Uskrsna pedagogija

»A mi, mi smo se nadali« (Lk 24,21) – tako govore učenici Isusu na putu Emaus u ime cijele zajednice u poznatomu tekstu Lk 24,13–35 koji ima eminentno psihološke crte. Razotkriva svu silu verbalizirane i neverbalizirane interakcije između obzirnoga, ali izravnog Pedagoga i dvojice učenika koji se nalaze u bitnoj krizi jer je njihov idealizam srušen.

Kada govorimo o Emausu, počnimo od kraja: učenici postaju svjesni da im je gorjelo srce u grudima dok su slušali Učiteljevo tumačenje (Lk 24,32). Srce je gorjelo u njima. U svojim grudima učenici osjećaju nov izvor svjetla i topline. Psihologija i vlasitito iskustvo svjedoče nam o tome kako se duševna bol sliježe u grudima. Pritišće, boli, guši, straši. Steže, probada, tišti, oduzima snagu i volju za život. Učenici na putu u Emaus osjećaju svjetlo i toplinu u grudima. Oslobođeni su od depresije. Naknadno postaju toga svjesni. Njihov je osjećaj postao zajednički. Govoreći o srcu koje je gorjelo u njima, oni ga prepoznaju i govore o njemu. Ispunja se ono što će sveti Pavao zahtijevati: neka u svima vama bude jedan stav srca i jedan osjećaj – Kristov (Fil 2,5).

Za naše je promišljanje važno ponajprije da uočimo njihovu razočaranost. Subjektivno razočarana nada dobit će svoje objektivno ispunjenje: Uz njih na putu hodi upravo onaj kome su se nadali. Ali to tek moraju otkriti.

Poznajemo Isusovu metodologiju. Pridružuje se učenicima u njihovu bijegu od Jeruzalema, od mjesta izdaje i muke. Hodi s njima (Lk 24,15). Postavlja pitanje (r. 17). Prihvaća svojevrsnu pokudu ili porugu da ne poznaje zbivanja (r. 18). Ne prigovara, nego zainteresirano traži pouku i tako biva uvršten u njihov razgovor. Ovoga puta ne poziva učenike da ga slijede, nego on slijedi njih na njihovu putu (r. 19). I strpljivo dopušta da mu iznose cijelu silu vrlo točnih podataka o njemu samome. Dopušta da što preciznije formuliraju sliku koju imaju o njemu (r. 19–24). Potom im u svojevrsnu protunapadu neuvijeno prigovara da njima nedostaje poznavanje i razumijevanje stvari (r. 25). Poučava ih na temelju zajedničkoga im autoriteta koji oni poznaju i priznaju, a to je Sveto pismo (r. 27). Kao što je na svoj način odglumio neznanje, pitajući o događajima u Jeruzalemu, još jednom pedagoški glumi, kao da želi poći dalje (r. 28).

Koji su učinci ovakve metode? Učenik koji odgovara Isusu na prvo pitanje ima ime, nije bezimeni nepoznati putnik. Nakon što mu Isus postavlja pitanje, u tekstu je jasno da je to Kleofa (r. 18). Učenici ne samo da Isusa prihvaćaju u svoj razgovor, nego ih toliko osvaja svojim tumačenjem da ga žele imati uza se i prije nego što znaju tko je (r. 29). Svojim postupkom Učitelj izaziva višestruk preokret: oči kojima bijaše uskraćeno prepoznati ga (r. 16) otvaraju se (r. 31). Srce koje bijaše sporo za vjerovanje (r. 25) postaje goruće srce (r. 32). Od mučne razmjene mišljenja, od toga da jedan drugomu dobacuju tumačenja i razloge (αντιβαλλω, r. 17) on ih svojim postupkom dovodi do toga da zajednički govore: »Ostani s nama!« (29). Još prije, rekosmo, negoli znaju tko je to, već dolaze do zajedničke molitve.

Zajednički osjećaj, koji se u ovoj interakciji stvorio u njima, ima i bitne posljedice. Postaju aktivni, vraćaju se u krug učenika (r. 33). Ondje će primiti radosno svjedočenje drugih.

Od naravnoga bijega u Emaus iz Jeruzalema, gdje je krv prolivena, oni dolaze do povratka koji je teološki važan. Zato što upravo tu u krugu učenika Isus dolazi među njih (r. 36). I zato što su učinili najvažniji teološki skok: križ, koplje koje se zabija u dno srca, izdaja, poruga i krvavi znoj za njih više nisu odbojne odurnosti, nego presveta cijena spasenja.

Dj 3,1–10; Lk 24,13–35
Srijeda uskrsne osmine

Uskrsno bdjenje

U šest veličanstvenih epizoda Božja je ruka činila djela stvaralačke ljubavi, a onda je nastao predah, velik Božji mir. Kada su izmučeno tijelo Kristovo položili u grob, za Isusa je nastao velik počinak, sve se umirilo i stalo. Nastala je prava biblijska subota. Počinak Gospodnji. Šest je dugih dana, počevši od Galileje, poučavao i liječio, činio čudesa i tumačio Pisma, hranio gladne i uskrisivao mrtve. I došao je do kraja, do vrhunca. Sve je dao. I ušao je u sveti počinak.

