Velika subota

poslušajte (audio)

Velika je subota dan velike šutnje i smiraja – pokoj pokojnih – možda poput one velike tišine i muka koji nastadoše kad je Isus, Učitelj zaprijetio vjetru i moru. Na Veliku subotu u crkvi oltar je prazan, nema slavlja i pjesme, samo tiha molitva, promišljanje o vlastitoj smrti, čuđenje. Sve je utihnulo i čeka.

Velika je subota slična Dušnom danu ili blagdanu Svih svetih kada poslije podne sav svijet gleda na groblje. Dan je to dovršetka, prestanka i počinka koji podsjeća na prvi biblijski izvještaj o stvaranju i završni, sedmi dan. Samo što ovaj put Bog dopušta da čovjek dovrši svoje djelo, tj. svoje nedjelo. Mi ljudi odbacili smo i prezreli, izrugali i popljuvali, izudarali i osudili. Ubili smo dobrotu samu. Zato je Velika subota dan svih koji nepravedno trpe, zaboravljeni i prezreni, koji umiru sami. Zato je Velika subota posljednja, žurna prilika za obraćenje. Završna stepenica, posljednja postaja prije Uskrsa. Još je danas zadnja prilika za kajanje i preokret, zgražanje nad vlastitim grijehom i susret s Božjim oproštenjem.

Za učenike koji su se bili zarekli da će ostati vjerni, pa su se potom svi razbježali Velika je subota dan skrivanja, straha, vrijeme uzdrhtala, zbunjena pogleda. Zatvaraju se, boje se za sebe. Ne znaju što će biti. Treba proći šok zbog toga što su izgubili moćnoga Učitelja i zbog toga  što su do kraja iskusili vlastitu nevjernost.

Velika je subota međutim i dan tihe čežnje i molitvena vapaja za one vjerne Galilejke, pobožne žene koje su otpočetka pratile Isusa pa su onda smogle snage i vjerno ostale uz Učitelja sve do kraja. I kod razapinjanja na Kalvariji one su prisutne, vidjele su i kako ga u grob polažu. Sada pokorno obdržavaju subotnji zakon i već su im čvrste nakane da odmah, u osvit prvoga dana pođu dragom pokojniku na grob.

Svojom smrću Isus, vječni Božji Sin, silazi do boravišta mrtvih. Po poznatom Pavlovu hvalospjevu uskrslomu će se Isusu klanjati i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac će mu dati ime nad svakim imenom koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje je mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe i njihovu sudbinu. Dolazi u kontakt s njima.

Tako svu težinu i sva pitanja, koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose, Isus ne negira, ne odbacuje, ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

O mrtvima pitaju Solunjani kada Pavao piše prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima. Njegov je odgovor jasan: Isus je Otkupitelj i mrtvih i živih (1 Sol 4) – baš zato što je prošao i Veliku subotu.

p. Niko Bilić, SJ
Duhovnost

Cvjetnica 2014.

cvjetnicahrt2Ovako smo u nedjelju 13.04.2014. na HTV govorili o Isusovu svečanom ulasku u sveti grad Jeruzalem
Pogledajte!

Duhovnost

Veliki tjedan

Crucifixion dark“Ignacijevim putovima”
emisija isusovačkih bogoslova
na Radio Mariji
Dovršeno je…!
Ovako smo govorili o Velikom tjednu u utorak, 15.04.2014.
Poslušajte!

Duhovnost

Sukob Ezava i Jakova

Jacob-and-Esau-1878Ezav i Jakov, premda su začeti na molitvu oca Izaka (Post 25,21) od početka su u sukobu. Tuku se već u majčinoj utrobi (r. 22). Otpočetka su međusobno podijeljeni kao dva različita naroda (r. 23). I kod rođenja Jakov drži prvorođenoga brata Ezava za petu kao da ga želi spriječiti da bude prvi. Iako su blizanci, mladost će provesti u bitci za prvo mjesto, tko je stariji.

Podjela je utvrđena razlikom zanimanja i načina života. Jedan je lovac, provodi vrijeme u prirodi, drugi je kućni čovjek. Razdijeljenost je pojačana rastrganom roditeljskom ljubavi. Otac Izak kao pravi muškarac daje se voditi jelom i trbuhom. Voli divljač pa mu je draži Ezav. Majka Rebeka, koja će odigrati vrlo nezgodnu ulogu, nekako po naravi stvari voli Jakova (r. 27) koji je tu, prisutan uz nju, u šatoru, i zna kuhati povrće (25,29).

