Biblical books

Abbreviations
used for the books of the Bible

Old Testament
Genesis – Gen Exodus – Ex
Leviticus – Lev Numbers – Num
Deuteronomy – Deut Joshua – Josh
Judges – Judg Ruth – Ruth
1 Samuel – 1 Sam 2 Samuel – 2 Sam
1 Kings – 1 Kings 2 Kings – 2 Kings
1 Chronicles – 1 Chr 2 Chronicles – 2 Chr
Ezra – Ezra Nehemiah – Neh
Tobit – Tob Judith – Jdt
Esther – Esth 1 Maccabees – 1 Macc
2 Maccabees – 2 Macc Job – Job
Psalms – Ps Proverbs – Prov
Ecclesiastes – Ecc1 Song of Solomon – Song
Canticles – Cant Wisdom – Wis
Sirach – Sir Isaiah – Isa
Jeremiah – Jer Lamentations – Lam
Baruch – Bar Ezekial – Ezek
Daniel – Dan Hosea – Hos
Joel – Joel Amos – Am
Jonah – Jon Micah – Mic
Nahum – Nah Habakkuk – Hab
Zephaniah – Zeph Haggai – Hag
Zechariah – Zech Malachi – Mal
New Testament
Matthew – Mt Mark – Mk
Luke – Lk John – Jn
Acts of the Apostles – Acts Romans – Rom
1 Corinthians – 1 Cor 2 Corinthians – 2 Cor
Galatians – Gal Ephesians – Eph
Philippians – Phil Colossians – Col
1 Thessalonians – 1 Thess 2 Thessalonians – 2 Thess
1 Timothy – 1 Tim 2 Timothy – 2 Tim
Titus – Titus Philemon – Philemon
Hebrews – Heb James – Jas
1 Peter – 1 Pet 2 Peter – 2 Pet
1 John – 1 Jn 2 John – 2 Jn
3 John – 3 Jn Jude – Jude
Revelation – Rev Apocalypse – Apoc

Uvod u Biblijsku teologiju

Biblija na Uskrs

Nakon uskrsnuća, učenicima na putu u Emaus uskrsli Gospodin tumači počevši od Mojsija i svih proroka što u svim Pismima ima o njemu (Lk 24,27). U slušateljima to ostavlja pozitivnu emocionalnu reakciju tako da ga pozivaju da ostane s njima i prije nego su znali tko je i, napokon, čini ih sposobnima da ga prepoznaju.

Kad se još iste večeri tog uskrsnog dana pojavljuje živ među učenicima u Jeruzalemu, Učitelj im pomaže da prihvate novu stvarnost tako da ih podsjeća na ono što im je već unaprijed govorio: „treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano“ (Lk 24,44). Zbirka o kojoj ovdje govori ima tri dijela koja poznajemo sve do danas.

Trostruk se preokret zbiva na putu s Kristom: oči učenika kojima bje uskraćeno prepoznati ga (v16) otvaraju se (v31), srce koje je bilo sporo za vjerovanje (v25), postaje goruće srce (v32), a riječi njihove nisu više dobacivanje (v17), nego postaju molitva (v29). Rezultat susreta također je višestruk: u njima vlada zajednički osjećaj (v32), vraćaju se u Jeruzalem, pa mjesto muka od kojega su željeli pobjeći, postaje sveto mjesto (v33), opet su u krugu učenika (v33). Za njih je i susret s Kristom dvostruk: prvo su ga prepoznali u Emausu (v31), potom ga susreću kad se pred svima pojavljuje (v36)

Učitelj i Sveto pismo

U presudnim trenucima svoga života Isus se koristi Pismom.

1. PISANO JE (grč. γέγραπται)

Kod kušnje u pustinji protivnika nadvladava odgovorima iz Pisma. Sve tri napasti Isus uspješno odbija pozivajući se na ono što piše (Mt 4,4.7.10): Neće kamenje pretvarati u kruh jer već u Ponovljenom zakonu piše: „Ne živi čovjek samo o kruhu“ (Pnz 8,3). Neće se klanjati pred protivnikom jer u istoj toj knjizi na kraju Petoknjižja stoji: „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi“ (Pnz 6,13; 10,20), kao i to da ga se ne smije iskušavati (Pnz 6,16).

Kad definira ulogu Ivana Krstitelja (Mt 11,10), poslužit će se riječima iz Mal 3,1: „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi.“

2. PISMA (grč. γραφαί)

Kad Isus najavljuje svoju vlastitu sudbinu u paraboli o zlim vinogradarima poslužit će se opet riječima pisma (Mt 21,42). Izjava je bogata jer spominje i to da će biti odbačen, ali naznačuje i njegovo uskrsnuće: Ps 118

22Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
23
Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!