A za one oko njega – za nas – velik zadatak tek počinje. Vjerne su žene ostale uz križ. Budnim okom promatrale su kako je tijelo Raspetoga sahranjeno. Marljive, spretne ženske ruke pripravile su miomirisne pomasti. Čim je propis dopuštao, pošle su kamo ih srce vuče. Idu do groba da pokojniku iskažu ljubav. I ući će u grobnu pećinu i tako pokazati da vjerno nasljeduju Krista čak i u tome. Ušle su i među smrtne sjene samo da mu budu blizu. Na simboličan način »suukopane su s Kristom« (Rim 6,4) – rekao bi sv. Pavao. Ali pitanje koje će čuti pokazat će da je vjernost Kristu nešto puno drukčije od časna štovanja pokojnika. »Što tražite živoga među mrtvima?« (Lk 24,5). Vjera u Krista bitno se razlikuje od mitova i svjetskih religija koje počivaju tek na davnim predajama i drevnim uspomenama od pamtivijeka. Okrenute su prošlosti i umrlima koji su pošli s ovoga svijeta. »Nema ga ovdje, uskrsnuo je!« (Lk 24,6). Kršćanstvo je okrenuto budućnosti, okrenuto je životu. Bog je Bog živih. Ovi ovdje oko nas, i mi sami – Bogu smo važni!

Božja se snaga utjelovila tako da je velik kamen s ulaza otkotrljan. Utjelovila se u haljinama koje su poput munje zablistale na dvojici glasnika tako da se nije moglo ni gledati u njih. Središnja poruka koju donose nije nepoznata. To su riječi Isusove koje je on još u Galileji govorio. U središtu današnjega uskrsnog izvještaja stoji Gospodinovo proroštvo koje je sam izrekao.

Žene čuju anđeosku zapovijed: »Sjetite se!« To je čudesna formula koja će i nas danas dovesti u novost života. »Spomeni se, čovječe!« Kao što je Blažena Gospa čuvala događaje u svojemu srcu i razmišljala o njima, tako se i ove uskrsne žene sjetiše. Pamte što im je Učitelj govorio. Sjećaju se sažetka sudbine o kojoj Sveto pismo piše: Krist treba biti predan, raspet i treći će dan ustati (Lk 24,7). Isusov životni put – koji je on jasno najavio i na koji je svesrdno pozivao: »Dođi, slijedi me!« – ključ je za uskrsnu tajnu. Isti Bog koji je cio narod proveo kroz More crveno i izveo ga iz ropstva, isti Bog mogao je i ljubljenoga Sina jedinorođenca izvući i uzdići iz grobne jame.

Žene koje su se pitale o otvorenomu i praznom grobu, sjetile su se. I baš kada su izvršile taj nalog, u Evanđelju postaje jasno da to nisu bezimeni likovi. I Bog se njih sjetio. To su Marija i Ivana i druga Marija (Lk 24,10). To si ti, moj brate i sestro moja! Tebe je Gospodin u dlanove svoje urezao i rekao: ti si moj!

Ako nam se dogodi da posumnjamo u Boga i da Isusov život smatramo maštarijom i običnom pričom, evo nam utjehe. Ni apostoli još nisu bili kadri povjerovati u čudesnu novost. Ali dužni smo otrčati zajedno s Petrom i sami izvidjeti. Zato je i u ovoj crkvi Božji grob. Treba stati pred lice Kristovo i potražiti odgovor. Od toga Crkva živi. Ako moderni svijet u pluralizmu religija želi kršćansku vjeru staviti uz bok i u isti rang s ostalim predajama i pokretima, promašuje ono bitno. U opasnosti je da Isusov pashalni misterij proglasi tlapnjom, jednom od niza sličnih priča. Ako Europa želi prešutjeti svoje kršćanske korijene, samu sebe osuđuje da ostane na onoj prvoj zbunjenosti i teškomu pitanju pred otvorenim grobom. Ostat će na čuđenju dok se svatko bude vraćao svojim putom.

U današnjemu Evanđelju ne pojavljuje se uskrsli Isus. Sveti Luka kao da želi istaknuti da su prvi učenici Kristovi u istoj situaciji kao i mi danas. Ali još više, Božja riječ usmjeruje našu pozornost na ono oko nje, na ovu uskrsnu svijeću koju je svećenik zapalio i na ovaj oltar na koji će danas, ovdje, doći živi i uskrsnuli Krist među nas. I mi poput dobrih žena pristupamo i tražimo tijelo Gospodina Isusa (Lk 24,3). I mi smo poput Petra došli da se sami uvjerimo. I ne ćemo naći tek prazan grob i povoje gdje leže, nego ćemo pronaći živo i proslavljeno, uskrsnulo tijelo Kristovo.

