Krist hrani mnoštvo

Jesus feeds multitudeSva četiri svetopisamska izvještaja – Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo evanđelje – zaustavljaju se na čudesnoj zgodi s »pet kruhova i dvije ribe« (Mt 14,17.19; Mk 6,38.41; Lk 9,13.16; Iv 6,9) kojima će se u kritičnom trenutku nahraniti veliko mnoštvo gdje je samo muškaraca 5000. Dodatna dva opisa u Matejevu i Markovu evanđelju spominju i drugi događaj kad će sedam kruhova (Mt 15,34.36; Mk 8,5s) i nekoliko ribica uspješno odgovoriti na glad zajednice od 4000 duša kojima treba pribrojiti žene i djecu.

Svim je izvještajima zajedničko da Krist u krizi cijeni i uzima skroman i nesrazmjerno malen prilog koji mu učenici mogu pružiti, ne prezire ga i ne odbacuje. Upravo ono skromno i nedostatno što imaju, on uzima i čini velikim. Zajednički je također dvostruk rezultat. Ne samo da je kriza uspješno riješena – ljudi su se nasitili (Mt 14,20; 15,37; Mk 6,42; 8,8; Lk 9,17; Iv 6,12) – nego svi izvještaji ističu kako i ostaci koji preostadoše čine svojevrsno novo obilje. Bilo da je riječ o »dvanaest košarica« ulomaka kao u sva četiri izvještaja s pet kruhova i dvije ribe (Mt 14,20; Mk 6,43; Lk 9,17; Iv 6,13), bilo da je prikupljeno »sedam košara« preostalih od sedam kruhova na početku (Mt 15,37; Mk 8,8) – i jedno i drugo u Svetom su pismu poznati simbolični brojevi. Dvanaest naznačuje onu puninu i sveobuhvatnost koja želi doseći sav svijet u slici dvanaest Izraelovih plemena, a sedam je znak pouzdanosti i zaokruženosti kao već u prvih sedam dana stvaranja kad je zaključno utvrđeno da je »sve što je stvoreno bilo dobro« (Post 1,31), pri čemu sam broj sedam ima u biblijskom jeziku isti korijen kao i »prisegnuti« što odmah doziva u pamet središnje Božje obećanje ocima da će im dati zemlju.

Osobita dragocjenost u kojoj se tri sinoptička evanđelja slažu jest Kristov konkretan postupak. Prvo što čini, kada je u krizi pred silnim mnoštvom dobio tek skroman prilog, jest pogled u nebo (Mt 14,19; Mk 6,41; Lk 9,16). Gesta, usmjerenje lica i očiju, bez dodatna tumačenja, bogata je u neverbalnoj komunikaciji. U krizi čovjek je pozvan podići pogled, pronaći šire obzore, potražiti gdje je prvi izvor svih dobara i barem naslutiti svrhu.

Neočekivan i neuobičajen čin koji odstupa od logičnih razmjera, a u kriznim prilikama djeluje provokantno i atraktivno, spominju dva dodatna izvještaja, Matejev i Markov, koji se poklapaju s Ivanovim evanđeljem. Na skromnoj, minornoj zalihi od svega sedam kruhova i nekoliko ribica, koja je beznačajna pred mnoštvom od 4000 gladnih muškaraca zajedno sa ženama i djecom, na daru nedorasloga momčića koji nije imao nego pet ječmenih kruhova i dvije ribe, Isus Krist, prihvativši ih, najprije – zahvaljuje (Mt 15,36; Mk 8,6; Iv 6,11). Usred krize i neimaštine – on zahvaljuje! Rezultat će biti čudesan. Sam slijed njegova postupka, pri kojem on uzima, zahvaljuje i potom razlama kruh da ga podijeli, i rasporedom i gramatičkim oblikom εὐχαριστήσας (euharistesas, »zahvalivši«) izravno upućuje na predragocjen prvi zapisani spomen u kojem Pavao govori o Kristovu predanju samoga sebe (Mt 15,36; Mk 8,6; Iv 6,11; 1 Kor 23s). Hrana koju dijeli – to je on sam, tumači govoreći: »Ovo je moje tijelo«. Kao odgovor na krizu cjelovito i do kraja nudi svoju osobu. Krizu rješava vlastitim gledištem. Gladno mnoštvo ne gleda kao rulju zločinačku premda će ga na Veliki Petak gotovo jednoglasno odbaciti i osuditi.