Tom zgodom Isus govori o Pismima u množini γραφαι (Mt 21,42) i očekuje da ih se čita: “Zar niste nikad u pismima čitali?” Budući da se Psalam spominje, to znači da je u zbirku najvažnijih spisa uvršten i taj pjesnički dio kao teološki relevantan.

 Petru koji ga mačem želi obraniti objašnjava da mu je stalo da se „Pisma ispune“ (Mt 26,54).

3. ZAKON I PROROCI (νόμος και προφεταί)

U programatskom govoru na gori Isus ističe da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego ispuniti (Mt 5,17). Tako govori o dvije mjerodavne skupine knjiga koje čine prva dva dijela Hebrejske Biblije kakve imamo do danas, a u suvremenoj podjeli odgovaraju Petoknjižju te Povijesnim i Proročkim knjigama.

Tu osnovu vjerskog, moralnog i društvenog života Isus će sažeti u kratko, poznato zlatno pravilo: „Sve što želite da vam ljudi čine, činite i vi njima!“ U tome su, prema Isusovu tumačenju, „sav Zakon i Proroci“ (Mt 7,12).

Kad u dugačkoj zbirci zapovijedi treba pronaći ključ, istaknut će Isus prvu i najveću zapovijed ljubavi prema Bogu, i drugu zapovijed ljubavi prema bližnjemu koja je prvoj jednaka (Mt 22,39). Na tim dvjema zapovijedima počivaju sav Zakon i Proroci (Mt 22,40), a one potječu iz Pnz 6,5 i  Lev 19,18.

4. ISUS PRAKTIČNO PRIMJENJUJE Sveto pismo. Na početku javnog djelovanja kad se pojavljuje u Nazaretu u Sinagogi čita poznati odlomak iz Proroka Izaije (Iz 61) i primjenjuje ga na sebe.

Na križu moli riječi Psalma 22 primjenjujući ga na svoj najsvetiji odnos prema Ocu nebeskom.

Iz Općeg uvoda u Bibliju (KS 2002.)

U studijskom proučavanju Biblije osim općeg uvoda postoji i uvod u pojedine biblijske knjige. Osim toga tu je hermeneutika, odnosno znanost o tumačenju značenja i poruke tekstova. Važne pomoćne znanosti jesu biblijska povijest i zemljopis; biblijska arheologija koja proučava biblijski svijet na temelju iskopina; biblijska filologija koja proučava jezik kojim je Biblija napisana i uspoređuje ga s ostalim tekstovima Starog istoka.

Egzegeza kao ukupna znanost o tumačenju Biblije objedinjuje rezultate svih ovih proučavanja i reflektira o njima.

Sveta knjiga

Biblija je Sveto pismo. To je zbirka knjiga koje su u kršćanstvu, a svojim velikim dijelom i u židovstvu, svete i predstavljaju temeljni religijski dokument. Osnovna podjela je opće poznata. Dijelimo ih na Stari i Novi zavjet.

Biblija je normativna, za život mjerodavna knjiga. U njoj nalazimo poruku Božju, riječ Božju upućenu ljudima. Biblija pripada u svijet medija jer je sredstvo komunikacije koja je međutim vertikalna jer je u konačnici s druge strane komunikacijske veze sam Bog.

Pavao tumači kršćanskoj zajednici u Rimu da je ono što je prije pisano, napisano nama za pouku. Pisma, prema Pavlu, sadrže postojanost i utjehu po kojoj kršćanska zajednica dobiva nadu (Rim 15,4)

Biblija je dakako u isto vrijeme važan kulturni dokument koji je izvor informacija za sveukupno proučavanje povijesti. U njoj ćemo naći opis i tumačenje povijesnih događaja, ona je prebogat izvor za proučavanje jezika i umjetnosti. Upravo je razvoj filozofije u prošlom stoljeću istaknuo veliku ulogu jezika i govora zato je i proučavanje Biblije kao jezičnog fenomena dobilo nov zamah. Iznova se pristupilo tumačenju tekstova koji u sebi nose snagu i ljepotu izričaja, te bogat sadržaj.

Biblijski tekstovi na svoj način prihvaćaju i produbljuju mudrost drevne Mezopotamije, Egipta i grčku kulturu te postaju temelj sveukupnom kršćanskom razmišljanju počevši od Rimskog carstva pa sve do danas. Danas je i u političkom govoru prisutna činjenica kršćanskih korijena u europskoj civilizaciji i kulturi. Pokojni Papa, blaženi Ivan Pavao II., prihvaćen od svih kao velik autoritet, svoje je papinstvo među inim protkao pozivom na otkrivanje kršćanskih korijena i povratak kršćanskom identitetu Europe.