Primjer evanđeoskih žena koje naviještaju i govore još jednom jasno dokazuje da riječi nisu dosta. Traže se djela. Traži se onakav život koji će zaslužiti povjerenje bližnjih. Nije dosta samo priznati grijeh, treba se pokajati i obratiti. Nije dosta samo biti suukopan – ući u grob s Isusom, nego treba, slavom Očevom, i ustati s njime. Samo tako smo mrtvi grijehu, a živimo Bogu (Rim 6,10).

Post 1,1–2,2; Rim 6,3–11; Lk 24,1–12
Vazmeno bdjenje u liturgijskoj godini C

Uskrsno poslanje

Treća uskrsna nedjelja i treće Isusovo ukazanje. Ono je važno jer pokazuje da Isus i nakon uskrsnuća hodi uz Galilejsko more gdje je prije kao Učitelj privlačio mnoštva, činio čudesa, pozivao odabrane… Isus opet čini čudesa.

Uskrsnuće Isusovo za učenike nije skok u neku zamišljenu stvarnost i bijeg od stare karijere, nego blaženi dovršetak Isusove pedagogije. Kršćanska vjera nije maštarija i uskogrudna pohlepa za neobičnim iskustvom, nego živo zalaganje za život živih ljudi. Evo, apostoli su opet tamo gdje ih je Učitelj na početku bio pronašao. Imaju oni svoju struku u kojoj su vrsni i uporni. Ribari su. I Bog to cijeni.

Znamo mi zašto Gospodin Petra proziva i pita o njegovoj ljubavi. One noći kada su uhitili Isusa bijaše ondje vatra, i ovdje je vatra. Onda tri pitanja i tri odgovora, sada isto tako. Tamo plač, a i sada provala kajanja i utjehe, duboke tuge i slatke radosti. Suze pokajanja prelijevaju se u suze radosnice i svjedoče kako podmukla bol prestaje. Tajna pomirenja postaje očita, osjeća se do u dubinu duše. Sada Petar može shvatiti što znači nalog: »Kome otpustite grijehe, otpuštaju im se!« (Iv 20,23).

Isti je Petar, jednako brzoplet i odmah skače u vodu. Na riječ Isusovu istoga časa spremno izvlači mrežu punu velikih riba. Ipak postaje drukčiji. Kada kreće u ribolov, svi odmah idu za njim jer su ga prepoznali kao vođu. Trostruki nalog: »Pasi ovce moje, budi pastir mojim jaganjcima!« daje mu novo poslanje (Iv 21,15­­–17). Ribar postaje pastir i podsjeća nas da treba razborito upravljati i čuvati.

Petar postaje poput Mojsija koji je čuvao stada svojega tasta kada je primio poslanje da povede cijeli narod u obećanu zemlju. Petar je sada spreman čuti onaj poziv koji je već davno obilježio početak. »Idi za mnom!« kaže Isus na kraju (Iv 21,19).

Događaji u Jeruzalemu dokazat će da je škola bila uspješna. Petar će govoriti uime svih kao pravi pastir. Moći će posvjedočiti da je Bog uskrisio Isusa jer ga je sam susreo. Posvjedočit će da ga je uzvisio kao Spasitelja jer je sam osjetio silinu Božjega oproštenja.

Napunit će Petar Jeruzalem Isusovim naukom i tako pokazati da je postao ribar ljudi. Uskrsni Jeruzalem i nas upozorava: i ovaj naš grad imat će budućnost tek onda kada zaklanomu Jaganjcu poda slavu, čast i blagoslov – Kristu raspetomu kojega Bog desnicom uzvisi. Zato je Uskrs poslanje za sve nas.

Dj 5,27b–32.40b–41; Otk 5,11–14; Iv 21,1–19
3. uskrsna nedjelja u liturgijskoj godini C

Uskrsno slavlje

Dobro Pavao objašnjava. »Srasli smo s njime (Rim 6,5).« »Ja sam trs, vi loze«, sam je Učitelj rekao (Iv 15,5). Kao što je Majka Božja od prvoga časa srasla s njime, tako i svi mi po krštenju. Zato je Uskrs slavlje svake krštene duše. Suukopani smo kao što su tri uskrsne žene ušle u Isusov grob. Ali odande su poslane u novi život.

Vjerne Galilejke idu do Učitelja, one koje su promatrale mučeništvo na Golgoti (Mk 15,40). Pobijedile su same sebe. Odane, bile su i kod pokopa (Mk 15,47) – piše Evanđelje. A kada je subotnji mir prošao, kreću u novi dan. Uložile su svoj novac i pribavile dragocjene pomasti. Idu pomazati tijelo dragoga Pokojnika. I na uskrsno jutro žele ga s ljubavlju poslužiti kao što su to već u Galileji sve tamo od početka činile (Mk 15,41). Žele do pokojnika, do mrtvoga. S pravom se pitaju što će s vrlo velikim kamenom. Vidjele su da ga je Josip Arimatejac dokotrljao na grobna vrata. Mi smo ljudi takvi: idemo za svojim ciljevima, po svojim proračunima. A Bog sprema svoje iznenađenje.

Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma. Ženska duša kadra je hitrije prihvatiti novu realnost, okreće se svagdanjim dužnostima. Učitelj je ubijen. Okretnom pameću i spretnim rukama kreću izvršiti propis i običaj. Idu na njegov grob.