Lukavi hvatač pete svoj odnos prema bratu želi urediti trgovinom (25,31). Još traži i prisegu prije negoli će gladnoga brata nahraniti (Post 25,33). Svakako, Biblija će i Ezava u toj kupoprodaji nemalo osuditi. Prezreo je svoje dostojanstvo i obveze kao prvorođenac (25,34). Poslanica Hebrejima vidjet će u Ezavu bezbožnika koji je za malo hrane prodao svoje obiteljsko pravo (Hebr 12,16). Smijemo primijetiti kako Ezav slijedi svoga oca te mu želja za jelom vrlo visoko kotira.

U gruboj i izravnoj prijevari, kad Jakov pred ocem, i uz višestruke sumnje i provjere, ustrajno glumi brata Ezava, on je uvelike pod diktatom majke. Ona je informantica i savjetnica. Ali to ga ne ispričava uzmemo li u obzir njegovu besprigovornu spremnost na prijevaru, pri punoj svijesti i unatoč bojazni, i njegovo prijašnje lukavstvo. Zapravo na temelju obavljene trgovine njemu i onako već pripada pravo prvoga blagoslova pa prijevara ne bi ni bila potrebna da se Ezav toga držao i da je među braćom vladalo povjerenje umjesto trgovanja i lukavštine.

Jakov je svjestan razlike između njega i brata i otvoreno govori o strahu da sve pođe u krivo pa da umjesto blagoslova zaradi prokletstvo, ali pripravno se daje na igrokaz i dvaput će pred vlastitim ocem zatajiti svoj identitet (27,19.24), u oči će mu lagati. Čak će za svoje laži i ime Božje svetogrdno upotrijebiti (27,20). Svojim postupkom Jakov izaziva užas u oca (27,33) i ogorčen jauk (r. 34) i plač (r. 28) brata Ezava.

Ezav brata pred ocem otvoreno optužuje za dvostruku prijevaru (r. 36) (tumačeći očito kako i prijašnju trgovinu gleda kao prijevaru). Zbog ukradenoga blagoslova Ezav postaje neprijatelj i u srcu već nosi Kajinovski plan da ubije brata.

I opet će majka biti posrednica koja upozorava Jakova na opasnost i organizira njegovo udaljavanje s odgovarajućim i uvjerljivim izgovorom. Iz njezinih riječi – i mi kao čitatelji i Jakov kao protagonist –­ znamo za Ezavov bijes i ljutnju na brata (Post 27,41). Njezina je misao da treba čekati dok on zaboravi što mu je Jakov učinio (r. 45). Stvari će se naravno drukčije odvijati.

Jakov će proći pravi put čišćenja. I to upravo kod prepredena majčina brata koji odmah uviđa da im pred sobom jednoga koji je građen kao on, od njegova mesa i njegovih kostiju (29,14).
Kao što je sam prevario brata tako će biti prevaren sa sestrama, Leom i Rahelom; kao što je sam trgovao pravom prvorodstva i iskoristio trenutak slabosti tako da ucjeni i praktički prevari, tako će Laban trgovati Jakovljevom plaćom i više put će varati nećaka da se obogati na njegov račun.

Premda je prošlo puno vremena, premda je Jakov sam postao otac obitelji i imućan gospodar, premda je ozbiljno započeo svoj duhovni put s Bogom, i premda je u miru dovršio napete i konfliktne veze s ujakom, izvorna nevolja nije sama od sebe prošla. Svađa s bratom, gruba prijevara i prijetnja, sukob s početka, tjeskobno stežu u dnu duše. Jakov šalje posrednike-glasnike u susret bratu Ezavu (32,4). Naziva ga svojim gospodarom (32,5.6), a sebe proglašava njegovim slugom (r. 5.19.21) Osjeća velik strah i tumači bratov dolazak u susret kao napad (32,7.8), sprema taktiku preživljavanja (r. 9).
Šalje novo izaslanstvo. To je prva slika koja prikazuje našu tipičinu politiku izmotavanja. Sprema Jakov silnu povorku poklona: prvo stado od 200 koza i 20 jaraca, pa zatim kao drugi dio povorke, na određenoj udaljenosti 200 ovaca i 20 ovnova, nakon toga 30 deva i njihovu mladunčad i tako redom: 40 krava i 10 bikova, pa 20 magaraca i 10 magarica. Povorka darova treba potkupiti bratovo lice, kupiti pomirenje, zapanjiti mu pogled, služi kao pijesak bačen u oči (Post 32,20).