Sva četiri izvještaja o pet kruhova i dvije ribe važan su prinos biblijskom pristupu krizi jer inzistiraju na Kristovu pedagoškome postupku. Učenici upozoravaju na krizu, glad koja je zavladala nakon duga slušanja u pustomu kraju, a Učitelj neočekivano, na prvi dojam neumjesno i vrlo izazovno zahtjeva: »Dajte im vi!« (Mt 14,16; Mk 6,37; Lk 9,13). Bez ikakva spiritualiziranja i upućivanja na pobožnost upozorava ih da gledaju na svoje sile i traži da se založe, koliko god bila ograničena i nedostatna njihova dobra. Ivanovo evanđelje neposredno upozorava na Učiteljev edukativni pristup: pita »zato da iskuša« i dobije njihov odgovor (Iv 6,6).

Vrijednost i angažman učenika sastoji se i u tome što Krist njima povjerava da dijele hranu ljudima – u tom je svih pet sinoptičkih izvještaja složno (Mt 14,19; 15,36; Mk 6,41; 8,6; Lk 9,16). Krist dovodi svoje do toga da su kadri ispuniti njegov zahtjev s početka, osim što će upravo oni rasporediti mnoštvo u male zajednice i nakon blagovanja prikupiti preostale ulomke. Učenici doista – kako je zatražio od njih – daju ljudima jesti! Pedagoški značaj ovoga događaja istaknut će Kristovo naknadno upozorenje kad traži od učenika da se prisjete iskustva i sami osvjedoče kako je u onoj krizi kad su imali svega pet, i u onoj kad su imali sedam kruhova bilo ne samo dosta, nego je i pravo obilje preostalo (Mt 16,9s; Mk 8,19s). Refleksija o tim iskustvima treba pobijediti malovjernost i utemeljiti povjerenje u dobroga Učitelja koji je prisutan.  Sasvim konkretno pred Kristom kriza traži od nas da ponajprije zahvalno gledamo na ono malo što imamo i na ono što nam se čini ostatak koji bismo po navici bacili, i da uzmemo u obzir gdje je izvor svih dobara.

Niko Bilić

(iz: “Iskustvo krize u biblijskoj povijesti”)

Duhovnost

Jedina zdrava ideologija

Jedina zdrava ideologija, jedina potrebna:

licemilosrdjabozjeimemilosrdje

Hvala Papi Franji, hvala KS-u, hvala Verbumu!

Duhovnost

FFDI: Spolnost i ljubav u HB

cropped-grbFFDI.jpgEvo pregleda svih nastavnih materijala za izborni predmet
Iz2014 Spolnost i ljubav u Hebrejskoj Bibliji na FFDI (FFRZ)
s ispitnim rokovima

Duhovnost

FFDI: Biblija – SZ

cropped-grbFFDI.jpgEvo pregleda nastavnih materijala za Rp5100 Biblija – Stari zavjet
na FFDI (tj. Fakultet filozofije i religijskih znanosti)
te predviđenih ispitnih rokova s okvirnim rasporedom

Duhovnost

Sveta Obitelj u izbjeglištvu

Biblijsko razmišljanje uz ovogodišnji Božić

flight_egyptBožić ove 2015. godine dolazi u čas kada smo do u dubinu osjetili kako su osnovne zasade našega svijeta poljuljane. Seoba naroda – financirana, kako se čini, i ciljano pokrenuta – dovodi mnoštva u Europu. Teror odnosi ljudske živote – i žrtava i samih napadača – i širi tjeskobu u srcu europske kulture i civilizacije. U Egiptu srušen zrakoplov, u Beirutu ubijanje, u Parizu masakr… Neprekinuti rat – ne bez potpore svjetskih sila – razdire zemlju obraćenja sv. Pavla. Hrvatska je pak još jednom osjetila duboku podijeljenost koja nikako ne odgovara većinskoj katoličkoj vjeri i pokazuje kako je slabašan jezičac na vagi političke vlasti kada manjina dobije moć. U takav svijet Bog dolazi! U našu povijest Isus ulazi – začet po Duhu Svetom u Nazaretu, rođen od Djevice u Betlehemu. Silno se Božje milosrđe u Božiću pokazuje!