Rano jutro već je u dubinama Staroga zavjeta vrijeme objave. I uskrsnim ženama sunčev izlazak donijet će susret s nebom. Ulaze u grob, a izlaze u život. Zalaze u grobnu tamu, a gledaju svijetlu bijelu haljinu. Traže izmučeno, izmasakrirano, mrtvo mučenikovo tijelo bez duše, a pred njima mladić pun jedrine i života – Božji glasnik s Božjom porukom. Računaju na smrt, a pronalaze život koji buja i traži njihovo zalaganje. Susreću Očevu slavu koja je uskrisila Isusa od mrtvih i primaju poslanje.

Zna Božji glasnik njihov strah i zato veli: »Ne bojte se!« Poznaje njihovu potragu: žele naći Raspetoga koji je dopustio da ga mi ljudi odložimo. »Eno mjesta!« Odvijećali su i donijeli odluku da ga pogube. Što će nama Sin Božji!? Maknuli su ga da mogu u miru po svojim predajama, zanemarujući Božji zakon. Koliko smo se puta mi ljudi dali na besmislen, ali zlokoban pothvat da uklonimo i smaknemo Boga živoga i da ga zamijenimo svojim – robovlasničkim – idolima!? Rezultate poznamo.

Dobre Galilejke na grobu Isusovu doživjet će pravo obraćenje. Od međusobna razgovora i pitanja dolaze do slušanja Božje poruke. Od potrage za Pokojnim dolaze do proglasa o Uskrslome. Od pomazanja mrtvoga tijela okreće ih poruka živim ljudima. Petar i drugi učenici čuli su da im je Isus na putu do Maslinske gore rekao: »Kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju« (Mk 14,28). Sada ih žene trebaju podsjetiti na to.

Isusov Uskrs znači život Crkve. Petar i drugi Isusovi učenici trebaju po božanskomu nalogu krenuti na veliko hodočašće koje traje sve do danas. I danas papa Benedikt vodi vjerne ususret Pobjedniku Isusu. Veliko hodočašće dovelo je slugu Božjega Ivana Pavla II. nekoliko puta u ove naše strane.

Uskrs nije stanka i spokoj. Ne nalaze Galilejke onoga koga su tražile. Ne će ga odmah vidjeti. Nazarećanina tražite. Pa gdje je Nazaret? U Galileji! Tamo odakle i vi dolazite. Grob Isusov mjesto je obraćenja. Treba se vratiti prvoj ljubavi i odanu služenju. Ne na vrhuncu karijere, ne u izvanrednim, upitnim polureligijskim iskustvima, nego tamo – u Galileji gdje ste odanom dušom slijedile Isusa i posluživale ga. U vašim kućama, u vašim obiteljima. Na svojemu poslu, u svojim naporima i krizama. Vidjeti Isusa – to je rješenje.

Pobožne su žene htjele pomazati mrtvo tijelo pokojnikovo. Želja im nije ispunjena. A Crkva danas smije primiti na dar živo i proslavljeno, uskrsnulo, presveto tijelo Kristovo.

Mk 16,1–8
Vazmeno bdjenje u liturgijskoj godini B

Vazam

Slavi se Vazam. Uskrsnuće Kristovo! Usred crkve koja je u mraku svećenik donosi veliku upaljenu svijeću i proglašava pjevnim glasom: »Svjetlo Kristovo!« Usred našega svijeta, zamračena ubijanjem, nepravdom i prijezirom, sjaji svjetlo Isusa Krista, Božjega Sina. U temeljima kršćanske vjere stoji ovo vazmeno otajstvo: Isus, vječni Sin Očev, prima na sebe križ, prolazi kroz muku i smrt da bi se tako do kraja sjedinio s nama. Do kraja je ostvario utjelovljenje koje je započeo u blaženomu krilu Djevice Marije. Kao što se čovjek jednom iz majčine utrobe rađa i dolazi na ovaj svijet, tako je Bogočovjek Isus iz groba ustao na novi život. Zato u našim ušima i u našim srcima zvoni veseo usklik žive Crkve: »Aleluja! Aleluja!«

Uskrsnuće je Isusovo neočekivano, iznenađuje i one najbliže koji otpočetka bijahu s njime. Više puta svojim je učenicima govorio da će ustati od mrtvih, ali oni nisu razumjeli i bojali su se pitati ga (Mk 9,32). Kada se susrećem s tajnom živoga Boga, u meni se s pravom mogu pojavljivati i najdublja pitanja. I samo on može do kraja odgovoriti na njih. Na ovomu me svijetu može zaraziti ona dubinska zbunjenost koja je obuzela i Isusove učenike. Kada je Gospodin već uskrsnuo, kada su već pronašli prazan grob, drže se obične računice koja glasi: ako nije u grobu, sigurno je netko ukrao njegovo tijelo. »Uzeše Gospodina i ne znamo kamo ga staviše« (Iv 20,2). To je prva, normalna misao u njihovoj pameti. Iako je Gospodin opet među živima, oni su još uvijek u strahu. Bit će potrebno još nešto, bit će potreban susret uživo da bi se usudili pogledati istini u oči.