Taktika je postupna. Iza svakoga poklonjena stada razmak i ondje sluga koji najavljuje da na kraju iza svih poklona dolazi sam Jakov (32,19.21). Ali nešto bitno drukčije bit će potrebno. Jakova unutarnja stiska dovodi do bitno drukčije akcije. Prije nego šalje povorku poklona Jakov moli. Prva je to velika molitva na njegovu životu putu. Dobra mu je molitvena metoda jer se prisjeća Božjih obećanja (32,10.13) kojima Bog ostaje vjeran. Pokazuje stanje svoje duše s obzirom na brata Ezava i traži pomoć na pravom mjestu: „Spasi me od ruke moga brata!“ govori on Bogu svome (32,12). Dragocjeno je što otvoreno priznaje: „bojim ga se“. Njegov je strah skrbnički i solidaran jer obuhvaća cijelu obitelj.

Kad je taktička povorka već krenula, kad je takoreći show počeo, kad je priredba započela, još će se dvije važne stvari zbiti prije nego Jakov bude pripravan stupiti pred bratovo lice.
Prvo Jakov poduzima na svoju inicijativu. Usred noći prebacuje sve svoje na drugu stranu rijeke, a on ostaje sam (32,25). To je važan trenutak na njegovu putu pročišćenja. Oslanjanje na moć, na posrednike, na imanje ostaje po strani. U samoći i ogoljelosti svoje duše čovjek vidi kako stvarno stvari stoje. Savjest može otvoreno reći svoj sud.

Druga stvar koja se zbiva čuvena je i dobro poznata. Nastaje ne toliko na Jakovljevu inicijativu nego zacijelo kao odgovor na njegovu molitvu. Cijele noći Jakov se bori s neznancem. To je borba izbliza, prsa o prsa, hrvanje. Jakovljeva je inicijativa da ne popušta dok ne dobije blagoslov (32,27) i tako pokazuje da onaj na prijevaru zadobiveni nema pune vrijednosti. Prije nego što primi blagoslov (r. 30) mora još nešto dovesti u red. Mora reći svoje pravo ime, priznati i potvrditi svoje „ja“ (28). On je Jakov. Nije on Ezav ili netko drugi. Sad je spreman primiti novu definiciju od Boga koja će nositi cijelu daljnju biblijsku povijest. Ime je program dan Jakovu. Izrael znači: Bog će se boriti. Bog će voditi tvoje bitke, Jakove.

Prvi plodovi tajanstvenoga susreta dragocjeni su. Sunce mu je ogranulo (32,32) kaže Sveto pismo, sunce koje je bilo zašlo kad je započeo svoj bijeg (28,11).
Jakov kreće u susret bratu. I sada hrabro staje na čelo obiteljske povorke, na predvodničko, najizloženiji mjesto.
Susret među braćom više je nego dirljiv. Ezav, usuprot Jakovljevu tumačenju i očekivanju napada, trči u susret, grli ga i ljubi – baš kao dobri otac iz pouke o rasipnom sinu. Obojica plaču.

Jakov sam svjedoči koliko je pomirenje duboko i koliki su mu razmjeri. Kaže bratu: „Vidio sam tvoje lice kao što se lice Božje gleda.“
A mi promatramo i zaključujemo. Strašno je to i utješno u isti mah. Užasno je primijetiti kao su zadnje riječi koje su si progovorili bile kod trgovanja tanjurom graha ili leće. To je zadnji u Bibliji zapisani razgovor. Sve ostalo jest preko posrednika i izdaleka.

A sada, nakon naglašenih gesta: nakon višestrukoga Jakovljeva klanjanja pred bratom, nakon zagrljaja i poljupca, nakon zajedničkoga plača i suza od ganuća, počinje razgovor.
Oni ne ostaju živjeti zajedno. Svatko ide svojim putom, Ezav je u Edomu, Jakov u Izraelu.
Ono što se traži, ono što je prijeko potrebno jest pomirenje. I na tom putu, prije nego će s bratom raščistiti račune, Jakov nakon iskrene molitve, uređuje račune s Bogom – ne bez napora i cjelovita angažmana duše i tijela.

(Iz “Obiteljski konflikti u biblijskoj povijesti”, FTI, 2011).