Selioci, izbjeglice, iseljenici i povratnici

Božić i blagdan Svete Obitelji u ovoj Svetoj godini Milosrđa, u koju je cijela Crkva na poziv pape Franje zakoračila na svetkovinu Bezgrješnoga Začeća 8. prosinca 2015., posvema su u znaku svjetskoga dana selilaca i izbjeglica. Stavljaju nas pred izazov – rekao je Sveti Otac – a odgovor je evanđelje milosrđa! Doista, evanđeoski izvještaj bez zadrške svjedoči o Kristovu selilačkom, izbjegličkom putu sa Svetom Obitelji. Neugodno iskustvo koje mučno uzdrmava spokoj obitelji usred noći i oni moraju brže-bolje za Egipat – u inozemstvo, još iste noći (usp. Mt 2,14) – ne bijaše im prva takva stvar. Zbog administracije silnoga rimskoga imperija, po carskoj zapovijedi Augustovoj, morali su oni u zadnjim danima Marijine trudnoće na put u Betlehem. Budući da je to prvi popis za Kvirinija još si lakše možemo predočiti kakva je „navala“ i gužva nastala ondje. Za bračni par koji čeka dijete nema mjesta! Nakon putničkoga napora i nakon tjeskobnoga traženja smještaja, kojima je bio izložen već u majčinoj utrobi, Isus se rađa u štali. Kao novorođenče, djetešce, povijen u pelene, položen je u životinjske jasle.

Luđački Herodov strah i njegova mržnja natjerat će ih u izbjeglištvo, u tuđinski kraj drevnoga Egipta. Ali i po povratku neće imati mira. Sveta Obitelj, vraćajući se u svoju zemlju, opet nailazi na prijetnju. U Judeji vlada Arhelaj, koji ide stopama svojega preminuloga oca Heroda (usp. Mt 2,22) , pa je Sveta Obitelj iznova ugrožena i još jednom mora dalje na put. Nastanit će se ponovno u Galileji, u Nazaretu. Bijeg u Egipat i povratak odande ispunja čak tri drevna proroštva (Mt 2,15.17.23).

Nemamo točnih podataka koliko su ova putovanja, selidbe i iseljeništvo trajali, ali očito je da se radi o čak četiri preseljenja. Što to znači za život obitelji, lako je naslutiti. Kako se dijete razvija i odgaja u takvim okolnostima, jasno je. Ako se u 21. stoljeću, o Božiću 2015. susrećemo s raznim napadima na obitelj i njezine osnove, gle, kolika nam utjeha i ohrabrenje stiže: sam Sin Božji svojim je ljudskim životom posvetio obiteljske muke: podložnost administrativnim propisima i zahtjevima, bijeg pred zatornikom, život u tuđini i višestruke selidbe. U Djetetu Isusu, već i pod srcem Majke Marije, očituje se Božje milosrđe.

Otac je važan

Poznati evanđeoski izvještaj o bijegu Svete Obitelji u Egipat u prvi plan stavlja lik oca obitelji, koji je – kako je mnogo puta istaknuto – u novijoj europskoj kulturi zatajio. Sveti Josip, poočim Isusov, pažljiv je na Božju riječ. U snu – kad svjesna prikrivanja i laži, kojima uljepšavamo svoj lik pred drugima i pred samima sobom, uminu, kada obrambeni mehanizmi padnu, i istina ljudske duše dolazi na vidjelo – glasnik mu Božji progovara. Može Josip biti „na istoj valnoj dužini“ s Marijom kad i on prepoznaje i prima anđela, i razumije njegov jezik. Pažljivost Josipova na duhovni život vidljiva je u četiri puta ponovljenom slušanju Božje pouke i naredbe „u snu“ (Mt 1,20; 2,13.19.22). Ne samo da je na riječ anđela uzeo k sebi svoju ženu (usp. Mt 1,24), nego će dvaput na izričitu zapovijed: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu!“ (Mt 2,13.20) odmah reagirati. Što u snu čuje, na javi spremno izvršava.