Vazam je dan kada Isus čini nešto vrlo važno. On, koji je bio dao odlučujući nalog Petru da učvrsti braću svoju (Lk 22,32), na uskrsni dan ponajprije sam čini ono što je naložio apostolu: utvrđuje vjeru svojih izabranih. Isus je pokazivao svoju živu prisutnost: Mariji Magdaleni kod groba, dvojici učenika na putu u Emaus, apostolima zatvorenima u dvorani Posljednje večere… Razočarani zbog osude svojega učitelja, smrtno uplašeni za vlastitu sudbinu, rasplakani od žalosti, iznova se susreću s Isusom koji pokazuje da je živ čovjek, ne tek neki duh koji nema mesa ni kostiju (Lk 24, 39).

Na glavnomu oltaru u bazilici Srca Isusova u Zagrebu nalazi se slika uskrsloga Spasitelja. Obasjan pogledima anđela Isus širi ruke i pokazuje Srce koje ljubi do kraja. Boje na slici svijetle su, sunčane, vedre. Ali na Isusovu tijelu jasno se vide ubodi čavala, u plamenu njegova Srca usađen je vidljiv znak križa. Kada je Petar prije muke govorio da će Učitelju ostati vjeran do smrti, svi su obećavali slično (Mk 14,31). Kada je Petar zatajio Isusa, i svi su se ostali razbježali (Mk 14,50). A na Uskrs, gle, pred očitim tragovima ranâ na rukama, na nogama i na boku Isusovu, primit će mir. Nisu osuđeni, nisu kažnjeni zbog svoje malovjernosti i duhovnoga kukavičluka, nego čuju božanski proglas: »Mir vama!«

Uskrsli je Isus novi čovjek, novi Adam. On svojim učenicima prosvjetljuje razum da shvate Sveto pismo (Lk 24,45), da prepoznaju tajnu Božjega života. Koliko čovjek žudi za samoostvarenjem, za ispunjenjem vlastita bića koje nadilazi okvire ovoga svijeta! Evo, Gospodin je pokazao put. Križ i Uskrs idu zajedno. Strahota Velikoga petka na Vazmenu je nedjelju pronašla divan rasplet. Kršćansko se samoostvarenje zbiva u davanju sama sebe. Prosvjetljenje daje Isus, svjedok vjerni, vječni svećenik koji je sama sebe prinio za žrtvu. On je početnik i dovršitelj vjere svojih učenika. To je vazmena tajna, to je razlog uskrsne radosti koja ostaje.

Važnost tijela

Poklonimo se sakramentu ljubavi! Slavimo tijelo i krv Kristovu. Radosna srca promatramo tajne presvetoga sakramenta, sa zahvalnošću i smjernom molitvom. Što je Gospodin obećao, to on vjerno i izvršava. »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20), rekao je i evo ga na našim oltarima i danas u trećemu tisućljeću kršćanstva. Pod prilikom kruha, skrovit, nenametljiv, ostaje prisutan. Zato da bismo mu u miru i s poštovanjem mogli izraziti svoju ljubav i zahvalno se pokloniti pred tajnom, pred Bogom svojim.

Nije to nedohvatljiv, sofisticiran znak. Nije zamršena formula koju se može tek nakon dugačkih škola shvatiti, nije skriven kôd dostupan nekoj okultnoj eliti. Gospodin Isus svoje tijelo i krv ostavlja u kruhu i vinu. Jelo i piće uzima kao sveti znak. Kruh naš svagdašnji odabrao je Isus kao mjesto svoje posvećene prisutnosti. Ponizni sluga Božji, koji »sama sebe oplijeni« (Fil 2,7), ostavivši božansku uzvišenost i veličanstvo, spušta se dokraja. Smijemo reći: u kruhu koji silazi s neba, u hostiji na oltaru dovršava se utjelovljenje.

Dobro su rekli Izraelci Mojsiju na Sinaju: »Izvršit ćemo i poslušat ćemo« (Izl 24,7). Slušanje stavljaju na drugo mjesto, nakon djelovanja. Slušanje znači receptivnu aktivnost – primanje. Gospodin Isus ostaje u presvetomu sakramentu kako bi jasno dao do znanja da se ljubav prema Bogu ne iskazuje samo u stalnu aktivizmu, novomu poduzimanju, novim slovima i poslovima, nego i u smirenoj kontemplaciji u kojoj tek čovjek (malo zbunjujuća konstrukcija..) može do u dubinu osjetiti živu prisutnost. U našoj utrci za doživljajima i uspjesima Tijelovo je poziv na svetu stanku.