Duhovnost, FTI - TS, Nastava

Judita

Piazzetta_Giovanni_Battista-Judith_and_Holofernes„Gospodin će mojom rukom donijeti spas Izraelu“ (8,33)

Biblijski put Judite, spasiteljice

Knjiga o Juditi

S ovom biblijskom knjigom zalazimo u važno područje za hrvatsku povijest. Otac hrvatske umjetničke književnosti Marko Marulić inspiriran ovom biblijskom knjigom napisao je čuveni spjev „va versih harvackih složen” Juditu (Venecija, 1521). Ne samo književni sadržaj nego i egzistencijalna poruka biblijske Judite važni su za potlačeni puk Marulićeva doba pod otomanskom vlašću. Pouzdanje u Boga koji po slabom čovjeku može donijeti spas pred golemom svjetskom silom zlatna je nit biblijskog teksta, a za Marulića je važna i kad piše „Molitvu suprotivu Turkom”.
Biblijska Judita ostaje prisutna kao inspiracija i u najnovijoj hrvatskoj književnosti za istoimeni roman već proslavljenoga Mire Gavrana.

Judita pripada u poseban doprinose Septuaginte i zajedno s Tobijom nije ušla ni u HB ni u kanon zapadne Reformacije. Osim toga grčki tekst bitno se razlikuje od latinskoga u Vulgati.
Septuaginti imamo npr. zahvaliti i samo ime Nakodonozor koje je ušlo u latinsku i hrvatsku tradiciju (i glazbenu umjetnost), a u HB glasi Nebukadnecar, odnosno kako Jeremija ispravlja: Nebukadrecar.

Pripovijedni dijelovi teksta u Knjizi o Juditi još se mogu prepoznati kao odraz hebrejskoga (odn. aramejskoga) stila pisanja, ali govori i molitve, kojima knjiga o Juditi obiluje, posebnost su Septuaginte.

Ako smo već u Knjizi Izlaska prepoznati ime „Egipat” kao šifru i simbol zla – i bez šifre bijaše to „kuća ropstva” – neće nam biti ni ovdje, pri kraju SZ-a teško prepoznati u liku Nabukodonozora simbol. Slično kao “Egipat” u Izl ili 7 naroda u Pnz tako je i Nabukodonozor svjesno postavljen kao tipski predstavnik. To se može prepoznati po nekoliko naznaka u tekstu:

1. Nabukodonozor dobiva naslov „asirski kralj” (Jdt 1,1; 2,4) u tekstu premda nigdje u Sv. pismu nema te vlasti, nego je kralj Babilona. Ovdje je na taj način pod njegovim imenom obuhvaćena i propast Sjevernog kraljevstva i pad Samarije pod Asirskom opsadom 721. pr. Kr.
2. Literarno je smješten u Ninivu (1,1.16; 2,21) premda je ona, o čemu i kraj Tobijine knjige svjedoči, pala upravo dolaskom babilonske vlasti.
3. Ratovanje s Medijom (1,1; 16,10) i spominjanje Perzije (1,7; 16,10) također pokazuje kako se pod jednim simboličnim imenom spaja više povijesnih razdobolja i više geografskih veličina. Čini se da je i naziv „Cilicija” (1,7.12; 2,25) tek iz vremena grčke vladavine. Ovaj fenomen koji najviše podsjeća na tehniku knjige Danijelove koja stvara vlastitu „literarnu” kronologiju ne sastoji se u nijekanju povijesnih činjenica, nego u njihovu namjernom novom povezivanju za literarne svrhe („intencionalni anakronizam”).
4. I sukob s Arfaksadom kojeg je i fonetski teško odvojiti od Arpakšada govori u prilog ovom tumačenju. Bajkovite dimenzije njegovih gradnji (Jdt 1,2–4) i činjenica da je Arpakšad prema Post 10,22 ime Asurova brata odaje dojam simboličkog lika iz prapovijesti. A sukob upravo asirskog kralja tj. Asura (Jdt 16,3) s njime doziva u pamet problematiku bratoubilačkoga sukoba zabilježena već između Kajina i Abela. U istom smjeru smije se tumačiti i namjerno prešućivanje imena „Babilon”.

Za razliku od novovjekih autora biblijska knjiga i svojom strukturom ističe skromnost junakinje Judite koja se pojavljuje tek u drugoj polovici knjige (Jdt 8) te spis tako još jednom pokazuje da je glavni motiv cijelog djela Božja moć koja zaustavlja razaranje.

Stručnjaci upozoravaju da se u pripovijednome obliku glagola ἀκούω „čuti” 4,1; 8,1 (hebr. tzv. narativ: „i čuli su”, „i čula je”) može prepoznati početak 2. i 3. dijela knjige. S četvrtim poglavljem stupaju na scenu kao subjekt „sinovi Izraelovi”: oni čuše (4,1). Za razliku od prva tri poglavlja u kojima je sam Nabukodonozor prisutan kao subjekt, u ovom dijelu aktivno će u tekstu djelovati njegov „vrhovni zapovjednik Holoferno”.