Poslušan je, čuje oba puta zahtjevan nalog – najprije: „Bježi u Egipat!“ (Mt 2,13), pa potom „Pođi u zemlju Izraelovu (r. 20), i odmah će u idućem biblijskom retku (r. 14.21), bez odlaganja, izvršiti Božju zapovijed; spremno opet vodi svoju obitelj. Josip je aktivan. Odmah se daje u akciju, ako treba i usred noći. Čini ono što Gospodin traži. Koliko je predan Božjoj volji vidi se u strpljivu čekanju na nov poziv: ostat će ondje dok mu anđeo ne kaže (usp. Mt 2,13). Nije dosta jednom poslušati nebeski govor, valja iz dana u dan prikloniti uho svoje i pozorno pratiti Riječ.

Poput prvoga, drevnoga biblijskoga pravednika Noe, Josip se očito dobro razumije sa svojim Gospodinom jer mu ne treba ni riječi razjašnjavanja. Ne prigovara, ne gubi se u teorijama i razglabanju, ne opravdava se, ne mora ništa dodatno pitati. Šutke izvršava. Obavijen plaštem svete tišine čini Božja djela za svoju Svetu Obitelj.

Raskrinkan herodovski princip

Koliko je stvar ozbiljna i žurna vidi se u tome što upravo Josip, koji ima ulogu oca u Svetoj Obitelji, prima upozorenje o Herodovoj zlobi. Josipu Božji glasnik objavljuje Herodovu paklensku nakanu. Dvaput Josip čuje o opakom „traženju“. Herod traži da upropasti dijete (Mt 2,13), „traži dušu“ djeteta, i u tome nije sam, – opisuje izvorni evanđeoski jezik (r. 20), naznačujući sotonske crte vlastodršca. Umjesto da plodno, po Božju, upravlja povjerenom mu zajednicom, ispunjen bijesom („silno se rasrdi“ r. 16), daje nemilosrdno, barbarski posmicati mušku malenu djecu do dobi od dvije godine po cijelom betlehemskom kraju. Zbog toga pramajku Rahelu guši neutješan plač. Evanđelje piše da pritom Herod „šalje“, „daje poslanje“, potvrđujući još jednom njegovo izopačeno, svetogrdno prisvajanje Božje vlasti i zloporabu autoriteta.

Bijeg Svete Obitelji u Egipat vezan je uz trostruku utjehu. Josip naime ne sluša samo o teškim herodovskim prijetnjama kojima je izvrgnuta njegova obitelj, nego anđeo odmah najavljuje i Herodov „kraj“, njegovo „skončanje“ (usp. Mt 2,15.19) koje će doći – umrijet će (r. 19). Anđelov poziv nije usmjeren samo na spašavanje djetetova života, nego znači da Sin Božji preuzima na sebe povijest Božjega naroda. Njegovo Utjelovljenje obuhvaća i razdoblje u kući ropstva i sveti izlazak koji je starozavjetna slika Otkupljenja. Gospodin iz Egipta doziva svojega sina (usp. Hoš 11,1; Mt 2,15), kao što će ga iz groba, u koji ga je naš grijeh doveo, dozvati. Davno je Gospodin izrazio svoju želju da ga i „Egipat“ – ta iskonska slika neprijatelja koji udara na život Božjega naroda – upozna (Izl 14,4.18). Sada, evo, sam Isus onamo dolazi. Anđeo Gospodnji može i u Egiptu Josipu progovoriti (Mt 2,19). To je silina Božjega milosrđa, to je Božićna velika nada: i zlobnu kuću ropstva Bog pohađa, razotkriva paklenske spletke i njihov kraj, štiti Svetu Obitelj!

