije nego se sastadoše, nađe se trudna… (Mt 1,18); muža ne poznajem (Lk 1,34)
            Djelovanje Duha
            Josipovi tajni naumi (Mt 1,19)

4. popis svega svijeta (Lk 2,1), prvi za Kvirinija

5. nije bilo mjesta (Lk 2,7), ni kod Josipovih, ni kod Marijinih
            pastiri: velika radost (kao tri kralja); Gospodin, Krist, Spasitelj
            daju ime (pasiv: prozvan Lk 2,21, Josip Mt 1,25; Emanuel množina Mt 1,23)
            Josip poznaje Bogorodicu (Mt 1,25)

6. Herod posla poubijati sve dječake (Mt 2,16)
            Josip 4x slijedi nebeske upute
            Ne boj Mt 1,20; (Kraljevi poučeni 2,12); Uzmi dijete i majku (2,13),
Uzmi dijete i majku (2,19); poučan da ide u Galielju (2,22)
(Pilatova žena)

7. Život u stranom svijetu, biblijski Egipat

u teškoćama: A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. (Lk 2,39)

b) sin – Učitelj

8. žalosni smo te tražili! (Lk 2,48); rodi
            otac tvoj i ja <=> meni je biti u Očevom
           podložan

9. nastani se u Kafarnaumu (Mt 4,13)

10 udovištvo: Josipa, tesara više nema
            drvodjeljin sin (Mt 13,55) odbačen;
drvodjelja, sin Marijin (Mk 6,3)
            Marijino srce: pohranjivaše, prebiraše (Lk 2,19);
čuvala uspomene (Lk 2,51)

11. Ženo, što….? (Iv 2,4)
            “Što god vam rekne” (Post 41,55)
            Učenici povjerovali (Iv 2,11)
            Isus, majka i braća… (12)

12. Pohulio je! (Mt 26,65)
            prolaznici (39); Ako si Sin Božji (Mt 27,40)

13. Ženo, evo ti sina (Iv 19,26)

14. Nije zapisan susret s Uskrslim, ali majka Isusova je s apostolima (Dj 1,14)

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Nastava

Jeremija, svećenik

Tekst: Jeremija, svećenik

Zvučni zapis: Jeremija, svećenik

Usp. Zvanje proroka Jeremije

Usp. Molitva s prorokom Jeremijom

13. 12. 2019.
CROSBI

Niko Bilić, SJ