Uvodni dio knjige pokazuje Nabukodonozorov osvajački pohod na Arfaksada, kralja Medije i njegov odbijen i izrugan pokušaj da pridobije saveznike.

Novost u biblijskoj literaturi jest ciljano isticanje ljudskih osjećaja i onoga što čovjeka iznutra pokreće.

Slaba, a snažna

Judita ulazi u Bibliju kao žena koja sluša (ἀκούω 8,1.9). Čula je sve što se zbiva u gradu. Čula je i tvrd odgovor naroda glavarima. Njezino pojavljivanje može se promatrati i kao odgovor na dvostruki molitveni vapaj zajednice u opsjednutom gradu (7,19.29). Ona doduše živi povučeno i asketski ali pozorno prati zbivanja, dobro je obaviještena i poznaje političke događaje. U osobnom životu propatila je mučnu sudbinu. Muž joj je umro pa je ostala sama kao udovica. Juditu takvo iskustvo čini osjetljivom za trpljenje cijeloga grada.

Lijepa

Judita ima autoritet i uživa ugled u narodu. Tu je najprije njezina pojava, ono što se odmah vidi. „Bijaše lijepog stasa i sjajno je izgledala“ (8,7). Kad se uređuje i dotjeruje za svoj hrabri pothvat više puta će izazvati divljenje: poglavari grada, pripadnici njezina naroda, ne mogu se nadiviti i izgovaraju blagoslovnu molitvu nad njom: „Bog otaca naših udijelio ti milost i dao ti da uspješno izvedeš što si naumila na slavu sinova Izraelovih i uzvišenje Jeruzalema“ (10,8).

Njezina ljepota očarala je asirske straže (10,14). Slično se zbiva i u čitavu neprijateljskom taboru, gdje joj se svi čude i dive. Tako je i kod okupljenih pred zapovjednikovim šatorom (v19) i kod dvorjanika u šatoru (v23).

Njezina ljepota djeluje. U svakom od tih slučajeva ljudi reagiraju nekom sadržajnom i važnom primjedbom.

Mudra

Drugi razlog Juditina ugleda i važnosti njezinih riječi jest njezina mudrost. Poglavar grada Ozija primjećuje kako cijela zajednica još od Juditine mladosti poznaje njezinu mudrost i zna kako su plemenite i uzvišene misli njezina srca (8,29). Njezin sadašnji način života takav je da nitko nije govorio ništa ružno o njoj (8,8).

Jednako kao nad njezinom ljepotom vođe napadačke sile zadivljeni su njezinom mudrošću (11,20). Oni uspoređuju i izjednačuju Juditinu ljepotu s njezinom mudrošću (11,21).

Voditeljica

Juditin se autoritet vidi u tome da ona daje pozvati gradske prvake (8,10) i izravno ih poučava i upozorava. Oni su vođe, ali ona ih u isti mah oslovljava kao braću (8,14.24).

Veliki govori, pred predstavnicima njezina naroda (8,11–27) i pred vrhovnim zapovjednikom napadačke vojske (11,5–9), a tako i njezina molitva (9,2–14), svjedoče o njezinoj bogatoj nutrini i njezinoj pameti.

Upozorenje gradskim glavarima smjera na to da se Bogu ne smije propisivati nikakav rok za njegovu pomoć. Oni su naime odlučili još pet dana pouzdati se i čekati na Božju pomoć, a nakon toga će odustati i predati se. Time se – kako Judita bez prikrivanja i uljepšavanja predbacuje – postavljaju namjesto Božjeg autoriteta, što je središnja problematika cijele Knjige o Juditi. Strani kralj naime traži da ga se štuje kao Boga (6,2). Svi koji ga se ne boje i koji ga drže tek „običnim čovjekom“ (1,11) bit će napadnuti i prijeti im potpuno uništenje.

Druga perspektiva

Za dugotrajne opsade cijela je zajednica trpjela zbog nedostatka vode pa su ljudi bili zabrinuti za same sebe i za vlastiti život. Judita međutim, jer je već upoznala svoju osobnu patnju, u svojim objašnjenima pred glavarima očituje kako njezina skrb smjera na svetište (8,21.24) i žrtvenik (8,24), na Božji dom u Jeruzalemu (9,1). Njezina duhovna povezanost s hramom vidi se u tome da svoju veliku molitvu izriče upravo u vrijeme večernje žrtve u Jeruzalemu (9,1).

Njezin je pogled otvoren i širok. Kao dobar vojni strateg dobro procjenjuje da o sudbini njezina grada ovisi sva Judeja („budemo li osvojeni mi, bit će osvojena i sva Judeja“ 8,21).