p. Niko Bilić, SJ
Duhovnost

Marija je važna

visitatU posljednjim danima prije Božića u središte pozornosti dolazi nam Isusova Majka. Koliko je milosrđe Božje pokazuje činjenica da je pod srcem jedne žene začet Božji Sin. Rodit će Gospodina. Odatle naziv Bogorodica. Ta čudesna istina stoji u središtu kršćanske vjere i vječni je poziv religijama. Pred ovaj Božić molimo Majku Mariju za našu domovinu u ovom delikatnom času. Neka se i opet pokaže našom najvjernijom odvjetnicom!

Elizabeta, rođakinja, očito središnju tajnu prepoznaje kad Mariju prema evanđeoskom izvještaju neuvijeno pozdravlja kao majku svojega Gospodina (Lk 1,43). Je li do te vjere došla dirljivim iskustvom? Svaka se majka, koja čeka dijete, po naravi raduje kad osjeti prve samostalne pokrete svojega djeteta u utrobi. Nježan je to, dragocjen i posvećen trenutak kad će i svoje najbliže pozvati da rukom osjete, da uhom posluhnu novoga člana obitelji.

Upravo se to zbilo kad je Marija pozdravila Elizabetu. Sama Krstiteljeva majka svjedoči o radosnom poskakivanju svojega nerođenoga djeteta (Lk 1,44). Psihologija danas vrlo dobro zna, a i naš nam duševni život svjedoči kako su prva iskustva koja prikupljamo od presudne važnosti. Dok iz Evanđelja slušam o pohodu Marije Elizabeti, koji je postao dio Krunice, nije li to izvrsna prigoda da se u miru, dubinski prisjetim i pregledam što se to s mojom dušom događalo od prvoga trenutka otkako je pod srcem majčinim započeo moj život. Tako ću najbolje shvatiti tko sam, kako meni Bog daje da postanem čovjekom.

Najviša mistika u ljudskoj povijesti, Marijin susret s Božjim glasnikom koji čini da Riječ tijelom postane, ne zadržava je u pobožnu zanosu i duhovnoj egzaltiranosti, ne odvodi je od svijeta. Izvrsno ocrtava osnovno obilježje kršćanske duhovnosti. Marija iz susreta s Bogom polazi u susret bližnjemu, svojoj rođakinji s kojom je vežu one naše tipične rodbinske veze u kojima nema privida i glume, nego se odmah vidi kako stvari stoje.

Valja u gorje poći – zapisuje Evanđelje. Marija je pritom hitra, aktivira se i kreće. Njezin pohod Elizabeti potvrđuje da je dobro poslušala Gabrijelove riječi. Upravo Elizabetin primjer u razgovoru s anđelom doveo ju je do pristanka (Lk 1,36). Njezina rođakinja bijaše anđelov odgovor na pravo pitanje: „Kako će to biti“. Božji glasnik, eto, donosi orijentaciju u Marijin život. Govorio je o Elizabeti. Marija sada ide k njoj.

Dolazak Marijin čini čudesne stvari. Na pozdrav Marijin Elizabeta će biti ispunjena Duhom Svetim (Lk 1,41). To je zacijelo prvi i najbolji primjer kako to Isus, prema kasnijem Krstiteljevu proglasu, krsti Duhom Svetim. Evo, istom začet pod srcem Majke Marije, Sin Božji donosi otajstvo Duha svome rođaku i preteči Ivanu koji stoga od radosti poskakuje u utrobi majčinoj. Duh Sveti čini da se Elizabetino skrivanje okonča. Ona sada na sav glas viče (Lk 1,42).