Naše vrijeme žeđa za tim da pažljivo sluša otkucaje Kristova Srca. Suvremen tempo života itekako cijeni trenutke meditacije i tiha predanja. Duši treba da dođe do daha, da osjeti ponajprije samu sebe. Sakrament euharistije odgovor je na našu potrebu i potragu. Poklon Isusu – proslavljenom, prisutnom – izvrsna je škola meditacije. Pripravlja nas da sami primimo tijelo i krv koje nam Gospodin daje kao jedinu nebesku hranu. »Uzmite«, kaže. »Jedite! Pijte!« Sada je čas da u miru, s poštovanjem poslušamo te riječi Isusove. Izvršit ćemo i poslušat ćemo. Blagovat ćemo i slušati što nam govori. Tko prima tijelo i krv Kristovu, doživljava kako se ispunjuje drevna vjernička molitva: učini srce moje po srcu svojemu. Usred buke i dezorijentiranosti našega svijeta u euharistijskoj prisutnosti odjekuje poziv s početka. Sav božanski interes za čovjeka prelio se u biblijsko pitanje: »Gdje si?« (Post 3,9; usp. 4,9) – i odjekuje do danas u tijelu i krvi Kristovoj.

U svjetskoj gospodarskoj krizi još pažljivije i s većim zanimanjem promatramo kako Isus u presudnu – svojemu – času rabi istu metodu kao i prije. On zahvaljuje i blagoslivlja, potom lomi i dijeli. Ali ovoga puta to nije čudesno umnažanje kruha za gladno mnoštvo, nego on sama sebe daje. Živi kruh s neba, koji je najavio, sada daje.

Vječna se Riječ Božja utjelovila. Već je Mojsije sve riječi Gospodinove najprije izrekao okupljenima, zatim ih je zapisao i napokon još jednom pročitao. Knjiga Saveza bijaše prvo utjelovljenje. Poškropljena žrtvenom krvlju pratit će narod na njegovu putu i sretno ga dovesti u obećanu zemlju, kako čitamo u prvome poglavlju Jošuine knjige. Sveto pismo koje u rukama imamo doista je već neko utjelovljenje Božje Riječi.

S Blaženom Djevicom Marijom počinje međutim nešto posve novo. Vječni, ljubljeni Božji Sin uzima na sebe krhko i smrtno ljudsko tijelo. Svevišnja božanska osoba prihvaća život u onomu tijelu koje je Stvoritelj na početku od zemlje, od praha sazdao. Ljudska krv koja teče našim žilama, tkivo i mišići od kojih smo mi građeni postaju njegovim tijelom. Onakvo srce, kakvo nama u grudima kuca, Spasitelj prihvaća za sebe.

Tijelovo je blagdan roditeljstva. Blažena je Djevica izrekla svoje »Da!« i postala Majkom Sina Božjega. Od nje Riječ uzima tijelo da trajno prebiva među nama. Danas slavimo posvećenje majčine utrobe koja nosi i hrani tijelo. Svaka je majka posvećena Kristovim tijelom jer je Bog uzeo pravo ljudsko tijelo u kojemu od začeća živi. Svaki otac, kada s ljubavlju uzima u ruke svoje dijete i grli ga, dajući mu okrilje u svijetu, posvećen je Kristovim tijelom.

Tijelovo je blagdan zdravoga, čilog tijela, krepkoga organizma koji je hodio Galilejom, snažnim glasom poučavao, dodirivao i liječio, da se onda isti takav – u punoj snazi – prinese kao žrtva na križu. Važno je tijelo – pravo ljudsko tijelo. Potrebne su ti ruke, brate i sestro, da nahraniš gladna i dadneš piti žednomu, da zaogrneš golo tijelo ostavljena. Potrebne su ti noge da pohodiš bolesna i utamničena.

Tijelovo je blagdan koji posvećuje patničko tijelo tolikih bolesnika. Ljudsko tijelo koje se guši od boli, koje trpi od vanjskih i unutarnjih krvarenja, kome su snage oduzete, ljudsko tijelo koje umire, kada je već i medicina dala sve od sebe – posvećeno je tijelom Kristovim.

Tijelovo je blagdan Kristova tijela i krvi. Silno je to upozorenje i pouka da religija nije zaustavljanje u zamišljenim prostorima mašte. Nije lažno uzdizanje u fiktivna stanja svijesti, bolesnih emocija – nije prijezir tijela. Gospodin je živio u tijelu i proslavljen je u tijelu. Život je dao za svoje prijatelje u tijelu – iz dana u dan hodeći s njima, propovijedajući, izgoneći zloduhe, hraneći gladne, praštajući grijehe. Ljubio ih je od onda kada je pozvao prve učenike i prvi put propovijedao pa sve do onda kada se doslovce snizio, spustio do zemlje da učenicima opere noge. Ljubio ih je do kraja kada je predan u ruke grješnika, kada je njegovo tijelo položeno na križ i potom u grob.

U naše vrijeme panseksualizma i silna interesa za tijelo, dok trpimo od tjeskobne i gorke potrage za većim užitkom, Tijelovo je ispravak i oslobođenje. Svojim govorom i razmišljanjima, svojim sloganima i reklamama, možemo prikrivati stvari i glumiti, ali tijelo ne laže. Ljudski organizam brzo pokazuje koliko je prisile i straha u njemu, a gdje je prava milina i radost koja traje.