Ona je prva i jedina u ovoj biblijskoj knjizi koja spominje Abrahamov, Izakov i Jakovljev put s Bogom (8,26). U tom svjetlu ona je kadra i ove najteže aktualne prilike protumačiti kao kušnju (πειράζω 8,25).

Koliko je starješine poštuju i cijene, koliko od nje očekuju vidi se u molbi glavara Ozije koji traži njezinu zagovorničku molitvu (8,31).

Božja snaga

Na više načina Judita u svojoj povijesti pokazuje da Bog stoji u središtu.
O Juditi se govori tek u drugom dijelu knjige (tek od 8. od 16. poglavlja). Ona nije u prvom redu, na drugom je mjestu, ostaje u pozadini.
Njezino je ime Judita יהודית jehûdît– židovka (ž. r. jd. od jehûdîm). Nema nikakvo posebno ime s kojim bi egocentrično izdizala samu sebe, nego se poistovjećuje sa zajednicom, uzima na sebe sudbinu čitavoga naroda.
Žena je.
Osim toga, ona je udovica i tako pripada skupini onih kojima je potrebna zaštita i koji prema Zakonu zaslužuju posebnu ljubav prema bližnjemu i posebnu Božju brigu.

Judita najavljuje Božje djelo spasenja (8,33) i tako slijedi Mojsijev postupak u velikoj nevolji (usp. „Gledajte spasenje Božje!“ Izl 14,13).

U svojoj molitvi neuvijeno ispovijeda kako računa na Božju snagu, a ne na svoju slabost. Opipljivo i sasvim konkretno pokazat će se njezina nedostatnost i ograničenost njezinih sila kad bude u Holofernovu šatoru morala dvaput udariti mačem (13,8).

Ona sama zna da ovisi o Božjoj pomoći. To očituje tako da na prvo mjesto prije cijeloga pothvata stavlja svoju molitvu (Jdt 9) i tako da prije smaknuća napadača opet moli, i to dvaput (13,4.7).

Bogu odana

Judita je Bogu odana. Njemu se klanja. Veliča njegovu veličinu i moć tako što pred njim pada ničice. Taj znak štovanja čini za vrijeme velike molitve (πίπτω 9,1; 10,2). U takvu će stavu Bogu iznijeti svoju molitvu.

Također kad gradski starješine nad njom izgovaraju blagoslov njezin prvi odgovor jest klanjanje Bogu (10,9).

U velikoj molitvi u 9. poglavlju Judita očituje svoju teološku dubinu. Ponajprije, iako sama moli, povezana je s liturgijom u Božjem domu. Moli u isto vrijeme.

Moliteljica

Njezina je molitvena metoda iznijeti pred Bogom iskustva iz prošlosti. Ona podsjeća na veliko djelo iz povijesti povezano s Jakovljevim sinom Šimunom koji je praotac njezina plemena. Kao što je Jakovljeva kći bila silovana od Sihema, tako sada Asirci prijete da će obeščastiti svetište (9,8). U tom smislu i na takvoj pozadini može se ime grada Betulija tumačiti kao בתולה betulâ – „djevica, djevojka“. Ali ime ujedno ostaje aluzija na בית אל  bet ’el – na sam Božji dom.

Slična molitvena metoda živi u Crkvi. Mi podsjećamo u molitvi na otkupiteljsko djelo Isusa Krista u povijesti i molimo da bude učinkovito u sadašnjosti. I primamo čudesan Božji odgovor.

Judita je moliteljica. Kad već bude u neprijateljskom taboru, svake će noći ići na molitvu (12,8).

Žena – mudrac

U svojoj molitvi Judita očituje da je kao žena nalik mudracu iz biblijske mudrosne tradicije. Govori primjerice kako su „svi putovi Božji pripremljeni i sve odluke predviđene“ (9,6). U istom je smislu kao biblijska mudra žena obrazlagala stvari u svom govoru pred gradskim starješinama: starješine koji ne uspijevaju „istražiti dubine ljudskoga srca kako će dokučiti Boga, istražiti njegovu misao i shvatiti njegove nakane?“ (8,14).

Iako se i osobno nalazi u nevolji, njezina molitva usmjerena je na dobro Božjeg doma i Božjeg naroda. Njoj je stalo do Saveza kojeg u molitvi spominje (9,13). To je jedino mjesto gdje se u knjizi spominje Savez i bitan je razlog zašto je knjiga ušla u Bibliju. Judita ga jedina spominje i to u svojoj molitvi.