U Hrvata kao i u drugim narodima rani pisani dokumenti jesu upravo prijevodi nekih dijelova Biblije. Biblija je stoga važna za razvoj pismenosti. Uz Bibliju i njezinu povijest, tematiku i simboliku vezana je golema umjetnička baština: književna, glazbena, kiparska i slikarska.

 

 

Čovjekovo poslanje

Čovjekovo poslanje na početku Biblije

Ivanovo Evanđelje zainteresirano je za ono što je bilo na početku. Poznato je kako Ivan piše: “U početku bijaše riječ” (Iv 1,1). Točno piše: u početku (εν αρχη ברשׁית) očitovala se stvarateljska Riječ. Knjiga Postanka, na početku Biblije, opisuje silu te riječi. Opisana je Božja riječ u svoj njezinoj moći. To je riječ koja stvara. Sedam puta čitamo kako Bog progovara i stvorenje nastaje. Sedam puta čujemo opis „i reče Bog“ na koji potom slijedi izvještaj „i bi svjetlo“ odnosno, „i bi tako“. Također, sedam puta se ponavlja ocjena da je bilo „dobro“ to što je stvoreno u početku (Post 1,4.10.12.18.21.25.31). Sam tvorac procjenjuje i vrednuje. Na kraju kad je sve stvoreno, Bog je sve pregledao i bijaše „veoma dobro“ (Post 1,31). Pravo Ivan piše: u početku bijaše Riječ – riječ koja stvara dobro stvorenje.

Ivanovo evanđelje zapisuje da je Isus „dobro znao što je u čovjeku“ (Iv 2,25). Zna Isus kako je Stvoritelj prije stvaranja čovjeka zastao u promišljanju. Samo u tom slučaju nalazimo svojevrstan imperativ u prvom licu: „Načinimo čovjeka.“ (Post 1,26). U nutrini Božjeg svijeta saznajemo njegove nakane i otkrivamo kako Bog samoga sebe potiče i motivira.

Zna Isus da je čovjek slika Božja jer se upravo u tom trenutku stvaranja otkriva da je Bog zajedništvo koje se preslikava u čovjeka, muško i žensko (Post 1,27), pa će još jednom božansko promišljanje potvrditi: „Nije dobro da čovjek bude sam“ ( 2,18). Čovjek je slika Božja jer će on dati ime stvorovima (2,20), kao što sam Bog prvi daje ime danu i noći, nebu, kopnu i moru (1,5.8.10). Čovjek dobiva božansku ulogu. Daje ime. Otkriva definiciju i pruža smisao bićima koje susreće u životu. Od početka je pozvan da bude dobar gospodar i upravitelj (rada’ 1,28), što će u slici vrta koji treba opsluživati i čuvati (‘abad, šamar 2,15) imati svoje objašnjenje i tumačenje.

Čovjek jedini kod stvaranja u pravom smislu čuje i razumije Božju riječ i dobiva presudnu zapovijed: „Budite plodni i rastite!“ (Post 1,28). Učitelj će upravo to primijeniti i razjasniti kad izabere učenike zato da rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16). A sv. Pavao će i drugi dio iskonske zapovijedi protumačiti, govoreći da nam valja prispjeti „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Donosite plod i postanite dovoljno veliki – to je prvo poslanje!

Zna Isus dobro da je čovjek isto tako već u počecima žrtva samoće. Adam, čovjek, sâm je, i to nije dobro, kako sam Bog uviđa (Post 2,18). I Eva, žena, u presudnom razgovoru sa zmijom bit će ostavljena sama (3,1–5), usprkos netom izrečenom svečanom proglasu da će muž „prionuti uza ženu svoju“ (2,24). Nije dobro da čovjek bude sam – ni muško, ni žensko! Krenulo je međutim po zlu. Kajin će sam, bratoubojstvom, aktivno prouzročiti svoju samoću. Zna Isus što je u čovjeku.

Čovjek je već u počecima žrtva zmijskih laži. Važno, u biblijskom jeziku udvostručeno i vrlo realno Božje upozorenje: „Sigurno ćeš umrijeti!“ (Post 2,17) u riječima napasnika izokrenuto je negacijom koja je bezobrazno dometnuta preda nj. Pritom se stara zmija i otac laži izgleda služi zavodničkim uljepšavanjem pa izjavu u hebrejskom jeziku stavlja u donekle pjesnički oblik (s nastavkom -un). U prijevodu to bi moglo glasiti: „O, ne, vi umrijeti nećete“ (3,4). Znao je Isus dobro što je u čovjeku i da od početaka Božji interes i potraga ne prestaju. „Gdje si?“ (3,9) – sluša čovjek božansko pitanje. I još više, osim odgovornosti za se, pred Bogom je odgovoran za bližnjega: „Gdje je brat tvoj“ (4,9)?

27.11.2007.
(dopunjeno 13.01.09., 04.03.09.; 01.02.2010.)

N. Bilić