Uskrsli Isus, kada dolazi među svoje, upravo svojim tijelom postaje prepoznatljiv. Pokazat će im ruke i noge, pokazat će im ranu na boku. Sam će upozoriti da nije tek neki duh, jer ima tijelo i kosti (Lk 24,39). Ima razumijevanje za našu potrebu da opipamo i dodirnemo. Traži da nešto pojede pred njima (r. 41). Pravi je čovjek, u pravomu tijelu. Kada su cijelu noć proveli u neuspjelu ribolovu, sam im pripravlja doručak na obali Galilejskoga jezera (Iv 21,9.12). U Emausu će ga prepoznati kada bude lomio kruh (Lk 24,31). Uskrsli Isus zna da smo u tijelu, zna da nam je potrebna hrana. Zajedno sa svojima blaguje – i tako već označava euharistiju koja živi sve do danas.

Tijelovo pokazuje koje je pravo značenje žrtve. Već je Abraham naučio da Bog ne traži podignut nož i ubijanje, nego sveto posvećenje – predanje Bogu (Post 22,12). Kristovo tijelo, krvavim znojem obliveno, izbičevano i popljuvano, raspeto i u grob položeno, ustaje na Uskrs. Duh životvorac na djelu je. To je konačni smisao i dovršetak žrtve kojemu se i za sebe smijemo nadati. Dobro se veli kod mise kada svećenik uzdiže posvećenu hostiju i kalež – to je podizanje. Pravo je značenje svetopisamske žrtve upravo uzdizanje, uzvišenje. Isusovo tijelo – uzdignuto – sve privlači k sebi.

Izl 24,3–8; Heb 9,11–15; Mk 14,12–16.22–26
Tijelovo, liturgijska godina B

Velika radost

Biblijski pogled na Božić

Duh na djelu

Isus je Dijete Duha. Znade to Blažena Djevica od onoga trenutka kada joj je šest mjeseci nakon začeća Ivana Krstitelja Božji glasnik donio čudesnu vijest. Evanđelja nam ne opisuju kada se i kako točno zbilo da je Sveti Duh sišao na nju i da je na nju pala sjena božanske sile. Dovoljno je da ona zna. Mi zajedno s njom čujemo najavu koju je izrekao anđeo (Lk 1,35).

Pod majčinim srcem Dijete Duha već izvršava nebesku zadaću, donosi i dijeli darove Duha. Anđeo je bio unaprijed najavio da će Ivan Krstitelj od majčine utrobe biti pun Duha Svetoga (Lk 1,15). To se i moglo ostvariti upravo od onoga časa kada je Djevica Majka stupila na prag rođakinje Elizabete. Elizabeta se napunja Duhom na pozdrav koji čuje od Marije (Lk 1,41). Majku ispunja Duh Sveti pa je onda i mali Ivan ispunjen Božjom snagom te kliče i poskakuje pod srcem majčinim. Morao je i Zaharija biti u blizini jer će, onoga dana kada Ivan dobije ime – jednako kao i žena mu Elizabeta – biti ispunjen Duhom Svetim i proročki će progovoriti (Lk 1,67).

Matej, evanđelist, potvrđuje da se ispunilo ono što je Božji glasnik navijestio nazaretskoj Djevici. Nosila je pod srcem začeto Dijete koje je od Duha Svetoga (Mt 1,18). Što je Majka već iz anđeoskih riječi znala i što je Elizabeta silom Duha osjetila, pravedni muž Josip također će spoznati. Djetešce, začeto u Mariji, njegovoj ženi, iz Duha je Svetoga. U Duhu mu je podrijetlo i uzrok, iz Duha potječe (Mt 1,20).

Marljivi glasnici

Dolazak Isusov na svijet pokreće veliku aktivnost Božjih glasnika koje prema grčkome nazivu angelos (ἄγγελος) zovemo anđelima. U najnovije vrijeme u zapadnoj civilizaciji opet vlada povećan interes za te biblijske poslanike neba. Moderni je čovjek u potrazi za produženom meditacijom i dubljim duhovnim doživljajima. Božić je zgoda da otkrijemo pravu istinu o anđelima.

Jedan je došao Blaženoj Djevici. Poznat nam je i po imenu koje govori o Božjoj snazi – o onoj sili Svevišnjega koja će zakriliti Mariju u Nazaretu. To je Gabrijel (Lk 1,26). Isti je onaj koji je prije Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, u hramu donio Božju objavu (Lk 1,19).

Jedan vjesnik Božji pristupa i Josipu, ali to čini na drukčiji način. Ukazao mu se u snu (Mt 1,20). Možda ženska duša, kao i danas, lakše prima božanske signale dok mužu treba tvrd san da bi Bog mogao na nj djelovati – kako to bijaše već kod Adama, Abrahama i Jakova. Ako je Djevici došao nešto prije ili u čas začeća, kod Josipa to se zbilo kada je Isusova Majka Marija već bila u drugome stanju. Premda se javlja u snu, što će u još nekoliko presudnih – poznatih – događaja s Josipom učiniti, anđelova je zadaća vrlo jasna. On donosi poruku koja razjašnjava i otkriva pravo stanje stvari. Oslovljava Josipa imenom i, rekli bismo, prezimenom »sin Davidov«. Izravno mu se obraća. Poznaje i njega i Mariju koja pod srcem nosi Dijete. Josipu ne samo da definira spasiteljsko ime i poslanje Isusovo, nego daje i izravne naloge. Josip se ne treba bojati prihvatiti ženu svoju, a djetetu će dati ime.