Judita se posve podlaže Božjem autoritetu. Iako sama kani izvesti spasonosni pothvat, moli snagu od Boga („ojačaj moju udovičku ruku…“ 9,9). Kad je prvi put najavila svoj plan (8,32), znala je već da je Gospodin taj koji njezinom rukom donosi spas (8,33). Ona zna kako uspjeh njezina plana ovisi o pravim riječima koje će od Boga dobiti („Daj mi zamamnu riječ koja ranjava i obara…“ 9,13). Napokon, na kraju svoje molitve jasno uočava i svrhu čitava pothvata. Riječ je o tome da cio Božji narod dođe do spoznaje Boga (9,14).

Niko Bilić, SJ

Duhovnost, FER, FFDI, Nastava

Evanđeoska ozdravljenja

leper-2Ovako smo u nedjelju, 16. 02. 2014., govorili o Isusu koji ozdravlja bolesne u Evanđeljima.

Biblija, HTV.

p. Niko Bilić, p. Tonči Trstenjak.

Duhovnost

Kristove evanđeoske pouke

Ovako smo govorili o Isusovim prispodobama na HTV, u nedjelju, 23.02.14 u emisiji Biblija.
govore: p. Tonči Trstenjak i p. Niko Bilić
Filozofski fakultet Družbe Isusove, Jordanovac 110, Zagreb

Duhovnost

Počeci europske Crkve

lydiaLidija iz Tijatire u Filipima (Dj 16)

Potražimo li u Novome zavjetu prvu vjernicu iz rimske kolonije Filipi, otkrivamo kako u misijama Sv. Pavla po europskom kontinentu osobitu ulogu ima Lidija. Opisuju nam to Djela apostolska upravo u onom dijelu gdje se pojavljuje pisac Luka kao svjedok i očevidac. Kad opisuje njihovo propovijedanje, zapisat će kako je i sam među apostolima-propovjednicima. Doslovce veli: “sjeli smo i govorili okupljenima” (Dj 16,13).

Poslanica Rimljanima, koju sv. Pavao piše prije nego će pohoditi rimsku zajednicu, nepobitan je dokaz da na tlu europskoga kontinenta postoje Kristovi vjernici još iz prvoga doba, iz Isusova vremena, što je razumljivo – Rim je glavni grad, središte carstva. Lidija pak svjedoči da Sveto pismo ne ostaje samo općenito na društvu, nego posvećuje pozornost konkretnoj osobi i njezinu duhovnome putu.

Lidija s pojavljuje u Svetom pismu u prijelomnome času jer je Apostolski koncil u Jeruzalemu odlučio da se čovjek koji želi pristupiti vjeri u Krista ne mora prije toga – prethodno i izdvojeno – podvrgnuti Mojsijevu Zakonu (Dj 15). Bit će to važno za širenje Evanđelja po “starom kontinentu”.

Božja djela

Biblijski opis Lidije iz Tijatire vezan je uz čak pet izvanrednih Božjih zahvata, pet čuda. Misionara Pavla i njegove pratioce najprije Duh zaustavlja da ne idu dalje u Aziju (Dj 16,6), potom ih još jednom sprječava da prema svojim nakanama krenu u pokrajinu Bitiniju (r. 7). Napokon Pavao u noći ima viđenje u kojem jedan čovjek moli da im dođe pomoći u Makedoniju (r. 9). Baš kao u suvremenu razlikovanju duhova apostolski tim na osnovu ovih događaja zaključuje da valja prijeći u Europu. Bog ih zove. Europi, koja ima istu početnu oznaku kao i “Evanđelje”, Krist daje da doista bude blaga, dobra, radosna lica – kako joj ime kaže. Sada, kad i formalno pripadamo velikoj zajednici naroda Europske unije, to nam je nov poziv.

Četvrto čudo koje se zbiva oko Lidije istjerivanje je zloduha iz vračarice koja joj je u biblijskom izvještaju živi kontrast. U naše doba u kojem, usprkos uznapredovalu znanju i tehnici, i dalje buja potražnja za kojekakvim prokazivanjem budućih događaja, lako ćemo razumijeti lik vračarice. Ropkinja je, a svojim zanatom gospodarima donosi pozamašne prihode. Klijente bi svojim vračanjem “zamantala” – podsjeća biblijski izričaj (manteuomene Dj 16,16)! Kao pred samim Isusom i ona mračnom spoznajom točno viče da apostoli “naviještaju put spasenja” (r. 17). Isusov način međutim nije bučanje i osvajanje reklamom – kako to mi danas običavamo.