Duh je potiče da izrekne blagoslov,  i to dvostruk. Blagoslivlja Mariju, ženu i majku, i njezina sina, plod njezine utrobe (Lk 1,42). Aktivira onu iskonsku moć koju čovjek prema Bibliji ima jer je na sliku Božju stvoren. Od početka, naravno, Bog blagoslivlja, ali evo i čovjek nije samo pasivni primatelj blagoslova, nego može blagoslivljati. Elizabeta blagoslivlja.

Važna je Marija. Prije nego što će jednom Gospodin i Učitelj Isus, na gori svečano proglasiti blaženstva, evo, majka Krstiteljeva izriče takoreći prvo evanđeosko blaženstvo. Marija je blažena jer je – za razliku od Elizabetina muža Zaharije – povjerovala (Lk 1,45). Poklonila je svoje povjerenje glasniku Božjemu koji je najavio da će je sila Svevišnjega osjeniti, da će postati majkom svetoga djeteta koje je Sin Božji (Lk 1,35), vječni kralj na drevnom, mesijanskom Davidovu prijestolju (r. 32s).

Dolazak Marijin s malim Isusom pod srcem čudesno djeluje. Elizabeta sada spoznaje da je Mariji Gospodin govorio. Ona vidi da je Marija povjerovala. Vjeruje Marija da će ono što je Gospodin rekao imati svoje dovršenje – ne tek u Betlehemu.

21.12.

p. Niko Bilić, SJ

Duhovnost

Molimo za pravog voditelja naroda

JesusPhariseesVrata se otvoriše! Milosrđe neka poteče! Došašće u Svetoj godini milosrđa izvrsna je zgoda da u miru, dubinski, s velikim zanimanjem pogledamo tajnovitu vlast kojom Isus, Učitelj i Gospodin, čini svoja djela. Koje li radosti ako i ovi retci pomognu da otkrijemo nebeski izvor te vlasti i s poštovanjem mu se poklonimo, utažimo dušu! Evanđelje bilježi kako su i svećenički poglavari i voditelji naroda pitali o tome.

Svi mi po naravi žudimo za osobom koja ima takvu unutarnju čvrstoću, tolik je autoritet sama u sebi, da se na nju s povjerenjem možemo osloniti. Tražimo onoga koji razumije stvari i vlada situacijom. Takav čovjek budi osjećaj sigurnosti, aktivira naše sile, otvara perspektive i oduševljava. Tko neće za takvim voditeljem s veseljem poći!? Puno je drugačije ako samo gledam na svoje dobro, samo na svoj “imidž”.

Krist u svojem milosrđu dobrohotno ulazi u dijalog s odgovornima u Božjemu narodu koji se znimaju za njegovu vlast. Kojom je vlašću iz jeruzalemskoga hrama izbacio ono što ne pripada u dom molitve? Isus im se obraća upitom o Ivanovu krštenju koji u središte stavlja obraćenje i mogao bi otvoriti plodan razgovor. Kakva je međutim praznina i hladnoća morala zapuhnuti iz duša koje nemaju ni svoje mišljenje o kojemu Isus pita; ne zanimaju se za činjenice ni za istinu o Ivanu koji je divljački smaknut, nego samo gledaju na politički učinak, medijski efekt, na dojam koji će izazvati pred drugima. Boje se čuti Isusovu kritiku, strah ih je naroda. Odglumljenim “diplomatskim” odgovorom sami sebe zatvaraju u neprobojan zatvor. Izgubili su se.

A tako su točno pitanje postavili! Tko Isusu daje vlast? Strašno je ako i u 21. stoljeću još ima onih koji to ne znaju. To je osnovni problem našega svijeta. A Isus cijelim životom odgovor ustrajno pokazuje. Dok Hrvatska danas vapi za pravim voditeljem, još bolje razumijemo: samo ako priznamo Onoga koji je sve Sinu u ruke predao (usp. Iv 13,3), živjet ćemo i radosno ćemo ovaj Božić 2015. dočekati. Stoga molimo danas beskrajno Božje milosrđe da nam podari pravoga voditelja naroda!

p. Niko Bilić, SJ
(uz Mt 21,23-27, ponedjeljak, 3. tjedna Došašća)
Duhovnost