Anđeo je onaj koji objavljuje narav Isusovu. Anđeo je Božji poslanik čije su riječi djelotvorne. Evanđelje potvrđuje da je Josip, budan i svjestan, izvršio što mu je naređeno. Straha više nema, on uzima Mariju (Mt 1,24). Nakon poroda dat će djetetu upravo ono ime koje je anđeo izgovorio – Isus (r. 25).

Anđeli su, dobro znamo, aktivni i u samoj noći rođenja. Jedan javlja radosnu vijest pastirima, a čitave vojske nebeske hvale Boga. Pastiri su pritom sličniji Djevici Mariji u Nazaretu negoli Josipu jer im anđeo fizički pristupa dok su oni budni, na straži nad svojim stadom. Prepoznaje njihov »velik« strah koji umiruje proglašavajući jednako »veliku« radost (Lk 2,10).

Zadatak je anđelov jednak. On donosi poruku, izgovara riječi koje najprije moraju odagnati strah. Upravo u riječima anđelovim o rođenju Spasitelja u gradu Davidovu najtočnije se opisuje funkcija anđela. Sam je izriče glagolom (εὐαγγελἰζομαι, r. 10) koji je izveden od riječi »evanđelje«. Anđeo naviješta radosnu vijest o Isusu. On je blagovjesnik, evangelizator. On donosi i razglašuje evanđelje, blagovijest o Kristu Gospodinu (Lk 2,11).

Anđeli iznenada dolaze i opet se povlače u Božji prostor, ne ostaju, nisu ni Djevici ni Josipu ni pastirima na raspolaganju, ali poruka djeluje. Kao što je Josip čuo što mu je činiti, tako i pastiri čuju zapovijed koja je izravno njima upućena. »Pronaći ćete« (Lk 2,12) ima istu vrijednost kao i »pronađite!«, a valjanost toga naloga poznajemo. Uspješno su »pronašli Mariju, Josipa i novorođenče, položeno u jaslice« (Lk 2,16) – sve kako im anđeli rekoše. Riječ anđela, dakle, vodi k Isusu i to je najizvrsniji dokaz da je pravi Božji glasnik, a ne neki zamišljeni lik ili slugan prijevare i laži.

Objava Božja

Rođenje Isusovo ima svoje prve plodove – neposredne, važne i lijepe. Josip upoznaje Mariju (Mt 1,25). Rođenje Isusovo u njihov život donosi poznavanje. Nema više bolnih sumnja i tjeskobnih planova. Između dva srca vlada razumijevanje jer imaju isto veliko poslanje od Boga.

Pastiri progovaraju jedni drugima, uspostavljaju kontakt i potiču se međusobno na akciju: »Hajdemo!« (Lk 2,15). Ohrabrenje koje im je nebeski glasnik izrekao uistinu je raspršilo velik strah i oni kreću. Rezultat je čudesan i zadivljuje: kao što su sami primili objavu Božju (»obznanio nam je«, r. 15), tako će sami, vidjevši najavljeni znak, objaviti što im je rečeno o velikome događaju (»ispripovjediše«, r. 17). Sada oni postaju objavitelji. Dobivaju takoreći božansku ulogu. Čine svima ono što je njima učinio Gospodin. Sami su čuli i vidjeli što im bi rečeno, a sada se svi njihovi slušatelji dive onome što im od pastira biva rečeno.

Dolazak Isusov na svijet ima čudesne učinke. Slava koja pripada Bogu u visinama zasvijetlila je siromašnim pastirima na betlehemskim pašnjacima i obasjala ih (Lk 2,9.14). Kao što je nakon posvećenja prvoga velikog svećenika Arona Božja slava zasjala cijeloj okupljenoj zajednici Božjega naroda (Lev 9), tako su sada pastiri izabrani za susret s otajstvom. Oni će, po vlastitu svjedočenju, spoznati da im se Bog objavio (Lk 2,15).

Dolazak Isusov na svijet čini da drevno proročanstvo bude prepoznato kao prava Božja riječ. Gospodin je po proroku govorio (Mt 1,22). I njegova riječ dobiva pravo tumačenje: Bog je s nama (Iz 7,14; Mt 1,23). To će i uskrsli Učitelj na kraju istoga Evanđelja sa svoje strane potvrditi: Ja sam s vama u sve dane (Mt 28,20). To je tajna Isusova dolaska na svijet, to je velika radost. Tu tajnu vjere priopćio je glasnik pastirima. Spasitelj i Pomazanik, rođen u gradu Davidovu, jest sam Gospodin (Lk 2,11) – Bog koji je svoje sveto ime već u Starome zavjetu objavio, sada je tu u živoj osobi Sina. Bit će velik, reče glasnik (Lk 1,15). Ali sada je još malen, mali Bog – Božić.