Kad je Pavao, istjeravši zloduha, ozlovoljio “tajkune” koji su ubirali novac, uklonjen je protupravnim zatvaranjem. Tada će se, za vrijeme molitve zatočenih, zbiti peto čudo. Od potresa otvorit će se vrata i past će okovi s uznika (Dj 16,26).

Velika žena

Nasuprot opsjednutoj sluškinji vračarici Lidija dopušta da u njezinu srcu Bog djeluje, pa ga on tako otvara da Lidija može pomno paziti i prihvatiti što je Pavao govorio (Dj 16,14). Obraćenje je temeljito i ona prima krštenje. Ropkinja bez imena predstavlja potlačenost, a Lidija pravu ljudsku slobodu i velikodušnu zauzetost. S pravom je možemo promatrati kao kakvu modernu uspješnu menadžericu. Trguje skupocjenim tkaninama. Poduzetnica je i vlasnica, kadra voditi nabavu i prodaju dragocjena materijala i bogate odjeće. Sposobna je i imućna žena, gospodarica koja ima svoj dom, svoju kuću. Svi će oni s njom prihvatiti krštenje. Za poimanje vjere svojim vlastitim riječima daje izvrsno tumačenje o čemu se radi, tražeći da prosude njezinu vjernost Gospodinu (Dj 16,15). Vjerovati znači biti vjeran Gospodinu!

Lidija se podvrgava sudu apostola, dočim je vračarica iznutra pokorena nečistim duhu koji ju je opsjeo, a izvana lokalnim “mafijašima” koji su joj vlasnici, a toliko vladaju i pravosudnim sustavom da mogu one koji im nisu po volji po kratkom postupku strpati u zatvor. Koliko je stvar zloćudna svjedoči i to što ih idućega jutra žele potajno otpustiti. U takvim okolnostima Kristova radosna vijest hvata korijen u Lidijinu srcu! Podlažući se apostolskoj prosudbi, Lidija svjedoči da njezina vjernost nije samo privatna stvar u intimnosti srca, nego plodno djeluje među ljudima.

Koliko je Lidija prodorna svjedoči izravan opis da je apostole “prisilila” da prihvate njezinu ponudu i budu kod nje smješteni. Lidija ima autoritet, zna zapovjediti i provesti – pa i nametnuti – svoju volju. Takve ljude Gospodin uzima da zaživi njegova riječ na starom kontinentu! Lidija izvrsno ispravlja raširenu predrasudu da kršćanstvo u prvome redu osvaja prostor među pritisnutima i slabima, uplašenima.

Ne iz pravne obveze ili iz čiste tradicije nego kao dragovoljna simpatizerka priključuje se Lidija vjernim židovkama koje se okupljaju na rubu rimske naseobine, na bogoštovnome mjestu uz rijeku. Ona je “bogobojazna” – stoji u Pismu stručan izraz koji označuje njezino vjerničko, duhovno i praktično, premda ne i pravno pristajanje uz vjeru. Lidija je ondje gdje je molitva; ona je osoba koja sluša – tako je najprije predstavlja novozavjetni opis (Dj 16,14). Premda je moćna, nema u nje ohola izdvajanja, pridružuje se ostalim ženama. Ne izdvaja se i ne gleda ih s visoka.

Mjesto za Crkvu

Veličina ove žene očituje se još jednom. Hrabra Lidija prima apostole i nakon što su ozloglašeni. Lažno optuženi da šire neprihvatljive običaje, bičevanjem izranjeni, utamničeni su među dobročuvanim opasnim zločincima u okovima. Nakon što su pušteni Lidija ih opet hrabro ugošćuje (Dj 16,40). Ostaje prijateljski vjerna, samu sebe izlaže. Pred Lidijinim primjerom s pravom se pitamo znamo li biti prijatelji i kad dođu nevolje.

Još više, posljednji podaci o njoj ispit su nam o tome što činimo za zajednicu u kojoj živimo. Posve kratak izvještaj napominje da se u Lidijinoj kući okupljaju – “braća”. Baš kod sv. Pavla bit će to znak raspoznavanja za Kristove vjerne – kršćane. Napomenu da su ih apostoli ondje “obodrili” s pravom smijemo shvatiti kao propovijed koju su im uputili. Nećemo pogriješiti ako uz to pomislimo i na lomljenje kruha, pa onda i Lidijinu kuću prepoznamo u nizu onih gdje se u počecima kršćanstva slavila Euharistija. Lidija daje na raspolaganje svoj dom! Velika je Lidija: ona stvara prostor za Crkvu, okuplja živu Gospodinovu zajednicu.

(17.8.13; ur. 13.2.14.)
dr. sc. Niko Bilić, SJ
Duhovnost, Nastava